Čokolada odmah ili honorar poslije?

Djevojka gradi uspješan projekt s dvojicom korektnih i poslovno odgovornih ljudi. Posao kreće iz temelja, djevojka je altruističke, odnosno 'Pomozi bližnjemu u potrebi' naravi i dok se proces ne profesionalizira ne pada joj na pamet naplatiti svoje usluge konkretne pomoći. Moj kum je vlasnik najpoznatije optičarske radnje u Zadru. Sjećam se kad je ležerno popravio naočale i vratio ih vlasniku bez naknade. 'A račun', začudno sam upitala kuma, misleći, popravak košta, nalazim se u trgovačkoj radnji. 'Ne može se sve naplatiti' sjećam se kumove rečenice, iako je i sama (često nerazborito) prakticiram. U tom odnosu djevojka nije uskraćena u poštovanju, priznanju njene vrijednosti i njihove osvještenosti koliko se daje. Pri radnim susretima oni plaćaju piće i ručak (nekad i ona želi odraditi svoju turu). Govore joj kako je vrijeme da za trud i rad počne dobivati i honorar, što ona odbija i još joj ne sjeda, jer njena osobnost nije ustrojena u smislu 'traži (zaslužuješ) novac'.

I dogovori njima njihova suradnica posao u Švicarskoj. Uspješno. Radost međusobno dijele. I nastavljaju govor o tome kako je vrijeme da se njen rad ukalkulira u prihode i rashode. A ona? Ne zna 'u svoju korist' dogovarati, za sebe prava (i tuđe obveze) pregovarati. Ne zna se 'prodavati'. Nego davati. I u sebi misli 'Ali meni bi tako bila dovoljna i čokolada iz Švicarske'. Ma da je ikoja druga zemlja!? Nikakve želje ni očekivanja. Ali Švicarska = čokolada! Zna se što znači švicarska čokolada. To je brand, vrhunska kvaliteta. Simbol. I kaže mi prijateljica, ne tužno (jer je zapravo iznad toga), nego analitički (u sve želi i uspije dublje mentalno prodrijeti): 'Oni mene žele honorirati. A najradije bih im rekla: Ma koja naplata? Više bi mi značila ali baš samo jedna švicarska čokolada, nego sav novac poslije'. To toliko manje košta, a tako više znači. Je li lakše dati novac, nego čokoladu? Zašto je njoj važnija ta mala smeđa ploha? Jer u tome ne vidi trošak, obvezu, dužnost. Ona u tom preljevu iščitava znak pažnje, sjetili su je se, osjećaj 'Mislili su na mene'. (A mislili su na nju, sigurno. Zahvalni su joj. Čuli su se od tamo. Ali eto, nije tom malenom tablom 'zaslađeno'). Nije djevojka razmažena niti je naučila primati darove. Ali, kad već inzistiraju na plaći, samo im je htjela objasniti da njoj više znači jedna čokolada nego honorar. Nije sve u novcu – ali (vrlo često) je (itekako) u gesti.

