Franjo i kustosi u hrvatskoj P(e)R(if)eriji

Kustos nije više samo visoko kvalificirani i privilegirani 'umjetnički' pojam, titula čuvara i postavljača eksponata u muzejima i galerijama. Ni kustodije više nisu samo neke upravne jedinice. A velika je znakovitost i još nekih značenja te riječi. Kustodija je naziv za kameni ormarić u zidu svetišta crkve u kojem se čuvala hostija i kovinska kutija u kojoj se nosi pričest bolesnicima. Na latinskom, custodia znači straža, stražarnica, zatvor. Čuvajmo stvoreni svijet, budimo čuvari svega stvorenoga, apel je pape Franje u njegovoj inauguralnoj homiliji na blagdan sv. Josipa, u kojoj je riječ čuvar spomenuo sedam, a čuvanje/čuvati dvadeset i tri puta. Tragom navedenoga, kustos je stražar, ali i najveća vrijednost našeg života (hostija), plemenito stanje (kovina). A zajednički nazivnik je uredna, disciplinirana zaštita, osvještenost za čine života (zatvor). Čuvanje je poslanje, poruka je Franje, koju nastavlja na svoje prve govore u znaku hoda. Odjekuje svijetom papina riječ kustos, custodire – čuvar, čuvati. Pozivom 'Čuvajmo s ljubavlju sve što nam je Bog darovao’, u kustosa je promovirao svakog čovjeka. Franjo po uzoru na svog sveca imenjaka posvećuje svjetovno. Život je umjetnost najveća, pokazuje u svojim životno-živahnim interventima u homilijama. A stvoreni svijet najljepši, živi muzej. Potrebno ga je samo – čuvati! U vrijeme manifestacije nuklearnog prestiža, zapitaš se kako se netko može poigravati sa stvorenjem i stvorenim, odricati se službe kustosa. Kao da toga to uništavanje drugoga i svijeta ne dotiče. Dok čovjek bojevu glavu drugdje ispucava i strah sije, u kojoj je to eksperimentalnoj loži oholo zaštićen? Stvorenje ne mari za stvoreno i zemlju, kamoli za Stvoritelja i nebesa.

Otvorite svoje škrinje!

Za kustosa po diplomi pape Franje ne treba pohađanje neke posebne škole. Samo malo srca, savjesti i instinkta. „Poziv na čuvanje ne tiče se samo kršćana, nego ima prioritetnu dimenziju koja je općeljudska, tiče se svih. To je čuvanje čitavog stvorenog svijeta, ljepote stvorenja: čuvati znači gajiti poštovanje prema svakom Božjem stvorenju i svijetu u kojem živimo. To znači čuvati ljude, brinuti se za sve“ poručuje Franjo. Ističe dvije stvarnosti: treba hodati. I treba čuvati! Crkva je pozvana izaći iz sebe i ići na periferije, ne samo geografske, nego i egzistencijalne: one otajstva grijeha, patnje, nepravde, neznanja i odustnosti vjere, misli, rekao je kardinal Bergoglio. Na uskrsni ponedjeljak papa Franjo naglašava riječ 'svakodnevica'. Koliko poštujemo svoju osobnu, narodnu svakodnevicu? Svoju periferiju? Kakvi smo čuvari hrvatske prerije, pitam se u danima proljetnog buđenja koje poziva izaći na ulicu, kako to Franjo i Crkvu vidi. Proljeće odvodi iz središta i asfalta u preriju. Mijenja se i garderoba. Zrače se ormari, otvaraju škrinje. Kako se Franjino Izađite, Čuvajte i Svakodnevica može primijeniti u Hrvatskoj? Budite čuvari drugoga, baštine, okoliša, čuvari Božjih darova! Što znači biti kustosom po Franji?

