F (v) IL (i) M

Kad ti bude teško, shvati da je ovo Ljubav pisala - ne moja, nego Njegova. I znaj da je to jedini razlog zbog kojeg trebaš patiti, ali ne i shvatiti...

Javnosti treba predstavljati i otkrivati osobe s imenom i prezimenom; priču koja se suočava s rizikom, preskače prepreke, motivira čovjeka i potiče ga da se zaljubi u život – poručili su stručnjaci na nedavnom svjetskom susretu komunikologa Crkve pod nazivom „Ljudi, lica, priče“ na pontifikalnom sveučilištu 'Santo Croce' u Rimu, gdje sam sudjelovala zahvaljujući dobroti direktorice Laudata Ksenije Abramović. U Hrvatskoj postoji takva priča! U sklopu vjerničko-domoljubnog projekta 'Put Vjere i Nade' pripovijeda je mladi časnik Vilim Karlović, koji je 1990-ih zagrebačke ulice zamijenio ratištima Lijepe naše. Najavila sam dovršetak kolumne o tom životu s puno slojeva, koji bi se sabrali u sudbinu barem četiri života. Toliko materijala ima. Ime je znak. Vilim je u kalendaru upisan na dan Velikog Petka. Vilimov način svjedočenja i govora o domovini, obrani, životu i vjeri baš je takvog duha – potresan i katarzičan; bolan ali ljekovit. I odgovara u Rimu izrečenoj viziji da priča bude istinita, ali i privlačna. Jako je važno razvijati priču i pokazati rast u karakteru. Kreirati iznenađenja, skokove, pukotine, rascjepe i otvore... Stvarna priča utječe na ljude, njihove izbore, otvara im oči za istinu, poručuju svjetski komunikolozi Crkve. Iz baze života. U svijetu žurbe, takav govor svakako nije (naj)lakši put i način, poručuju iz Rima. Takav protagonist, i novinar koji takvu priču prepoznaje, nisu izabrali promatranje, nečinjenje, neizlaganje. Odabrali su stazu konkretnog izbora, ulaze u konkretna mjesta, prihvaćaju napore misli i kritike – izlažu se u svjetlu vjere i nauka Crkve.

LJUBLJENI IVANE PAVLE II. – SRETAN TI ROĐENDAN (već sad)! I HVALA!!!
Po uzoru na revolucionarnog komunikatora Isusa, vrhunski, najizvrsniji komunikolog uma i srca koji je Crkvu i svijet propuhao najprivlačnijim formama iskrene i spontane verbalne i neverbalne komunikacije, ozbiljne apologetike i prodorne naracije - jest bl. Ivan Pavao II. Pozdravljam te, najljepši plode Crkve 20./21. stoljeća, ovim ulomkom u rascvjetanom i sjemenjima raznog bilja i raslinja plodnom svibnju, mjesecu tvoga rođenja (datum 18.). Još si davnih godina, kako to samo prorok predvidjeti i osjećati zna, biskupima govorio o potrebi autentično misionarskih laika; kontemplativcima zaljubljenima u Boga; svjedočanstvu povezanim sa znakom - 'Iz sjećanja mora odskočiti proročanstvo'. Potrebni su vjesnici Evanđelja vješti čovječnosti, koji poznaju u dno srce čovjeka. Da se znak Duha nađe, podrži i razvije, potrebno je napustiti zakržljale sheme i poći u potragu gdje započinje život, gdje vidimo da rađaju plodovi života po Duhu – sveto si i očinski govorio. Poslušala sam predragog bijelog oca i pošla do životnog izvora gdje su Krist, Duh Sveti, Marija i ljubav prema Crkvi povezani sa savješću i sakramentima – da suvremenom čovjeku donese radosnu vijest spasenja. Vilim je bio vrhunski sportaš, međunarodni i prvak bivše države u full-contactu, koji je svojim tjelesnim, duhovnim i mentalno istreniranim potencijalom stasao u vrhunskog zapovijednika i instruktora prvih vojnika HV-a za mirovne misije. U susretu s Vilimom njegov duh vas dotakne, a iskustvo potiče da slavite život u najdubljem iskonu, bez ikakve umjetne dogradnje i šminke. Ne želi li svatko upravo to – osjetiti i (do)živjeti život u njegovom izvornom (im)pulsu i taktu, bez primjesa. Nije li 'in', cijele industrije i marketinzi pozivaju na vraćanje korijenima, prirodi, sebi! Zašto izvor privlači? Jer je mjesto najčišćega. Na izvoru zahvaćaš i napajaš se, bez straha od zaraze. A danas je zaraza poprimila svakojake oblike (ponajmanje medicinske). Laudato preporuča (čiste) izvore! Koncept svjedoka vezan je uz Godinu vjere! Predstavljamo lik jednostavnog i relevantnog svjedoka koji korača Putem Vjere i Nade. S Vilimom se može (su)osjećati, on i Bog po njemu mogu poticati.

