(OD)MAHNI

Kako i što se moglo dogoditi da u (za društvo) sramežljivu i povučenu osobnost, koja sebe pred rijetkima (a kamoli nepoznatima, ljudima u prolazu) otvara, uđe jedna otvorena i nesramežljiva neverbalno-komunikativna gesta, ne znam. No znam da je to duboko u meni, kao jedna od najvećih asocijacija na neki poseban sadržaj mog djetinjstva. Toliko mi je to intrigantno da je baš to bio 'okidač' za moju odluku da na Laudatu počnem pisati kolumnu. Nakon dužeg poticanja direktorice portala da 'nešto pišem', kap koja je prelila čašu da to i učinim nije bila nikakva velika i zapažena društvena tema. Ništa me nije tako snažno pokrenulo u želji da o nekom fenomenu/događaju razmišljam, pišući u njega uđem, promotrim, dokučim - kao situacija kad mi je na semaforu, dok sam u autu čekala zeleno svjetlo, kroz staklo iz automobila ispred mene mahnuo jedan dječak. Samo to? Da, samo tako i toliko to. Ja za volanom, a dječak u autu ispred mene, sa zadnjeg sjedala nasmijano i razdragano mi maše. Više puta. Neumorno. I očekuje uzvrat. I znam kako je i koliko bio radostan kad sam i ja njemu (od)mahnula. Vjerujte, nisam to tek tako olako učinila. Za (od)mahnuti trebaš biti vrlo ležeran i 'svoj' - u životu - srca barem 'ko automobil, ako ne 'ko autobus. Trebaš (iz sebe) - izaći! A nisu svi izlasci lagani. Osobito ne oni koje trebamo činiti u odnosu s drugim.

KORACI

Dakle, prvi i najlakši korak je – (barem) se nasmijati. No taj izraz simpatije i odobravanja, divljenja dječjoj razigranosti, nije dovoljan. Pa sam nekako tu svoju ruku podigla – i (od)mahnula mu. Ali znam - to treba biti šire, življe, darovanije. Veći uzvrat. Iskreno. Za to sam već mislila, gleda li me tko sa strane i misli, ova je luda. Da, to je taj vječni problem – što će (drugi) ljudi reći? (Koliko je u životu neizvršenih čina dobrote zbog tog pitanja? Baš bi neki društveni institut trebao to znanstveno istražiti. Ili ipak ne. Nekad je bolje biti u neznanju). U toj brzopoteznoj bitci i dijalogu sa sobom, iz treće, mahnem mu da bude zadovoljan. Znala sam kako to treba izgledati. Dječak se okrenuo i roditeljima veselo priopćio radosnu vijest – Teta mi je mahnula, uzvratila! Znam, znam kolike su to radosti. I sama sam to govorila – 'Mama, tata, mahnuo mi je! Kako je taj čovjek dobar. Drago mu je, da ga netko pozdravi'. Pa udri mahat dalje... Pokrene te, duša razigrana, ispunjena, skoro pa letiš. Kao malena djevojčica, u crvenom stojadinu, sa zadnjeg sjedala automobila mahala sam ljudima u automobilu koji bi vozio iza nas. Vi niste? Ili jeste, ali Vam to ama baš ništa ne znači? Niste tome nikad pridavali pažnju? O da – meni to znači i predstavlja. Taj je dječak učinio gestu koja je pogodila neki duboki živac moje nutrine, da sam istog trenutka rekla – o tome bi vrijedilo pisati. Direktorice Ksenija, dogodila se (konačno) inspiracija! Tako su počele Kapi mora.

