Uz Dušni dan: 'Duša pripada veličanstvenom Kraljevstvu bezgranične ljubavi'

Dolazi vrijeme kada sve umire i kada ljubavi nestaje. Lišće pada, zemlja pusta i prazna. Zajedno s prirodom umiru i ljudi. Čovjekovo tijelo kao da slijedi ovo odvajanje od lijepoga i sunčanoga. Odraz smo prirode i ona je ogledalo nas. Kako razmišljati o smrti, kako prihvaćati smrt onih koje volimo, čiji nam život čini radost? Ona nije predmet ismijavanja, kao što nam se to često čini, kao što se to događa ovih dana u čudnim, besmislenim slavljima 'Halloweena'.
 
Ljudi se boje nepoznatoga. Ljudi su u strahu od onoga što ne mogu kontrolirati. Smrt je svakako izazov za sve, za svaku dušu i svaki bitak! Stav prema njoj, prema patnji, odražava stanje u kojem se čovjek nalazi. To stanje odražava naš karakter, duhovnost, mudrost i stanje duše.
 
Kao da je u smrti važno dvoje:
 
a) nastaviti voljeti one kojih nema u drugim i novim ljudima, iskazati drugima ljubav kao što bismo ju iskazali onima koje nemamo uza se; i doista, na samom kraju putovanja postoje samo dvije vrste ljudi: oni koji se osvrnu na život s osmijehom, i oni čiji je pogled unatrag ispunjen tjeskobom i očajem u vremenu u kojemu se više ništa ne može promijeniti;
 
b) ne zaboraviti! Živimo u vremenu kad puno trčimo, razapeti između mogućeg i nužnog, tako da nemamo vremena za ozbiljno razmišljanje. Živimo u vremenu informativnog 'buma', kada nas sa svih strana bombardiraju informacijama koje moramo gutati, i tako zaboravljamo na ono važno u životu, posebice na ljude. Po zaboravu križamo povijest, negiramo iskustvo, ponižavamo ljubav i zaboravljamo na ljepotu trenutaka, dana ili godina.
 
Sam je Krist želio da ga se oni koji ga ljube aktivno i sjećaju. I kad ga se sjećaju, On postaje živ među njima. Zato nam je i ostavio moć riječi: 'Kad god pijete iz kaleža, kad god lomite zajedno kruh stečen žuljevima vaših ruku, ja sam s vama: ovo činite meni na spomen!' Sjećanja su 'opasna' jer u nama bude pokret, čin, riječ, hod za istinom.
 
Vjerujem da se duhovnost u čovjeku oblikuje i očituje: krjepostima, dobrom riječju, dobrim djelom, životom služenja; ondje gdje živimo, time kako živimo i onim što činimo i dan i noć.
 
Svake nedjelje govorimo da vjerujemo u snagu Duha, općinstvo svetih – zajedništvo svetih dobara i svetih osoba – oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni!
 
Bez te duhovne dimenzije nas kao duhovnih bića, čovjek ostaje u tami budućnosti. Ostajemo samo prazna tijela koja funkcioniraju dobro u određeno vrijeme, ali prolazni smo i s propadljivim rokom trajanja, ispisanim negdje duboko u nama. Etiketa nije vidljiva izvana, kao što je to na kutijama, bocama i svemu što čovjek zapakira.

Za nas kršćane temelj je našeg vjerovanja samo jedan događaj: uskrsnuće Nazarećanina! Ako u Njega vjerujemo, onda ćemo vjerovati i u svoje vlastito uskrsnuće; uskrsnuće dobrote, ljubavi, radosti, ljepote, nesebičnosti, uskrsnuće svega dobra, uskrsnuće onih koje volimo. Uskrsnuće daje perspektivu smislu života, veličini davanja i spoznaje da duša pripada veličanstvenom Kraljevstvu bezgranične ljubavi!