DRES/UNIFORMA
Postoji prekooceansko zanimanje da se Vilimov život uprizori na filmu. To su mnogi poželjeli, koji su ga na promocijama njegove knjige 'Preživio sam Vukovar i Ovčaru' u Hrvatskoj i inozemstvu čuli. Dugometražni film, a ovo će biti moja najdugorednija kap (Sjetite se – u jednom životu barem četiri). Smjestite se i čitajte! Ne mene, nego Vilima i Božji rukopis nad njim! Vilima možete izvrsno doživjeti u toj knjizi u kojoj situacije i dijaloge slikovito, detaljno i živopisno opisuje, da već sama knjiga funkcionira kao izvrstan scenarij. Sintagma 'Scenarij prema knjizi' tu ne drži vodu. Išlo bi 'Scenarij prema scenariju iz knjige'. U potres i dramatiku najvećih uzbuđenja i prestravljenosti mogla bi uvesti dječački razigrana i razdragana scena. Vilim i njegov brat Antonijo, koji je s 19 godina otišao u rat kao i njegov dvije godine stariji brat, u nedjeljno jutro za ljetnih praznika kod svoje bake Kate u bosanskoj Posavini razmišljaju koja će koka zbog loše sreće završiti u loncu za njihovu juhu. „Čak smo dan prije prognozirali koja je na redu. Na kokošinjcu su bila malena vratašca kroz koja bi baka provukla ruku i koju god zgrabi, bilo joj je suđeno da nam oplemeni juhu“. Razmišljali su kako im je dok čekaju nesretnu sudbu. „Poslije sam naučio da one to ne mogu znati jer im je mozak premalen i nerazvijen za tako složene procese. Ali evo, sada, u situaciji u kojoj se nalazim, dobivam odgovor kakav je to osjećaj, dok čekam svoju sudbinu kao kokoš za klanje“. Godine poslije... Braća upoznaju premalene i zakržljale mozgove ljudi. Životinja je plemenita vrsta. Vrhunski sportaš Vilim, prvak u ringu, Antonijo, strastveni Dinamovac. 1991. - razdijelnica... Sportsku opremu braća Karlović zamjenjuju gardijskom – dragovoljci – ista postrojba, druga satnija.

OGRADA
Vilim je zarobljen i do(pre)življava mučenje na najvećem hrvatskom stratištu, Ovčari. Zagrljaj Vilima i Antonija zamjenjuje zagrljaj druga dva brata. Prizor nimalo razigran i razdragan - u hangaru na Ovčari. Braća od 20 i 14 godina podsjećaju Vilima na njihovu bratsku nerazdvojnost. „Ne razumijem zašto i ovo dijete mora biti s nama, jer je premlad da bi imao ikakve veze s ratom“. Od svega strah, jedina sigurnost u bratovu zagrljaju. „Njihova patnja i ljubav podsjeća me na moga brata i našu ljubav. Pitam se gdje je on sad i što je s njim otkad je ranjen. Po licu, rukama i nogama imao je nekoliko teških rana koje su napali crvi do kostiju, a sam ih je čistio i strugao nožem. Volio bih znati je li se vratio kući...“ Vilim na Ovčari vidi gdje su bačeni masakrirani ljudi. Za svog brata Antonija do danas ne zna gdje mu je tijelo položeno kao plodni humus za našu slobodu. Ukopalo se samo, nesebično – u najvećem predanju. Ne više Vilima brata, nego svoju zemlju, doslovno, zagrlilo. U Zagrebu i Posavini Antonijo se verao zidovima, u Maksimiru tribinama. Ali Petrinja... U tamošnjem okruženju, Antonijo i suborac ostaju ranjeni kod žičane ograde. „Ona je za mog brata bila nepremostiva prepreka koju zbog rana na nogama nije mogao preskočiti te je tu i ostao“. No igra Antonijio u vječnosti. Nakon 20 godina, Vilima na tribinu o jedinstvu hrvatskog sjevera i juga u svoje prostore pozivaju Bad Blue Boysi. I na Ovčari je mlađi brat izabran u vod pokolja. Smiren je, a stariji brat rida 'Zašto, Bože?'. Vilim tada prvi put u Vukovaru plače. I dijete je mučenik, kao odrasli prije njega. Ne opominje ga otac u kući, nego koljač, ali ipak mu kaže: „Boli me jako! Nemoj, čiko! Majko moja, majčice!“ (Pri umiranju ljudi jauču i dozivaju majku. U smrti se vraćaš iskonu. Na svijet dolaziš i svijet napuštaš s majkom. Iz njene utrobe dolaziš, u utrobu majke zemlje se vraćaš). U to se dijete puca da ne umre, jer i dalje zapomaže. Koje se dijete spremno uživjeti u tu ulogu? Koliko bi se puta ta scena snimala? Tko bi odradio to glumačko uživljavanje u dno (ne)ljudske kaljuže? Kakvi su snovi i java tih slobodno šetajućih krvnika? Kako gledaju djecu oko sebe? Mogu li uopće izreći riječ dijete? Možda je neka prirodna inekcija naravnim putem utrnula taj jezik za izgovor te mile riječi. Ako već mozak i dušu ne može i nije... Tko govori o srcu?

