Kanonizacija papa, jezični inženjering i što (pre)ostaje?

Kad o Katoličkoj Crkvi govore oni koji njenu dubinu i otajstvenost ne žive – pod tu bi se misao moglo svesti medijsko praćenje u Hrvatskoj kanonizacije papa Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. Ne smije se niti mi je cilj umanjiti ili obezvrijediti rad novinarskih i tehničkih ekipa 'od ovoga svijeta', koje su pratile taj događaj, a za trud im je zahvalilo i vatikanski Tiskovni ured. Ipak, uspoređujući činjenice u vezi praćenja tog izvanrednog događaja i život Crkve u redovitosti, kontekstu i cjelovito, može se primjetiti određena površnost, proturječje i licemjerje. Jesu li i koliko, osim posredovanja slika iz Rima i praćenja događaja kao da je riječ o kakvom svjetskom 'showbiz' spektaklu, mediji u Hrvatskoj propitali i zaista aktualizirali stvarno, životno nasljeđe te dvojice papa, konkretnu primjenu? Koliko je u hrvatskoj svakodnevici vidljivo ono što su pape zagovarali, ne u svoje ime, nego u ime Crkve koja je, inače, glavni neprijatelj sekularnog društva i napretka? (Nije pohvala na osobnoj kolegijalnoj razini, no zbog profesionalne korektnosti vrijedi istaknuti autentično praćenje, sa stvarnim odrazom poruka tih papa na život Hrvata, od strane Tanje Popec, urednice Vjerskog programa HKR-a i Laudatove suradnice). Što to znači? Ako je sv. Ivan Pavao II. pobačaj nazivao ubojstvom, kako se prema prekidu trudnoće odnose i što o njemu misle hrvatski građani? Ako je Wojtyla želio da Hrvati svoj kulturni identitet i kršćansku baštinu unesu u EU, čine li tako oni hrvatski građani koji bi ozakonili subkulturne i protunaravne trendove, jer tako je već doneseno, odlučeno i življeno u Europi?

Nekada osuda, sada pohvala

Je li se sva ekskluzivnost i veličina kanonizacija svela na jedan od kriterija koji neki događaj čine viješću – rijetkost? Ponavljana rečenica, kako nikad u povijesti nije bilo situacije kanonizacije dvojice pape, i k tome još, da u tom činu sudjeluju dvojica živućih papa. Od kojih je do jučer jedan, u istim tim medijima, nazivan pit bull. Čujemo, 'Ivan Pavao II., papa koji je zadužio svijet'. Ne bi li, zbog cjelovitog pogleda po kriteriju obiju strana, komentar tih riječi trebao izazvati pitanje novinara – A kako se taj svijet odužio papi? Tom svecu, kojem se ovih dana klicalo i tepalo, u 25. godišnjici njegova pontifikata, 2003. godine, uskraćena je Nobelova nagrada za mir. Svijet 2014. godine veliča Ivana Pavla II. kao mirotvorca, no jedanaest godina prije ne smatra shodnim to i službeno potvrditi 'svojim' priznanjem. Je li sad Norveškoj akademiji u Oslu žao što na listi Nobelovaca nema sveca koji je bio povijesna osoba na prijelazu 20./21. stoljeće? No, katolik zna koja je jedina važna i prava nagrada, tko je dodjeljuje i gdje se prima. Nedvosmisleno i bez pobune medija koji ga sada nahvališe, javnosti je bilo protumačeno da dobitnik Nobela za mir ne može biti konzervativac tvrdog stava prema pobačaju, homoseksualnosti i zaređivanju žena. Takva osoba, po definiciji, donosi nemir. Ne nagrađuje se moralno nepokolebljiv stav u prilog životu, nego osluškuju politička kretanja. Zato, dok predvodi vojne intervencije na istoku zemaljske kugle, Nobela za mir dobije Barack Obama.

