'Grijeh struktura' (1997.) došao na naplatu (2017.)

Hrabra i proročka detekcija zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića koji je javno upozorio na duboka zastranjenja kretanja u hrvatskom društvu, spominjući u svojoj božićnoj poruci 1997. g. 'grijeh struktura', a u propovijedi božićne mise 2007. g. 'tamu društvenih zabluda', realizaciju tada rečenoga i prijetnju urušavanjem doživljava 2017. g. u (pred)uskrsnim danima. Dakle, točno u godini trećeg desetljetnog skoka. Kardinal Bozanić 1997. g. 'proziva' stanje u Hrvatskoj sintagmom 'grijeh struktura', kakvu se, smatrajući je radikalnom, nije usudio izreći nijedan drugi politički i društveni čimbenik. Grijeh ne može svatko priznati. To se čini u stanju poniznosti, željan poboljšanja, istine i zadovoljenja pravde, odgovornog ponašanja prema sebi i okruženju. Grijeh ima i socijalnu dimenziju, dotiče i ranjava i drugoga. Svjedočimo otkrivanju velikog kolopleta grijeha poduzetnika i raznih elita, koji su, strukturalno, do državne intervencije, u tek stasaloj hrvatskoj zemlji ugrozili gospodarsku mrežu. God. 2017. svima je sve jasno i odgovorni su sve znali, ali nisu o tome godinama prije i javno govorili. A kamoli korijen vrhunca krize Agrokora definirali. I car još uvijek nije sasvim gol.

Situacija s Agrokorom nije vrijeme ni prigoda da itko na išta, pa niti na ičije riječi, bude ponosan. No članovi Crkve u Hrvatskoj mogu 'barem' reći da je njihov crkveni pastir sa stolice zagrebačkih nadbiskupa, dalekovidno, s obzirom na sad javno preljevene opasne posljedice poslovanja 'sistemske tvrtke', na društveno značajnoj institucionalnoj, crkvenoj razini, prije 20 godina upozoravajuće izrekao ono o čemu su upravljački faktori i mediji, baš u vezi Agrokora, šutjeli, a danas su svjesni mali i veliki. Društvo jasno i javno osuđuje zakulisni poslovno neodgovorni nemoral Agrokora, 'najveće hrvatske tvrtke' kako nam se godinama predstavljala, a zapravo je sistemski trula. Tek ćemo vidjeti koliko je sazrela država u sankcioniranju 'legalno nezakonitog' upravljanja Agrokorom, jer potrebu tako drastične sanacije nije izazvalo dobro, nego zlo i loše upravljanje.

'Nagle promjene političkog i gospodarskog sustava omogućile su brzo bogaćenje pojedinaca i sve veće siromašenje brojnih građana. Na djelu je grijeh struktura što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice. Ovo naše društvo, koje je tranziciju provodilo u prilikama kad je pozornost bila usredotočena na ratna događanja, u ovom poslijeratnom vremenu pozvano je da hitno preispita teške uvjete u kojima se našao veliki dio pučanstva', poručio je Josip Bozanić 1997. g. Bila je to njegova prva božićna poruka kao zagrebačkog nadbiskupa. Na tu ga je službu papa imenovao 5. srpnja 1997. g. Tu je poslanicu odvažno, u novosti odgovornog mladog biskupstva, da nije diplomatski i oportuno kalkulirao, uputio svega pet mjeseci kasnije, 16. prosinca. Jednom je rekao, 'nijedno vjerničko društvo ne smije se u svom djelovanju formalno poistovjetiti s nekom političkom strankom'.

Tada još ne kardinal, s te dvije teške riječi pogodio je alku. Bozanić je tada, proniknuvši u srž kancerogenog hrvatskog društvenog krvotoka, u većinskom 'službenom' a prihvatljivom javnom diskursu, bio usamljen. Mnogi su tada taj kardinalov 'usud' doživjeli kao atak 'prirodnog saveznika', Crkve, na svoj hrvatski narod. Kao da ga je višestoljetni osluškivač i poznavatelj bića povjerenog mu puka, odjednom iznevjerio. Bilo je to neprimjereno izreći u okolnostima u krvi nastale, mlade, netom u ratu obranjene hrvatske države. Na vlasti su bili 'naši', a neljubitelji Hrvatske, pljačkaši i privilegirani komunisti (inakrnirani i u svojim potomcima), da su u ropotarnici povijesti. Mislili smo da se Hrvatsku ubija i porobljava očigledno, osudom na politički montiranim procesima i egzekucijama, a ne laskavim ponudama po tržišnom propisu, poljoprivrednom okrupnjavanju, stvaranju/eliminaciji prodajne konkurentnosti i jedinstvenom plasmanu proizvoda. Naizgled zakonski, a bezakonje unutar poduzetničkog pretakanja iz šupljeg u prazno, uz neograničene otkrivene i skrivene zajmove i prolongiranja obveza plaćanja svima i svake vrste.