KOLIKO TRAJU REZANJA ORGANA?
Usprkos monstruoznome proživljenome, u F(v)IL(i)M-u bi nedostajala očekivana scena-Vilimov nemiran san u miru. Cijeli život je funkcionirao tako da nije htio zaboraviti Vukovar. I divio se Bogu kako ga je čudesno izbavio. „Nikad nisam imao noćne more. I to pripisujem Božjem čudu“ kaže Vilim. Najveća trauma bila mu je najava silovanja. Puška na glavi, na koži mjehuri od paljenja. „Stavlja mi plamen svijeće...“ I u mučilačkoj situaciji, kad svijeća nije svjetlo nego znak pomračenja uma, Vilim joj ostavlja njen izvorni, plemeniti atribut - i kad pali čovjeka – Vilim kaže plamen svijeće. Nije svijeća kriva, što nekad nije znak topline života nego alatka smrti. „Ode uvo, ujko! Ko će seć uvo, ha? Javlja se jedan od njih. Prodano! Idemo dalje. Da vidimo koliko ujka može izdržat...“ Belgija prži a Čiča u desnu ruku prema ramenu zabija ostatak boce. Krvoločne oči, staro koščato lice sa sijedom bradom i režu ga polako. „Rana je duboka, osjećam svaki milimetar rezanja, kao i struganje stakla po kosti... Već sam prilično načet, ali mi je najveća muka to što sam ponižen i obezvrijeđen“. U trenucima patnje smrt može biti poželjna, kaže Vilim. Razmišlja koliko što može trajati: rezanje ušiju tridesetak sekundi, jezika desetak, vađenje očiju, rezanje genitalija i grkljana može biti brzo, klanje 15 do 20 sekundi - sve može biti gotovo za dvije, tri minute. „Ali ono što mi je najgore jest silovanje, a to će trajati puno dulje“. To je zagovarala jedina žena među njima: „Ajde ga silujte, ajde! Belgija, silujte ljepotana!“ Opisujući prostačke faze silovanja, Belgija će slavodobitno: „A onda će čika Belgija da ti pusti krv. To će biti brzo, ne boj se, nemam tešku ruku. I šta kažeš, lepi, na tu moju ideju, ha? Jesam se lepo setio, ha?“ U trenu kad Vilim vapije „Gospode, oprosti mi sve moje grijehe. Kriste moj ljubljeni, daj mi da izdržim sve muke kao što si ih ti izdržao. U tvoje ruke predajem svoju dušu, Bože“, ulaze Mare i Kinez koji su ga spasili, od silovanja i klanja, sebe izlažući 'kritici' drugih četnika.

JE LI STVARNO BAŠ TAKO BILO!?
Često u životu za situacije koje se čudesno poklope kao da su inscenirane kažem 'To je film'. Kad je tako prozirno da baš ta scena slijedi. No, ništa nije film kao Vilim. Tu se toliko toga čini namješteno, a zapravo je nevjerojatno, začudno. Tu je Život toliko toga izrežirao, a Vilim se šaltao iz uloge u ulogu kao glavni i sporedni lik. Kaskader i statist. Junak i žrtva. Uzvisivan i ponižavan. Otac i dijete. Može li izmjene svih tih životnih lica i stanja iznijeti jedan čovjek? U životu ih je izveo Vilim. Povlačim sve svoje riječi kad sam dosad za nešto rekla da je film. To je nazivnik najprije i najviše za sadržaj o Vilimu. U kojem ne bi bilo zemaljskih môra, ali bi bilo drugih, nebeskih nivoa - anđela koji interveniraju i spašavaju ga. Poput Siniše Glavaševića koji je Vilimu dao 'odmor' od mučenja jer su se svi mučitelji sjatili oko 'najvećeg ujke', Glavaševića. Gledala sam film 'U zemlji krvi i meda'. Iako nije hard verzija, kod nekih prizora sam se pitala 'Jel' i Vilim prošao takve prozivke od strane neprijatelja? Jesu i njega tako vodili, prijetili? Jesu tako bliski, oči u oči, bili?'. Kaže mi prijateljica 'Da vidiš memorijalni centar na Ovčari? Sve su ih žicom vezali. Još i gore“. A ja blesavo i nepromišljeno pitam: „Jel' se već i temeljem samog muzejskog postava može doživjeti, osjetiti jeza?“ Kao da nisam bila u spomen centru u Auschwitzu i doživjela stravu već i samim hodanjem prolazima logora i hodnicima zgrada, desetljećima nakon... Nakupine zdjela (rečeno im da idu u 'obećanu zemlju') okvira naočala, proteza, štaka, ošišane kose, židovskih ogrtača, češljeva, četki za kosu i obuću... Kao da 'samo' po tom ubilačko-mrtvačkom postavu, tom 'ostatku', nisam doživjela jezu i strahotu. Ljudi nema – no (o)diše žrtva, jeka mučenja (kako blaga riječ za mjesta poput Auschwitza i Ovčare). Čula sam, čitala, od 'uglednih' filmskih radnika, da u Hrvatskoj nema zanimljivog scenarija za prikaz Domovinskog rata. Dosadno je (biti žrtva). „Dobra ideja, ha? Hoćemo da karamo ujku? Dogovoreno. Ja ću da ga prikoljem vani, kao svinjče. Polako, bre, pa kud žurba? Cela noć je pred nama“. Filmski tako neatraktivan dijalog!? Ma da. Nije dovoljno art. Te riječi ne paraju više od zvuka kade koju vuče gardist s posebnim mentalnim potrebama i u nju legne. I odnos kojeg ta osoba razvija s pticom na livadi, u strahu od bombe – sve je to jako uzbudljivo i impresivnije od činjenice: „Sedi bre, Mare, ajde da koljemo ustašu! Klaćemo ga i malo se zabaviti!“.

