Igre prijestolja s hrvatskim identitetom

Prva obuhvaća snažan medij današnjice, planetarno popularnu televizijsku seriju„Igre prijestolja“ u produkciji HBO-a. Druga se odnosi na nogometni stadion, i također se neformalno može nazvati igrama prijestolja, no tu su produkcija i režija ipak manje transparentni. Protagonisti su HNS, UEFA i FARE, organizacija za borbu protiv rasizma u Europi, a žrtva su hrvatska zemlja u cjelini i (istinski) sportski navijači.

Riječ je o jednom autentičnom doživljaju i jednom fiktivnom prikazu hrvatskog identiteta. Kad o nama govore stranci izvana, nenamješteno, nenaručeno, ničim uvjetovano, osim življenjem/iskustvom na terenu, a tragom činjenice da su pronašli idealnu lokaciju za svoje snimanje, Hrvatska je poput majke koja ih je udomila do mjere da izriču zaljubljenost u naše gradove i ljude. Kada u svijetu o sebi govorimo „mi“, poput „domaće“ riječke info-udruge „Korak ispred“ s čelnikom Zoranom Stevanovićem, suradnikom FARE-a koji je utro put UEFI da nam odreže veliku kaznu, Hrvatska je poput kakve zle maćehe. U koncentraciji tolikih huligana, fašista i rasista koji zaziru od drugačijega, pravo je čudo da su se producenti 'Igara prijestolja', koje se emitiraju u gotovo dvjesto zemalja svijeta, odvažili doći u i promovirati tako divlju zemlju. Riskirati svoju reputaciju pohodom ljudi čija je zemlja na putu kažnjavanja i prijekora svoga (ne)sportskog vladanja, na korak do oduzimanja bodova i ispadanja s elitnog nogometnog natjecanja, sukladno FIFI-nim rigoroznim mjerama discipliniranja navijača.

Paralelni (različiti) svjetovi

„Igre prijestolja“ vraćaju se treću godinu u svoju prirodnu hrvatsku scenografiju, i u tom intervalu odvija se i prozivka upozorenja, stupnjevito degradiranje vezano uz nastupe hrvatske nogometne reprezentacije. HBO ulaže gotovo šest milijuna eura u produkciju u Hrvatskoj, nama uprihođuje, hvali nas i promovira, a HNS gubi milijune u kuhinji s čijim se receptima ne znaju i/li ne mogu nositi, pa su nedovoljno sposobni, ili su fair-play duha i naivni, u nevjerici da opstruktivni inozemno/domaći doušnički scenarij može biti tako razrađen i učinkovit. Opcija da stvar iz nekog razloga ne žele rješavati mi je neshvatljiva, tu sam ja naivna. Ta dva primjera svjetske pokude i hvale spram pridjeva hrvatski, lakmus je papir paralelnih svjetova borbe i manipulacije hrvatskog identiteta. Jedan je istinski doživljaj sabran u rečenici „Hrvatska nam je postala najdraža lokacija za snimanje“ – kada to kaže mozak TV ekipe koja je obišla svijet, najgledanije HBO serije svih vremena, višestruko nagrađivane i po mnogima najbolje serije (tema ovog teksta nije tematizirati sadržaj iste), onda je to marketinški učinak i dar domaćinu koji nema cijenu. Ne samo u smislu platne tablice, u kojoj i ne postoji za nas plativ iznos desetaka minuta promotivnih spotova osobnog izricanja, slika hrvatskih gradova i pohvale hrvatskim ljudima.

Kako se HBO s užitkom uživio u ulogu hrvatskog promotora?

Njima Hrvatska znači susret s iznenadnom ljepotom mjesta, kulture, ljudi i hrane. Pohvaljuju predivne lokacije: „Šokirali smo se kad smo prvi put vidjeli Dubrovnik. Cijeli je grad izgledao kako smo zamišljali Kraljev Grudobran“. Ističu karakternost naših lokacija, dakle posebnost: „Dubrovnik je poseban jer ima otvorene i uske ulice, pa se duh mjesta brzo mijenja“. Uočiti unikatnost, povezati izgled ulice s duhom mjesta, izražajan je opis koji nije površan niti reproduciran iz nekog turističkog letka. Svatko tko se bavi turizmom, zna koliki se naglasak stavlja i kako je važan doživljaj. O tome se izrađuju strategije i domišljaju načini kako doživljaj izazvati. HBO producenti i glumci, i ne hoteći ciljano, kreću se baš u tom, turistički najznačajnijem polju animacije. Nakon življenja na presvučenom asfaltu, tim ljudima je zadivljujuće vidjeti kamenu ulicu u Hrvatskoj: „Ulice su od velikih komada mramora“. Mi njime prolazimo nesvjesni da je to „arhitektonsko čudo“ vrijedno isticanja. Njima se pak, iz svjetske perspektive, zapaziti velike ploče bijelog mramora na ulici - ne podrazumijeva! Kao ni skalinade: „Postoje stube po kojima smo se penjali tisuću puta“. Klis im ima kostur kao srednjovjekovni dvorac, „uvijek je sjajno i krasno“. U splitskoj Dioklecijanovoj palači „nevjerojatne su katakombe“.

