Nešto slično ogovaranju, ali ipak puno bolje...

Svi se mi, manje ili više, borimo s ogovaranjem. Mislim da je nepotrebno isticati koliko je ogovaranje opasno i štetno, ne samo za one koje se ogovara, nego i za nas i naš duhovni život. I sam papa Franjo nam govori: „Uvjeren sam ako bi svatko od nas izbjegavao ogovaranje, na kraju bismo postali sveti. Kako je to divan put!”

Mi bismo, kao ljudi vjere, trebali dobro poznavati svoje Sveto pismo u kojem je jasno naznačeno: „Život i smrt u vlasti su jezika“ (Izr 18, 21). Trebamo si iznova posvijestiti da naše riječi nisu beznačajne te da je važno ono što govorimo. U našim riječima se krije snaga blagoslova, ali i snaga prokletstva.

„Shvatite: kad se svađate i u ljutnji izgovarate oštre riječi, uvrede, kad psujete i proklinjete, isto je kao da ste vojsku demona pustili na tu osobu da ju unište; kao da ste s lanca pustili bijesne pse koji će je gristi, ujedati, ranjavati, dok je ne rastrgaju. Tako se silno zlo događa po našim lošim riječima! One imaju užasne učinke! To ne smijemo činiti ni neprijatelju, a kamoli svom bračnom drugu, ili svome djetetu, ili bilo kojem članu svoje obitelji (...) I još je važno razumjeti: kad ti bijesni demoni završe sa svojom žrtvom, okreću se protiv vas koji ste ih oslobodili“ – rekao je jednom prilikom vlč. Dražen Radigović. 

Dobra vijest u svemu ovome je da postoji jedan dosta sličan glagol ogovaranju. U jezičnom smislu; skoro pa identičan, a u praktičnom - potpuno suprotan. No, jedno im je ipak zajedničko – oba ta glagola su vrlo učinkovita, samo na različitim stranama. 

Riječ je o za(o)govaranju. Ili, pojednostavljeno rečeno – o molitvi za druge. Zamislite samo, koliko bismo bili sretniji i zadovoljniji kada bismo svoje vrijeme više proveli u zagovaranju, umjesto u ogovaranju. Koliko bi nam samo nutarnji život bio bogatiji kada bismo o drugima razmišljali pitajući se: „Kako mogu tu osobu zagovarati pred Bogom? Kako mogu moliti da ta osoba više upozna Božju ljubav i radost?“ 

Poznajem jednog čovjeka koji na svojoj molitvenoj listi ima više od 1300 ljudi. Krenuo je od svojih roditelja, bližnjih, prijatelja... i godinama je dodavao; osobu po osobu. Ne mogu ni zamisliti kakvo nutarnje zadovoljstvo posjeduje taj čovjek dok ih sve u molitvi predaje pred lice Oca Nebeskog, pred savršenu Ljubav. Postoji li veći uspjeh i veće zadovoljstvo od toga? 

I taj zagovor nije rezerviran samo za redovnike i redovnice. To ni ne mora biti nešto što će nam uzeti cijeli dan. Bog poštuje naše staleške dužnosti. Evo, recimo, ako svakodnevno molite krunicu – možete u svakoj Zdravomariji prikazati npr. dvije osobe. I time ste dnevno molili za više od 100 ljudi. Kako to lijepo zvuči. I to može biti bilo koja krunica, bilo koja vrsta molitve; što god radite i gdje god jeste - uvijek možete moliti za druge; blagoslivljati ih i time razveseljavati srce Vašeg Nebeskog Oca.

Ili recimo; svima nam je neizmjerno potrebno Božje Milosrđe. Moj prijatelj se stoga dosjetio genijalne ideje. S obzirom na to da voli moliti krunicu Božjeg Milosrđa, u zazive je počeo dodavati imena sa svoje molitvene liste...pa stoga moli: „Budi milosrdan Marku, Ivanu, Ani, Marini...i cijelome svijetu... 

Ogovaranje ili zagovaranje, smrt ili život, prokletstvo ili blagoslov... sami biramo.