TI VRAPCA! I ART-a!
Gledala sam hrvatski film 'Tu' u kojem su marginalci umirovljenik, ovisnica, bivši ratnici prikazani kao ljudi bez perspektive, odraz tmurne stvarnosti. Film započinje scenom s bojišta gdje osoba s posebnim potrebama poljskim putem vuče kadu i usredotočena je na vrapca. Je, to je bilo najvažnije na terenu. I baš je bilo vremena za to – igrati se s vrapčićem! Promatrati ga, nahraniti. Zajedništvo branitelja u prostoru prikazano je u gostioničarskom duhu. A na dasci koja krevet znači branitelj razmišlja... I stvarno je temeljna emocija branitelja bila biti iziritiran ponašanjem suborca koji se bavi zbrinjavanjem vapca u kutiji na livadi. Riječ je o umjetničkoj slobodi – u kojoj te instinkt i umjetnička znatiželja ne povedu prikazati zadivljenost hrabrošću. Od svih potresa i jeza, javno mnijenje najviše će poučiti susret dobrohotnog 'ridikula' u braniteljskoj uniformi zaigranog u spašavanju vrapca. Film nagrađen diljem Europe. Bitna je umjetnost koja ne proziva. Osim kad treba obezvrijediti i ismijati vjeru, domoljublje, heteroseksualni brak - tada je to umjetnička sloboda. Tada umjetnost treba provocirati. Ima li veće provokacije od surove stvarnosti? Oči koje je ne vide (zapravo, ne žele vidjeti) provokacije moraju izmišljati. Kad bi se uprizorila užasna realnost Ovčare i Vukovara, koja prikazuje određene ljude i strukture (pri čemu se dotični osjete prozvani), u tren bi skočili kritičari i dušebrižnici kako je takva umjetnost mržnjom obojana, pristrana, razdvaja narode i zemlje, brutalna je i razaralačka. Ah, dirljive brige za zdravlje naroda – koje su baš ti prethodno (jednostrano i prozirno) zatrovali do gađenja. Kako se tim našim vrlim redateljima nije izazov dokazati u realizaciji scenarija za koji bi se ljudi pitali „Ma je li to stvarno istina? Je li to zaista živi čovjek proživio?“. Da, više je trebalo dirnuti pažnju društva za zaštitu životinja nego za zaštitu ljudskih prava (Hrvata). A i tehnički je lakše animirati pticu i dodijeliti joj glavnu izdresiranu ulogu u dugim prvim minutama filma, nego statiste vezati žicom, efekt pucanja i svi padaju u jamu. Zabrinuti redatelji za našu izdržljivost brutalnosti. Da, ono je lakše. Ali puno skuplje. Košta (su)osjećanja. I to postrojavanje i jauci mogli bi šokirati. I nije baš neki artistički detalj – umjetnički dojam. Znate ono - ocjene za tehničku izvedbu i umjetnički dojam. U ratu su nas spašavali umjetnici u tehnici, a u miru djeluju artisti – tehničari umjetnosti. Ovi prvi su vrhunski redatelji temelja za život u slobodi. I ne primaju nagrade. Ovima drugima preostaje samo platno. Svakome prema njegovoj mjeri i veličini! Sloboda je prostrana, otvorena, zadivljujuća za danjeg svjetla. Filmsko platno - skučeno, u zatvorenom prostoru, noćna projekcija. A zadnjeg Oscara za najbolji film dobio je upravo nijemi film. Da je takvih originalnih rješenja bilo u naših dosjetljivih redatelja!? Pa da su Domovinski rat, ako im već riječi u njemu ne pašu, prikazali barem u tom žanru – nijemim prizorima!!! Jer i toga je bilo u Vukovaru i na Ovčari – betonski nijeme, prestravljeno zastrašujuće šutnje. Grcanja. Koji je to art(istički) izazov? Prikazati ekspresije lica, pokrete tijela, bez govora? No mi na Euroviziji i festivalima uvijek kasnimo biti original. Dok mi skužimo što je 'in'? A i teško je biti originalan u dobrome i istini. Lakše je ići utabanom stazom plagijata. Biti u okviru očekivanja.