Žene - uskrsnice

'Da bismo čuvali, moramo se brinuti o sebi samima'. Ne vodi li ta papina misao do pitanja o poimanju svog duhovnog i kulturnog identiteta. Ususret ulasku Hrvatske u EU integracije, ne bi li ta misao Franje trebala biti oživljeni proglas svake osobne i društvene instance. Franjo kaže: 'Čuvati znači bdjeti nad svojim osjećajima, srcem, jer odatle izlaze nakane koje ruše ili uništavaju'. Lijepa naša je rušena, uništavana, identitet zatiran, ali ne i pokoren. Jer uvijek je u hrvatskoj povijesti bilo istinskih ČUVARA! Čuvara života hrvatske prerije i grada. Papa govori o značajnoj ulozi žena, svjedokinja i navjestiteljica Uskrsnuća. Apostolima je teže povjerovati u Uskrsloga. Ženama ne, kaže papa. Ohrabrio je sve neznane žene, njihovu otvorenost srca i djetinje uzdanje. „Mame i žene, samo naprijed s tim svjedočanstvom! To nas potiče i na razmišljanje kako su žene imale i imaju i danas posebnu ulogu, jer pogled vjere treba uvijek jednostavni i duboki pogled ljubavi“ poručuje papa Franjo. Upoznala sam jednu takvu ženu. ČUVARICU! Iz (hrvatske) periferije! I druge potičem da ih u svom okruženju otkriju i poštuju. Nepokolebljiva je, i u trku, poput žena uskrsnog jutra. Usred zime, po snijegu velebitskih vrleti, ponosna je u opancima i odjeći naših predaka. Marina Čulina, članica KUD-a Luzarica u Pridrazi. I sam taj naziv čuva poklad vjere, jer Luzarica znači Gospa od Ružarija, koja se štuje u Pridrazi. Papa neprestano upire pogled i svraća u svakodnevicu. Tu, za vretenom, u polju, izvorna je snaga, tu se pletu najplemenitiji uzorci mudrosti života.

Dišpet i jako naglas!

To da se Franjo najprije osjeća Rimljaninom nije samo tek takva konstatacija. Svatko od nas to bi trebao prereći u svoje polje života i djelovanja. Marina kaže: „Trebamo prije svega biti to što jesmo. Biti Hrvat, mislim da je nešto posebno. Možda sam ja previše zaljubljena u našu zemlju, u sve ovo. Ali mislim da je to posebno - biti ono što jesmo! Ne mogu niti želim glumiti Talijana, Nijemca. Ponosna sam što sam dio našeg duhovno-kulturnog nasljeđa i preponosna što smo dobili priliku to i pokazati. Prije sam, kad bih izgovorila tko sam i odakle, snosila posljedice u školi, na radnom mjestu. Voljela bih da naša djeca znaju kolika je to vrijednost, da to mogu izgovoriti, a ne vuku zato loše posljedice. Kad je moj tata pjevao Vilu Velebitu, baka bi rekla 'Nemoj jako naglas'. Presretna sam što to sad ne moramo skrivati. Ali mi je žao što mlade generacije nemaju u sebi osjećaj dišpeta. Mi smo neke stvari radili iz dišpeta. Ali smo ih zato i uspjeli sačuvati. Pozitivan prkos. Nikoga ne mrzim, mogu sa svima razgovarati, ali hoću da se i moje poštuje. Voljela bih da to djeca znaju i da to očuvaju“ kaže Marina, čuvarica hrvatskih običaja. 

Dok su drugdje bili barbari, u nas je bila kultura!