BITI (NE)DOSLJEDAN

Gesta je odraz pažnje, poštovanja, osjećaja 'misli(o)m (sam) na tebe'. U nazivu ove kolumne je more. Ima li veće i kristalnije površine i materije za odraz, od mora. Što je more prirodno, društvo je sociološki. Naše je društvo postalo osjetljivo na nedostatak gesti. Što je dobro. Jer opet se potvrđuje vječna činjenica, da ne znaš cijeniti što imaš dok to ne izgubiš. Analitičari društva prije su vlasti predbacivali kako su neke njihove geste kič, prašina u oči, površina, parada. A rezanju vrpci rugali su se do mjere uspoređivanja s crvenim vremenima. A onda, kad premijer kaže 'Nema više rezanja vrpci ni govorancija' (a kamoli blagoslova), ili ne osjeća da treba sudjelovati u misi za domovinu (uskoro će opet misa zahvale za domovinu), društvo uznemiri nedostatak takve kapi – geste. Provukla se ta riječ u ocjenama premijerovih postupaka, usput, kao da je gesta simboličnost. Kao da je premijer tu gestu MORAO učiniti. Nije morao, ali je trebao. More je duboko, pa bih htjela malo u dubinu tih pet slova zaroniti. Zašto je gesta značajna? Gesta je čin pristojnosti, ali i poruka. U nedostatku nje možeš osobu ignorirati ili joj kažeš 'Postojiš'. Gesta je sredstvo identifikacije, ali i poštovanja. Gesta nije zapovijed, nego dobra volja. Nije dužnost i obveza, nego osjećaj, želja. Zakon nije (topla) emocija, nego (hladni) propis. Premijer se odlučio za drugu opciju. Zaboravio je pritom da se gestom ne izražava samo uvjerenje. Nego i poštovanje. Gesta je dopunski oblik komunikacije, prati govor. A govor nije samo sredstvo socijalizacije, nego i grupne solidarnosti, razlika. Neki su legalisti, neki emotivci, a neki bi (što je najplemenitije i potpuno) prožetost jednoga i drugoga. Život uvelike počiva na gestama - i kad se ne dijele ista uvjerenja. Ekumenski i međureligijski dijalog, diplomatski odnosi, počivaju na susretima ljudi različitih uvjerenja, gestama. Gesta je dijaloška forma. A koji je smisao dijaloga ako se svodi na potvrdu suglasnosti? Ili je zbog različitosti stava, nemoguć? Dijalog pretpostavlja otvorenost, ne zadanost. U društvu koje se uči živjeti demokratičnost, naučimo prihvaćati svoje odraze. Vlast je odraz biračke volje naroda. Zašto su ljudi uzdrmani svojim odrazom, svojim izborom – kojeg su učinili, ili su, svojom neaktivnošću, dopustili da ga drugi za njih učini? Premijer je dosljedan. Za razliku od naroda koji svoje katolištvo potvrđuje samo u popisu stanovništva, a Crkva mu ne treba za življenje, nego za pojedine životne trenutke potpisa – krštenje, pričest, krizma. Vjenčanja i sprovodi! Hrvatska bi bila zemlja blagostanja kad u njoj samo premijer (samo jednog dana) ne bi 'išao na misu'. Tko govori o 'spajanju' termina misa u župama, jer ih nema tko pohoditi. Gestovni i govorni medij do te su mjere povezani da uzroke valja tražiti u ishodištima procesa mišljenja. Onda je jasna disproporcija između učinjenog i očekivanog. Pa je katolik (a mnogi tako deklarirani su dali glas ovoj vlasti), iznenađen jer njegov 'izabranik' nije učinio nešto što bi njemu značilo. Što se očekuje, ako je izricanje geste povezano s procesom mišljenja? Izabrani je nedosljedan, kao i birač koji mu je dao glas. Premijer misli da se neke geste mogu činiti bez uvjerenja, a za neke je potrebno uvjerenje. U Crkvi se dvije tisuće godine, kao nigdje drugdje, za 'njene događaje' od prigode do prigode kaže da nekad za učiniti neku gestu treba i uvjerenje. A nekad ne. Kako odgovara potrebi ljudi i trenutka.

GESTA – IZLAZAK NA TEREN!

Premijer je odlučio biti to što je, bez glume (na stranu neke izjave i potezi kojima, sistemom toplo/hladno (valjda nakon savjetovanja) propust želi izbalansirati). Dajmo malo samokritičnosti. Ljudi su htjeli politiku koja bi im donijela honorar (vječna situacija zlatnog teleta koje žele svi narodi u svom 'razvoju'). A sad su ipak poželjeli čokoladu (znak pažnje). Kakvi su to premijerovi savjetnici koji ne shvaćaju cjelovitost, kompleksnost komunikacijskog procesa – da komunikacija nije samo riječ, nego, doslovno, i gesta! Jesu li u sklopu komunikacijskog pristupa u javnom djelovanju proučavali ulogu geste u društvenom kontekstu? Gesta je (u)ČIN(ak). Govor i gesta su dva aspekta istog procesa. Njihovim srastanjem nastaje sinteza po kojoj znamo što osoba misli. Elementi komunikacije nisu samo pošiljatelj i primatelj. Nego i poruka. Poruka je sredstvo kojim se pošiljatelj predstavlja. A poruke se ne prenose samo rječju. Nego i blizinom. Bivanjem, suosjećanjem. I papin glasnogovornik Federico Lombardi kaže da geste imaju jako simbolično značenje, odvojeno od toga što osoba kaže. Zato papa, u zemlju u koju dođe, čini gestu kojom se približava potrebnoj skupini dotične sredine (susreće žene, djecu nad kojima je učinjeno nasilje). Učiniti gestu znači poznavati (potrebe) osobe – što joj to može značiti. Jezik i život nisu jednodimenzionalni. Govor je minimalna komunikacijska jedinica. Tu spada obećanje – temeljem kojih se osvaja politički tron. Govor je više komodan, manje zahtjevan. Postoje škole govorništva, pouke u svladavanju govorničkih vještina. A škole za učenje gesti? To nije sfera škole i pouke, nego odgoja i osjećaja. Za nešto reći ne trebaš uvijek negdje, na lice mjesta, otići. Možeš biti u uredu, stanu, na sjednici vlade. Čovjek nešto kaže s bilo koje udaljenosti i mjesta; ne treba se primatelju poruke i tjelesno približiti. Gesta traži teren - izlaz na lice mjesta. Gesta je susret, dodir. Ona je višedimenzionalan medij. Gesta nije samo način izražavanja, nego AKTIVNOST s vremenskim, prostornim i društvenim značajkama. I traži iskorak. (Kako su kvalitetu te snažne riječi prepoznali zagovaratelji istospolnih 'brakova').

