Hrvat nije pozdravljen!

Ulaziti u zajednicu europskih naroda, a na toj svečanosti od svoga premijera ne biti izrijekom pozdravljen kao etnički pripadnik naroda koji je te zajednice dio, propust je nad propustima ceremonije ulaska Hrvatske u EU! Nažalost, nije to nepromišljeni gaf, to je dugo prisutna (njegova i mnogih drugih) osvještena strategija djelovanja. Isprika na možda pretenciozno osobnom iskazu, ali, ne mogu ne izraziti bol pozdravom Zorana Milanovića na Trgu bana Jelačića 30. lipnja. Svoj je govor prije ponoćne himnične čestitke počeo riječima: „Drage Zagrepčanke i Zagrepčani - građani cijele Hrvatske!“. Europska Oda radosti prelila se u hrvatsku Odu žalosti. Nisam pozdravljena od hrvatskog premijera pri ulasku u EU! Nije to učinio niti predsjednik države Ivo Josipović. Iako nas je i on počastio s „Poštovane građanke, poštovani građani europske Hrvatske!“, barem je poslije rekao (mora li se reći, priznao): „Europa je povijest europskih NARODA! Europa je ključni dio našeg NARODNOG identiteta!“. Ne može se to nikojom verbalnom računicom izbjeći. Josipović je time, indirektno, većini građana ove zemlje svrnuo pogled na njihovu vlastitost, osobnost, nacionalnu iskaznicu. Jer to je poput korijena, datost. Iz toga sve drugo izrasta. Na to se ne utječe, osim ako čovjek naknadno umjetnom intervencijom i svim silama svoj korijen čupa.

Tko je pozdravio Hrvate?  
Tko nam se po imenu obratio? Tko nas je prepoznao kao ljude koji određenom narodu pripadaju? Učinio je to, kao i toliko puta dosad u povijesti, drugi. Stranac! Učinila je to predsjednica Litve, Dalia Grybauskaite! Bez kompleksa, čvrsto a s osmijehom, sigurno a ležerno, nimalo nazadno, nego europski progresivno i moćno, identifikacijski, slobodarski (a i Milanoviću su puna usta slobode bila). „Dragi Hrvati!“ bile su prve riječi litvanske predsjednice. Pa opet: „Napokon su Hrvati s nama!“. Hrvate, koji ulaze u novu zajednicu naroda, na svečanosti ulaska u EU izrijekom nisu pozdravili ljudi koji taj narod vode. Litvanka Grybauskaite sve je rekla jednom rječju. Nije li u tome Hrvat, barem kao zemljopisno pripadajućem određenju, svaki građanin ove zemlje!? U čemu reći Hrvat ikoga drugoga degradira, kompromitira? Jesam li manje građanin ako sam, ne više, nego samo i jedino, bazično, Hrvat?

Koji je to mentalitet, duh?
Riječ je samo o izricanju ČINJENICE, ne osjećaju i ljubavi za svoju zemlju i pripadnost svom narodu. Emocija i nije dio premijerovog poimanja življenja. Kako je i rekao na Trgu: „Ovo je zemlja racionalnih ljudi koji realno doživljavaju sebe, svoju državu i ulogu svoje zemlje u Europi i svijetu“. Koji i kakav razum nalaže i može zatomiti plemenite osjećaje, bazu? Svoju stvorenost u daru pripadnosti - jednom narodu? Zašto reći Hrvat vrijeđa pripadnika drugog etnosa, a kako reći Zagrepčanin ne vrijeđa tolike druge koji su bili na Trgu a nisu Zagrepčani, nisu iz Zagreba? U njihovom gradu, ljudima ispred sebe, najprirodnije je, i u krajnjem slučaju, pristojno, obratiti se sa 'Zagrepčani'. Nije prirodno i opasno je obratiti se s Hrvati žiteljima zemlje u kojoj ti ljudi žive! S ljubavlju, poštovanjem i dubokom, iskonskom bliskošću, zadnji put smo čuli 'Dragi Hrvatice i Hrvati' u prošlom desetljeću, od prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana! Čovjeka koji je s hrvatskim braniteljima utemeljio državu kojoj je uvijek pripisivao europsku perspektivu i pripadnost. Ali! Nema na Trgu pri ulasku u EU, zajednicu država i naroda, spomena Tuđmana ni hrvatskih branitelja, koji su svom i drugim narodima jednu europsku državu, prije samo dva desetljeća, obranjenu od uništenja, omogućili!