Franjo ističe, Sv. Josip je čuvanje vršio sa stalnom prisutnošću i vjernošću: „Josip je čuvar jer zna slušati Boga, zna tumačiti s realizmom događaje, pažljiv je prema bližnjima i zna donositi najmudrije odluke“. To u sebi sabire Marina. U ovom je tekstu znak i simbol tolikih neznanih žena, čuvarica i svjedokinja uskrslih svakodnevica hrvatskog života, predanih nam iz srca, žuljeva i vretenastih ruku naših majki i baka. Marina s ljubavlju tka narodno ruho koje se nekad nosilo našim tlom, po uzoru na Franjinu misao: „Samo onaj koji služi s ljubavlju zna čuvati! Čuvati stvoreni svijet, svakog muškarca i ženu, s pogledom nježnosti i ljubavi, znači otvoriti obzor nade, omogućiti svjetlu da se probije kroz guste oblake”. Da bi se probijali kroz guste i bezlične oblake, potrebni su autentični pojedinci i skupine. Da svatko na svom mjestu čuva povjereno. „Stranac sve svoje zna iskoristiti na način da svijetu predstavi. A nama je sve zapušteno. Imam osjećaj da se naši ljudi srame toga što jesu. Htjeli bi biti nešto što nisu. To je pogrešno. Htjeli bi se dopasti svijetu. Ali to nije način da se dopadneš“ kaže Marina. Svijet, bolje od nas samih, prepoznaje ljepotu naše zemlje, materijalnu i nematerijalnu baštinu. Taj svijet nema to što raste u našem reljefu, a s rajem ga, do misli da je to 'ono zbog čega se živi', uspoređuje i Beyonce. „To je najžalosnije. Mi to sve imamo. Zato i dolaze k nama. A mi to sve skrivamo, sramimo se toga. U škrinje se sakriva. Umjesto da se to vidi, da izađe vani, da bude dostupno strancima i našima, koji ne znaju što je to i ne cijene. To me jako boli. Netko će reći da osoba koja tka narodno ruho to radi iz dosade. Ne shvaćaju što je to. Europa znači multi-raznolikost. U njoj su bili barbari kad smo mi imali svoju kulturu, identitet. Umjesto da svoje držimo i time se ponosimo. Narodnog ruha poput našeg nema u svijetu. To je tipično hrvatsko, neusporedivo s vanjskim. U svakom kraju naše prekrasne zemlje, u svakom selu je toliko bogatstvo. Ljudi iz svijeta to prepoznaju jer oni to nemaju. Takvo bogatstvo se ne može napraviti preko noći. Sve što se napravi preko noći, može isto tako i nestati. Za razliku od ovoga što nastaje, stvarno stoljećima“ kaže Marina. U oskudnijim uvjetima naši su ljudi više ostvarivali. U lošijim uvjetima sve je jače naglašeno, potreban je veći trud, snalažljivost, kreativnost.

Iza toga se krije doslovno - život!

“Skrb, čuvanje, traže dobrotu, zahtijevaju nježnost. Sv. Josip je snažni, hrabri čovjek, radnik, ali u njegovoj duši ima velike nježnosti, koja nije krepost slabih, naprotiv. Ona je odlika snažnog duha i pokazatelj čovjekove sposobnosti da bude pažljiv, suosjećajan, otvoren prema drugome, da ljubi“ kaže papa Franjo. Koliko je nježnosti bilo potrebno u biću naših predaka, kad su rukama tkali raskošnu dnevnu odjeću, a sav im je alat bila igla: mala za vez, a velika za pletivo. „Sve je nastalo od igle i konca. Tkalo se na stanovima, od vune, koja se tangala, bojala. I to su radili sami od drveta, sve je na stanu nastajalo, od nošnje do prostirke za krevet“ kaže Marina. I to je znakovito: osnovno sredstvo na kojem se tkalo nije se nazvalo neki tehnički stroj, aparat, nego stan – tu se stanuje, živi, prebiva. Stan znači dom. Nošnja se proizvodila u svom domu, (na) stanu. Svaka ta žena je bila modni kreator. Za tkalačke ruke Kamenskog i Varteksa u onom vremenu bilo bi itekako posla. Ta nošnja ima puno dijelova, ukrašavanih detaljima. I sve je bilo u funkciji. Radilo se s puno više truda nego danas. Iza toga se doslovno krije život naših predaka. Trebalo je za te rukotvorine puno vremena. I puno ljubavi. Zato što treba puno tih osnovnih životnih sastojaka: vremena i ljubavi, toga i nema previše. Kad se ne bi na taj način radilo, ručno rađenog ruha bilo bi više, kaže Marina. Mašine masovno proizvode. Ruka s ljubavlju stvara. Ljubav je usredotočena na manje, ali kvalitetnije. Jer želi dati sve, duboko, unikatno, najbolje.

