Građanska nekultura kao herojski čin

Njegovi su zagovaratelji prerasli školske klupe, pa bi se mogli polagati (ubrzani) tečajevi građanskog odgoja, kao nekad kvalifikacije u tzv. večernjoj školi.

Bi li spoznaje o tome što civilno društvo u svojim mehanizma jest, preživjela hrvatska ratoborna građanska scena koja svaku različitost od sebe vrijeđa i uzurpira željom da šuti, a startna podloga su svjetonazorski razlozi i totalitarna ideologija. Iz kojeg tabora dolaziš, da znam kako svoje akcije usmjeriti. I trebam li uopće reagirati?    

Izraz elementarne građanske nepristojnosti - opstrukcija legalno prijavljenog javnog okupljanja koje ima svoj tijek, pravo, dozvolu i nadzor nadležnih državnih tijela - nazvala se primjerom herojskog građanskog djelovanja! Dvije djevojke koje su za taj čin trebale biti 'samo' drske, a ne suštinski hrabre, uzdižu se kao društvene heroine! 'Napadačice' su još postale žrtve.

Hrabrost znači pružati tjelesni otpor legitimnom i legalnom okupljanju, ostrašćeno vizualizirati 'znak' za spolni organ. Hrabrost je preuzeti ulogu milicajca jer u demokraciji policajac u okolnostima koji nisu remećenje javnog reda tako ne postupa. Saznali smo za umjetničku osobnost djevojaka koju valjda žive tragom one da umjetnost mora biti provokativna i performans koji u ime slobode treba pomicati granice. I zaustavljati ljude.

Među 15.000 sudionika, nije 'brendirano' ime majke heroine koja je pomakla i zaustavila granice rodivši unatoč kojekakvim uvjetima ili postupku poslodavca. Moglo je biti zanimljivo doći do uzorka onih u Hodu koje su nakon trudnoće i poroda dobile otkaz, jer je ta umjetnica življenja darovala sebe podizanju temeljnog društvenog kapitala, čovjeka.

''Hod za život'' iznjedrio je stare potvrde i novi atribut svoje pojavnosti. Fašizam je s trona skinuo mržnju. Vidimo generacijsku (r)evoluciju, semantičku smjenu pojma kojim su kvalificirani ljudi koji su se 'usudili' progovoriti o temeljnoj zaštiti života. Vidimo kako se gradira, u što se pretvara i kako doživljava sudjelovanje u demokratskoj kulturi koja treba značiti slobodno izražavanje svih njenih članova. Voljela bih što manje koristiti riječ pravo na... okupljanje, govor, mišljenje... Jer je 'pravo na' do žalosti i ludosti izmanipulirano u razvlačenju od afirmativne teze do nihilističke antiteze.

U tri godine, otkako je održan referendum o ustavnoj definiciji braka čiju je pripremu pratio veliki građanski angažman, dogodio se skok u domaćoj javnoj lingvistici, odnosno etiketiranju ljudi koji su se 'usudili' javno zauzeti za ono što se argumentira naravnim (brak kao zajednica muškarca i žene) i znanstveno utvrđenim (život čovjeka počinje od začeća).

Prema aktivistima referenduma njihovi neistomišljenici igrali su tada na kartu osnovne ljudske emocije. Bili su to ljudi koji drugoga (homoseksualce) mrze, čovjeka sude i nisu 'za ljubav'. U slučaju Hoda, smanjena je uporaba pojma katolibani, jer je taj izraz više forumski, pejorativan, nego institucionalno učinkovit i opasan.

Uz to, Hod za život (izvanjski) nije bio procesija u znaku održane molitve, nošenja križa na njenom početku i duhovnih pjesama, nego 'najjednostavnije' očitovanje civilne radosti, nošenje balona, animacija i popularnim pjesmama, s porukom, 'Život biraj'! Nasuprot tužnog osječkog kolodvora, sa zagrebačkog se htjelo poručiti: Tu ostani! Želimo ti u tome pomoći!

Kako rekoše dvije Dunje koje su stale ispred povorke: 'Ne plaše nas toliko ljudi iz kolone, ona je bila puna lijepih mladih cura za koje mislimo da uopće ne razumiju da je to povorka koja želi ograničiti i njihova prava'.

Ipak, nepodnošljiva je pomisao da se tu promiče biološka, znanstvena činjenica da u utrobi majke nije nakupina beživotnih stanica, nego 'format' živog čovjeka. Ako se negdje, na nekoj planeti, otkrije voda i organska molekula, uskličnikom se piše, otkriće života.

U najdublju srž pogađa i pomisao da življenje seksualnosti ne znači redukcionistički je svesti na neodgovorni tjelesni hedonizam bez mogućih 'posljedica', odvajanjem od istinske ljubavi i njene i reproduktivne uloge.

