Bijela koverta

Otvoriti ili ne?

Bilo je to još jedno uobičajeno otvaranje poštanskog sandučića i uzimanje koverte koju sam, nezainteresirano, ipak odlučila ponijeti sa sobom u stan. Sandučići su odredište i neželjene pošte, reklama, uplatnica popraćenih slikom kao potvrdom istine i urgentnosti. Svi nešto nude, (pro)daju. Nedavno je poštom na moje ime i prezime (ne znam kako su me 'našli') stigla jedna  bijela koverta. Pomislih ostaviti je u kutiji za neželjenu poštu podno sandučića. No, stavih je na svoj radni stol. Nisam je pogledala, kamoli otvorila. U predblagdanskom pospremanju mnoge papire 'isteklog roka' sam bacila; pomislih to učiniti i s tom kovertom. Kratko premišljanje, no prebacim je na drugi stol. Danima netaknuta. Jedne večeri, mirnije no inače, kad čovjek može zastati (bitne su i okolnosti), pogled mi padne na zaboravljenu kovertu koju sam ostavila na vidljivom mjestu (valjda da je se prije 'riješim'). 'A da i tebe konačno otvorim, mogu barem pogledati'. U gornjem uglu piše: Izdavačka kuća umjetnika koji slikaju ustima i nogama. Remetinečka 5a. 10020 Novi Zagreb. Moj iznenađujući izraz lica pri otvaranju jedan je od snažnijih u životu. Preplavila me zadivljenost ugledavši divne božićne i novogodišnje čestitke. Uz svaku koverta, još šest malenih preklopnih čestitki (prikladnih za posvetu uz darove) i rukopis 'Umjetnici koji slikaju ustima i nogama na djelu'. Dobiti tako lijepu ponudu bez traženja uzvrata, dar našoj slobodi izbora, slobodnoj odluci... Samozatajno zvuči na popratnom pisamcu u pošiljci: „Bit će nam drago ako se odlučite za kupovinu kolekcije koja košta 49,00 kn. Time nam pomažete da ostvarimo svoju samostalnost. Osjećaj samostalnosti je nešto posebno!“

Kako znati da je istina?

Spoznaja da mi to netko dariva, da mojoj dobroti prepušta odluku hoću li uzvratiti uplatom, da p(r)oziva i izaziva moje povjerenje; i ako ne uplatim, sve to ostaje meni – ganula me i potresla. „Tako naš Gospodin postupa“, pomislim i tu iznenadnu situaciju preslikam na susret s Utjelovljenim Bogom. Predaje se našoj slobodi i povjerenju; nudi bez prisile. Treba otvoreno srce i milost za prepoznati Boga u Djetetu na slamici. U Susretu nam daruje sebe kao Život brojnih darova. Ljubav je lijepa i nježna ukoliko je slobodno prihvaćena, željena, izabrana. U suprotnom je (hladna) dužnost, obveza, prisila. Pomislih: Koliki ne otvore 'kovertu', ne prepoznaju što se krije iza dara (pohoda Novorođenoga), ne povjeruju da je to istina? Koliki Ga ignoriraju smatrajući to još jednom dosadnom ponudom u nizu? Koliki ne zastanu, ne (pro)pitaju, ne (po)vjeruju... Znala sam i osjetila da pošiljka nije prevara. Na popratnoj obavijesti su i slike umjetnika s biografskim podacima, među njima i susret slikara C. M. Toleda i bl. Ivana Pavla II. koji je papi za vrijeme prijema tih umjetnika predao portret u bazilici sv. Petra. Njihova međunarodna udruga okuplja više od 800 slikara iz svijeta i slave 55 godina djelovanja. Sjedište udruge koju je osnovao Erich Stegmann je u Liechtensteinu. Izdavačke kuće prodaju njihove radove, organiziraju radionice i izložbe omogućujući im da žive od svog rada. Udruga predstavlja njihov rad rušeći predrasude o osobama s tjelesnim invaliditetom koje se, navodno, ne mogu pobrinuti za sebe. Za potrebe ovog teksta sam ih i nazvala.

