Katolici u Hrvatskoj ne žele Istanbulsku konvenciju ni uz Interpretativnu izjavu i ni u kojem budućem trenutku

Razgovor zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, predsjednika HBK o Istanbulskoj konvenciji (IK) na HKR-u 4. travnja, po jakosti, sadržaju i količini reakcija cjelokupne javnosti, ali osobito i najviše njenog katoličkog dijela, imalo je snagu gotovo referendumskog očitovanja o tome što hrvatski katolik misli o toj konvenciji u situaciji pojave Interpretativne izjave Vlade RH. U tom smislu, taj je razgovor bio najučinkovitije propitivanje raspoloženja i stava javnosti, brzinsko utvrđivanje i razmjena mišljenja između Hrvatske biskupske konferencije, mons. Puljića koji njome trenutno predsjeda i povjerene im vjerničke pastve.
 
Ako je dosad bilo nepoznanice ili neizrečenosti u tome koji stav HBK, ne samo kao hijerarhijsko predstavničko tijelo katolika, nego i kao najviši crkveni pastirski glas, kao apostolski glasnogovornik bîla vjerničkog naroda u Hrvatskoj zastupa, kada nastupa novi element u tom procesu, u trenutku kada se pojavljuje Interpretativna izjava, post festum toga razgovora puno je iskristalizirao. U tom smislu, mons. Puljić je osobno, učinkovito doprinio da se javna rasprava o IK još jednom kao kroz sito 'prorešeta', potvrdivši poruku i zaključni stav katolika u Hrvatskoj (i ne samo njih, ali njih spominjem jer je HBK 'vlada' hrvatskih katolika): ne-kompromis sa sadržajem IK. Ta je poruka doprijela do hrvatskih biskupa unutar vjerničkog korpusa klera i laika, do civilnih udruga koje vrijednosno zastupaju stavove i katolika te do Vlade RH čiji premijer Plenković ističe pravnu snagu Interpretativne izjave.         
 
Namjera mons. Puljića u tom razgovoru bila je doprinijeti smirivanju napetosti i tenzija u polariziranom društvu u situaciji čvrsto zauzetih suprotnih stajališta glede IK. Bez obzira na interpretaciju pojedinih medija da se dogodio 'zaokret Crkve' po tom pitanju, što je mons. Puljić sutradan opovrgnuo, poruka koja imalo ostavlja otvorenima vrata za utvrditi eventualnu pravnu snagu Interpretativne izjave, katoličkoj javnosti u Hrvatskoj i mnogim drugima, nije prihvatljiva. Zbog suštinski duboke pozadine IK koju su, između ostalih, upravo hrvatski biskupi plastično razložili u svojim ranijim pisanim porukama.
 
HBK i nadbiskup Puljić kao njen predsjednik, koji u trenutnom mandatu jest prvi među jednakima, a svako predsjednikovanje znači i neki osobni pečat u zastupanju smjera svih biskupa, puno su se i odgovorno u javnosti izložili u demaskiranju rodne ideologije. Nisu to činili delegirajući prijenos poruka o IK na svoje tijelo, Komisiju Iustita et pax, koja se puno puta u ime HBK očitovala o aktualnim i prijepornim temama i okolnostima u hrvatskom društvu. U slučaju rodne ideologije i IK, očitovanje o tome, upozoravanje i kritiku, HBK je, kao rijetko koja ustanova i institucija u hrvatskom društvu, preuzela uvjerljivo, argumentirano, direktno i neposredno na svoja leđa.
 
Sve što su dosad biskupi po tom pitanju tumačili, a ljudi i sami razumijevaju znak vremena koje relativizira spolnost, brak i obitelj, promatrajući trendove u svijetu i zemljama gdje je IK ratificirana, za posljedicu i konačnu odluku kod hrvatskih katolika ima samo jednu volju i želju – ne prihvatiti IK ni pod kojim uvjetima. Dakle, ni s dodatkom Interpretativne izjave. Jer konvencija izrijekom navodi da na sporne članke koji spominju rodni identitet nije moguće uložiti rezervu niti je bez tih članaka ratificirati. Ujedno je i međunarodni ugovor pravno jači od nacionalnog zakona.
 
Zato poruka nadbiskupa Želimira Puljića s konferencije za medije 14. ožujka u Sarajevu, nakon zajedničkog zasjedanja HBK i BK BiH, „Kada očiste konvenciju, mi ćemo je podržati“, za vladajuće je zapravo šah mat pozicija i neprovedivo, jer konvenciju od rodne ideologije nije moguće očistiti. Prema pravnim tumačenjima mnogih stručnjaka, ne čini to ni Interpretativna izjava. Posljedično tome, nema podrške konvencije od strane HBK.
 