TKO JE ZAPRAVO SLIJEP I GLUH?

Stručnjaci kažu da se govor ponajprije koristi za prijenos informacija, a geste i kretnje za prenošenje raspoloženja. U nekim slučajevima geste zamjenjuju govorne poruke. Štoviše, za razliku od govora, gesta kao znak je globalni izraz. Razumije ju svatko. Zašto se razumije glazba, emocija? Jer se izražava gestama! Pa i kad se ne zna i ne može izraziti riječima. Dotiče te njihova struja. Kako odnos ljubavi grade stranci koji ne poznaju materinji jezik svoga partnera? Kako bi inače svoje odnose gradili gluhonijemi? Ne mogu izricati riječi, ali su izgradili svijet gesta i znakovnog jezika kojim se razumiju i izriču. Charlie Chaplin i glumci nijemog filma bili su vrsnih vještina u komunikaciji bez riječi. Takvo umijeće bilo je jedino sredstvo njihova govora u filmu. Glumca se cijenilo koliko je sposoban jasno komunicirati gestama (i signalima tijelom). Slijepi komuniciraju vizualno pretvarajući i u taktilno. Riječ u dodir, gestu. Čudno. Oni kojima je uskraćeno verbalno se izražavati i gledati domišljaju i traže način povezivanja gestom. A oni kojima su dane tjelesne sposobnosti izricanja žele se učiniti nijemima, nevidljivima. Opet se potvrđuje da svatko želi ono što drugi ima/nema. Slijepi i gluhi žele komunicirati, a oni kojima bi službena vokacija trebala biti govorništvo – nje se odriču. Zato Milanović ne želi govoriti na otvaranjima završenih radova. On misli da treba samo činiti. Da politički mandat pokazuje rezultat, a ne da zajedništvo s narodom prati gestom, znakom pažnje, koja dijelu populacije nešto znači. No sigurna sam da premijer kao roditelj svoju ljubav i pažnju prema djeci ne izražava samo tako da im kupi hranu, odjeću, opremu za školu i namještaj za sobu. Nego svoje dijete nahrani i gestom, pažnjom, sudjelovanjem u 'njegovom događaju'. Cijele psihološke seanse čovjeka kao ranjenog djeteta počivaju na iskustvu 'Roditelji su mi sve dali – materijalno. Ali nisu mi dali svoje vrijeme, pažnju (izraz brige). Nisu bili uz mene, kad sam ih trebao. Imao sam novac, ne i ljubav'. Imaš sve, k'o po narudžbi - al' ne i blizinu. Ili, u skladu s naslovom: Imao sam honorar, ne i čokoladu. Blizina se ne može naručiti, zapovijediti, propisati. Nju treba (do)živjeti, darovati. Očito besplatni dar najviše košta.

A BDP PAŽNJE?

Političar ima pravo prema svom narodu ne ophoditi se roditeljski, nego po službenoj dužnosti. Možda to i jest razlika između (povijesnog) državnika i (prolaznog) političara. Premijer se odlučio za tu drugu verziju. Misli državnika se pamte, njihove su poruke baština poput aforizama. Sigurno ih poznaje i Milanović i u nekoj prigodi ih i kaže - na sjednici Vlade, u sabornici, konferenciji za medije – ne baš među narodom u luci, na željeznici, u tvornici. Na takvom mjestu to bi bila instrumentalizacija, prikupljanje političkih bodova, parada. A ja bih ipak zaključila mislima iznimne državnice. Margaret Thatcher, ta političarka kraljica, je rekla: 'U politici, ako hoćeš da se nešto kaže, pitaj muškog. Ako hoćeš da se nešto učini, pitaj ženu'. 'Neuspjeh? Takva mogućnost uopće ne postoji. Neke se bitke moraju voditi više puta da bi se dobile'. Kad bi ljudi shvatili kako nekad više znači čokolada (trenutno), nego honorar (kasnije). U zlatu izvršena obveza može biti i distanca. Nutrini čovjeka znači pažnja, gesta kojom poručuje 'Tu sam, s tobom sam. Znam što ti znači neki datum, i tom te prigodom želim posjetiti'. U tom slučaju, ne trebaju riječi. Kad bi izrazi takve pažnje pratili brigu za rast bruto društvenog proizvoda. Gesta se čini odmah, ne traži dodatno, nego raspoloživo. Proizvod dolazi kasnije i treba puno više vremena. Gesta – iznad riječi, više od dužnosti. Iznad zakona. Iz srca.