KOTE: 1183...

Prva tri razreda osnovne škole dobila sam pohvalnicu. Na bijelom, A5 papiru u plastičnom omotu, riječi priznanja popraćene zaslugom - značkom - malim, žutim, sjajnim medaljonom Ive Lole Ribara. Izgubila je pohvala na 'težini', djeci je bilo žao, kad se od četvrtog razreda odličan uspjeh nije više nagrađivao tom značkom, nego papirom A4 formata, zelenih točki u kvadratu, poslije plavih linija. No lika Ive Lole Ribara se sjećam. Ušlo je ono usko lice s kapom i zvijezdom zarana u dječje oči. Nepuna tri desetljeća poslije, želeći ja dati pohvalnicu nekim drugim herojima, nisam poznavala lice jednog od najvećih među njima - zapovjednika postrojbe 1. gardijske brigade Tigrova, Damira Tomljanovića Gavrana (1968-1994), poginulog s najvećim činom na zadarskom području. Ima čin satnika, pukovnika, a posmrtno brigadira i stožernog brigadira. Obrisa njegovog lica nema na papiru šire društvene razine. A tek da njegova značka bude nagrada odličnom školarcu! To je strašna odgojna mjera. Negativan primjer. Kako može na razvoj i psihu djeteta djelovati evociranje borbenog djelovanja, upoznavanje s likom ratnika? Koji njih nije poznavao, al' se za njihov dolazak na svijet u slobodi, boriti želio. Hm. Gdje su bili psiholozi i pedagozi prije 30 godina? Znanost, odgoj i obrazovanje 'napredovali'. Zaboravljam da samo mijena stalna jest. Ono što (i oni koji) su nekad bili simbol afirmacije, uzora, sad su destrukcije, srama. Mora da smo mi užasno, ili barem (psihološki) upitno odgojena generacija, kad smo sa zanimanjem gledali kako neprijatelja rastura, mladenačke dobi, veseli Boško Buha. Eh, kad se sjetim onih livada iz filma i radosti 'oslobađanja'...

PRED OGLEDALOM

Hrvatske livade ostale. Ljudi kako gdje i koji. Neki ostadoše, neki po(pre)bjegoše, razbježaše se. Mnogi se presvukoše. Al' kako pre(u)poznati nova, mlada lica, koja iznjedriše lijeponašku slobodu i napojiše životvorne žile Domovinskog rata? Na televiziji i u novinama gledamo ta lica kad se sumnjiče, podižu optužnice ili iščitavaju presude (kad izađu iz zatvora nisu dovoljno dobra vijest). Ili kad su neki skromni 'prosvjedi' (ti ljudi ne znaju i ne mogu rušiti ono što su stvarali). Ili 'getoizirana' predavanja o domovinskoj temi, gdje se argumentirano iznose činjenice koje u (naručenoj i lažno serviranoj) svakodnevici nećete čuti. Kome je istina briga? Zapravo, koga briga? Koliko sam ih (ako su sad tako mladi, jesu li kao djeca bila ratnici) vidjela u kolicima i tjelesnih oštećenja, na igrama invalida branitelja... I da. Čujem za branitelja kad je u crnoj kronici prazan balkon ili dvorište kuće, s bijelim trakama. Htjela bih i u tom trenutku vidjeti sliku tog u 'slobodi' napuštenog, povrijeđenog i poniženog Čovjeka. Nema slike. Ni za života, kamoli u smrti. Umrežavaju se gruntovnice, katastri, ne lica onih koji su ih oslobodili i krvlju zalili. Ima i virusa programiranih za 'Ne ispunjava uvjete'. Treba umrežiti i sastaviti kriterije i sumnje, ne prava i povjerenje. Kutija (pun podataka kompjuter) i kutija (prazna glava čovjeka) nadvlada život i zaslugu branitelja. U poraću se ubilo skoro dvije tisuće branitelja, cijela brigada. „Nemoj zatvarati oči ispred ogledala!“ čujem djeda dok vozi unučicu u kolicima, prolazeći ulicom nakon nedjeljne mise. Koja opomena! Zašto to 'izbaci', usred ležerne obiteljske šetnje. Zapamti tu rečenicu, kažem sebi. Trebat će ti za Kote! „Koliko govore o toj akciji Maslenica, već mjesec dana?“ kaže žena. „Pa naravno. Ne stvara se i ne brani država u jedan dan“ odriješim. I to će mi trebati za Kote, mislim.