Neka svatko sebi i po svoju tumači!
Govoriti o slobodi, a ne zahvaliti žrtvama u Domovinskom ratu koji su za tu slobodu životom, krvlju i kostima, a ne filozofijom i salonski, ginuli!? Koja bezočnost, bezobzirnost, drskost!? Koja tuga i nova suza (zapravo, oni više ni ne plaču) ucviljenosti obitelji 15 000 ubijenih u Domovinskom ratu! Gdje su nestali, ranjeni, invalidi! Ali zato premijer spomene pružanje ruke zemljama u regiji s kojima nas vežu čvrste spone, „među kojima je najuzvišenije zajedništvo u antifašističkoj borbi tokom Drugog svjetskog rata“. Drugi svjetski rat i njegovo poraće su čisti, a ratni događaji 90-ih, koji nas udaljavaju od nekih susjeda, kaže premijer, imali su 'vlastitih posrtaja'. I mi smo toga 'naknadno svjesni', doda. Jasno je određeno o kojem povijesnom trenutku se kaže puna istina. Ide to u prilog Milanovićenoj zaključnoj riječi: „Slobodno shvaćanje vlastitog identiteta“. Milanović je vrhunski promotor te izjave, koju ustoličuje do poruke da je Hrvatska „mozaik od 4500 slobodnih shvaćanja vlastite zemlje, njene prošlosti, sadašnjosti i budućnosti“. Naglasak je na VLASTITOM shvaćanju prošlosti i svega što se zemlje tiče. Ne postoje činjenice koje svima jednako nedvojbeno kazuju kakva je ta prošlost, nego treba četiri i pol milijuna različitih, vlastitih, interpretacija činjenica. Koje će se prethodno lažirati, skriti, zataškati, manipulirati, uništiti. Valjda tome doprinosi 'intelektualna znatiželja', spomenuo je i nju premijer. „To je Hrvatska kakvu sanjamo i gradimo“ kaže. Nitko normalan je takvom ne sanja, manjina je takvom gradi, ali nepošteni temelji uruše se sami od sebe.

Za moći reći Hrvat se ginulo!
Iritantno je i forsiranje tolike filantropske usmjerenosti Hrvatske u pomoći drugima u regiji, da se priključe EU. Sami se klimamo, a kamoli da ćemo druge voditi. Hrvatska postaje odvažna perjanica drugih, a sama svoje perje ne čuva. Ljudi primjete istu boju odijela i kravate predsjednika i premijera, a ne primjete da ih nitko imenom nije ni zazvao! Kakvi su to pjenušci? Zar su se Hrvati pomirili s tim da im se više ne treba ni osobno obratiti? Zar to više i ne primjećuju? Ne boli li ih uopće više ta apstraktnost koja ih degradira u biću koje su stoljećima mukotrpno u svome imenu čuvali i sačuvali?! To je biće bilo veličano na Trgu  uoči 1. srpnja. Zbog nemogućnosti izjašnjavanja tom osobnošću, imenicom i pridjevom – Hrvat i hrvatski, u ovoj zemlji su toliki mučeni, zatvarani, ubijani. Stvarala su se i raspadala carstva i unije, ovisno o tome gdje si kao Hrvat bio poštovan odnosno ugrožen. Misleći da ćeš više biti zaštićen, od jezika do zastave, škole, vojske i ekonomije, bježao si pred Austrijancima, Mađarima i Talijanima u zagrljaj Slavena Srba. U vremenu koje se predstavlja kao novo razdoblje mira i izuzeća od potresa, sad, kad jesmo u MOGUĆNOSTI slobodnog izricanja svog identiteta, za što je krv mučenika prolivena, sami sebe odričemo i izuzimamo od svoga imena. Nismo više Jugoslaveni, ali budimo svi građani.