PIJUNI I POTEZI
Pa se u filmu pojavi i bivši predsjednik Stjepan Mesić. U jednom trenutku odigrao je kratku i jaku ulogu. Nije odobrio Vilimu izvanredno promaknuće u čin bojnika. Obrazloženje - za novo izvanredno promaknuće trebaju proteći najmanje četiri godine. A što ste mislili? Da je legitimno i za nagradu biti uspješan i brzo napredovati? Važan je rok. Ali rok nije trebalo zadovoljavati kad su kao djeca išli na ratište. Nema propisa, za godine ni oružje. Šalji, puštaj! To su izvanredne situacije kad se pravila krše - kad je tvoj život ugrožen i ovisi o žrtvi drugoga. U ratu pravila ne postoje. Tolerancija visoka. U miru, kad ti je život obranjen, stol namiren a obitelj spašena, imaš vremena razmišljati kako degradirati one koje su ti to omogućili. U miru se pravila najizvrsnije poštuju. Pučki i pravobranitelji za djecu se oglašavaju kad sve prođe. Vilim je kriv što je obavio selekciju vojnika iz elitnih postrojbi HV-a i obukao postrojbe pod nadzorom američkog tima MPRI, te prima njihovo i priznanje američkih generala. Postaje najviši borbeni instruktor tima MPRI. Prve vojnike HV-a u misiji u Afganistanu odabrao je i obučavao satnik Karlović. Vilime, nisi to trebao baš tako dobro napraviti. Promaknuće se dobiva za NEobavljene stvari!!! Kriv si i što si na ponos svoje zemlje obavio najuspješniju simulacijsku vježbu za obuku zapovjedništva i stožera u Hrvatskom vojnom učilištu. Sa svojim stožerom porazio je protivnika i bio prvi kojem je to uspjelo nakon 14 generacija. Pa ko je vidio biti tako uspješan? Još kad ti američki general kaže da je tvoj stožer spreman za elitnu američku postrojbu, da si u vrhu po uspješnosti zapovijedanja i vođenja? Vilime, sve si savladao, osim lekcije o hrvatskom jalu! I nitko ne možemo savladati lekciju o funkciji bez kvalitete i položaju bez pokrića. Ma zašto nas to uvijek iznenadi? Pa te umirove. Sustavu doprineseš gradeći ga vrhunskim kriterijima, a on te vrhunski i bezobrazno izbaci. Umjesto da toliki strateški kadar i potencijal ustrojava naše mlade naraštaje (sreća da Vilim smatra da je rat uvijek loše stanje. I da je slušatelj kojeg danas susretne na svojoj tribini i svjedočanstvu isto tako vojnik kojeg ima čemu ob(po)učiti) taj čovjek živi u sjećanju – na ratničke, oslobodilačke akcije i zarobljeničke logore. I toliki drugi u naponu snage. Čovjek pomisli da je prisiljen živjeti prošlost. Sjećanje. No Vilimovo vrsno i znalačko posredovanje činjenica o prošlosti u temelju je naše budućnosti, odgoja naraštaja ove zemlje. Opet je Vilim na potezu. Za Hrvatsku! A ti, državo Hrvatska? Hoćeš li ikoji potez povući, osim što si okvire šahovske ploče postavila? I pravila postavila. Koristiš li ti ikoje druge figure – topa, lovca, konja, kralja, kraljicu, a ne samo pijune? Baš ti čine najmanje korake, najkraće poteze - samo jedan naprijed. Kako s pijunom do pobjede? Toliko drugih mudrih i promišljenih poteza treba za nove pobjede! Opet Vilim mora govoriti! Jer takvog govora u svakodnevici nema. Obavlja i posao Državnog odvjetnštva koje je zanemarilo dokaze o silovanju naših žena: „Ne mogu vjerovati. Privatna tužba za ratni zločin!“. Opet Vilim pokreće – pravednu obranu i optužbu. Ne sapunica, nego F(v)IL(i)M u nastavcima - sve krući i nevjerojatniji.