AS IZ RUKAVA

Branitelje ne poznajemo iz socioloških, političkih, (sad ću i ja 'njima' psiholoških, zapravo, patoloških) razloga. Al' kad vojnik ne 'pozna' lice svog zapovjednika!? To je neka lavina. Zapravo, Tigar. „Nikad Damiru Tomljanoviću nisam vidio lice. Jer on je nas uvijek vodio i išao ispred nas. Naprijed!“, kaže  instruktor raznih obuka, Željko Turić iz Ivankova, iz čijeg su mjesta poginuli mladići Janko Čović i Željko Hrala, među prvih 12 redarstvenika. S Prvom gardijskom brigadom, u drugoj pješačkoj bojnoj, čiji je zapovjednik bio Gavran, Turić je bio godinu i pol na Velebitu. „Vidio sam mu leđa, ne lice. Iz iskustva suboraca i osobno što sam ga poznavao – malo tko je išao ispred Gavrana, da ga je mogao gledati u lice. Svi u leđa. Jer to je bio čovjek koji je znao! Imao je hrabrost i umijeće. Znao je kako voditi ljude. I uvijek je bio spreman stati ispred svojih ljudi. Vrijeme koje odmiče govori u korist tog čovjeka legende. Imam čast dičiti se da mi je takav heroj Domovinskog rata bio zapovjednik bojne“ kaže Turić. Od njegove je postrojbe nastala bojna za specijalna djelovanja. I danas je na ponos Hrvatskoj vojsci diljem svijeta. Kao ugledna u HV-u, predstavljena je stranim vojnim izaslanstvima kao ogledni primjerak Hrvatske vojske. Do dolaska Gavrana, nakon što je obojao sva hrvatska bojišta, nisu se uspjele probiti crte neprijatelja na Velebitu. Gavran je došao u pomoć. Kao 'Joker zovi'. To su oni najbolji. Koji znaju. Utočište. Sigurnost. Na njih se možeš osloniti. (Samo što nema pitanja o Gavranu u hrvatskom kvizu). Gavran je poveo ljude, oslobodili su područje Tulovih greda, Dulibe, Kraljičina vrata... Na tom su se dijelu Velebita mijenjale mnoge postrojbe iz cijele domovine. Tu je branio pleter raznih hrvatskih jedinica. Baš je tu u teškim uvjetima ratovanja došla do izražaja kakvoća A brigada. „Ti su položaji bili izuzetno teški. Ovog smo siječnja nas 25 prijatelja išli gore u sjećanje na Gavrana i akciju Maslenica. Bili smo dva dana, prenoćili smo na Donjoj Bukvi, kod prijatelja branitelja, braće Baričević. Bilo je jako hladno. Htjeli smo se podsjetiti kako je to izgledalo nama tada, kad smo bili po sedam dana u komadu, bez kuće, bez ičega, na otvorenom, buri, snijegu, ledu, kiši. Pa smo probali. Ali teško se više vratiti u to... ubaciti se, da čovjek može podnijeti takve trenutke u životu. To su bili životinjski napori da bi se izdržalo, da bi se ta bojišnica očuvala“ kaže Turić. Rastresit raspored snaga stvarao je probleme logistici. Na kamenitom terenu, po eksploziji granate, osim gelera, lete i komadi kamena. Ubije te geler, ubije te kamen. Poteškoće zbog neprohodnosti u zbrinjavanju ranjenih, pri prijenosu do saniteta. Pogibalo se zbog povreda koje bi se u normalnim prilikama sanirale. „Velebitsko ratište je bilo iznimno teško. Velebit je bio prava utvrda. Na tom smo ratištu u pet godina borbe pokazali nadljudske napore da ga obranimo. Branili smo ga, obranili i oslobodili. Zato se ponosimo na Damira Tomljanovića i njegove Tigrove, na sve što su prošli u ekstremnim uvjetima ratovanja. Voditi operacije na takvom ratištu mogu samo iznimni ljudi, vrlo vješti, snalažljivi, inteligentni. Gavran je bio jedan od takvih“ kaže general Rajko Rakić.

GAVRANOVA ALFA 5. 8. '90. / HRVATSKA OMEGA 5. 8. '95.  

