Ivan

Nikad nisam voljela osobno ime u nazivu pjesme. Koliko god bila plemenita želja autora da djelo nazove imenom osobe kojoj to s razlogom posvećuje, mene se ne tiče što Ana, Marina, Marijana, dotičnome znači. Kako ću se s tim identificirati? To je ograničavajući faktor za poslati poruku širem auditoriju. Naziv treba biti općenit, načelan, poruka univerzalna. Čekam te, čeznem, slutim, mogu dirnuti svakoga. I stvarno me ne zanima uloga Ane u nečijem životu. Kako mogu biti dio toga, kad je u startu postavljen okvir (koji se tiče samo tih dviju osoba). To je za vidjeti, čuti, proći pokraj... a ja bih htjela ući (u priču), sudjelovati, ostati... nešto i za sebe, od poruke sadržaja, uzeti. No, uvijek sam voljela kad se osobe međusobno obraćaju po imenu. Ne samo zbog Božjeg 'Imenom sam te zazvao'. Doživljavam to izrazom bazičnog poštovanja, prirodnog dopiranja do osobe - netko te (pre)poznaje. Kako me probode kad mladić (zar svoju) djevojku nazove 'mala'? Prišiti joj nešto tako bezlično, daleko. Za nepoznatog, sebi ne toliko važnog, kaže se 'Ona mala'. Al' kad djevojka svom mladiću nije netko s (bliskim) licem, osoba s imenom? Bolno - i teme kvalitete odnosa, vrijedno.

POPRAVNI ISPIT        

Ne ime u nazivu teksta? Poruka ograničena? Sad znam. Nisam doživjela toliko značajan odnos u kojem nečije ime može iznijeti snagu poruke koja (ipak) prelazi granice susreta dviju osoba. Bilaterala postaje univerzal. Pa shvatiš i da si imao krivo polazište. Mene se, zapravo, ne treba ticati hoće li to ime ikoga dotaknuti; hoće li u to netko 'ući'. Nego ja želim i znam da je taj vrijedan i dostojan. Zaslužuje spomen, sjećanje. Ivan je bio svećenik. Uz moju baku Mašu koja je u mene puno odgojne ljubavi i truda posadila, i zbog svećenika Ivana sam se dodatno obradovala životu u vječnosti. Nakon smrti tih dviju osoba, shvatila sam - Vječnost je šansa! Ne trenutna, kratkotrajna. Nego uvijek trajna (Sama riječ ti kaže, rekao bi moj tata. E da. Jedno je kad to kaže sama riječ, a drugo kad ti to doslovno pokaže i jasno kaže sam život). Vječnost je ponovna prilika! Dar za mogućnost novog i boljeg odnosa, zauvijek. Kako je to Stvoritelj mudro uredio! Do tog prijelaza čovjek se iskaje zbog propuštenih prilika u odnosu s dragim koji te 'napustio'. U trenu po smrti, kao da pada zastor. Sve ti postaje jasno i puno toga nevažno – osim života samog – kojeg 'jedinog' (pre)nosimo. I naravno – želiš vratiti vrijeme, ispraviti pogreške, oduzeti umore i uskraćivanja sebe drugome, dati se baš do kraja. Praštaš sve i zamjeraš sebi zašto si se ikad na nju/njega namrštio. Tako i toliko sitno – u usporedbi s vječnošću, ljubavlju - koju smrt najbolje pročisti i posvijesti. Gospodine, hvala ti za popravni ispit u vječnosti! Za susrete gdje ćemo propuste nas kao zemljana prevladati. Hvala ti što našoj želji da ispravimo greške i budemo bolji, da(ru)ješ vječni život u kojem ćemo biti zauvijek dobri.        