Jesmo li naučili primati takve pohvale?

Da bismo identitet percipirali bližim, potrebna je i emocionalna povezanost s njim. Oni izriču toliki osjećaj pripadnosti spram našeg prostora: „U Hrvatskoj je sjajno snimati jer je lokalna ekipa izvrsna“, da se nisu povezali samo s domaćim ljudima: „Hrana, kultura, ljudi – apsolutno su nas razmazili“, nego i s prolaznicima. Prihvaćaju sve što taj identitet u sebi nosi: „Vidimo koliko ima brodova u Dubrovniku. Birali smo kad ih ima samo sedamsto. Zovemo ih brodski ljudi“. Srašćenost s domaćim prostorom potvrđuje simpatični izgovor člana ekipe kada gotovo čistim hrvatskim naglaskom kaže „Tišina za snimanje“. „Hrvatska je krasno odredište za odmor. Zaljubili smo se u grad. Hrvatska ima puno starih gradova i svi imaju pristup“ – to uočavanje arhitektonsko/urbane otvorenosti, dostupnosti starine koja nije muzejska, neprobojna, nego i sad živa, fluktuirajuća, funkcionalna – takvo zapažanje i poštovanje ljudi iz svijeta zadivljuje. Tko može naručiti i platiti tako proživljene slogane? „Igre prijestolja“ nepatvoreno emotivno govore o našoj zemlji. Pohvaljuju resurse u ljudskom potencijalu i materijalne, kulturno-zemljopisno. Toliko im je sve drago, da im ni hod strmim, uskim dubrovačkim ulicama nije za prigovor, nego u šali poručuju kako svaki pokret tim uzbrdo/nizbrdo mora biti u funkciji, „isplativ“; pa se uvijek u ekipi nešto mora ponijeti sa sobom, gore ili dolje. Tko je vidio hoditi praznih ruku, kad se već svladavaju toliki strmi prostori. „Hrvatska nas voli. Barem se nadam. I mi volimo nju“ – poručuju „Igre prijestolja“. Uslijed tolikih pokušaja međunarodnih optužnica i presuda, kao izranjeni stalno na meti, nismo naučili na toliko i takve, gotovo djetinje izraze emocija i pohvala svijeta prema nama.

„Naš dom daleko od doma“

Dakle, za jedne su hrvatski ljudi i prostor mjesto za povratak, za druge, sredina za izbjegavanje. S jedne strane, producenti i glumci nas toliko hvale, da su nas u tri godine snimanja „Igara prijestolja“ u Hrvatskoj doživjeli tako da su našu domovinu nazvali svojim drugim domom: „Hrvatska nam je dom daleko od doma“. Zna li svjetski nagrađivani HBO tim da je baš riječ dom, i spremnost za biti, živjeti u njemu, braniti ga, u središtu sintagme koja Hrvatsku predstavlja opasnom za življenje, navijanje, a „tišina za snimanje“ izriče „svoj među svojima“, ali na engleskom. Hrvatska je u vrhu prepoznatljivosti po nogometu. Pa idemo srušiti taj vrh, žele i čine neki. Hrvatski sportaši su ujedno i naši veleposlanici, povezano s čuđenjem da na tako malom prostoru, uz toliku nesustavnu (stihijsku) podršku mjerodavnih, tako plodan talent raste i najprofesionalnije uvjete svijeta pobjeđuje ili im konkurira. Riječ „Šuker“ je (bila) hrvatska putovnica i iskaznica, oznaka za naše ljude i prostor, u Japanu i Africi. Da se do i jedan navijač odjene u crveno-bijele kvadratiće i energijom poplavi svjetske metropole u vjernom praćenju izabrane vrste, osvaja ljude diljem svijeta.

Zašto smeta reprezentacija?