Gavran je kao vojnik stasao u Domovinskom ratu. „Običan, mladi, pošteni, izrazito hrabar čovjek, koji se svojim kvalitetama izdigao između nas. Takvog čovjeka mogu samo ljudi izroditi, izdignuti između sebe. Njemu ne treba zapovijedi, nikakve preporuke od nadređenih. Njega su ljudi izdigli između sebe, jer je jednostavno bio taj predodređeni, da bude vođa. Mi smo svi stajali, gledali, slušali, kao da je Gavran - ne kao da je - nego on jest istinsko oličenje hrvatskog vojnika i ratnika. Uvijek je bio sređen i odlučan. Kod njega nije bilo je li se zna ili se ne zna. Nego se zna. Kod njega se sve znalo i sve je imalo svoj red! (U kojoj se on Hrvatskoj rodio? op.a.). Svi smo bili ponosni na njega. S takvim zapovjednikom i s onim što je on određivao nije bilo problema. Gavran je svima nama bio uzor. Bio je poštivan“ kaže Turić. Gavran 5. kolovoza 1990. g. dragovoljno pristupa postrojbi specijalne policije za posebne namjene MUP-a RH u Rakitju u Zagrebu. Istog, Gavranovog 'alfa datuma', pet godina poslije, hrvatska omega akcija - Oluja! Bog ga je počastio simbolikom broja. Datum početka njegovog ratnog puta početak je konačnog oslobođenja teritorija. „Gavran nije čekao da ga se pozove. Sam se javio, među prvima, u kolovozu 1990. g. Prošao je najteža i najkrvavija hrvatska ratišta, ljude je hrabro vodio u akcije. Uvijek ih je bodrio da ne klonu duhom“ kaže njegov suborac, Tigar, Vinko Paulić. Gavran je krenuo od Zagreba, zaštite važnih osoba i objekata, preko Petrinje, Plitvica, Iloka, Zapadne Slavonije, Gradiške. „Gdje god je bio general Ante Gotovina, tu je i Gavrana vodio za sobom, pozivao da vodi postrojbe. Jer u Gavrana je imao povjerenja. Bili su veliki prijatelji“ kaže Turić. Zato je general Rajko Rakić Gotovinu vidio najtužnijeg u trenutku Gavranove pogibije. Gavran je bio i među zapovjednicima oslobađanja južnog bojišta. Nakon oslobađanja Dubrovnika i zaleđa upućen je na Velebit. „Damir je konstantno išao s bojišnice na bojišnicu. I to ne čuvati bojišnicu - nego oslobađati bojišnicu! I stvarati uvjete za naše konačne akcije“ ističe Turić. Dvije točkice u naslovu ovog teksta znak je kako su branitelji išli jedan iza drugoga/za drugim. Tri točkice, kad su puzali, šuljali se... Do cilja se ne stiže gordo, uznosito – nego ponizno, klečeći (pred Bogom i vrednotama; ne ovo danas).

KRIK

U nadzoru, u intervalima neprijateljskih napada, u obilasku linije na Velebitu, Damir Tomljanović pogiba 17. veljače 1994. g. Snajper ga pogodio u glavu. U mozak oslobodilačkih hrvatskih operacija! Oslobodio, pa poginuo. Kao da već nije dovoljno učinio. „Svi su bili šokirani. Ne samo pripadnici Tigrova. Ne znam jesmo li ikad doživjeli veći šok, nego kad je Gavran poginuo. U sve se uvukla tuga“ sjeća se Turić. Zašto tako naprasno, šokantno, mislimo mi - nepravedno, umru najjači, najbolji, najhumaniji, najplemenitiji? Gavran mi je otkrio. Jer je njihov govor najsnažniji. Oni u sebi imaju toliko puno života, da ga mogu i drugome da(rova)ti. Samo takvi imaju čemu poučiti. Što će nas inače trgnuti? Takvi trebaju s neba zasjati, da bismo pogled podigli. I sebe spasili. Ako smo dovoljno, tj. na vrijeme pametni. Neće drugačije takva biser duša sasvim doći do izražaja, nego još i tim zadnjim činom - kad umre ovom svijetu. Tada čovjek otkriva, divi se, zgraža, spoznaje. Tada najčišće i najplemenitije shvaća istinu, u iskonu. Kao da po takvome Bog želi kriknuti čovjeku, svijetu: Obrati se! Ne poznaš ga, ne cijeniš, ne poštuješ za života! A on je je toliko velik, da može i umrijeti, kako bi ti shvatio bit. Da tebe spasi. Trgni se! Kota 1183 je mjesto pogibije Gavrana. Dosta neprohodan put, teže je doći gore, iznad Ruje. Tri sata hoda, 1200 metara n/v. Kota 856 je mjesto gdje je podignuta kapela bl. Alojzija Stepinca braniteljima na molitvu i čast. Kote... S koliko je kota premrežena naša zemlja, u kojoj su crte razdvajanja, poput velebitske, bile ničija zemlja. Kako to mora biti uzbuđujuće, raditi strategije, crtati pravce kretanja, kad znaš što se krije iza te uže ili deblje, ravne ili oble, linije na karti; ovisno je li poljski put, cesta, auto put. Kad znaš da se iza tog poteza na papiru krije obrađena ravnica, stablo čija te krošnja okrijepila hladom, plavo je rijeka koju si preplivao, na zelenoj livadi si sunce gledao. Pa sivo/crno osjenčano, brdo. Tu je njih grijao kamen; zapravo, oni njega. Pisali su granama, pojili se rosom, kišom i pahuljom. Tu je i stara kuća od kamena. Jure te primio, utoplio. Posebna jedinica na konjima im donosila hranu, jer četnici auto ne smiju čuti. Al' pucali oni i na konje sokole. Ispraćali suborce, no i dalje pjevali Zovi, samo zovi... Vide zmije i gmazove, prenu ih šušnji životinja, u jednom ih jutru operu i oderu sva četiri godišnja doba. No, ti ideš na tu zemlju. Braniš. To nisu grafike, točke na karti. To su ljudi, krajolici. Domovina. Zato ne vidiš ravnu liniju koja se može pustiti, predati, prodati. U njoj vidiš kolor prirode i lica ljudi. Život vidiš. Tu se i lokacije zovu po prirodi. Nije to samo plod. To je naziv mjesta, pozicije. Bukva, Mala i Velika Bobija, Zelenikovac, Planci, Veliki i Mali Alan. S tih su položaja branitelji gledali preko Zrmanje palež svoga sela. Bili su u njemu preko dalekozora.

