Obrana Vukovara kao simbol otpora

Kad se prosječnom građaninu Republike Hrvatske spomene Vukovar, prve su mu asocijacije Domovinski rat, vodotoranj, otpor, žrtva, bombardiranje, Ovčara itd. To predstavlja kolektivnu svijest. U svemu se tome po značenju koje ima za nas danas ističu herojski otpor i pad grada. Obilježavanje potonjeg odmah je po završetku Rata zaživjelo među narodom, koji je palio lampione na trgovima i uzduž prometnica kako bi na konkretan način iskazivao pijetet i počast Gradu Heroju. Taj izraz još od predsjednika Tuđmana ^[1] danas za mnoge sažima gotovo sve pobrojano: tek nakon što je tri mjeseca odolijevao nadmoćnom neprijatelju, Vukovar je pao.

Suočeni s napadačem koji je imao oko 36 000 vojnika, 600 tenkova ili oklopnih transportera i neprestan pritok oružja, streljiva, hrane i novih vojnika, branitelji su svojom ingenioznošću morali nadoknaditi ono što u resursima nisu imali. Brojali su svega nekoliko stotina pripadnika Zbora narodne garde i oko tisuću vojnika. Premještanjem nakon uspješnih razaranja tenkova i uzimanjem oružja i streljiva što bi ga napadači ostavili za sobom uspjeli su uništiti njih 200 do 300. U prvo vrijeme su vezanjem tzv. bombi-bojlera na poljoprivredne avione također postizali određeni učinak, a pomoć se u Vukovar spuštalo padobranima, s čime se ipak ubrzo prestalo jer je uvelike ovisilo o faktoru iznenađenja. Danas se Bitku za Vukovar proučava na vojnim akademijama u sklopu taktike urbanog ratovanja, budući da se u njoj pokazalo kako gradskim sredinama nije moguće potpuno ovladati pukom balističkom nadmoći i oklopnim vozilima već je potrebna i vojnička čizma koja će tu zagaziti.

Tako dugotrajno odolijevanje tehnički i brojčano daleko nadmoćnijem neprijatelju osiguralo je ostatku Hrvatske dovoljno vremena da se pripremi za agresiju na ostatak teritorija, čime je njegov pad 18. studenog 1991. trajno urezan u narodno sjećanje kao žrtva podnesena kako bi Hrvatska živjela. Osim spomenutog paljenja lampiona uvečer 18. 11., to uvjerenje nalazi svoj izraz i u Koloni sjećanja, hodu što kreće od Vukovarske bolnice, a završava na Memorijalnom groblju, kao i u Zvonu za Vukovar, kad se u 18:11h sva zvona u Hrvatskoj oglase desetominutnom zvonjavom. Kolona sjećanja održava se od 1998., odmah nakon mirne reintegracije Podunavlja i vraćanja Vukovara u punopravni okvir Republike Hrvatske, a Zvon za Vukovar se prvi put održao 2018. u vukovarskim župama 2018. na inicijativu vukovarskih franjevaca, što je kasnije prihvaćeno na području cijele države. Iako je bilo rasprava oko toga je li to potrebno, spomen na vukovarske događaje dobio je naredne godine i svoje službeno kalendarsko uobličenje proglašavanjem tog dana državnim praznikom pod nazivom Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Vukovarska bolnica, u kojoj se za cijelo vrijeme trajanja okupacije osoblje junački nosilo s nedostatkom sanitetskog materijala, krvi i opreme, koja je brinula i za ranjene vojnike JNA i pripadnike srpskih paravojnih skupina, također ima važno mjesto u vukovarskoj povijesti, već samo zbog toga, a i kao mjesto odakle je nakon pada grada oko 260 ljudi odvedeno na Ovčaru i smaknuto. Smaknuti nisu samo Hrvati, već i više Srba branitelja grada, Bošnjaka i Mađara, kao i jedan Francuz i Nijemac. Ondje je skončao i hrvatski novinar Siniša Glavašević, čija su javljanja iz okupiranog Vukovara potkraj okupacije bila jedini pogled iznutra u surovu vukovarsku stvarnost. Iako je agresor uništio preko 90% kulturne i sakralne baštine grada, Glavaševićeva zaključna rečenica iz teksta čiji je nadnevak 17. studenog ipak najzornije oslikava dubinu vukovarske tragedije koja iznosi oko 2800 poginulih, 7000 ranjenih i 17 000 raseljenih i prognanih: „Grad – to ste vi“.

Što nakraju reći o vukovarskom vodotornju? I nakon sve sile neprijateljskih granata i dalje čvrsto stoji. Svojim izranjenim tijelom svjedoči o stradanju i otporu te tako najsnažnije utjelovljuje riječi „Grad Heroj“.

Cilj rubrike "Na braniku povijesti" je očuvanje i širenje povijesne istine o Domovinskom ratu, budući da je on temelj suvremene hrvatske države i slobode koju baštinimo. Želimo da se naš narod (kako je to redovito slučaj u Europi i svijetu) ponosi svojom poviješću, herojima, braniteljima i svima koji su svoje živote utkali u stvaranje moderne i suverene Republike Hrvatske. Projekt se financira sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izvori:

Mateo Žanić – Krešimir Kufrin – Dražen Živić, Kultura i sjećanje na rat: Vukovarska bitka i njezini društveni odjeci, u: Migracijske i etničke teme, 32, (2016.), br. 2, str. 245-270.

Josip Jurčević, Vukovarski otpor srpskoj ratnoj agresiji na Hrvatsku 1991..., u: Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, 2 (1993.), br. 2-3/4-5, str. 479-499.