Sintagmu 'grijeh struktura' Bozaniću su bili zamjerili brojni domoljubi i potom ga smjestili u tabor 'pomagača lijevima'. Koliko god taj izraz Kaptol tada teološki pravdao, (ne iščitavaju li se teološka načela u konkretnom društveno-povijesnom kontekstu; što je teologija i ikoja znanost bez primijenjene relacije, odnosa na fakt), tu su formulaciju gotovo svi, neki s pljeskom, a neki s palcem dolje, doživjeli kao kritiku tada vladajućeg HDZ-a. Za vrijeme političke vlasti čiji su članovi u teškim okolnostima bili hrabri predvodnici stvaranja države, neprihvatljivo je bilo govoriti o postojanju 'sistemskog grijeha'. A baš on, ako je još samo u teritorijalnim granicama ne dokida, u svemu ostalome državu institucionalno i kvalitativno do iznemoglosti rastače. Hrvatska je gladna – poštovanja, poštenog rada i dobrote.

Ako ćemo o žmirećem zakonskom okviru na Todorićevo mutno i sada evidentno trulo poslovanje, grijeh struktura ide i uz vladavinu SDP-a. Rast Agrokora bez realnog pokrića doživljava crveni alarm u kreditnom zaduživanju 2012. g., kad se banke izlažu više od 25 % kapitala, a vrhunac doseže 2015. g.

Da se u ovakvom opsegu i na ovaj način nije dogodio slučaj Agrokor, moguće je da bi Bozanića trajno pratila sjena da je 'grijehom struktura', tumačilo se, doprinio pobjedi SDP-a na parlamentarnim izborima 2000. g. Ti su izbori bili kraj desetogodišnje vladavine HDZ-a, u vremenu između smrti dr. Franje Tuđmana i izbora novog predsjednika Stipe Mesića. S ove distance, vidi se koliko je Bozanić reagirao precizno i promptno, kad većina naroda niti 'formulaciju' te društvene anomalije nije mogla i bila spremna čuti. Samo nek je 'naš', pa i ako te za osobni hedonizam i korist isisava i pljačka. I kao da tek sad, prihvatljivo svima, ta njegova izjava kao oslobađajuća spoznaja zvoni i 'svijetli'. Nažalost.   

Hrvatska javnost osobito je prijemljiva za glas zagrebačkog nadbiskupa. Riječ zagrebačkog kardinala ima snažniji utjecaj od poruka predsjednika HBK, koji god biskup tu službu obavljao. Hrvatski narod doživljava Zagreb kao svoju integrirajuću, pastirsku maticu. Sigurno je toj činjenici doprinijela i trajno je i krvlju zacementirala životna žrtva svetog pastira Alojzija Stepinca. Više od nadbiskupa jedne mjesne, Zagrebačke Crkve, Stepinac je bio i ostao sveobuhvatni, 'naš hrvatski kardinal', duhovni pastir i karakterna potka za cijeli hrvatski narod.  

Premijer Andrej Plenković za spašavanje Agrokora, odnosno Hrvatske (kako to formulirati a da se ne implicira identifikacija Todorića s Hrvatskom: Država, to sam ja, Agrokor=Hrvatska), inicirao je zakon za spašavanje 'sistemske tvrtke'. To je posljedica. Dva desetljeća prije, u populistički nepopularnoj 1997. g., Bozanić upozorava na uzrok koji nas sad sve zgraža, ulazi u bit problema čije smo eskalacije trenutno taoci i s kolektivnom omčom svjedoci. Alarmirao je na način kako Katolička Crkva čini: iznosi moralne postulate načelno, ne sudi ni presuđuje kao represivni aparat konkretno, kazneno. Govor Crkve apelira na savjest čovjeka, pojedinca i zajednice. Osobito su blagdanske poslanice biskupa na tragu Isusove 'Tko ima uši, neka čuje'.