KRIVI PUT

Pukovnik Marinko Karačić kaže: „Takvi su branitelji. Hrana za hvala. Tako malo je potrebno. S  mjerom i dušom“. Ali pukovniče! Ljudi bljuju hranu; prežderavaju se. Ili gladuju. Bacaju, uvoze, nek nije domaće. Prehrana nezdrava, neredovita. Metabolizam klimav. Sjećam se značke Ribara i ulica Moše Pijade, Augusta Cesarca. Čak je i bezbožni komunizam cijenio zasluge ljudi. Je li moguće da su i oni prepoznavali i poštovali svoje heroje? Ja ih pet s devetstoljetne linije hrvatskog sna ne mogu nabrojiti. Fali mi baš onaj peti...petnaesti... Kamoli im lica poznavati. Damir je poginuo na Velebitu, braneći Zadar. Nedavno mu je (zar u mom, hrvatskom Zadru), nakon muke i truda Udruge Gavran, Žene u Domovinsku ratu i drugih, Grad odao počast imenovanjem trga s njegovim imenom ispred osnovne škole na Bilom Brigu. (Velik je zahtjev institucija njegovog imena). Djeca branitelja oslikala su višemetarski zid njegovim nasmijanim licem i hrvatskom trobojnicom. Gavranov trg na gradskoj uzvisini, koju je obranio s planinske. Zagreb je znao da je on na Velebitu branio Hrvatsku. Pa je na prijedlog Udruge dragovoljaca Domovinskog rata, zagrebačka ulica Bundek preimenovana u Ulicu Damira Tomljanovića Gavrana. Sletio Gavran u park metropole. Uz Savu. Lijepo se povezali ptica i cvijeće. Jedno drugo trebaju. Gavranov život je sav u metafori. Gavran je Simbol. Rođen je u mjestu Krivi put. On je ispravljao krive i gradio prave puteve.

Preporučam stranicu www.udruga-gavran.hr koja prikuplja materijale o tom velikom Tigru arhitektu.

Onda, kako školarca upoznati s likom hrvatskog heroja, ratnika? Na pitanje tko je bio, npr. Gavran, odgovor glasi: Pa znate, zapravo je ta osoba bila entuzijast, nesebičan, požrtvovan, strateg, prodoran, hrabar, poduzetan, energičan, mudar, domišljat, domoljub, komunikativan, realizator, ustrajan. Timski radnik, vizionar. Volio je (to što radi)... Vjerovao (u to). Nisu li to najpoželjnije vrijednosti osobnosti o kojima Amerikanci pišu knjige kako napredovati u svijetu u pet koraka. Baš se to traži. Letci modernih škola za upravljanje ljudskim resursima, team building, leadarship qualities, styles? Nisu li to uvjeti (koje rijetki ispunjavaju) u oglasu za uvaženi posao? Svijet je to preveo s altruist, menadžer. A da domoljub prevedemo s patriot? Možda zvuči 'svjetskije', otvorenije. Je. Sve može, sve prolazi, sve to je poželjno. Ipak, jedna vrednota među tima strši. Sigurna sam da znate koja. Nije na prvom mjestu; ni u ovom nizu, ni u mnogim glavama. A tek srcima...