Ivan (II)

Ivan je prvo od sedmero Ikine djece. Rodila ga je u svojoj osamnaestoj godini. Od kuće do crkve sv. Kate u Zemuniku pješačio bi četiri kilometra, makadamskim putem. Zimi, ljeti, bura, lokve. „Onda je pop Juri, ćaći mu, reka: 'Ne morete Jure tako, svi ići. A ko ručak kuva? Svi ste vi u crkvi. Kad dođete kući, što ćete pojisti? Više ne smiš tako radit. Tribate jedne nedilje otac da iđe s dicom, druge majka. A ne svi, i onda kad dođete kući, ko će ručak dati'. Tako je on nama rasporedija. Kod nas je tako bilo. Svi smo išli na misu. Bog je tako pozva i gotovo. Kad bi došli kući, bilo bi mrsa, divenica, pečenica, toga spremi. Mučili smo se svakako. Mi smo bili presretni, iako smo bili u bijedi“ kaže Ika. Nakon župnikova ukora, majka je išla na 'veliku misu', a otac s mališanima na 'malu'. Ivan je bio izvrstan učenik. Nadaren, zreo, više je znao za svoju dob od vršnjaka. Dva puta su ga prebacivali iz razreda u razred; dva je razreda završio u jednoj godini. S 12 godina je došao u sjemenište. „On je to dobro. On je bija vridan. Sve mu je išlo. Samo nije motika. Imali smo i konje. Nije se pača u blago. Samo lopta i knjiga. To je želija i to je radija. Jedan je put otiša s ćaćom u vinograd, da će mu pomoć. Kad evo ti ga iđe kući, nosi motiku na rame i baci je: 'Aaa, što će men' ovo, neću ja više u vinograd'. Tako je i bilo. Njemu se nije kopalo, a drugo je sve radija“. U Ivanovim je mislima bio drugi Otac, rad na većoj i težoj oranici – ne Jurina zemlja, nego Božja njiva. I jedan drugi galop, sedlo i kas... Na tom je trkalištu savladavao i prepone...

NOGOMET I BETLEHEM

Jako je volio nogomet, bio je golman. Radio je lopte krpenjače. „Ooo, puno. Sićam se ja. Kad nije ima drugi lopta, onda je to pravija. Nije bilo kupiti ka i sada. Dositija se sam.  Dica bi igrala oko kuće. Zna je ići po selu i u druga mista, Smoković, Zemunik donji. Kad bi se njemu nadali, rekli bi 'A, nećemo mi dobiti! Moremo ić igrat, al kad dolazi pop, mi ćemo izgubiti. Lako nami za sve, al kad dolazi Ivan, gotovo nam je'. Pa je did Šime Jakušić reka da neće biti pop. Jer je okuplja društvo za nogomet, to ne može skupa. Ivan se usprotivio: 'Mogu ja igrati nogomet i biti svećenik! Dida Šime, ko je reka da neću biti pop? Ja sam to odredija i bit ću. Dok ja budem živ, bit ću svećenik'. Eto, tako je bilo“. Bio je zaigrani prijatelj i odličan učenik. 'Ajde moj sinko, uči. Nemoj vajik igrati s dicom'. Reka bi: 'Nemoj majko misliti da će meni smetati što sam vani. Što majko meni triba govoriti da učim, kad sam odredija za to. Ja sam to odabra. Meni je dosta otvoriti i zatvoriti knjigu“. Za Božić bi u njihovoj kući bio Betlehem. Ivan bi radio jaslice. Donio bi figurice. Oca je pitao karton od brašna da napravi špilju. Ivanove kuglice, u obliku kućice, njegovoj sestri Miljenki znače. „Prošlo je 20 godina kad sam se udala, a kuglice koje je donio bile su žive. Molila sam majku da ih ponesem u svoju kuću. To se tako čuvalo, jer je on to donio. Otac bi donio najljepši bor iz šume oko aerodroma. Bio je dobar s lugarima pa su mu izabrali najljepši bor. Ivan bi ga okitio. Dolazile su žene, klicale, molile. To je bilo ko da su u crkvi, jer su prvi put tako nešto vidile. Bile su to jedine jaslice u Zemuniku“ sjeća se Miljenka. „Nije to svak ima gori. Ma kakvi. To bi samo on pravija. Pa dolazili kod nas u kuću klanjat se jer to je bilo za divljenje. Divili su se kako je on to napravija. Klanjali se Bogu ko u crkvi“ kaže Ika. S 19 godina Ivan je otišao u vojsku u Slavonsku Požegu. Bio je i u pritvoru par dana, svećenik. Prije toga došao je po majku u bolnicu. Rodila je najmlađe dijete, Anđela. „Rodila sam puno dice pa sam izgubila krv. Ivan je tija da on vidi da sam dobro i da sam kući. On je nosija brata Anđela iz bolnice do kuće. Nije meni da da ja nosim. Drugi dan je otiša u vojsku. Ono jutro rano je poša. Ali vratija se poviriti - opet je pogleda brata i poljubija ga. Onda je otiša. Meni je reka: 'Pazi dobro, da ne čujem da se što dogodilo'. Da bi pobacila dite, znači. Ka što su pobacivali. 'Nikad ne bi doša kući, ako čujem da to napraviš'“. Braći i sestrama bio je poput oca. Kao svećenik, posjećivao bi ih nedjeljom, da ne počnu švrljati. Bio je takav i u svećeništvu – brižni otac.