To znači korjenitu promjenu većinski prevladavajućeg 'sklopa' čovjeka, što zapravo znači, koji je smisao i što sve dotiče poriv, voditi ljubav. Biologija, psihologija, duhovnost, u tom smislu karakterno, a država i gospodarstvo konkretnim mjerama stimulativno, egzistencijalno, mogu doprinijeti edukaciji osoba i stvaranju mentaliteta koji za pobačaj neće naći potrebe ili opravdanja.
Za donijeti (i teške) osobne odluke treba graditi ohrabrujuće ozračje koje rođenom životu nudi alternative. Riječ je o dva kolosjeka: odgovornom življenju vlastite seksualnosti i stvaranju društvenog konteksta u kojem će se znati značenje i posljedice pobačaja.

Ako čovjek radi kompromis sa samim temeljem, pojavom života uopće... Ako je u startu spreman lagati što život u svome početku znači i kako 'izgleda', lanac urušavanja daljnjih njegovih etapa  otvoren je do kraja. Postoje objektivne društvene norme i istine o Dobru.

Zlo je moralni posrtaj zakonski institucionalizirati. Do dogme je došla Protagorina 'Čovjek je mjera svih stvari: onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu'.

Čovjek jest slobodno biće, može potisnuti istinu, ali je ne može odstraniti.

- Čovjek može biti izliječen samo ako postane istinit, ako prestane potiskivati i gaziti istinu - kaže Joseph Ratzinger.

Ljudima koji žele 'slobodu odlučivanja o svom tijelu' i ova njegova misao: 'Oslobođenje koje bi bilo bez istine, koje bi bilo laž, ne bi bilo sloboda, nego prijevara i zbog toga ropstvo i krvarenje čovjeka'.

Sloboda bez istine đavolska je parodija slobode. Samo ako se misli s istinom, slobodu se može pravilno shvatiti i s odgovornošću, ističe Ratzinger. Ili: 'Ima istina od kojih se ne može odstupati. Ima granica na kojima se mora stati i položaja s kojih se ne smije uzmicati', kako je rekao kardinal Franjo Kuharić.

Hod za život pokazuje da postoje nepromjenjive vrednote, nasuprot stavu da je i sam život relativan s obzirom na vrijeme, mjesto i okolnosti. Ako ne postoji apsolutna vrijednost i objektivno pravo na život, od začeća, može se živjeti u eksperimentima, sebičnom zadovoljavanju instinkta i subjektivnih potreba, koje svijet naziva pravom na privatnost, makar bio ponižen i povrijeđen.

Umjesto promicanja dubokog smisla života koji nadilazi prolazno i afektivno, nameću se volje pojedinaca i skupina kao zakon društva čije je posljednje mjerilo vlastiti ja i vlastita želja.

Dakle, tri godine poslije, podržavatelji ''Hoda za život'' lišeni su etikete mrzitelja i sudaca – žena, koje bi 'htjele' moći pobaciti, ako, zbog… Iz područja sentimentalnosti i emocije prešlo se u oblik državne vladavine. U događaju koji je nazvan i prijavljen kao Hod za (život), a ne prosvjed protiv (pobačaja), (no mediji su ti koji daju nazive i određuju meritum), hodali su fašisti.

Ovih se stvarno treba bojati, jer nisu crnokošuljaši i u nijednoj vojnoj uniformi, nego u šarenim bojama, haljinama i trapericama. Najveća tenkovska prijetnja tu su dječja kolica. Najopasniji nagovještaj smjene nečijih nedirnutih i desetljećima zadanih, a ne ravnopravno ishođenih položaja moći, utjecaja i vlasti, ta je pojava opuštenih, miroljubivih, nasmijanih roditelja s djecom, u pratnji baka i djedova.

Tu i nisu dominantni (samostalni) muškarci, osim uglavnom u pratnji supruga i djevojaka. Što tek reći o licima osmoškolaca do djece u kolicima. Sve je to obučena i pripremljena, opasna artiljerija, koju se, oh, Razume, naziva fašistima.

Kako su im samo um pomračili vlastiti roditelji, koji su njihovo rođenje, odrastanje i odgajanje, poželjeli. Svi su oni zavedena i opasna klika, koja dovodi do medijskog naslova: Fašizacija društva se kreće vrtoglavom brzinom. Jer vikati prolaze fašisti i dolazi fašizam, kod 'neutralnih', može izazvati strah i pozvati na radnje koje trebaju zaustaviti to protunarodno djelovanje. Njihova lista zahtjeva za vlast i zemlju je pogubna: htjeti da se ohrabri rođenje života, htjeti stvarati u svojoj zemlji i podržati majčinstvo koje sebe ne želi dokidati.   

Zaprepasti da je u tom Hodu toliko normalnih pa i javno poznatih ljudi, za koje se zna da zapravo i ne mogu drugome nauditi. Tu je toliko običnih građana za koje i nekakav socijalni instinkt kaže da nisu prijetnja.

Ne možeš biti tako mlad, lijep, obrazovan, poslovan, uspješan, skoro pa 'jedan od nas', i Hodati za život. Ne možeš biti toliko transparentan, da se sav tvoj društveni aktivizam svodi na: Želim istinski, stručni, a ne konstruirani, lažni pogled na svoj um i tijelo, poimanje ostvarenosti, ženstvenosti i karijere.