SVI MOGUĆI ŽANROVI – A JEDAN FILM – C'E LA VIE!
Vilim pokreće privatni građevinski posao, potom s plastičnom ambalažom. Štiti okoliš od smeća. Pa on je zemlju već štitio od ubilačkog smeća i otpada - vlastitim životom, u cijeloj njenoj plohi, korijenu. Al' ajde ti zemlju još jedanput čisti. Ne obranom oružjem i selekcijom vojnika, nego selekcijom ambalaže. Opet otpad. Pod brutalnim prijetnjama ubojstva njegove obitelji, Vilim je 2008. g. ubio svog kuma koji je od njega potraživao novac iako mu je posuđeno Vilim vratio. Nepravomoćno je osuđen na 4,5 godine. Sutkinja kaže da u 30 godina prakse nije imala slučaj s više olakotnih okolnosti. Gotovo samoobrana. U zatvoru u Remetincu Vilim traži smještaj u samicu. „Želim se u potpunosti posvetiti Gospodu, a u meni se budi neopisiva želja za istinom i pronicanjem u misterij vjere. Moja molitva je sada konačno potpuna i u miru moje samoće i tišine. Postajem sretan čovjek, jer jedino što sada imam je – dragi Bog“. Soba pet metara dužine i dva metra širine; svjetlo u zatvoru se gasi u 22,00 sata; po noći ostaje požarno svjetlo s kruga zatvora; inspiracija dolazi noću; Vilim ustaje i zapisuje detalje iz Vukovara, Ovčare, poraća. Nakon tri tjedna shvaća da piše knjigu. Predložak za scenarij koji bi počeo s Prema istinitom događaju! Najstrašnija životna drama - u prvoj akciji Karlović i suborci u Prvomajskoj zabunom ubijaju dvojicu hrvatskih vojnika. Uzbuđenje - neprijatelj je tako blizu da se čuje svaki pokret i tihi šapat. Nevjerojatna taktika neprijatelja oko minimarketa i doktorove kuće: prolazili su kroz zidove kuća, rušili ih eksplozivom, i tako sebe štitili od djelovanja naših branitelja te ih iznenadili takvim načinom borbe i prilaska. Surova istina - nekad ih od neprijatelja dijeli samo zid kuće, a udaljenost od deset metara između njih je normalna, sigurna. Čudesna zaštita - tromblonska mina pala je pokraj Vilima i zasula ga zemljom. No nema rane od krhotina. Ni najmanju ogrebotinu. „Nisam mogao vjerovati da je to moguće, jer toliko mi je blizu pala, a nije me ozlijedila“. Najluđa nevjerica - zbog blizine neprijatelja nemoguća verbalna komunikacija, samo mimika: „Nišan mi je bio podešen na najmanju udaljenost jer su borbe u zadnjih mjesec dana bile toliko bliske da nam nišan nije ni trebao“. Inteligentne dosjetke, ko naručeno: „Otpuzao sam po podu do vrata pokraj kojih je stajala vitrina čija je visina odgovarala za pucanje iz stojećeg stava. Naslonio sam kalašnjikov na nju kako bih imao oslonac i bio što precizniji. Gledao sam kroz zavjesu i imao dobar pogled, a sam sam bio prilično zaklonjen“. Cinizam - „Pozivanje na predaju već pomalo iritira, jer zvuči čak uljudno i kulturno. Nikome od nas ne pada na pamet da na to nasjednemo“. Tragikomedija: „Činilo mi se da neću imati dovoljno streljiva, jer je moj ultimax pravo čudovište u potrošnji. Mogao je za 3,7 sekundi ispaliti bubanj od sto metaka, ali sam ga maksimalno kontrolirao“. Humor - u vukovarskoj bolnici branitelj Major kaže: kad me četnici pitaju što radim tu, reći ću da sam došao švercati zavjese u Vukovar. Šali se i na račun svog prezimena: on će se spasiti, ali što će oni koji nemaju činove. Jeli su što bi našli u kući. Stari pljesnivi kruh, tvrdu sirovu tjesteninu i slaninu punu velikih bijelih crva. Gurman Marko ih je uvjerio da je to skroz fino i ukusno. „Crve smo u početku čistili, a nakon dva dana ih više nismo ni primjećivali. Jeli bismo debelu bijelu slaninu punu crva s takvim apetitom da bi nam mnogi na njemu zavidjeli“. Vilimovi opisi su vrlo slikoviti, precizni, obiluju psihološkim analizama ljudi, situacija i događaja. Kad opisuje suborce, svakome nađe specifičnu karakternu osobinu i jedva čekate što će o sljedećem drugačije od prethodnoga i originalno reći – koju će to novu osobinu izvući, a da je zanimljiva, pozitivna. Vilim je izvrstan i u davanju osmijeha potresnom trenutku; crni humor. Toliko puta će vas nasmijati. Već je i u Vukovaru imao glumačku ulogu; nakon što mu je sestra u bolnici pred neprijateljem dala dijagnozu psihičkog i mutavog bolesnika, on je odradio tu ulogu u kretanju i ponašanju. Vilimova knjiga/scenarij je hrvatska povijesnica, spomenar prijateljstva, oda neustrašivosti; hvalospjev zemlji i narodu, ljubavi, braku i obitelji. To je i koračnica i tužaljka. Pitaš se kakav će biti kraj, iako ti je već poznat. Ili, kako kaže Vilim u vukovarskoj bolnici: „Već nekoliko dana slutili smo da je kraj blizu. Ali sreća je da to znamo tek sada – kad je zaista kraj“.