Poslovno potonuće Agrokora mnogi ne doživljavaju kao splet 'nesretnih okolnosti' u (nemilosrdnim) kapitalističkim uvjetima tržišnog natjecanja, nego kao rezultat želje pojedinca za dominacijom i ekspanzijom koja je pritom razorila i onemogućila brojne 'male poduzetnike' (izvan tržišta, karakterno, to korespondira sa sebičnošću, nezasitnom gramzivošću, ohološću); precjenjivanje vlastitih snaga, potcjenjivanje drugoga. U svojoj katehezi na općoj audijenciji 12. travnja, papa Franjo kaže: „Posjedovanje nas uvijek tjera da želimo nešto drugo: nešto sam si priskrbio i odmah želim nešto više. I tako redom, i nikad nisam zadovoljan. To je jedna ružna težnja. Što više imaš, to više želiš. Onaj tko ljubi vlastitoga sebe i živi za svoje interese, samo se nadima samim sobom i gubi“.

Posesivnost za zgrtanjem što više novca, bahata ambicija za povlaštenim i u očima svijeta uzvišenim materijalnim i društvenim statusom ne poznaje period određene političke vladavine. Vrlo često takva narav 'u biznis' uključuje članove obitelji i prijatelje kojima se, bez pokrića u njihovoj sposobnosti, samom činjenicom najbližeg krvnog srodstva i 'prijateljski' bespogovornog klimanja glavom šefu, nepostojanja argumentiranog i kritičkog, racionalnog suprotstavljanja glavnome, slijepo i subjektivno dodjeljuje odgovorne dužnosti i pozicije. Takvo ozračje imaginarnog 'uspjeha', ali nažalost, realne a kobne društvene moći, okruženost takvim ljudima, potvrđuju i poznavatelji prilika i načina zapošljavanja u Agrokoru.

Odiozan je uvid kako su se sve razni bivši dužnosnici zapošljavali u Agrokoru i regrutirali iz njega. Tolika 'krema osigurana'. Agrokor te kao bunker čeka; samo završi fakultet ili politički mandat, čak i HNB guvernera. Kako se u promatranju takvog skorojevićevskog načina života koji se (po)igrao s hrvatskim javnim resursima i ljudima, suzdržati od riječi strašno i bez obraza. Potkrjepljujem to upozorenjem kardinala Bozanića u njegovoj božićnoj poruci 2004. g.: „Nalazimo se pred skupinama i kategorijama nesretno udruženih ljudi. Postoji u stvarnosti opaka 'solidarnost' koju karakterizira drska bezočnost. Ta solidarnost nadilazi stranačke podjele, a rađa se iz nezakonitih interesa ili interesa koji postaju nemoralni kad se snaga skupine koristi kao sredstvo za iskorištavanje slabijih. Svijet u kojemu živimo počinje se dijeliti na svijet odabranih i svijet otpisanih“.

Biti materijalno moćan i društveno utjecajan trajna je napast za čovjeka. Udruženo s (koruptivnom) tolerancijom institucija koje takvu pošast hrane i uzdržavaju, kao što su Todoriću učinile medvjeđu uslugu, na vrhuncu svoje izvanjske moći, a unutarnje nemoći, ruše se i urušavaju poput Babilonske kule čiji su graditelji u svojoj oholosti htjeli doseći nebesa. Biti (kao) Bog – kušnja čovjeka od postanka, pri čemu čovjek nikako da shvati da je jedini, istiniti i pravi Bog svoju velikodušnu narav u skromnosti pokazao u životu i osobi Isusa Krista, Sluge patnika, poslužitelja bližnjega. Bog koji se čovjeku saginje oprati noge, što je bila dužnost robova. Na Božić 2007. g. Bozanić u propovijedi kaže: „Prava Božja slava nije njegova udaljenost od čovjeka i ljudske bijede, niti prestiž onih koji se oholo žele uzdići nad sudbine običnih ljudi. Prava Božja slava potpuno je Božje uranjanje u našu povijest, njegovo preuzimanje ljudskog tijela, smrtnog i ispaćenog kao što je i svako naše“.