„Ja sam sve ono što stoji iza mene!“

Kako Marina poima narodno ruho? „Teško mogu izraziti što to uopće meni znači. Samo znam da se naježim, od same pomisli na to. Kad to vidim, ne vidim tu osobu. Ne gledamo osobu pojedinačno, gledamo sve što ona predstavlja“. Za tako duboko prodrijeti, kakvo osjećanje treba? Ako se želi imati ruho kakvo je nekad bilo, sve se mora raditi na ruke. Prikupljati komadić po komadić. „Svaki ubod igle i konca je poseban trenutak. To je dugo trajalo, stvarati odjeću, koju su nosili svaki dan. Ljubav je utkana u tu nošnju. Zato ne mogu sebi dozvoliti biti u nošnji neuredna, s dijelovima koji nedostaju. Za mene, biti u nošnji znači biti pun ponosa, pun onoga što predstavlja to u čemu jesam. To znači sve ono što je moje, sve što je u meni i prije mene. I što bih voljela da ostane iza mene. Da moja djeca i djeca moje djece znaju što to znači. To nije samo komad odjeće koji je nekad netko napravio. To je život, utkan u sve to. Voljela bih da na takav način to svi gledaju. Da ne bude 'Što onaj iz KUD-a pjeva na pozornici'. Kad plešem i kad nastupam, ja nisam Marina. Ja sam sve ono što stoji iza mene. I sto i dvjesto godina, od dana kad su naši preci došli na ovo tlo. Meni to tako predstavlja. Ne predstavljam sebe, nego svoje mjesto, narod. Ne pjevam na pozornici da bih pjevala, nego da bih vratila i pokazala ono što je bilo prije nas i zbog čega smo mi tu. Da bih sačuvala! Jer, što smo, ako nemamo prošlost. A mi je, Bogu hvala, imamo. Bogatu u svakom pogledu. Ružnu i lijepu, ali bogatu. Mislim da je zaslužila da mi koji smo sada tu, to očuvamo. I ostavimo u nasljeđe našima. Što je narod ako nema identitet“ pita se Marina.

Veliko je bogatstvo u malom čovjeku

...samo ga treba izvući vani. Ljude takvi prizori vrate u sjećanja, potisnuta, zaboravljena. To ih dotakne, dirne. Očito su se 'veliki' ljudi zasramili našeg malog čovjeka. To je problem. Umjesto da njega stave u prvi plan, oni su ga zabacili. A po tome malome, svi bismo bili veliki. Male stvari čine život velikim. Veliko se uruši. A čovjek uvijek ostaje. Pogotovo onaj koji voli svoje. To je nezamjenjivo“ poručuje Marina. Nadovezuje se time na papu Franju: „U svakom je povijesnom razdoblju bilo Heroda koji kuju smrtonosne planove, uništavaju i nagrđuju lice muškarca i žene. Budimo čuvari Božjeg nauma upisanog u svijet, čuvari drugoga, okoliša. Ne dopustimo da znakovi uništenja i smrti prate naš svijet na putu njegova napretka! Čuvati čitavi stvoreni svijet, svaku osobu, osobito najsiromašnije, čuvati nas same: to je služba koju je rimski biskup pozvan vršiti, ali na koju smo svi pozvani, da zvijezda nade zablista u svem sjaju: čuvajmo s ljubavlju sve što nam je Bog darovao”.

Uredimo svoje kustodije!

Kao čuvare obitelji i naroda, papa nas potiče da uredimo kustodije svoga života. Franjo kaže: „Sve je povjereno čovjeku na čuvanje, i ta se odgovornost tiče svih nas. Kad čovjek ne vrši tu zadaću, kad se ne brinemo za stvoreni svijet i braću, tada se stvara prostor za uništenje i ljudsko srce otvrdne”. Sađimo u konobe i podrume, uđimo u skrivena potkrovlja. Istražujmo bogatstvo stvorenoga i otkrivajmo u svemu otkucaje života. Otključajmo škrinje, otvorimo ormare! Naći ćemo trag svojih predaka, na ponos - pa ga pokažimo. Ili višak, pa ga nekome podajmo, za caritas. Jer svi smo pozvani biti - kustosi! Za divljenje svakodnevici, ne samo Picassu, treba duboko i profinjeno, nježno, nagnuće. Papa Franjo pokazuje – naši domovi i domovina trebaju biti vrednovani i mogu biti posjećeni, najljepši Klovićevi dvori.

Uvid u hrvatski vez i još poneki detalj iz susreta s Marinom Čulinom, čuvaricom hrvatske baštine, može se pročitati u tekstu 'Poklon(iti) (se) Prošlosti' u rubrici Kultura.