Sveti Jakov Markijski
Blaženim ga je proglasio 1624. papa Urban VIII., a svetim 1726. papa Benedikt XIII. Jedan je od zaštitnika grada Napulja.
Sveti Jakov Markijski, kao i sv. Bernardin Sijenski te sv. Ivan Kapistranski, bio je veliki propovjednik svoga vremena. Otkako je na blagdan sv. Antuna Padovanskog godine 1422. u Firenzi, u crkvi San Miniato, započeo s propovijedanjem, ostao je tome vjeran sve do svoje blažene smrti 28. studenoga 1476. u Napulju. Više od pola stoljeća krstario je putovima Europe propovijedajući posvuda o imenu Isusovu, što je bila stalna omiljena tema njegovih propovijedi, kao i njegova velikog učitelja, sv. Bernardina Sijenskog.
Propovijedao je s velikim uspjehom u Italiji, Bosni, Češkoj i Poljskoj. Često je obavljao i veoma delikatne misije u službi papa: Eugena IV., Nikole V. i Kalista III. Bila je u tome upravo poslovična njegova poslušnost. Tako se jednom nalazio upravo kod stola, kad mu je od Pape stigao nalog da otputuje u Ugarsku. Odmah je ustao od stola i pošao na put. Poslušnost je uvijek shvaćao i tumačio u najstrožem smislu.
Giacomo della Marca, u svijetu Domenico Gangali, rodio se god. 1394. u Monteprandoneu. Veoma rano ostaoje bez oca, pa su ga već u sedmoj godini poslali čuvati ovce. Onda to nije bio baš lak posao jer je posvuda bilo vukova. Tako se i mali Dominik prestrašio vuka, napustio stado te pobjegao u Offidu, jednom svećeniku, svome rođaku. Kasnije će toga vuka nazvati Božjim anđelom, a ne vukom, kako mu se nekoć činio. Dominik je tada pošao u školu koja mu je veoma dobro išla. Svršivši osnovnu i srednju školu, dakako u obliku svoga vremena, upisao se na Sveučilište u Perugiji na studij građanskog prava. Postao je bilježnik te je smio nositi naslov ''Ser Domenico''. Nastanio se u Firenzi. Na povratku u zavičajne Marche, zbog nekih obiteljskih poslova, zaustavio se u Asizu, kolijevci franjevaštva. Ondje je, nakon razgovora s poglavarom samostana Sv. Marije Anđeoske, odlučio i sam stupiti u veliku franjevačku redovničku obitelj u kojoj će postati jednom od njezinih sjajnih zvijezda.
Redovničke zavjete položio je 1. kolovoza 1416. U redu je dobio ime Jakov. Kao svećenik jednog je dana rekao fra Bernardinu Sjienskom: ''Oče, ja idem propovijedati u Gubbio. A vi, kamo idete?'' Bernardin je odgovorio: ''Ja ću poći u Regno.'' Htio je reći da ide u Abbruzze, u Aquilu. No, nekoliko dana nakon toga fra Jakov je, prosvijetljen, doznao da je njegov veliki i ljubljeni duhovni učitelj otišao u jedan drugi 'Regno'; ta riječ u talijanskom znači 'kraljevstvo'. Prekinuo je svoju propovijed te sa svima za velikog pokojnika izmolio pokornički psalam ''Miserere''. A zatim je izjavio: ''U ovaj čas pao je na zemlju velik stup!'' I doista je tada umro Bernardin Sijenski.
Fra Jakov Markijski bio je velik pokornik. Velik dio života proveo je u strogom postu, često se zadovoljavajući porcijom boba kuhana na vodi. Trpio je velike napasti u tijelu, pa je i po noći činio pokoru trapeći svoje tijelo. Često je bio bolestan te je tako 6 puta primio bolesničko pomazanje, i to kao popudbinu za smrt. Ipak je kraj svega toga doživio 80 godina.
Kao propovjednik u propovijedima je udarao po lakomosti, škrtosti i lihvi. Ta pošast u ono doba veoma je cvala, pa su bogatstvo i novac bili u rukama malog broja bogataša i lihvara koji su gulili narod. Te gulikože već je sv. Bernardin Sijenski nazivao onima koji ''ispijaju Kristovu krv''.
Da bi se što uspješnije borio protiv toga društvenog zla, sv. Jakov osnivao je takozvana brda dobrote, ''Monti di Pieta'', gdje su siromasi mogli dobiti pomoć i zajam uz najpovoljnije uvjete. Te će dobrotvorne ustanove kasnije najuspješnije širiti sveti Bernardin da Feltre. Fra Jakova je na njegovim putovanjima pratio brat Venancije koji je pripovijedao da mu je, dok je propovijedao po Lombardiji, bila ponuđena biskupska stolica u Milanu, no on je to odbio. Bio je ponizan redovnik koji je o sebi ponizno mislio. To se vidi iz toga što je neprestano molio za oproštenje. Naročito je molio svoju redovničku subraću zbog, ''kako je on u poniznosti mislio, lošeg primjera što im je davao''.
Umirući, molio je: ''Isus, Marija, blagoslovljena bila Isusova muka!'' Brat Venancije, njegov dugogodišnji pratilac, nakon smrti svoga duhovnog učitelja Jakova Markijskog napisao je njegov životopis u kojem govori o mnogim čudesima što ih je taj svetac učinio za života i poslije smrti.