MAJKA IKA
   
Smrt je most. Kad bi vidio most na zadarskom poluotoku, svećenik Ivan bi mislio na rodilje, rađanje, djecu i majke. Takva refleksija. Majka je most u darivanju života. Tko pozna svoje dijete, doli majka? U pratnji Ivanove sestre Miljenke, posjetila sam 90-godišnju baku Iku, Ivanovu majku, u domu. Dirnuo me već i ulazak u zgradu. Vidim stare koje je Ivan toliko puta pohodio. S njima mise slavio. Hrabrio ih, tješio, grlio, ljubio, rukovao se, nasmijao, blagoslovljivao. Boga donosio. On je spram njih bio mladić. I još su tu. Žuti žutuju, crveni putuju, govorio bi Ivan. Na prstima bake Ike vidim iste, izražajne linije a u dlanu osjetim da je to ista toplina, u ruci majke, kao što je bila u njenog sina. I usne koje naginju osmijehu na licu stalni su joj izraz, kako to bijaše u sina. „Sličan je on bija meni. Najviše on, od svih sinova. Najstariji, ali najviše sličan. Materi je moga reć što oće. Ne bi ocu reka sve što triba, nego priko mene. Više meni sliči, po karakteru i po znanju. Ja sam znala. Moj muž Jure nije iša u školu“ kaže baka Ika. U ono je vrijeme završila malu maturu, šest razreda škole. Bila je najškolovanija žena u Zemuniku. „Koji nisu znali dolazili su kod mene kući na poučavanje. Mogla sam ja raditi i u školi, mogla sam biti u poslu. A ko će biti s dicom, ko će dicu gledati? Sve sam ih naučila. Sve živo. Pisanje, matematiku. Sad još ima živih što sam ih ja učila“. Jel' bi joj platili? „Ma kakvi. Niko. Samo svoje vrijeme davala, da ih poučim. Oni su tražili da ja budem. Nisam imala ni stola, bi li virovali? Nego one škrinje starinske, imali bi teku na škrinji, ne na stolu, kad ga nije bilo. Samo za isti jedan“. Svaki tjedan išla bi 20 km od Zemunika do Zadra posjetiti Ivana u sjemeništu. „A kako, na noge. Dikod karom. Tribalo dva sata, što gori što doli“. Nije joj bilo teško. „Ma kakvi. Mene radovalo. Nas je bilo deset, 12 sjemeništaraca. Pa sve majke išle, zajedno na noge. Nosila pojisti što bi imala. Fritule mu ispeci, jaja, mlika, imali smo, da prostite, kravu. Doli mu kupi oni kolača...“ Suhi kolač, što se u mlijeko umoči? „Ne bi, nego kupi mu ovi baš, ka i sad što se prodaju u restoranima. Pravi kolač, s kremom, lipo. Svaki put jedan“. Radovao se Ivan kad bi je vidio. „O, kako ne. Svi su se oni radovali, njegovi prijatelji. I onda kad bi vidli mene, oni svi dotrčali, jadna dica. Ne bi svak dobija to. Bija jedan veliki važ, od četri litre, pa ja to napeci. 'Evo Ivane, evo mame!', pa svi trče. Znaju da će svi dobiti, da će im Ivan dati“.

RANKO

Ika je uvijek bila jako uredna, njenoj posteljini divile su se učiteljice. S čim je pere, kad se tako bijeli. „Prala sam ja Ivanu cilo vrime, i u Zagrebu dok je bija. Koliko je to zahtijevalo doniti robe, da vi znate. Ne ko i sad što dobiju, sve lako. To je zahtijevalo toliko ubrusa, toliko lancuna, toliko donje robe. Puno toga svega. Svi smo to morali. Dok je studira, sve to je ima. Ja sam mu od kuće u Zagreb slala oprano, opeglano. Nisam žalila truda i muke“. Na autobus. „Pa da. Naučili smo mi to. I šoferi su naučili, i oni dočekaju. I on vajik ozgor piše, nije bilo vako ko i sad, zvati na mobitel: „Draga majko, sve mi je u redu, ničije nije lipše nego moje“. On je bije tako zadovoljan. Uvik me zva majko. I onu večer kad je izdanija, brata doktora je zva 'Pozdravi mi majku'. To je zadnje reka. Morda je malo posle i izdanija. Ja sam njemu uvik govorila ranko. Samo njemu, oduvik oduvik, ranko. Ne drugoj dici“. Što to znači? „Da ga toliko voliš, toliko eto misliš na njeg i voliš ga. U srcu ti je toliko, niko nije iznad njega. Ja njega ranko, a on mene majko. Svi su oni men dragi i ja sve volim. Al ko Ivan niko. Niko mi ga ne može zaminiti. Govorili su za Ivana da nakoga nema, ko što je on. Falili su i mene, da kako ja njega gledam. Polja sam gledala i dicu. Ništa mi nije bilo teško“. Bili ste ponosni što ste majka svećenika? (Odgovor u uzlaznoj gradaciji): Ponosna. Ponosna. I puno ponosna! On je mene uvik volija. I ja njemu ispunjavala želju“.

O Ivanu po riječima majke Ike. Zahvala je ovo brojnim Ikama – svećeničkim lukama - neznanim i samozatajnim majkama crkvenih pastira. Koliko posađene žrtve, osobito onog, 'neasfaltiranog' vremena, plug i svijeća... Posvetu tom čovjeku dovršit ću sljedeći put. Reći ću zašto ovog trenutka, kao i ulicu kojom je hodio, čiji me naziv, kad sam ga prvi put vidjela, zbunio. No, kad 'zastor' padne, učinite ono što ste mislili da nikad ne bi – tekst naslovite nečijim imenom. I to dva puta. I je riječ o dvije osobe – Sine, evo ti majke...