Postoji i suvremena Crkva

Čuli smo i novu složenicu medija u praćenju kanonizacija – da je to najveći događaj u SUVREMENOJ Crkvi. Nije li ispravno reći službeni naziv institucije u kojoj su ta dva čovjeka zasjala i na čijim su krilima stasala? Njezin je puni i točan naziv Katolička Crkva, a ne Suvremena Crkva. Sadržaj riječi 'suvremen' podrazumijeva razliku u odnosu na prethodno razdoblje, povijesni razvoj događaja. Postoje suvremeni predmeti, alati – automobili, mobiteli, pegle – jer su nekada bili drugačijeg pogona ili uopće nisu postojali. Crkva je pak, u svom temeljnom 'pogonu' - nauku, doktrini, ista već dvije tisuće godina. Svijet može željeti da Crkva bude suvremena ili konzervativna, govoreći o njoj interesnim i političkim rječnikom iz zemaljske perspektive čovjeka. No, Crkva je svevremena - teško je to shvatiti umu koji ne živi otajstvo i 'ljubavni posluh' božanskom duhu čiji je najsjajniji odraz Krist, glava i utemeljitelj Crkve koji reče da je ni vrata paklena neće nadvladati. Dakle, moglo se reći da su te kanonizacije jedinstveni događaj u povijesti (Katoličke) Crkve. Složenica 'suvremena Crkva' ne znači posadašnjenje o kojem je govorio sv. Ivan XXIII. Kao da je te nekonvencionalne, reformatore i ljude dijaloga sa smislom za humor i potrebe čovjeka, na čast oltara uzdigla i promovirala neka druga, konzervativna Crkva. Neki su u analizama poticali i taj 'raskol' unutar jednog Kristovog tijela.

Poštovanje građanima - u svijetu, ne i u domovini

U homiliji pape Franje i molitvi svetome Wojtyli, Ivan Pavao II. istaknut je kao snažni zagovaratelj obitelji, i po vlastito izraženoj želji da bude zapamćen kao Papa obitelji. Ne vapi li praćenje te kanonizacije za pitanjem 'Kako danas izgleda papino zalaganje, tumačenje i naravna slika obitelji u svijetu?'. Europskim dnom se naziva jedanaest europskih zemalja koje Ustavom definiraju brak kao zajednicu muškarca i žene, pritom ističući da su to sve bivše komunističke zemlje. Europskim progresom i ekumenizmom na djelu veliča se prosvijećenost deset EU zemalja koje su legalizirale istospolne brakove. Oko referenduma u Hrvatskoj za njih se zalagao i predsjednik Ivo Josipović koji svoj odlazak u Vatikan smatra izrazom poštovanja prema ta dvije važne povijesne ličnosti. „Isto tako, to je izraz poštovanja prema hrvatskim građanima i građankama koji su vjernici“ kaže Josipović. Zašto potrebu takvog izraza poštovanja nije imao prema hrvatskim građanima na beatifikaciji Miroslava Bulešića pola godine ranije, u vlastitoj zemlji? Bulešić je žrtva komunističkog režima čijem je urušavanju na svjetskoj razini sv. Ivan Pavao II. pomogao. No, i Bulešić je u rangu SHKM-a, susreta tamo nekih više desetaka tisuća hrvatskih građana koji su previše mirni, nekonfliktni, ne žale se da su u svojim pravima većine ugroženi, pa ne trebaju poštovanje i podršku prisutnosti državnog vrha ni udarnih termina medija.

Porezna uprava važnija od poreznih obveznika

Prvoga i 'glavnog' dana održavanja SHKM-a u Dubrovniku, ta vijest u glavnom terminu HTV-ovog Dnevnika emitira se u dvadesetoj minuti. Sutradan, prilog s drugog dana susreta emitira se na početku Dnevnika, ali samo zato što je sadržaj doveden u vezu s događajem u Rimu. Prilog je intoniran isključivo u odnosu na prethodno emitiranu vijest o kanonizacijama. Nacionalni susret mladih sam po sebi, i još drugi dan, nije važan. Bitan je za prve minute Dnevnika samo u odnosu na proglašenog sveca koji je u Gružu prije jedanaest godina predslavio misu i blagoslovio mlade. Sav sadržaj o drugom danu Susreta bio je u znaku Ivana Pavla II. No vrijednost nacionalnog susreta Papine mladeži medijski se ignorira svih godina. Prva vijest u subotu 26. travnja je šefica Porezne uprave Nada Čavlović Smiljanec. Susretu mladih ne trebaju policija u maricama i specijalci iz susjednih postaja zbog oznake visokog rizika, pa je instrumentaliziran i popraćen jer se na jednom mjestu zateklo puno ljudi iz Crkve sveca koji je bio u Gružu, pa treba i domaća izjava.  