Građanska baština i običaji
I vrhunska međunarodna institucija zove se Ujedinjeni narodi! No, prema trendu hrvatskog premijera, možda se preimenuje u Ujedinjeni građani. Tako bezobzirno ignorirati narodnu pripadnost ljudi koji imaju svoje ime – valjda su europljani najprije Nijemci, Talijani, Belgijanci, Mađari - vapaj je do neba! Valjda je biti europljaninom nadnacionalna nad(o)gradnja na matičnu, etničku pripadnost. Ne tumačim sociološki i politološki razvoj i značenje pojma nacionalnost, državljanstvo, građanstvo, koje se razlikuje u Americi i Europi. Samo pitam Gdje je nestao Hrvat, parafrazirajući Gdje je nestao čovjek. Tako ciljano micati notornu činjenicu bazične narodne pripadnosti, s najviše razine vlasti koja taj narod vodi, je patologija! U kojem je to poglavlju potpisano i pregovarano? Čemu ponos NARODNOM baštinom, od Lada, Puče moj, čipke, Marulića, izuma i drugih ljepota darovanih u osobama hrvatskog naroda? Preimenujmo hrvatsku državu u Građanka, narodne običaje i napjeve u građanske običaje i napjeve. Podravka nije hrvatsko poduzeće, nego građanska pravna osoba u Hrvatskoj, a Vegeta nije jedinstveni začin hrvatske znanstvenice Zlate Bartl, nego znanstvenice hrvatske građanke. Ili građanke Hrvatske.

Revolucionarni preustroj Wikipedije!
Etnicitet je važan aspekt kulturnog i društvenog identiteta pripadnika nacije, no hrvatski premijer spominje sve druge aspekte. Srednjoeuropski, balkanski s orijentalnim uplivom, mediteranski. Ali, koje je glavno ime, adresa tog identiteta? Tog naroda koji sve te utjecaje ima. Hoćemo li goste koji nas pohode u sezoni umjesto Španjolci, Britanci, Francuzi, nazivati: posjetili su nas građani Španjolske, Velike Britanije, Francuske! I povijesne osobe, koje su i u svjetskoj, građanskoj Wikipediji, definirane narodnom pripadnošću, prema kriteriju Milanovića, mogli bi se odrediti kao: ne više Mozart, austrijski skladatelj, nego Mozart, skladatelj koji je bio građanin Austrije. Ne, njemački skladatelj Beethoven, nego, skladatelj koji je bio građanin Njemačke. Ne, Poljak Karol Wojtila, nego, Wojtila koji je bio građanin Poljske. Ne Keenedy, američki državnik, nego političar koji je građanin Amerike. Ne indijski političar Gandhi, nego političar koji je građanin Indije. Ne španjolski slikar Picasso, nego umjetnik koji je građanin Španjolske. Ne britanski političar Churchill, nego političar koji je građanin Velike Britanije. Ne ruski književnik Dostojevski, nego, pisac koji je bio građanin Rusije.

Dragi Hrvatice i Hrvati!
Ako nas već tako više ne nazivaju, barem to primijetimo! Neka nas barem zaboli, kad to ne čujemo. Kažu da je osjećati bol znak da je čovjek (barem) još uvijek živ. Ako već ne osjećamo izraze poštovanja i ljubavi drugih prema svom narodu, osjetimo barem vlastitu bol, u tom nedostatku. Jer, ne samo voljeti, nego i boljeti, znači, živjeti. A to pak znači, ne se predati.