DJECA KAŽU

Danas je moja ruka za takve scene prilično okoštala. (Bojim se pomisliti bih li bila tom dječaku uzvratila, da i ja u njegovim godinama nisam bila auto-mahanje akterica. Pa znam što to znači). Sad se razmahujem uglavnom po tipkovnici. Zašto je to tako ugravirano u meni? Je li to zbog (sad rijetkih, a onda redovitih) mladenačkih obiteljskih zajedničkih trenutaka, kad sam radosno s roditeljima išla u posjet baki – Jadranska magistrala, zavoji do velebitskog Podgorja, vikend, sunce, zadovoljni mama i tata. Možda je splet tih dobrih, jednostavnih okolnosti, u meni izazvao želju za akcijom sa stražnjeg sjedala. (Ovaj dječak je to učinio usred grada). Da znate kako je gorko, tužno i tvrdo bilo, udar na dječje srce, kad neki ne bi uzvratili. 'Mama, tata, ovi mi ne mašu. Baš su neki. Zašto im je to teško učiniti – ruku podignuti? Jesu ljuti? Pa ja sam dijete. Samo ih pozdravljam. Kako im se ne da uzvratiti? Kako ih to ne može oraspoložiti?'. Sjećam se tih mojih misli, pitanja i ljutih okreta prema prednjem sjedalu – kad sam bila poražena u odmahivanju. Ajdee, molim te. A jesam bila uporna... Trideset godina nakon mog auto-mahanja, zašto to djeca rade, pitala sam u zadarskom dječjem vrtiću Radost, skupinu Srdelice. Odgajateljice petogodišnjaka su Ksenija Medini i pripravnica Marija Božić. „Nekad oni mašu, pa mi je mama rekla da me netko pozdravlja. Onda sam ja isto malo pomahala. Dječak je bio nekakvi. Onda se upalio semafor pa sam tek ovako (uzvratila). Kad sam bila u autu, gledala sam što to radi, što maše, i bezveze. Mama je rekla 'Ajde ti njemu malo mahni'. Ja sam se nasmijala, i tako“ kaže Klea. „Igrali smo se i ja sam mahnija. Mama mi je rekla da moram drugima mahati. Zato jer su mi prijatelji“ kaže Zoki. Jel' bi mahao samo prijateljima ili i nepoznatome? Nepoznatome i prijateljima, odgovori. Luna mahne samo prijatelju. Jer ga voli. „Mi bi išli s mojom tetom, mama i tata bi bili iza nas, onda bismo im mahali. Okrenili bi se. Zato što su mi roditelji i oni su meni mahali. Meni je to gušt raditi. Osjećam se super kad mašem“ kaže Viana. A što da joj se ne uzvrati kad mahne? Okrenula bi se. Ni Roka nije sram mahnuti: On mi maše i ja njemu trebam isto mahati. 'Ljepše je kad se maše. I poljubiš ga' do kraja napada Zoki. Pošalješ pusu preko stakla? Ne, nego dođeš i poljubiš ga. 'Ne, daš mu pismo' doda Mara: 'Napisala bih mu da ću ga odvesti na more, da vidi dupine'. Kad vam netko mahne, je li bolje uzvratiti ili ne, pitam. „Bolje je da uzvratimo“ uglas će djeca.

SJEDALICA

O ovoj sam temi htjela i (brzinsko google) mišljenje stručnjaka. Upišem 'Zašto djeca mašu iz automobila' – a izbaci mi desetke tekstova o Zakonu o sigurnosti prometa za djecu na cestama. Ah živote, od zakona i pravila! Jesam zalutala. Pa jel' moguće da o toj tako prisutnoj gesti u životu djece nitko nije napisao nijedan članak, studiju. Pusti članci o sjedalicama za djecu – izrazi novih tehničkih umotvorina za jezik polomiti. Pusta pravila, udaljenosti u centimetrima, vezivanja, policijska konotacija. Ispada da smo se mi dočepali ovih mo'š mislit' kako sigurn(osn)ih godina 21. st. teškim švercanjem sigurnosti na prometnicama. Usprkos najsigurnijim i propisanim sjedalicama, tužan je podatak uz to o poginuloj djeci na cestama – koje ni sjedalica nije spasila. Pa što je s našim roditeljima, bakama i djedovima u karovima, zaprežnim kolima, dok su se vozili ispod vedrog i kišnog neba na slami, grožđu, kukuruzu, zemljici. Jesu tolike generacije doživjele svoje sadašnje godine na prekršajima? Odrasle u užasnim sigurnosnim uvjetima. Sreća da zakoni u ovom slučaju ne djeluju retroaktivno. Aktualna je riječ zastara. Jer moguća presuda bi bila: 'Pa trebali ste staviti dijete u korito. Sedlo od konja, npr. Pričvrstiti! Osigurati! Vezati! Imali ste konop, špag. Ne smije nigdje gledati. Samo ravno, u jednu točku (zašto mi pada napamet 'Ko tele u šarena vrata). Znate Vi koliko je tu bilo drndanja, jama, okuka, uspinjanja, silaženja'?' A najbolji hrvatski filmovi su puni takvih opasnih, srcu najdražih scena. Letiš. Mašeš. Osmijehom se hraniš. Nebo gledaš. E onda sam pokušala googlati neverbalna komunikacija. Tu je već više toga, al' mahanje iz auta, ni za lijeka. Privuče me - snene zadivljene oči. „Djetinjstvo je vrijeme uživanja u čudima svijeta, otkrivanja kako stvari funkcioniraju, dijeljenja radosti i strahova koji ispunjavaju svaki dan s važnim ljudima. Djeca nisu zadovoljna da sa strahopoštovanjem i znatiželjom jednostavno zure u avion, auto, pticu ili cvijet. Ona žele nekome govoriti o tome“ – to mi je bilo jedino prikladno stručno mišljenje o temi koja - ma je li stvarno moguće - nikome tako i toliko ne znači, kao meni.