KAD IDEAL POSTANE IDOL
Vilim je vrlo emotivan, osjećajan, suptilan čovjek. Mjesec dana po dolasku u Vukovar, 20. listopada 1991. sjeća se prve godišnjice braka i svog veselog prvijenca Zvonimira. Vilimu je obitelj ideal, no bila je uzdignuta i do pozicije idola. A Bog ne želi, i za čovjeka nije dobro, da mu je išta i itko u životu idol. Izgrađeni i jaki Kristov učenik, u perspektivi vječnosti, kaže: „Uzmi mi Bože, ako je Tvoja volja i posvećenje za mene i moje, i ono što mi je najdraže. Sve ti dajem! I ono, tj. baš ono, što najviše ljubim“. Isus odvezuje, ne navezuje. Učiteljeva želja za naš život i odlika Kristova učenika treba biti nenavezanost – za slobodu te Krist oslobodi. Mariji je uzet Isus, a Bogu Ocu ubijen Sin, Bogočovjek. No, sve to samo na zemlji. A ona nije kraj. Obitelj je Vilima osobito nosila u želji za spašavanjem svog života. Tko će supruzi Vlatki pomagati odgajati djecu, umjesto njega biti im otac, pitao se. „Za mene nema većeg prava nego što je pravo na obitelj. To je pravo ljubavi i bojim se da će što najviše volim uzeti netko drugi. Bojim se da taj drugi neće biti toliko dobar koliko im to ja želim biti. Ako ovdje ostavim život, na neki način umire i moja obitelj koju sam stvorio“ – tako razmišlja 21-godišnji Vilim suočen sa smrću. Nije mogao izdržati ni brutalne prijetnje smrću kuma koji je bio toliko monstruozan da je, prema svjedoku, rekao da će Vilima raniti a potom ga pitati 'Koje ću janje iz svog stada prvo izabrati za klanje' - misleći pritom na njegove sinove. Tada Vilim nije imao snagu biti otac spreman na žrtvu poput praoca Abrahama, koji je bio spreman žrtvovati svoga sina jedinca. Nije mogao podnijeti kušnju na taj način. Danas je Vilim božanskim duhom - a taj duh pristaje, po uzoru na svoga Stvoritelja i Učitelja, platiti i najveće cijene - pročišćen, predan vodstvu Providnosti. Odrastao je čovjek i osnaženi vjernik u Božjoj slobodi. Vilimu je osoba Nada Bog, a krepost nada povjerenje u božanske odluke. Do toga ga vodi iskustvo vjere – put Isusa. Nadom naziva povjerenje u Boga da se nikad nećemo pokolebati zbog odluka, kakve god one bile s nebesa. Kušnja nije tu da se spotaknemo, nego da se izgradimo u snazi božanske pomirnice, da se izbrusimo poput najljepšeg dragulja. Takvi biseri sjaje u Kaljevstvu koje nam je Isus navijestio i gdje nam licem u lice priprema dobrodošlicu.

BITI ČOVJEK NADASVE
Vilim je u zatvoru molio Boga da ga okruži ljudima koji će ga poticati na dobra djela. Koja duhovna dosjetka!? Zamislite taj vapaj bića i duha! Koja čežnja, molba, uzdignuta do molitve!? Čovjek obično moli da mu Bog pošalje nekoga tko bi mu pomogao materijalno, da ostvari neki svoj projekt, ideju, nešto izvanjsko. Nikad nisam Bogu rekla „Daj mi čovjeka koji će me potaknuti na dobro djelo“. Umišljam li da sam već i sama dovoljno dobra, hm? U Vilimovoj čežnji srca, naglasak nije na drugim ljudima, nego na njemu. Vilim ne moli da mu oni nešto daju, pomognu da on nešto ostvari u životu. Nego, on moli za ljude koje će mu pomoći da on bude bolji čovjek - sam sa sobom, i prema drugima. Nije riječ o ostvarivanju nečega. Nego o bivanju nekim – dobrim čovjekom! Ništa graditi, imati (materijalno). Nego biti (duhovno). Postojati (čovječno). Koja poniznost!? Koje priznanje slabosti!? Koliko poniranje i klecanje rađa tolikom veličinom!? Ne kaže „Pošalji mi Bože nekoga da nešto postignem. Nego da sebe kao dobroga ostvarim“. Bravo, Vilime! Ipak, ne mogu mu svi reći Bravo. Ne može se svaki hrvatski čovjek, čiji su bližnji mučki ubijani pred Vilimovim očima, olako izdignuti nad svoju ranu gubitka i dvojici četnika koji su bili njegovi spasitelji priznati individualiziranu zaslugu. Nekima je teško taj slučaj gledati izdvojeno, kao zahvalu Bogu za spas Vilimovog života. Ne mogu to odvojiti od konteksta da su četnici samim tim statusom i mjestom, položajem u kojem su se našli, zločinci. No Vilim ne odustaje od glasa za istinu. Zato je stao u obranu dva četnika koja su ga spasila na suđenju za Ovčaru u Beogradu. Zato zna zašto su u Beogradu lažno optuženi pojedini Srbi. I to je iz vremena dok je zemljom hodao Isus - Istina osoba. Priznati pojedincu zaslugu, a da je dio naroda, kolektiva koji je u jednom trenutku svoje povijesti učinio stravu – za to treba božanska snaga. Kao što ni događaj raspeća Božjeg Sina u židovskom narodu nije 'pista' za antisemitizam tijekom stoljeća. Tko je osudio Isusa – Rimljanin Pilat, Židov Herod? Osudio ga je i razapeo (grijeh) čovjek(a). I Vilim apelira - ne čitajte moju knjigu ni kao Hrvat ni kao Srbin - nego kao čovjek. Tvrd je to govor. Kao što je oduvijek bio i jest tvrd govor Isusa. Oko Isusova smaknuća nastaje inače netrpeljiva koalicija koja u trenutku njegove osude začas postaje složna i prirodna. Isusa je u jednom naraštaju osudio određeni vlastodržac, povijesna osoba, poznatog imena. Koliko je danas aktualna sintagma individualizacija zločina. I Vilim jasno, školski razumljivo i koncizno, tumači i pojašnjava razloge zapravo čudne koalicije JNA i četnika. Kao u ono vrijeme Rimljana i Židova.