Brojne i uznemirujuće reakcije na spomenuti razgovor s mons. Puljićem prije naknadnog nadbiskupovog priopćenja, snažna su poruka i potvrda hrvatskim biskupima koliko njihova pastva beskompromisno odbija da IK u ikojoj varijanti, sa ili bez Interpretativne izjave, postane dio hrvatskog zakonodavstva. Isto tako, IK za katolika nije ni pitanje vremena. Njenu ratifikaciju u Hrvatskoj, katolici barem, ne žele ni u sadašnjem ni u nekom budućem trenutku. Istanbulsku konvenciju veliki dio hrvatskih građana promatra u svjetlu Riječi i poticaja: 'Vaša riječ neka bude Da, da – ne, ne! Što je više od toga, od Zloga je' (Mt 5, 37).
 
Iako je mons. Puljić htio doprinijeti smirivanju tenzija, činjenica je da su neke njegove poruke izazvale buru u javnosti, u dijelu u kojem propituje pravnu težinu Interpretatvine izjave. To i nije loše, kad znamo da bura pročišćava i bistri atmosferu. Bura donosi, znači svježi, za zdravlje i disanje dobar zrak. Koliko god bili jaki njeni udari. Vidljivost nakon bure je izvrsna, horizont na vidiku, a vrijeme vedro. Kao kršćanka, vjerujem da je Duh Sveti za nepokolebljivo ustrajati u protivljenju IK, po tom razgovoru s nadbiskupom Puljićem učinio potrebno. Da je svatko od društvenih sudionika u raspravi o IK dobio dodatni zamah, smjer i za daljnje djelovanje potrebno.
 
Stoga bi bilo dobro uzburkanost hrvatskih katolika nakon tog razgovora promatrati u svjetlu dodatnog pročišćavanja govora o IK. Svaki proces ima svoje razvojne faze, a bistrenje uvida u meritum stvari dovodi do zaključne odluke. Tako bi se moglo reći da je razgovor s nadbiskupom uveo u tu drugu fazu, razinu više, koju katolici u Hrvatskoj očekuju i žele primiti od svojih crkvenih pastira - ponavljam, zbog pojave novog elementa, Vladinog tumačenja Interpretativne izjave.
 
HBK u četiri svoja dosadašnja očitovanja, mogu se pročitati ovdje  http://www.hbk.hr/?type=vijest&ID=679, kritički i detaljno razlaže, ukazuje na opasnosti rodne ideologije i IK. To su jasni i nedvosmisleni stavovi o IK od strane crkvene hijerarhije. Katolik ne smatra da samo rodna ideologija, jer njena neprihvatljivost je već poznata, nego baš želi i da IK kao zakon, bude u cijelosti odbačena. Protiv ratifikacije IK u javnoj raspravi prije devet mjeseci izjasnilo se 80 % hrvatskih građana.
 
Uz tumačenje rodne ideologije, u svoja tri dokumenta HBK izrijekom spominje i IK, upozoravajući na njenu štetnost i neprihvaćanje članaka o rodnoj ideologiji koji se nalaze u IK. No treba istaknuti: katolička javnost u Hrvatskoj (i neki drugi dijelovi društva) ne protivi se samo pojedinim člancima rodne ideologije u IK, nego konvenciji u cijelosti, bez obzira čime i kako bila pravdana.
 
Većinski stav vjernika (i to ne tzv. žestokih, ultimativnih, nego 'običnih', 'umjerenih') je da IK nije prihvatljiva ni pod kakvim uvjetima i interpretativnim alibijima, odnosno dodacima; da IK ne prati nikakav, u ovom slučaju maska i 'eufemizam' rodne ideologije, o potrebi zaštite žena od nasilja. Da nema novog poimanja teorije roda u IK, pojašnjavajućim i 'umirujućim' izjavama ne bi se očitovale vlade nekih država ni Vijeće Europe. Upozoravati na opasnosti koje IK implicira, a u konačnici je u ikojoj kombinaciji prihvatiti, bilo bi kao da stalno angažirano igrate, prijetite golu suprotnog tima u šesnaestercu, štoviše, da ste i na (dosuđenoj) poziciji jedanaesterca, ali ipak ne zabijate gol.  
 