U Hrvatskoj se toliki procesi odvijaju po istom, prepoznatljivom obrascu, da nema više te originalno domišljate mašte koja razloge nekih postupanja čini tajnima ili neprozrenima. U toj anti/promidžbi pojedinaca, gdje je nogomet kao moćna svjetska pozornica podatno sredstvo za uništavati kvalitetu originalni hrvatski proizvod, jasna je pozadina - nemoguće je ostaviti čistom toliko mjesto koncentracije, ne samo, na izvanjskoj razini, hrvatskih simbola, nego i na razini duha, „podnositi“ toliki intenzitet vrednota uspjeha, zajedništva, povezanosti, ponosa. Da to prelazi granice Lijepe naše, barem da sve ostaje lokalno? Iritantno je da se Hrvatska od 365 dana u godini, barem pet, petnaest ili dvadeset i pet dana ‘odmara’ od ikojeg uboda kako je promašena i neuspješna zemlja, s nizom razloga zašto je ostaviti i zbog čega je ne poštovati. Voljeti je prezahtjevna i uzvišena kategorija. Koplja se, dakle, lome, na velikom identifikacijskom mjestu nacionalno/svjetske reprezentacije=predstavljanja i promocije hrvatske zemlje i ljudi. Koja znači i pozivnicu za dolazak u našu zemlju u kojoj turizam čini 15 % BDP-a i u jednoj sezoni inkasira sedam milijardi eura. I Šuker spominje milijunsku štetu i za hrvatski turizam i pita: „Platit ćemo kaznu, ali što je s imidžom Hrvatske?“.

„Ljubav“ koja mlati i plaćenici

U Hrvatskoj komparativno egzistira: istina koja, osim vlastitog „nijemog“ postojanja u činjenici, nema svoga glasnogovornika, i sustavno podmetanje laži koja, u tuđoj kreaturi, ima svoje plaćenike. Na stranu potreba da se svaki izgred(nik) sankcionira i da svatko za svoje postupke, ako treba i kazneno, odgovara. Tko se mora više kititi tom abecedom civilizacije i demokracije? Izgrednici sigurno nisu navijači i ljubitelji svoje domovine i naroda – tko razborit može pomisliti da takvi divljaci žele dobro reprezentaciji koju navodno prate? Tko normalan ljubav i poštovanje izražava paljenjem, razbijanjem, mlaćenjem? U svakom vremenu i prostoru neostvarenih je ljudi željnih pažnje i osjećaja vrijednosti kojeg postižu agresijom. Ako se to još potiče i plati… No, za to postoje tretmani i ustanove. Veća je nevjerica  da se odgovorni u zemlji, ne samo HNS, s tim očitim i prozirno orkestriranim izgrednicima, svim pravnim i moralnim sredstvima ne hvataju u koštac. Dopustiti da cijela zemlja bude talac i žrtva terora ljudi koji u svom povampirenom izdanju prespavaju u pritvoru zbog eto, zalomilo se, pod utjecajem alkohola kršenja javnog reda i mira, vrišti od potrebe da se trgnu svi čelni u zemlji i te izgrede smjeste u pravi kontekst. Nazvati ih i potvrditi onim što oni jesu – planski, namjerni, ubačeni i naručeni uzurpatori reda i mira, s ciljem rušenja imidža, promocije Hrvatske u svijetu. Ako se još pritom opustošenoj zemlji izbija novac…

Hrvatska šut(a)nja

To da Hrvatska podnosi toliki teror „neimenovanih“ izvora, ne govori samo o hrvatskom poltronstvu i sagibanju glave pred stranim moćnikom. Postoji sagibanje glave za novac, i to te ne košta, osim morala. A postoji i sagibanje glave u trpljenju, kada nisi plaćen za služenje, nego plaćaš vlastitim životom. Upravo takvo, požrtvovno i šutljivo sagibanje glave većine hrvatskog naroda, oznaka je njegove pitomsti, miroljubivosti, koja u duhovnom/moralnom smislu niti ono što joj po istini pripada, ne zna „obraniti“. Vrijeme i prostor ključne su sastavnice identiteta. Tim zadanim parametrima ne može se manipulirati. Materijalna i kulturna baština ne može se denuncirati, a valjda je i njen opstanak u napaćenoj zemlji na raskrižju i pod metom tolikih osvajača dokaz da je to netko uspio obraniti; da je nekome to vrijedno. Sva ta baština odraz je duha i stvaralaštva onih koji tu žive. Ne možeš platiti planinu i more da imidž sruši i potopi. Ali, što ni priroda u redovitosti svoga postojanja ne čini, može čovjek. Hajdemo onda na nositelje hrvatskog identiteta – zavrtimo te ljude.

Identitet ima svoja razlikovna svojstva i sustave značenja, a uključuje sve oblike društvene aktivnosti. Sustavi značenja u Hrvatskoj daleko su od definiranih, pa je moguće opasnim predstaviti i ukloniti transparent sa spomenom Vukovara, grada koji je nadljudski obranio srbijanski fašistički pohod usred Europe. Ako se ne može argumentirati opravdanost spomena Vukovar, ili poruka zapamtite taj grad, što može? Ako se tu predajemo i povlačimo, u spomenu grada čija je bolnica u ratu zacjeljivala i agresora… Može li HNS UEFU i FARE pitati, o kakvom rasizmu Hrvata je riječ, kad u hrvatskim klubovima igraju i na poruge ne nailaze tamnoputi igrači, ili pak i oni srpske i drugih narodnosti, do palestinskih korijena. Šute povjesničari i Odbor za zaštitu nacionalnih dobara HAZU-a, kao željeni glas stručne javnosti, koji bi u kontekstu crvene torture i diktature, protumačio zašto se za vrijednosni kriterij pozdrava „Za dom spremni“ nameće ustašoidna matrica od prije desetaka desetljeća, a ne uporaba na zadnjoj liniji obrane, domoljubno-obrambena, suverenitetna od prije dva desetljeća.