RUKE   

Nekoliko primjera u kojima sam osjetila toplinu i iskusila milinu mahanja, dodira ruke, u mom su životu visoko rangirani i nikad zaboravljeni doživljaji. Kad smo mama, tata i ja došli vidjeti moju seku u crvenoj haljinici, zastupane razigrane kosice, koju je čuvala baka - a ona nam je, kad nas je ugledala, tako plaho, sramežljivo, s jedva prisutnim osmijehom mahnula - stavila svoju ručicu na čelo, raširila prstiće, blagog i zahvalnog pogleda što je sestru i roditelje ugledala. I sad me stegne i suze navru u sjećanju na taj prizor – istom snagom kao onda. Obradovanost uz koju ide riječ drugoga 'A jadna'. Je li to moguće? Je, to je blaženstvo. O tome Isus govori. Ostavljena (kod bake; bile su to cijele akcije prevare, da ne primjeti kad odemo; da se suze spriječe. Mama i tata rade). Nikad neću zaboraviti ni žarko topli (ne od temperature) stisak ruke čovjeka u zagrebačkoj bolnici u Draškovićevoj, dok sam bila studentica, kad smo kao članovi zajednice 'Marijina legija' išli u apostolat i susretali ljude u potrebi. Vjerujte – od tog stiska ruke nepoznatog čovjeka nakon operacije, uskog lica i sijede kose, od njegovog blagog i srdačnog osmijeha i zahvalnosti za posjet, od dubine njegovog plemenitog prihvaćanja, maha, živi se. Trajno u sebi nosim i pogled na radničke ruke moga djeda Jose, koji je bio vrsni, marljivi vinogradar; za stolom bi u radničkoj, poput sv. Josipa šutnji, svojim skoro drvenim rukama od rada, palcima lomio a kažiprstima pridržavao svoje jelo - crni kruh i bijeli luk. Zagledajte se u ruke bližnjih. Pročitajte ih! (Od)mahnite s prihvatom – ne kurtoazno, odbacujući. Koje je sve vrste mahanja doživio naš Gospodin pri slavnom ulasku u Jeruzalem? Kako se osjećao, znajući da će se ta Glorija pretvoriti u Raspni ga! Iste ruke – druge poruke! Nije lako izaći iz sebe, pristupiti drugome. Nije lako djetetu u autu (od)mahnuti - a kamoli nekome križ pomoći nositi. Biti Cirenac i Veronika – samo je prst Isusova tijela koje je u svom raspetom stanju ogromna, topla ruka – Dlan – u koji je usisana naša linija života. Dao se čavlima pribiti, da bismo u Njemu bili zauvijek urezani. I ne bolimo ga! Samo mu treba mahnuti. Život kao mahanje – da bismo približili odmake – od sebe i međusobne. Srce zove, kuca... Želi ruku. Želi se staviti u dlan. Traži ležište.

SEMAFOR

Na jednom zadarskom raskrižju, u blizini vrtića Radost, nalazi se semafor na kojem je zelena boja doslovno u obliku srca. Kako je to nastalo? Tko je to tako i zašto oblikovao –  ne znam. Kad sam to oduševljeno pokazala jednom došljaku, racionalnije naravi, rekao mi je da to baš i nije zgodno jer može ljude u vožnji dekoncentrirati; odvući pažnju. Hm. Kako meni to nije palo na pamet? Da srce može odvući pažnju!? Zamislite kad bi boje u krugovima svih semafora svijeta bile u obliku srca. Pa i nije baš velika razlika u ta dva oblika – kružnica malo ovalnija, pri dnu sužena. Je li vidjeti srce toliko neuobičajena, nesvakodnevna pojava, da može dovesti do poremećaja? Ma da, ima čovjek pravo. Isusovo probodeno srce na križu je dovelo do potresa i otvaranja neba, zemlje i svjetova, a kamoli ne do uzdrmanosti, dekoncentracije nekih likova. Istina! Srce odvlači pažnju. Privlači. E sad. Zašto to nekog spašava i raduje, a nekog remeti i sablažnjava – neka svatko sam spoznaje i otkriva. Nisam se usudila zvati službu za prometnu signalizaciju i pitati ih kako je to na tom semaforu zeleno svjetlo u obliku srca. Pobojala sam se da će odmah izaći na teren i to prijaviti kao neregularno. Zakon i pravilo vrlo često izbaci, potisne srce. Ma kako je to baš zeleni znak u obliku srca? Zašto srce nije priprema – narančasto, ili zabrana – crveno svjetlo? Nego zeleno. Jel' mi taj semafor trebao za rečenicu - Srce znači prolaz! Srce znači Hajde! Možeš dalje. Ni priprema ni stani, nego kreni! Srce uvijek kreće. Srce (pro)pušta, (od)mahne. Izazove osmijeh. Nasmije se. Nasmije te. Isus se nama s križa nasmijao – i mahnuo. Doduše, toliko nam se želio nasmijati, da se pritom okupao u znoju i suzama. Al' nije bitno – jer u dubini, srce i mahanje znači (pre)dati se (nekome). Poštovani čitatelji – neka Vas dotakne ruka Nedjelje maslina i cvijeća - u želji da osjetite toplinu i žar jednog i jedinog, (p)ozdravljajućeg - Dlana Velikog Tjedna i Uskrs(nuć)a.