Gol u slučaju IK znači njeno odbacivanje bez zadrške, ikoje zagrade, ne samo u ovom, nego i u svakom budućem trenutku. Ne odgoda ratifikacije, nego zaključena odluka – nismo za ratifikaciju IK ni u kojem slučaju i uopće. Takvo je većinsko raspoloženje protivnika IK, među kojima su i mnogi katolici, jer IK je rodnom ideologijom zaprljana, kontaminirana. Njen pogubni učinak do izražaja će dolaziti postupno. Ona je podloga i uvod za donošenje budućih zakona koja će specificirati daljnja prava i normirane zahtjeve osoba koji proizvoljno žive listu svojih promjenjivih rodnih identiteta, na način da protuprirodne iznimke, a medicina bi rekla i patologije, u ime nediskriminacije postaju pravilo.
 
Konvencija je tek jedna od faza u postupku društvenog 'lomljenja' i obrađivanja u poimanju ljudske spolnosti. Upozorili su na to i hrvatski biskupi još prije tri i pol godine (15. listopada 2014.) u svojoj poruci 'Muško i žensko stvori ih', kada su bez uvijanja naznačili faze taktika rodne ideologije. To su: djelovanje prema zakonu postupnosti, ideologiziranje temeljnih pojmova, usmjerenost na odgojno – obrazovni sustav i implementacija u zakonodavne sustave. Umjesto o rizicima, govori se o ljudskim pravima, slobodi izbora i nediskriminaciji.
 
'Iako smo nerijetko svjedoci njezina gruba i bezobzirna nametanja, rodna ideologija više teži suptilnom ucjepljivanju u najrazličitije društvene pore. Rodna ideologija se širi prema točno razrađenom planu. Rodna ideologija ne uvodi se odjednom, nego korak po korak. Cilj joj je da čovjek promijeni svijest o sebi kao dvorodnom biću. Da bi se to postiglo, promicatelji rodne ideologije usredotočuju se na ona područja u kojima ta svijest spontano niče i razvija se. To su brak i obitelj. Te se naravne institucije pokušava relativizirati slijedeći psihološko-pedagoški zakon postupnosti. Najprije im se mijenja postojeći sadržaj i značenje', upozoravaju hrvatski biskupi u spomenutoj poruci. Budući da je teže lomiti uvjerenje zrelih ljudi, najviše se obraća mladima otežavajući im pravilno življenje spolnosti te ih potiče na lutanje i 'traženje samih sebe' unutar kontinuuma roda.
 
Hrvatski biskupi nadalje ističu kako pobornici rodne ideologije žele utjecati i putem zakonodavstva: 'To se čini preko različitih međunarodnih institucija, počevši od UN-a preko europskih krovnih institucija pa sve do zakonodavstava pojedinih zemalja. Zajedno s nekim drugim suvremenim svjetonazorskim trendovima, rodna se ideologija etablira kao svojevrsna duhovna diktatura... Tu se antropološku revoluciju nameće 'odozgor prema dolje', širi se od raznih centara moći i nastoji zahvatiti čitavo čovječanstvo.'
 
Nakon što su preoblikovali spol i rod pojedinca, idu prema zajednici, pa je jedna od posljedica rodne ideologije izjednačavanje heteroseksualnog braka više ne samo s istospolnim, nego sad već i transrodnim zajednicama/partnerstvima, kao i zakoni koji tim zajednicama omogućuju posvajanje i rađanje djece (sad ne tumačimo na koje sve načine). To se već ostvaruje te biva slomljen otpor društvene prihvatljivosti za takvo postupanje čovjeka.  
 
Je li potpuno odbacivanje IK isključivo polazište? Isključivost je u samoj naravi istine. Istini, objektivnosti (u ovom slučaju, antropologije čovjeka) nije svojstveno da trpi ikakva povlađivanja, uzmake, pregovaranja i popuštanja. Istinu se može priopćavati, o njoj razgovarati, ali ne je izvrtati, deformirati. Jedini zahtjev istine, dokaz da je/koliko je priznaješ i poštuješ, stav je njenog prihvaćanja ili odbacivanja. Kako god mi svoje postupke jezično opravdavali i društveno-povijesnim trenutkom uvjetovali, istina o naravi čovjeka stoji nad i pod njime. S njenim izvorom i zakonom kad-tad svi će se susresti. To neće biti samo sud i lice Boga pred kojim će u konačnici svatko (po)kleknuti, nego već na ovoj zemlji prirodni zakoni i situacije u kojima će se susretati/sudarati biologija, medicina i umjetno stvarane, nasilne intervencije u izgled, fizionomiju i funkcioniranje čovjeka. IK je jedan od mehanizama da prepreke izopačenostima dženderizma postanu društveno prihvatljiva i normirana legitimacija, legalizacija i mirni prolazi.        
 