Nova TV u svom je subotnjem dnevniku odmah na početku izvijestila o Dubrovniku. No, primjetno je da inače Dnevnik Nove TV najvažniji događaj dana na početku samo najavi. Prilogom i reporterski ga obradi baš u 19.30 sati, u želji da se auditorij ne prebaci konkurentskoj središnjoj informativnoj emisiji. Ipak, izvještaj iz Dubrovnika nije ekskluzivan, ne treba zagrijavati pažnju i poticati napetost gledatelja, pa je prvi dan Susreta odmah na početku u cijelosti obrađen. Termin od 19.30 sati na obje televizije rezerviran je za djelovanje Porezne uprave. U koju se slijevaju porezi roditelja 35.000 mladih u Dubrovniku i voljeli bi da se skup njihove djece, i po profesionalnom kriteriju, tretira vrijednim i dostojnim. Poznato je kako se nijedan državničko-sigurnosni događaj i spektakl od 'ovoga svijeta' ne intonira negativno spominjući opravdanost svoga troška, kako se to čini za događaj vezan uz Crkvu. Zato i naslov 'Nije lako postati katolički svetac: To može koštati i do milijun dolara', u čijem se tekstu nigdje ne iznosi specifikacija troška, nego opisuju etape od statusa kandidata na glasu svetosti do njegova proglašenja svetim.

Kratkotrajni bljesak

Prijenos slika iz 'svjetovnih medija' mogli su u katoliku ovih dana pobuditi osjećaj ponosa zbog pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Ali i ožalošćenost zbog, ne više teze 'Krist da, Crkva ne', nego, 'Papa da, Crkva ne'; zbog tolikog procjepa i nesrazmjera u veličanju i izražavanju priznanja pastiru i ovcama čiji je vrhovni pastir, kao prvi među jednakima, njihov predvoditelj, glas i odraz. Što znači slaviti Ivana Pavla II., a kamenovati narod koji želi živjeti brak i obitelj onako kako je taj svetac, ne zbog osobnog ili prolaznog hira Katoličke Crkve, promicao? Pitam se, bi li mediji u Hrvatskoj taj događaj pratili u prvim minutama svojih emisija, da ga tako relevantnim nisu učinile agencije iz 63 zemlje svijeta, koje su u Rim poslale više od 2.000 svojih djelatnika. Ako svijet to smatra bitnim, moramo i mi, pomisliše naši sekularci. Jer na nacionalnoj razini, po kriterijima izvanrednosti i brojnosti, jedan drugi događaj, SHKM u Dubrovniku, ne zaslužuje pažnju prvih minuta informativne emisije. Zbog toga, a i prakse koju nam naši preci zadnjih crvenih desetljeća namriješe, i taj povijesni događaj kanonizacija, u hrvatskim medijima, vidim kao zvijezdu repaticu jednokratnog bljeska, sjajni komet kratkog trajanja. Nakon što se skinu tapiserije svetaca koje, i to je u kontekstu troškovnika bilo važno istaknuti, nisu načinjene nove, ljudi Katoličke Crkve u bazi, koju su ta dvojica svetih vrhovnih pastira vodila, u interpretaciji medija, i dalje će od ovoga svijeta biti udaljeni tisuću svjetlosnih godina. A da se novinarska znatiželja pokrene, i u redovitom životu (suvremene) Crkve mogu se otkriti još tolika mučenička i svetačka lica koja nasljeduju Wojtylu i Roncallija i zaslužuju minute Dnevnika. Jer, 'Ništa što je uistinu ljudsko, nije kršćanstvu strano; i ništa što je vlastito kršćanstvu, ne može naškoditi čovjeku (sv. Ivan Pavao II.). Te, ‘Svatko može biti papa. Dokaz za to sam ja’ (sv. Ivan XXIII.). U metafori prihvaćam, ali u stvarnoj službi, ne – tolika čovječnost, poniznost i odvažnost u prkošenju struji pridržana je ipak samo najvećima.