Zid boli i Domovinski rat

Podignuto je mnogo spomenika na temu Domovinskog rata. Neki kažu, i previše. Postoji kritika pukog birokratskog arhiviranja sjećanja – drugim riječima, postavljanja spomenika u neki prostor na kojem nemaju nikakvu komunikaciju s prolaznicima, već ih tretiraju kao pasivne promatrače. Međutim, nije li upravo to smisao spomenika, onog što čini da se spomenemo neke osobe ili događaja?

Bilo kako bilo, unatoč činjenici što drukčijih, interaktivnijih spomenika ima i danas, recimo nešto o Zidu boli, koji je nastao 1993. a važan je iz više razloga. Prvi je sam smisao spomenika: riječ je o, u konačnoj verziji, 13 600 opeka, crvenih za nestale, crnih za poginule – od kojih je na svakoj bilo ispisano jedno ime, svaka je označavala jedan život, a oblikujući zid naslagane su kao podsjetnik i kritika oko sjedišta UNPROFOR u Selskoj ulici u Zagrebu. Smisao mu je, dakle, bio podsjećati prolaznike da djelovanje i nedjelovanje imaju svoje konkretne posljedice, tj. da su u konačnici u pitanju životi.

Drugo, nastao je na inicijativu ljudi koji su izgubili svoje najmilije. Nije riječ bila o postavljanju nečega što stanovnici ne odobravaju ili nešto predstavlja tek upućenom dijelu populacije. Ne zalazimo u filozofiju urbanog planiranja, oblika prisvajanja i općenite opravdanosti raznih namjena javnog prostora. Poanta je u tome da je cijela nacija znala da je u ratu i da u napadima na zemlju konkretni ljudi stradavaju, što je izraz našlo u ovom spomeniku. Svi su znali što taj spomenik predstavlja, i poruka je bila izuzetno snažna: ljudi su dolazili potražiti svog, sina, brata, oca, majku, tetu, strica, djeda, pomoliti se za njih, zapaliti im svijeću, lampaš – ili jednostavno ostati neko vrijeme u tišini. Ukratko, bio je ono što mu ime kaže. Opravdani je prigovor bio u tome što to nije bio službeni državni popis nestalih i poginulih, iako se ugrubo te brojke poklapaju i sa službenima.

I treće, to su događaji 12 godina nakon njegova postavljanja. Zid boli je 25. lipnja 2015. oko 10 sati, bez prethodne službene najave, uklonjen sa svoje lokacije na Selskoj cesti i kako kažu, „premješten“ na svoju novu lokaciju na Mirogoju. U masivnom spomeniku Dušana Džamonje, svojevrsnom hramu na otvorenom isklesanom od crnog granita, urezana su imena s cigli iz Selske, no opravdano je pitanje je li to isti spomenik. Iako je doduše simboličan broj opeka ugrađen u razmjerno mali granitni okvir, većina ih je završila ispod temelja spomenika ili je jednostavno negdje bačena, kako neki sugeriraju. Iako je u novi spomenik ugrađeno i ime staroga te se tako zove Glas hrvatske žrtve – zid boli, većine opeka više nema. Nema više ni njegove neposrednosti i utkanosti u samo tkivo glavnoga grada, uz jednu od njegovih žila kucavica; sad je daleko na gradskom groblju. Nema više tolikih dolazaka na spomenik i paljenja svijeća. Shodno tome, više ne bode oči ni savjest nikome tko se njime možda osjećao prozvanim, a morao ga je svakodnevno gledati.

Na kraju se može reći da su i sama lokacija i ime novog spomenika na više razina ilustrativni, pa i simbolični. Što nam to govori o odnosu vlastodržaca prema narodu i povijesti? Ne radi se ovdje o imenima aktera, već o širem društvenom fenomenu. Već na semantičkoj razini, ne govori se o uklanjanju spomenika, nego se kaže da je on „premješten“ iako nije premješteno ni 0,5% cigli. Kad biste sačuvali jednu pločicu crijepa s krova svoje kuće i položili je u dvorište, ne biste tvrdili da ste premjestili svoj krov. Međutim, to je izraz koji se koristilo pri demoliranju Zida. Nadalje, pitanje je zašto taj tzv. premještaj nije najavljen. Možda bi organizator u njegovoj sprovedbi bio i onemogućen, no svakako bi mu to otežalo stvari. Nismo posve sigurni ni što se učinilo sa svim tim ciglama, jesu li u temeljima, „ugrađene“ u novi spomenik odozdo, ili su bačene negdje drugdje ili pak uništene. U svakom slučaju, nakon svoje „smrti“ Zid boli je pokopan ili "kremiran", a sačuvan mu je tek uvojak kose kojim se mahalo pred javnošću dokazujući time da je ipak živ.

Netko će reći, zašto se buniti, nije li ovo ipak elegantnije rješenje, i u tome je njegova najveća poveznica s Domovinskim ratom, čime postaje njegovim simbolom, jer u društvu su zadobili sličan tretman. Oboje su „tamo negdje“, zbrinuti, „ugrađeni“ u granit ili temelje države, ali malo im tko dolazi zapaliti svijeću i pokloniti se pred žrtvama. Ukratko, oni su institucionalizirani. Ironično, čak je i sam naziv novog spomenika, Glas hrvatske žrtve, nalik plamenu svijeće koja malo kad na njemu gori, utrnuo, a bez Zida ostaje samo bol, koju simbolizira – što?