Hrvatski biskupi potrudili su se alarmirati i u svojim su porukama argumentirano upozoravali na pogubnosti rodne ideologije, što ona znači i što IK donosi. Učinak Interpretativne izjave Vlade RH o čijoj pravnoj ništavnosti, nasuprot Vladinom uvjeravanju, govore pravnici, trenutak je koji bi u središte javnosti trebao poslati autoritativan stav i tumačenje pravnih stručnjaka. Stoga bi bilo pohvalno i preporučljivo da se o snazi Interpretativne izjave uz IK oglasi(la) i Akademija pravnih znanosti Hrvatske. Kako je moguće biti i ostati imun, ignorirati toliko zanimanje, uzburkanost i oprečne stavove u javnosti glede pravne učinkovitosti i snage Interpretativne izjave, a da članovi te visoke ustanove kao nezavisni i stručni arbitar stoje po strani i ne osjećaju se pozvani, izazvani dati svoj pečat i doprinos u nastaloj pravnoj disonantnosti.
 
Predsjednik HBK Želimir Puljić i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić pozivaju na otvoreni i hrabri dijalog svih aktera u društvu o IK, pa i s Vladom kao predlagateljem tog zakona. No činjenica je da su brojni hrvatski građani, uslijed javne rasprave u proteklom vremenu, jasno i zaključno iskristalizirali svoj stav, ne samo o rodnoj ideologiji uopće, nego o IK konkretno. Do mjere i odluke da da se IK uopće i nikad ne ratificira. Koja dijaloška strana tu ima prostor za ikoji korak u prilog drugoj strani i zajedničkom dogovoru učiniti, ako tekst konvencije i njena realizacija ostaju kakvi jesu, a pravni učinak Interpretativne izjave ne postoji?     
 
Konvencija i rodna ideologija su u zajedničkom paketu. Ako znamo što rodna ideologija znači i kakav društveni prevrat donosi, velika je odgovornost, barem kršćana, da cijelom tom paketu kažu 'Ne'. Jer zlo treba u startu onemogućiti, a ne ga 'malo zagristi', što otvara put da nad nama, zakonom postupnosti, s vremenom u cijelosti zavlada.     
 
Zato vrijedi podsjetiti na poruku koju je HBK uputila sa svog 55. plenarnog zasjedanja (13. listopada 2017.), a glasi: 'Biskupi su upoznati s rezultatima završene javne rasprave o Istanbulskoj konvenciji i podržavaju zakone koji štite žene i obitelji od nasilja kojega, nažalost, kod nas ima sve više. No, biskupi ne podržavaju konvenciju koja uz plemenite nakane obrane od nasilja „implementira" u sadržaj zakonskoga akta terminologiju „rodne ideologije", za koju je papa Bendikt XVI. svojevremeno govorio da 'vrši atentat na oblike obitelji koju čine otac, majka i djeca'.' A papa Franjo je na susretu mladih u Poljskoj (12. kolovoza 2016.) rekao kako se radi o „ideološkoj kolonizaciji". Crkva se zauzima za slobodu pojedinaca i naroda i ne prihvaća nikakvu kolonizaciju koja bi zadirala u antropologiju na kojoj stvaramo i izgrađujemo svoj identitet. Biskupi pozivaju sve odgovorne i javne djelatnike u društvu da ne podlegnu zavodljivim, nejasnim i upitnim ponudama po kojima se ponekad izglasavaju zakoni. Europa, kao i Hrvatska, stoljećima je imala svoju filozofiju, antropologiju i etiku na koju se oslanjala politika i društveno djelovanje.'
 
U procesu sveobuhvatnog sagledavanja i rasprave o IK, nastupila je faza kada je mnogima, pa i katolicima, odbojan i neprihvatljiv 'argument', odnosno polazište koje dolazi s koje god strane, a pohvaljuje IK u ikojem segmentu, na način da se kaže: 'Namjera Konvencije u smislu zaštite žena od nasilja je pozitivna… (Jer to nije njena primarna namjera). Dobar je većinski sadržaj IK koji se odnosi na zaštitu žena od nasilja, ali… Izbacite elemente rodne ideologije, zaštitite nas od rodne ideologije u IK, pa ćemo je podržati, prihvatiti'. Katolik u Hrvatskoj, i neki drugi dijelovi društva, ne prihvaćaju stav o IK koji pohvaljuje zaštitu žena od nasilja putem te konvencije i ostavlja mogućnost za njenu ratifikaciju uz dodatke 'ako, ali i ne trenutno'.
 
