Sveti Rikard, biskup

Zanimljivo je da ga kao svoga zaštitnika zazivaju kočijaši. To je, možda, zato što je svetac jedno razdoblje života radio na poljskom dobru svog oca te se služio kolima i konjima.

Sveti Rikard se rodio nama nepoznatog dana godine 1197. ili 1198. u mjestu Wich, današnji Droitwich, u grofoviji Worcestershire, kao sin maloga posjednika. Rano je ostao bez roditelja, a brigu za njega, njegova starijeg brata i sestru preuzeli su skrbnici.

No ti su vrlo slabo brinuli brigu za svoje štićenike tako da je, kad je najstariji od njih postao punoljetan, samo još vrlo malo ostalo od obiteljskog imanja. Rikard je vrlo rano osjetio u sebi želju za naukama i za svećeništvom. Nadao se da će tako pomoći pridignuću materijalnog stanja obitelji. Kao student u slobodno je vrijeme išao za plugom i obavljao druge seljačke poslove da bi si namakao potrebnih sredstava za daljnje nauke. Videći njegov stariji brat njegovu silnu radinost tako se time zanio da je sav još preostali posjed prenio pravno na njega, zbog čega se kasnije pokajao.

Rikardu su se pružile prilike za dobru ženidbu, no on je posjed vratio bratu, ženidbu odbio te pošao u Oxford na daljnji studij. Na Sveučilištu u Oxfordu je studirao pod vodstvom budućih biskupa Roberta Grossetesta i Edmunda Richa. Iz Oxforda je prešao na studij najprije u Pariz, a zatim u Bolognu. Na starome Bolonjskom sveučilištu studirao je kroz 7 godina kanonsko pravo. Tu mu se opet pružila prilika za primamljivu ženidbu, no on ju je i taj put odbio.

Godine 1235. Rikard se vratio u Oxford te je doskora bio imenovan rektorom Sveučilišta. Njegov nekadašnji profesor i pokrovitelj Edmund postao je u međuvremenu kenterberijski nadbiskup i engleski primas. U toj se službi sjetio svoga vrijednog đaka te ga postavio za kancelara svoje nadbiskupije. U njemu je dobio vrlo vrijednog suradnika i pomoćnika koji je nastojao oko obnove klera, a i borio se protiv kraljeva presizanja u crkvene poslove. Rikard još nije bio svećenik.

Kad je umirao njegov nadbiskup, odlučio je postati svećenikom. Zato je još kroz 2 godine studirao teologiju kod dominikanaca u Orléansu. Nakon svećeničkog ređenja godine 1242. vratio se u domovinu kao jednostavan svećenik te je djelovao kao župnik u župama Charing i Deal u Kentu. No brzo ga je uzeo za kancelara novi nadbiskup-primas Bonifacije iz Savoje.

God. 1244. Rikard je izabran za biskupa u Chichesteru, ali je protiv toga izbora odlučno bio kralj Henrik III. Rikard je bio pristalica crkvenih reformi, a to kralju nije odgovaralo. Međutim je njegov izbor potvrdio papa Inocent IV. te ga sam posvetio za biskupa godine 1245. Bilo je to u Lyonu, u katedrali Sv. Ivana, gdje je Papa predsjedao općem saboru. Kralj je tvrdokorno odbijao novog biskupa, svojim podanicima branio da ga slušaju i tako je Rikard neko vrijeme proveo kad Šimuna Tarringa, svećenika svoje nove biskupije. Iako je bio bez ikakvih sredstava, dao se na vizitaciju svoje biskupije.

Kroz to je vrijeme održao i sinode za svećenike te sastavio Constitutiones, tj. crkvene zakone prema naputcima dekreta Lateranskoga sabora. Kad se Papa zaprijetio Kralju izopćenjem, on je napokon popustio i Rikard je ušao u posjed svoje biskupije. Rikard je bio čovjek velike ljubavi prema bližnjemu. Uvijek je prema svakom bio prijazan, uslužan, gostoljubiv, prema grješnicama pun milosrđa i samilosti. Dijelio je obilno milostinju. Zbog toga mu je netko prigovorio da su njegovi izdaci uvijek veći od primitaka. Sveti je biskup na to mirno odgovorio: "Uzmite uz milostinju još i moga konja! On se nalazi u dobrom stanju pa se može lijepo unovčiti. Prodajte sve to, a meni donesite novac za moje siromahe!" Sveti je Rikard revnovao za svećenički stalež da bi dostojno vršio svoju uzvišenu službu. Od svećenika je tražio da sa strahopočitanjem i dostojno služe svetu misu, da obdržavaju celibat, da žive u svojoj rezidenciji i da nose svećeničko odijelo.

Od vjernika je zahtijevao da nedjeljom i blagdanom pribivaju svetoj misi, da nauče napamet osnovne molitve: Očenaš, Zdravo Mariju i Vjerovanje. Biskupova su osobita briga bili stari nemoćni svećenici kao i bolesnici uopće. Kad je godine 1253. propala križarska vojna sv. Ljudevita IX., Rikard je propovijedao novu križarsku vojnu, no ne kao neki politički pohod, već kao zov na novi život i otvorenje Svete zemlje za sve pobožne hodočasnike. U tom je radu imao priličan uspjeh u Sussexu i Kentu, osobito među nezaposlenim mornarima. Dok je nastojao oko izgradnje nove crkve u Doveru u čast svome starom prijatelju sv. Edmundu, biskupu, Rikard se teško razbolio te 3. travnja 1253. ovaj život zamijenio boljim. Papa Urban IV. proglasio je Rikarda 22. siječnja 1262. svetim. 16. lipnja 1276. njegovo je tijelo u prisutnosti kralja Eduarda I., brojnih biskupa i dostojanstvenika preneseno iz groba i položeno ispod glavnoga oltara katedrale u Chichesteru.

Tom je zgodom kraljevom darežljivošću načinjen i vrlo bogat svečev relikvijar. 20. studenoga 1538. uništio ga je kralj Henrik VIII. tako da se od onda više ne zna za svečeve relikvije. Kroz srednji vijek narod je vrlo mnogo hodočastio na njegov grob. Blagdan mu slave 3. travnja jednako katolici kao i anglikanci. Sveti je Rikard bio, doista, uzoran i vrlo aktivan biskup. Bio je veliki prijatelj redovnika, osobito benediktinaca, franjevaca i dominikanaca. Brinuo se mnogo za trajnu izobrazbu i odgoj svojih svećenika. Svoju je imovinu svu ostavio u dobrotvorne svrhe, za pomoć sirotama i udovicama, a i sasvim socijalne, kao što su izgradnja cesta i mostova. Po njegovim idejama i brigama za čovjeka mogli bismo ga mirne duše staviti u naše doba. On je, doista, vrlo suvremen svetac i biskup.