Otisci dubine

Među hrvatskim stipendistima međunarodne Udruge slikara koji slikaju ustima i nogama su Stjepan Perković (36) i Anka Slonjšak (37). Usprkos cerebralnoj paralizi, koju Stjepan smatra stanjem, ne bolešću, stopalom slika više od 20 godina. „Prvo se moram izvući iz okvira bolesnika i osobe koja kroz prozor nemoćno gleda svijet i život. S tim se predrasudama nemam vremena, volje ni potrebe baviti. Cerebralna paraliza je samo dodatna crta uklopljena u cijelu moju pojavu. Noga je sredstvo mog rada. Kao što ljudi koriste ruku za neku radnju, tako ja lijevo stopalo. Samo je stvar dimenzije kroz koju se prolazi svakodnevicom. To je drugima čudno i to prihvaćam, jer je rijetko za vidjeti. Ali i ja sam kao bilo koji čovjek, s vrlinama i manama” kaže Stjepan. Vodi likovno-terapeutske radionice u Udruzi roditelja djece tjelesnih invalida i djece s posebnim potrebama 'Anđeli'. Stjepan ih poučava drugačijem pristupu rješenja situacija, prepreka i potiče njihovu kreativnost. Autor je i ilustrator zbirke poezije ‚Otisci dubine’, trenutak duha koji je otisnuo na papir. Ilustrirao je šest zbirki poezija i roman. „Cilj umjetnika je umjetnička vrijednost u duhovnom, misaonom i vizualnom smislu. Ljudi se čude mom načinu slikanja. Meni je to dodatni teret, jer slika i njena vrijednost teže dolaze do izražaja”. Slika i piše jer želi izraziti duh koji ga pokreće iznutra: “Duh je naša osobna iskaznica kojom se identificiramo kao posebna životna pojava u svijetu. Moja identifikacija je u bojama, formama i kompozicijama postavljenim na slikama i sastavljenim u pjesmama”.

Rad s PREOSTALIM sposobnostima!

Anka Slonjšak je hrvatska državna pravobraniteljica za osobe s invaliditetom. U 20. godini života, na drugoj godini studija ekonomije, u prometnoj nesreći ozlijedila je kralježnicu. Bila je sportašica, profesionalna rukometašica. „Imala sam samo jedan cilj, kao i danas. Iskoristiti maksimalno svoje sposobnosti, svojim iskustvom pomoći ljudima sličnima sebi i živjeti u obitelji, što neovisnije. Neopisiv je osjećaj kad napraviš neki rad i shvatiš da je to tvoje djelo koje si napravio s preostalim sposobnostima, a do tada nisi ni znao da ih imaš“ kaže Anka. Za takvo slikanje, kao i za sve drugo, potrebna je upornost, volja, strpljivost, snaga, talent. Slika dva puta dnevno po 45 minuta, ali ne dan za danom jer je nakon toga boli vratni mišić. Ima visoku ozljedu (C4, C5) i fiksatore koji joj otežavaju upotrebu vratnih mišića. „Osobe s invaliditetom imaju svoje dostojanstvo, kvalitete, sposobnosti, samo im treba pružiti priliku” kaže Anka. Potvrđuje Stjepan: „Čovjek i njegova vrijednost je sve što treba biti naš interes. Jednakost među ljudima je ideal kojem stremim, a to je duboka želja svakog čovjeka“. Nije li to Proglas Djeteta iz betlehemske štalice, koji je i povijesna razdijelnica ere prije i poslije Krista? Kao osoba s najtežim invaliditetom Anka je ovisna o drugoj osobi. Dan joj započinje s vježbama i pripremama za posao. U svim aktivnostima joj pomažu radni i osobni asistenti, volonteri. „Ponekad mi je u danu uključeno od tri do osam osoba kako bih mogla obaviti radne zadatke. Ujutro su mi potrebne medicinska sestra i asistentica kako bih ušla u kolica, obavila medicinsku njegu i higijenu. Potom me vozač prevozi do posla. Sa mnom u prilagođenom kombiju je i asistentica. Teškoća mi je organizacija aktivnosti, jer ako nemam asistente ne mogu obavljati poslove. Na mjestu pravobraniteljice često i nenadano mi se mijenja satnica pa je organizacija još teža. No, biti aktivan, uključen u život i prihvaćati izazove ključ je kvalitetnog življenja” poručuje Anka. Njen prvi i najčešće slikani motiv je morski pejzaž, baš u skladu s nazivom našeg Laudato susreta.

Dijete Isus na putu do susreta s njim Uskrslim treba našu pomoć: i tijelom, koje je Bog svojim utjelovljenjem posvetio. Srdačno te pozdravljam, poštovani čitatelju, pri našem prvom Laudato susretu - na blagdan sv. Ivana, ljubljenog Isusovog učenika; nekadašnjeg ribara koji je, kao apostol, ljudsku, taktilnu potrebu, ostvario naslonjen i na otkucaje svoga Učitelja. Zapitala sam se kako ti umjetnici, a naslikali su toliko lijepoga, čestitaju Božić, Novu Godinu... Što im znači zagrljaj? Anka kaže: „Znači sve. Čestitam na način da to izgovorim i dam neverbalni signal da me se može dotaknuti, zagrliti. Ali isto tako, za  osobe koje ne poznajem, naglasim da im ne mogu pružiti ruku“. Hvala Stjepanu i Anki što su nam pružili ruku... i što dotiču Kap(i) mora.