Jer zaštita žena od nasilja nije stvarni cilj IK (što Strasbourg, Brisel i zagovornici IK kažu). Zaštita žena od nasilja je sredstvo, (međunarodni) pravni poligon IK, (skriveni) zakonodavni način na koji i društveni tunel kroz koji rodna ideologija sve izraženije svijetli i prolazi. S pozivom na njeno 'mirno prihvaćanje' ulazi u svijest ljudi, obrazovanje i državna zakonodavstva. Zaštititi žene i svaku drugu osobu od nasilja operativno je (i vrijednosno) pitanje učinkovitosti državnog pravnog, sudbenog, kaznenog postupanja koji bi trebao imati kompletne legislativne mehanizme to prevenirati, javnost za to senzibilizirati, nasilje sprječavati i najoštrije ga sankcionirati.
 
Dovoditi tu potrebu u odnos i povezanost s definiranjem proizvoljno birane rodne osnove i diskriminacijom na temelju konstruiranog, promjenjivog rodnog identiteta, koji u svojih stotinu oblika apstrahira od jedina dva postojeća spola, muškoga i ženskoga, nije ništa drugo nego manipulacija, zlouporaba i zamagljeno uvođenje nove, destruktivne vizije temeljnog identiteta čovjeka, preoblikovanje stvorenog svijeta i elementarnih ljudskih odnosa. Na tom tragu je i HBK u svojoj poruci "Založiti se za temeljne vrjednote obrazovanja i obitelji" (30. studenoga 2017.): 'Nositelji javnih vlasti, i bez ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru, pozvani su u nacionalno zakonodavstvo ugraditi najviše standarde zaštite od obiteljskog nasilja i nasilja prema ženama i djeci te osigurati učinkovitu prevenciju promičući jednakost ljudskog dostojanstva žena i muškaraca.'
 
Dosada je u javnosti fokus bio na protuprirodnoj i neznanstvenoj podlozi rodne ideologije, koja na najradikalniji način u razvoju ljudske kulture i civilizacije negira čovjekovu biološko - genetsku narav od rođenja, cjelokupni tjelesno-duhovni integritet i nutarnje – izvanjski sklad osobe. U tom smislu, katolicima u Hrvatskoj (i ne samo njima), pozadina razvoja rodne ideologije, njeni uzroci i ciljevi, u cijelosti je jasna i očigledna. Rječnikom iz svijeta duhovnosti, koja je integralni dio čovjekova postojanja, podloga i namjera rodne ideologije je đavolja. Sotona je neprijatelj dostojanstva, zdravlja, mira i slobode čovjeka. Potvrđuju to praksa i primjeri mnogih prizora i situacija u aranžmanima transrodnih ljudi koji svoj rodni identitet žive doslovno pod izvanjski velikim maskama. Mnogi su prozreli odredbe Istanbulske konvencije i s njom ni u kom slučaju ne žele ulaziti u kompromis, niti s privjeskom Interpretativne izjave. U prilog tome je i činjenica da je nije ratificiralo 23 od 47 zemalja Vijeća Europe ni 14 od 28 članica Europske unije.
 
Novo ohrabrenje u potrebi ustrajnosti u otporu rodnoj ideologiji, a time i Istanbulskoj konvenciji, barem katolicima, uskoro će doći od Svete Stolice po dokumentima kongregacija za katolički odgoj i za nauk vjere, a dolaze baš na poticaj episkopata, biskupskih konferencija, i to Francuske, SAD-a, Španjolske i Brazila. Predivan je osjećaj i pruža sigurnost kad biskupi prate, osjećaju i prepoznaju kušnje i napasti vjernika povjerenih njihovom upravljanju, kada žele pomoći zaustavljanju trendova koji, u ovom slučaju, dokidaju naravnu sliku čovjeka i međuljudskih odnosa. Pritom se trebaju skinuti i maske poput Istanbulske konvencije, prvog dokumenta u međunarodnom pravu koje razdvaja spol i rod na način da to više nisu sinonimi.
 
U nasilju nad cjelovitošću osobe kad se spolni identitet zamjenjuje terminom rodni identitet, a ravnopravnost između muškarca i žene izrazom rodna ravnopravnost, Duh Sveti će po Kristovom namjesniku na zemlji svoje tijelo, Crkvu, ohrabriti u ustrajnom prokazivanju rodne ideologije za koju je papa Franjo u svojoj pobudnici Amoris laetitia rekao da 'zamišlja društvo bez razlika između spolova, čime dokida sam antropološki temelj obitelji. Pokreće obrazovne nacrte i zakonodavna usmjerenja kojima promiče poimanje osobne samosvijesti i osjećajne bliskosti, koji su korjenito odcijepljeni od bioloških razlika između muškarca i žene'. 
 
Na katolicima je nastojati, raditi i moliti: Neka se Mudrost opravda djelima svojim.