ISUS – PROVOKATOR!
Još se u nečem kod Vilima ponavlja sudbina ljudi iz Isusova okruženja. A Isus je baš takve obraćene naravi osobito toplo i snažno u privilegiranim situacijama svim srcem prigrlio. I nagradio, počastio! I danas u Crkvi, baš kao i u vrijeme i oko Isusa, postoje svećenici i laici koji o Isusovim odlukama samo propovijedaju, a ne primjenjuju ih. Takvi farizeji nekadašnjem razbojniku a prvom u Kraljevstvu; nekadašnjoj bludnici a prvoj navjestiteljici Isusova uskrsnuća, nekadašnjem progonitelju kršćana Savlu, a onda prvom misionaru naroda, apostolu propovijedniku i crkvenom učitelju Pavlu – tim ljudima kâde samo u svojoj riječi O Svetom Pismu. Ali ne prepoznaju ih U odjelotvorenoj Riječi, odlukama i činima Isusa, u stvarnom životu. Pa će i za Vilima netko reći „Kako može svjedočiti o Bogu, Isusu, Gospi, vjeri? On je ubio čovjeka“. Ne mogu ti učeni pismoznanci i (veliko)svećenici podržati i shvatiti ljude kojima se Bog i Nebo raduju i žele ih, zbog ogromnog preokreta, spoznaje dubine istine i žara kojim se pokorničko/pokajnički vraćaju životu, promaknuti. Kome je puno oprošteno, puno i ljubi. Ne mogu neki aktualizirati, prepoznati razbojnika, Mariju iz Magdale i Savla/Pavla dvije tisuća godina poslije u svakodnevici u kojoj je mnogo Vilima. Ne žele takvi čistunci i znalci zakona da nekadašnji razbojnik, bludnica i progonitelj, a onda raskajani čovjek i klanjatelj, koji će najljepšom smirnom Isusa pomazati i za njega se tijelom zlopatiti, bude pronositelj slave Kristove. Ne daju im krila, nego stavljaju utege. Žulja ih, o kako žulja, njihova prošlost!? Pogled im je u osudi i presudi, a ne na i u onome što iza zastora Bog i dobrohotan čovjek vidi. Savao progonitelj postaje Pavao misionar i propovijednik. Crkva ga stavlja uz bok apostolskog prvaka Petra (a i taj je Isusa, ne jednom, nego tri puta zatajio). E da su danas Isusovi učenici glasali, koja bi sve veta koristili. Zato je taj izbor Ključara Crkve učinio sam Isus, ne ljudi. Zna Isus kad treba delegirati, a kad on sam osobno svojom rukom postaviti se i intervenirati. Isus razbojnika prvog uvodi u svoje Kraljevstvo. Marija iz Magdale, ne apostol, prva je svjedokinja Uskrsloga; nju je Bog poslao biti navjestiteljicom Isusova uskrsnuća! Koliki izazovi našim učmalostima, predrasudama, okvirima i navezanostima!? Isus – koji i koliki provokator!? Zna što smo sposobni učiniti, koliko preskočiti – ako želimo biti samo Njime vođeni. Vilim je u Njegovoj školi.  Spreman odgovarati izazovima, blago odtrpjeti sumnjičave poglede i plitka tumačenja. Ne želi nigdje i ništa bez svoje Crkve. Voli je baš zato što je oprezna i propituje. Moli najviše za mudrost i poniznost.

KAKAV ĆE BITI KRAJ?
Uvijek se to pitam kad gledam film. Al kod Vilima čak i ne. Je li moguće da me ne zanima? Ili je sadržaj sadašnjosti toliko bogat da o budućnosti ni ne stigneš razmišljati? Al znate ono, kad biste htjeli da znate završetak filma. Naravno, happyend. Svi su se, nakon pustih peripetija, namirili, pravda zadovoljena, ljubav pobijedila, i sad žive zadovoljni i sretni. A ne, ovdje su još tri točkice... Neizvjesno do kraja... Kako i priliči duhu sportaša, u vjerničkom i domovinskom svjedočenju. (I Vilimu dragi sv. Pavao govori vojničkim i sportskim rječnikom o maratonu i trku za Krista i Evanđelje). Vilim čeka pravomoćnost presude na slobodi. Koju živi u intenzivnoj komuunikaciji sa svojim Gospodom, navještajući Istinu, pronoseći istinu ljudima kojima je njegov govor duhovni implus i obnova. Svaka moja kolumna dosad imala je puno fotografija. Ova je u tekstu najduža, a u slici najoskudnija. Zašto nema slika? Stvarajte ih sami. U svojim mislima i srcu, slažite scene - režirajte, snimajte i montirajte prizore F(v)IL(i)M-a. Imat ćete puno posla. No kad je 'stvar' zanimljiva, znate kako se kaže – ah što vrijeme brzo prođe... A toliko toga smo učinili... i nije bilo teško... Jer nebesko Dobro uvijek podržava dobro zemaljsko... Milost usavršuje narav, a narav zahvaljuje Milosti! Vilim svim srcem zahvaljuje svome Gospodu Bogu.

Preporučam portal www.vilimbook.com