Deset godina nakon 'grijeha struktura', kardinal spominje 'tamu društvenih zabluda'. U božićnoj propovijedi 2007. g. upozorava na tri vrste tmina. Prva razina su „tmine naših osobnih grijeha uzrokovane zločinima koji zatamnjuju i nagrđuju čovječanstvo: nasilja, otmice, krađe, pronevjere, nepoštenje, nevjere“. „Na drugom su mjestu tame koje možemo nazvati društvenim zabludama, različitim neredima koji kvare i razaraju društvo, čineći ga nezdravim i bolesnim: nezaposlenost, gospodarske krize, prošireni oblici korupcije, političke krize u kojima se gubi smisao zajedničkog života i zalaganja, nesuglasice, sukobi, ratovi. Sve to vodi u razdvajanje i razaranje društvenog tkiva koje nije izazvano ovom ili onom zločinačkom radnjom već postaje znakom opće bolesnog stanja nekog društva, znakom teške bolesti koja napada i uništava tijelo naroda i društva. Te strašne pojave nazivamo tminama jer su plod pogrešnih usmjerenja, nerazumnog ponašanja, nejasnoća, pogrešnog shvaćanja društvenih i civilnih procesa, nepoznavanja uvjeta razvoja određene zajednice. To su grijesi volje i zajedničkog stava, posljedice kolektivnih zabluda u procjenjivanju i proširene moralne i duhovne lijenosti“ maestralno poentira kardinal Bozanić i nastavlja: „Ipak, od tih društvenih grijeha gore su tame koje nastaju kao posljedice određenog mentaliteta koji, jer je izgubio smisao za najuzvišenije vrijednosti, u sebi više ne pronalazi snagu da se uzdigne i suprotstavi te skine maske, kako bi nadvladao te društvene zablude. Riječ je o tami vezanoj uz konačne sudove o životu i smrti, o smislu ljudskog života, o razlozima postojanja muškaraca i žena na zemlji – ukratko, o gubitku nade u vječni život, najcrnjoj i neprobojnijoj tami za koju Ivan piše: svijetlo u tami svijetli, i tama ga nije prihvatila. Tama ga nije prihvatila jer su izgubljena osnovna načela prihvaćanja: zdravo poimanje Boga i čovjeka, svijest da smo stvorenja, svijest o vlastitoj grešnosti i potrebi spasenja“.

Bozanićeve poruke svih proteklih godina pokazuju kako je kardinal kontinuirano, sustavno pronicao u srž aktualnih društvenih problema, svaki put precizno terminološki i sadržajno definirano. O korupciji kao 'velikom grijehu protiv slabih i nemoćnih' govori u božićnoj poslanici 2004. g. „Pošast koja se zabrinjavajuće širi našom domovinom je korupcija. Rastače i truje različita područja javnog i privatnog života. Narušava temeljne vrijednosti međuljudskih odnosa, povjerenje, poštenje, pravednost i ravnopravnost te bitno ugrožava sigurnost građana. U društvima i sustavima opterećenim korupcijom gazi se ljudsko dostojanstvo onoga koji potkupljuje i onoga koji je potkupljen, a ponajviše onih koji u sjeni tih prljavih poslova ostaju zakinuti za svoja pripadajuća prava“ upozorio je Bozanić. Apelirao je da se „za novac, privilegije i promaknuća prodaju poštenje, dobar glas i mirna savjest. U takvom ozračju jedino mjerilo međuljudskih odnosa postaju novac, društvena moć, nezakonito stečeni status“. Izrazio je i zabrinutost da u zemlji u kojoj većinu čine katolici, ima toliko korupcije, kršenja prava i zakona. Pozvao je da se u liječenju te teške bolesti društva kršćani ne daju uvući u mrežu tog zla, bez obzira na mišljenje da tako svi rade i da je nemoguće na drugi način ostvariti prava. Upozorio je na individualizam "koji nije samo znak uskogrudnog egoizma, nego i nesigurnosti suvremenog čovjeka. Neodgovornost uzima sve više maha, a svatko misli da za učinjeno treba odgovarati samo sebi samome“.