Tko određuje i pečatira kontekste odlučujuće za neki simbol?

Crvena zvijezda na trobojnici plav-bijel-crven ili kapi petokraki je jedno, a crvena zvijezda u svakom svom drugom pojavnom obliku je drugo. Tko u totalu stigmatizira crvenu zvijezdu kao samostalni simbol ili riječ, kad se pojavi u drugom prostoru i vremenu, mimo 1940-ih!? Većini su majka i obitelj svetinja, a nekima izvor životne traume zbog neispunjene plemenite uloge, napuštanja djeteta. Diskriminira li upotreba tih riječi, jer je život nekoga obilježen defektom i ranom osobnosti, dok svijet kliče majci i obitelji kao sinonimu zaštite i ljubavi, a ovome se srce na njihov spomen para? I 'Za dom spremni' je u takvom svijetu podmetanja i apsurda. Na djelu je teror razne vrste „manjinaca“ i uvijek iznova implementacija neke nove dominantne, KODNE RIJEČI za određeni trenutak društva. Najnovije smo zasuti, ubačena je do kraljevskog statusa u uporabi i prišivanju drugome, riječ 'mržnja', mrziš-ne mrzim. U brutalnom lingvističkom ratu riječju i sintagmom nalazi se način kako (de)stabilizirati dom i pripadnost. Nametnuti i (samo)proglašeni pojedinci i razne institucije rade na pobrkanim jezicima kao nekoć kuli babilonskoj, interpretiraju i pridaju značenja, da se, ovisno o potrebi trenutka i interesu aktualnog moćnika, pojedine, odabrane riječi apsolutiziraju i dovode u pitanje što zdravom razumu i logici nikad upitno (bilo) nije.

Nemoć pravne sastavnice identiteta

Zanimljiva je izjava Zorana Stevanovića koju je dva puta naglasio u intervjuu Novom listu: „Često se u medijima provlači utisak da imamo problem s rasizmom, što je suprotno stajalištima i izvještajima UEFA-e i FARE-a. Ne, u Hrvatskoj imamo problem s regionalnim nacionalizmom i lokalnim animozitetom, no i to je zabrinjavajuće, odnosno ne ublažava činjenicu da neonacizma uistinu nema“. Konstruirati te situacije postao je unosan posao u kojem je dovoljno biti ustrajno bezobrazan, ne prezajući od ičega da laž bude više no adekvatno plaćena. Sustavno se radi na tome da se uz artikulirani hrvatski identitet veže razdijeljeni hrvatski kolektivitet, s ciljem da, kad ne može drugačije, a onda nepošteno - postanemo gubitnici. I obrnuto – otrgnuti zajednici njen identitet, u statusnim državotvornim simbolima. Hrvati se znaju braniti oružjem u ugrozi državne egzistencije, kad su neometani u življenju svog ideala. To je vrijeme pobjeda, jer su izdajice u tim za život kobnim danima, zbog svoje kukavičje naravi, skriveni, povučeni, ne-aktivni u mjeri u kojoj im to mirno stanje društva dopušta, da se razmašu u podmukloj obijesti. Desetci tisuća moraju platiti zbog osamsto izgrednika koji zapovijedi sigurno nisu primali u Domovinskom ratu u rovu. Nego ih sada, od druge vrste nalogodavaca, primaju za ponašanje na tribini i ulici u miru. U Hrvatskoj kronično nedostaje snage i legitimnog učinka pravnih sredstava čija je uporaba sastavnica države i konstitutivni dio identiteta. Pravni sustav identitet čuva. Dok to ne funkcionira, moguć je o istom narodu dijametralno suprotan doživljaj i „bilježenje ponašanja“. Stadionska i masovna okupljanja jesu plodno mjesto za pojavu kukolja. No preučestala je i već prepoznatljiva njegova matrica kod nas, da bi bila slučajna. Kome je u interesu produžetak agonije, koja Hrvatsku čini taocem patoloških nesretnika i predstavlja je u svijetu onim što ona nije. Dva svjetska radnika (Igre i igre prijestolja), jedan adresat (domovina) i dva stanja – hrvatski biser ipak (op)stoji, a karavana nabacivanja blata prolazi.