Tome, u suradnji s muškarcem, prethodi jedinstveni proces razvoja u ženinoj utrobi. Zato treba posegnuti za uvijek vrijednim džokerom zastrašivanja koji je znak zatucanosti, mraka i otkriva što je, barem dijelom, prava namjera. Pa je vijest vrijedna opažanja da u povorci 'ima svećenika i časnih sestara'.

Šteta što profesori, liječnici, inženjeri, pravnici, nemaju prepoznatljivu uniformu, jer u tom Hodu zabluđeni i neupućeni su baš svi. Ako javnost ne uspijemo zastrašiti s običnim građanima, prizor klera koji u Hrvatskoj čak 25 godina ima slobodu javnog kretanja i pravo na šetnju gradom u podršci koja mu nije zapovjeđena, uvjetovana i konspirativna, prolazi kod dijela građana koji ne znaju što se iza brda javlja.

Zato je to, citati: katolički pride, sinergija ustaških nacionalista i radikalnih kršćana, katolički nacionalizam, vulgarni ispad hrvatskog konzervativizma koji predvode katolička ekstremistica i majka četvero djece koja je, 'slučajno', supruga hrvatskog premijera. Obrazac i terminologija central-komitetskih priopćenja, urudžbenih zapisnika i postmodernističkih marksističkih eseja.  
 
Što je Hod već viđeno u omalovažavanju 'protivnika' potvrdio? Uvijek iznova objektivne medije koji usprkos službenom priopćenju organizatora, i dan poslije inzistiraju na brojci od nekoliko tisuća sudionika.

Ako već treba biti točan i vjerodostojan, možemo prihvatiti samo polovicu prijavljenog, sedam tisuća. Militantni ton u praćenju događaja, koji takvim opisom i dramaturgijom ne počaste ni prijetnje terorista.

Sudionici Hoda: 'Organizirani su odlično. Komuniciraju radiovezom'. Koristiti radiovezu je tako nedolično funkcioniranje odgovornih u održavanju javnog okupljanja. Stvaranje tenzija i podgrijavanje napetosti naslovom 'Sukobi i uhićenja na prosvjedu protiv pobačaja'.  

Pokazao je i jasno (ne)svrstavanje i ignoriranje predstavnika aktualnih političkih elita o temi  hrvatskog demografskog dna koja alarmira sa svih, i socijalno-gospodarskih, strana. Hod je promovirao sveukupnost afirmativnih stavova u prilog  životu.

Ako pobačaj nije ubojstvo jer zametak nije ljudsko biće, moguće su interpretacije biologije, medicine, humanizma i prava. Ako struka i znanost jasno i nedvosmisleno dokazuju da jest, koje pravo dopušta ubiti stvorenje čija se egzistencija dokida u korijenu i početku životnog puta?

Prvi narodni ustavotvorni referendum i prvi nacionalni ''Hod za Život'' pokazuju kako ništa toliko ne uzburka i ne izprovocira civilnu scenu i građanski aktivizam u Hrvatskoj, kao glas za temeljne antropološke postulate civilizacije i čovječanstva: roditi se (uopće) i vjenčati se (muško i žensko).

Nema teme, situacije i političara koji mogu privući toliko različitih ljudi koji podupiru logiku, kao pitanje života. Od njegova začetka. Svako drugo pitanje i tema dio su života, a ovo je život sam. Sve ostalo je nadogradnja, parcijala egzistencije i mjerodavni trebaju nalaziti rješenja. Ovo je esencija, biti ili ne biti. (Uopće) postojati.  

I za kraj. Dirljivi znak kako veliki maleni Anđeli prate malene velike ljude. Duhovni svijet, a život je duhovna stvarnost za koju se bore razni duhovi, potvrdio je nebesko-zemaljsku komplementarnost i povezanost u subotu, 21. svibnja.

Na dan ''Hoda za život'', nakon dva desetljeća kada se to moglo i trebalo, a nije učinilo, u Slavonskom Brodu je podignut spomenik u spomen na 402 djece poginule u  Domovinskom ratu. U Slavonskom Brodu poginulo je 28 djece. U jednom danu Josip Stanić izgubio je troje djece, suprugu i majku. Ima još primjera da su poginuli maleni brat i sestra.

Osim Aleksandre Zec, ne poznajem ime nijednog djeteta iz Hrvatske koji su ubijeni pod naletom JNA migova dok su se u parku, nakon prekinute zračne uzbune, htjeli malo poigrati i zraka uhvatiti, držeći se svi zajedno za ručice.

Od u javnosti prisutnijih predstavnika ili podupiratelja 'Prava na izbor', nikad nisam čula da su Hrvatsku 1990.-ih godina okupirali fašisti. Niti agresora nisu 'častili' tom zločinačkom spodobom od duha. Štoviše, tu se vodio građanski rat.

Zato se nekima sad u sugrađanima kojima je na umu roditeljstvo, naknadno priviđaju fašisti, u miru i komforu koje su im omogućili i svojim tijelima darovali konzervativci kojima su vrijednost obitelj, dom i domovina. To braneći i čuvajući, baš sve se brani – to je kolijevka života i prostor (odgovorne) slobode istomišljenika i neistomišljenika.