Neodgovornost kardinal Bozanić apostrofira i u razgovoru za Večernji list, 15. lipnja 2014. g.: „Sa svih strana govori se samo o pravima. Malo o odgovornosti. Problem neodgovornosti uzrokuje sva zla na osobnoj i na općedruštvenoj razini. U Hrvatskoj hitno moramo početi graditi kulturu odgovornosti! Bez nje, bojim se, nećemo se izvući iz ovog beznadnog stanja. Nemoguće je riješiti se struktura grijeha koje su premrežile cjelokupni sustav, nekakvim populističkim i kozmetičkim mjerama, nego sustavnom promjenom svega onoga što omogućuje korupciju, kriminal, nepotizam, mito, neplaćanje poreza, neplaćanje obveza prema radnicima i dobavljačima, reketarenje, kroz medije ili na neki drugi način i niz drugih zala koja uništavaju budućnost naše države i našeg naroda. Znam, to su teške riječi. Naravno, promjene moraju nastupiti na svim područjima – na osobnoj razini svakog pojedinca i na institucionalnoj razini cijelog društva“ – riječi kardinala prije tri godine. Kako aktualne!

Sadašnju kipuću uzavrelost zbog osjećaja vlastite nemoći i tolerancije 'sistemskog zla', u uskrsnoj poruci prije dvije godine Bozanić je nagovijestio pitanjem: „Osjećate li, braćo i sestre, sablasni muk koji se kod mnogih ljudi rađa kao plod mirenja s postojećim stanjem? Primjećujete li da muk u dušama ljudi, muk koji je rodila ravnodušnost, sve više postaje zagušujući?“. Pa kad kažu da se Crkva ne oglašava o socijalnim ugrozama i pravima radnika.

Ako je nekome i smetao Bozanićev 'grijeh struktura', sve što se sad u Hrvatskoj događa, a Agrokor je kulminacija, najtočnije opisuje baš taj izraz. Biti u istini svoga života, ispravnom i poštenom vrednovanju svojih postupaka, pretpostavka je i baza zdravog funkcioniranja. Osvijestiti sadržaj i posljedice svojih djela elementarna je potreba pojedinca i društva, za osobni život i suživot s drugima.

'Oproštajna poruka' koju je Ivica Todorić, derogirani upravitelj Agrokora uputio javnosti, 'velikodušno' nas obavještavajući kako hrvatskoj državi predaje sve što je četiri desetljeća stvarao, a stvorio je 45,2 milijardi kuna duga (od toga 16 milijardi kn dobavljačima), uz više milijardi prikrivenih 'kredita', pokazuje da je taj čovjek i u gubitku, poslovno i životno neosvješten ili bahat. I to je najgore. Ne biti svjestan što si učinio, ne moći sebe ispravno moralno prosuditi. Ako ikad, u životnom padu i porazu, zbog katarze koja otvara put boljemu i novome, treba priznati neuspjeh i grešku. No, umjesto srama, isprike, a molba za oprostom čak se doima 'smiješno' iritantna, Todorić govori o svom ponosu. Kao što zatvorenici u zatvoru jedni druge razumiju govoreći 'I ti si ovdje, a misliš da nisi kriv'.
 
U isto to vrijeme, na mikro razini, odakle sve kreće, javnost je vidjela postupak Nikole Kuzmičića, zagrebačkog vjeroučitelja, koji se onoga što je svojim znanjem u kvizu zaradio, odriče u korist potrebnijih. Kaže, daje ono što nije ni planirao imati. Ne želi siromaštvo ni bogatstvo, nego koliko je za život potrebno. Situacija s Agrokorom izaziva i 'sistemski vapaj' uspješnoj poduzetničkoj hrvatskoj dijaspori: Kad biste mogli doći i pokazati kako se radi i upravlja, s materijalnim i pokrićem u svom karakteru, moralu, rezultatima i sposobnostima potvrđenima u svjetskoj konkurentnosti.
 
U uskrsnim danima pobjede Života nad tminama pojedinaca i sistema te spomena kako je Bogočovjek Isus nepravednom osudom bio lišen, oplijenjen, ne dobara, nego vlastitog života, osvijestimo i pokajmo se za vlastita posrnuća. Preispitajmo osobne strukture grijeha koje dovode do grijeha struktura.