NA MOTORIĆU

Kao župnik, u Škabrnju i Nadin išao je motorom. „Nije onda bilo ministranata. Pa je vozija brata na motoriću. Kad je iša u Smilčić, privalili se oba s motora. Fala Bogu, nije strada. Posli je dobija auto. Ništa njemu nije bilo teško. Njegov otac mu je dava za gorivo, nije ima. Davali su žito, štoš od toga. Al' on je zadovoljan bija. U bijedi je bija, ali u velikom zadovoljstvu. Iako nije ima. Misto dinara, davali mu šencu, vrmentu. A dinara nemaš. Kad je iša po selima, meni bi reka: 'Kupija sam tučevinu i teletinu za sjemenište, a ja gori u Bukovici idem kozetinu'. Njima doli kupi najbolje, a on zadovoljan s kozetinom. I kvasine. Jer nemaju ljudi. Nije bilo da mu daju. Onda je bilo strašno, tukli su svećenike, dočekivali, svašta. Al' on se nikad nije boja. Ma kakvi. On je iša“ kaže Ika. Volio je gladijole. Izgled cvijeća poput plamenih jezika bio mu je simbol Duha Svetoga. Ika je imala i mobitel. „Sve sam znala kud se kreće. Da ide u Rim, kad u Zagreb, Njemačku. Javlja bi mi se odsvukud. Evo sam u Čileu, Americi, Kanadi. U Svetoj Zemlji. Molim se vajik Gospi od Lurda. Njemu je bilo otići u Lurd ka i tu. Molim se za nj i za moje oči“. Anđeo je rekao Tobiji: Lijepo je čuvati tajnu kraljevu, ali je slavno otkrivanje Božjih djela. Hvala, dobro ste se sjetili, bako Iko! „E, elda da jesam? E moja ranka, tako je bilo. Možete Vi doć u svaka doba, dok ja znam govorit. Evo vidiš. Izgubila sam oči, al' govor nisam“. Dođe Vam plakat? „A kako ne. Od misli na Ivana“. Ni za svoje oči? „Ma kakvi, za ništa ništa. Ništa ne želim, samo njega. Ivan je puno molija i puno radija. Kad bi doša k meni govorija bi 'Moram majko moliti i raditi'. Vajik je njemu dragi Bog bija u ustima: 'Dragi Bog će dati. Dragi Bog'“.

ADRESA

Ivan je bio zadarski nadbiskup. Prenđa. 25. siječnja je godišnjica njegovog susreta s Onim tko ga je imenom pozvao. Mislim da mu nije rekao 'Dođi, Nadbiskupe!'. Nego, bliskost, (pre)poznavanje i jednostavno - 'Uđi, Ivane!'. Divno je i izgrađujuće biti prepoznat. Muškarac ženu i obrnuto, dijete roditelja, poslodavac radnika, državljanin domovinu (ona tebe već poznaje). Ivan je ljude i procese prepoznavao, uočavao. Susretao. Želeći koncentrične krugove dobra. I da. Ulica kojom je hodio. U prvoj godini naše suradnje, prije 11 godina, u Zagreb mi je po jednoj osobi poslao pošiljku na kojoj je pisalo, znate što - Dobrotom! Ne moje ime, prezime, ulica. Ivan je činio (za)okrete. Gdje se upisuje primatelj, crnom tintom je napisao. 'O. Nadbiskup. Dobrotom!' Moj začuđeni izraz, okretanje žute koverte; iznenađena, pitala se, čudila. Zabuna? Je li to uopće za mene (iako papiri potvrđuju)? Očekuješ najobičniji ispis adrese. Ali baš ta riječ. Kako se nje sjetio? I to deklinirana! Ne nominativ. Nego namjera kojom i način kako – dobrotom. Sjećam se, preda mnom se otvorilo prostranstvo (kao zagonetka), u meni zbunjenost. Ne ja koja primam i Zagreb. Nego on koji želi davati. Ali ni on u Zadru, nego – dobrotom – ma gdje bio. Ivan Prenđa je 71 godinu živio na toj adresi. To je bila njegova ulica. Njom je stalno hodao. Ona otvara vrata Susreta. Najšira moguća ulica i najljepša moguća adresa. Ivan bi za velikog, kršnog čovjeka rekao kolumna. 'Vidi ga, jak, snažan, prava kolumna!', kaže se u narodu. Ivan je kolumna u riječima ovog teksta, a nadasve u djelima svog života.

Nakon smrti drage osobe koja te opečatila, u te uložila, na jedinstveni način (u masi) te prepoznala – poželiš ponovni, trajni susret s njom onkraj 'mosta'. Kako reći 'Jedva ga/ju čekam vidjeti', a da te ne štrecnu: 'Hej, pa ne želiš čim prije umrijeti?'. Hm, to 'veže' jedno drugo. Al' ti se raduješ što ćeš (jednom opet) imati prilike nešto objasniti, a taj će, vjerojatno, na sve to rukom, kao nevažno, odmahnuti; s lakoćom se osmjehnuti. Tužno je što većina prijelaz žuđeno ne poželi najprije zbog Gospodina, radujući se susretu licem u lice s Ocem ljubavi koja nas je poželjela, formirala. Tako žele, žive i umiru sveci. No, neće se ta Ljubav, taj nježni Otac, ljutiti, ako se na drugu stranu obale poželimo prebaciti (i) zbog bliske osobe. Gospodin gleda kontekst. Zna da još nismo preobraženi. I taj čovjek, kojeg nam je na poseban način u život dao, Njegov je dar i slika. Bog je jedini Original koji se ne ljuti i nije ljubomoran na svoju kopiju. Dapače, želi da mu bude što vjerniji otisak i što više nalik. Ah, baš je ta ulica/adresa 'Dobrotom' nekad zbunjujuća... No uvijek susretljiva, darežljiva i zadivljujuća...