Kvasac, kruh i djeca (dobra kao kruh)

Zašto nam je lakše napraviti (zamijesiti i ispeći) i najsloženiji kolač za čiji sadržaj i okus treba puno raznih namirnica, mikseva i kuhanja krema, nego (znati) ispeći kruh za koji trebaju svega tri osnovne – brašno, voda, kvasac. I malo soli. Zašto se mnogi, umjesto kolača, ne 'usude' ispeći tu bazičnu namirnicu? Mnogima, osobito mladima, ne uspijeva pogača, orahnjača, makovnjača – sve gdje treba manje ulaganja u namirnicama. Kakva je to umješnost potrebna, kako ostvariti da se tijesto digne (ukisa) i da rezultat bude ukusan, vrhunski? „Dizano tijesto puno ljudi ne zna raditi, ne uspije im“ kaže moja mama. (Njoj to s kvascem izvrsno uspijeva). Zapitala sam se to ovih dana bivajući svjedokom državne svečanosti Dana kruha i zahvalnosti za plodove zemlje. Tu čovjeka ne oplahnu samo mirisni i ukusni rezultati umješnosti majčinih ruku, nego te oplemeni i toplina fino odgojene djece. Riječanin Niko mi je tako milo, iz čista mira, prišao s ogromnim kruhom u svojim ručicama i rekao 'Želimo vam pokloniti kruh. To je dar za vas'. Taj je čin velik zbog niza koraka. Niko je morao uočiti toga nekoga, vidjeti da to što on ima ovaj drugi nema, osjetiti da bi tome praznih ruku to moglo nešto značiti, da ga može nahraniti. Ne samo tjelesno. 'Za mene, čemu, zašto?'. 'Pa tako, želimo vam darovati kruh. Dijelimo kruh. Damo kruh, i onda su ljudi sretni'. Bila sam smetena, više dobrotom, plemenitim glasom i darežljivim pogledom, pristupom, iskorakom tog milog crnog dječačića s riječke Kantride, nego velikim domaćim kruhom u njegovim rukama. Nisi navikao da ti netko tako prilazi. Čovjek nije baš naučio biti darovan. Neobično je, da nekome nisi ništa učinio, a taj te ipak daruje.

Čekaj, odista će doći!

Zašto nam je teže učiniti ono gdje trebamo dati manje? Radije i uspješnije ispečemo najsloženiji kremirani kolač, nego najjednostavniji kruh! Radije učinimo stotinu svojih ljudskih koraka i akcija nego čekamo biti darovani (Milošću) od Gospodina! Kruh i vjera – ista stvarnost (nastajanja)! Počivaju na imati (i biti) kvasac, zrno gorušice. A nama baš toga nedostaje. Kako probuditi u sebi, svom ponašanju, to najmanje? Zašto nam za najmanje treba najviše? Ono što bi trebao biti najmanji napor, oduzima nam najviše snage. Treba biti velik poput malenog zrna gorušice, a mi (nekad i često) nemamo baš to. Je li čovjek toliko 'marljiv' i 'radin' da radije miksa kojekakve slastičarske sastojke, nego da u brašno i vodu ubaci kvasac, ostavi tijesto da se podigne (ukisa), čeka, malo premjesi, pa u pećnicu. Naučili smo (g)raditi katove (kolače), a ne znamo temeljno (kruh). Zašto je lakše činiti sve moguće procese i intervencije da nešto dobijemo, nego dati samo zrno (svoje) vjere? Pitam to, u ovoj Godini vjere! Vjerojatno čovjeku i kod kruha i kod vjere nije privlačna jedna (i gotovo najvažnija, nosiva) stavka – čekati! Čovjek stvar želi kontrolirati, zaslužiti, odraditi, stalno biti u pogonu (stalno miksati, tijesto i kremu) - a ne biti darovan. Ne dopušta biti iznenađen Milošću. S kruhom je kao i s plodom vjere – treba čekati! Da ukisa! Tijesto za kruh, nakon što se podigne, treba premjesiti, pa ga opet malo, do stavljanja u pećnicu, odložiti. Tako i nas u situacijama života Gospodin treba presložiti, premjesiti. Trebamo malo 'odstajati', da bismo, potrebno, dobili u pravi trenutak. Divna je misao: Bog ima savršeni tajming (pravi trenutak) – nikad (pre)rano, nikad (pre)kasno. Treba samo malo strpljenja - i puno vjere (ali poput zrna gorušice). A na kraju se kaže 'Isplati se, vrijedilo je' (čekati). Jer, sve što nije susret Božje i naše volje, Njegove i naše želje, i sami ćemo odbaciti. U biblijskoj knjizi proroka Habakuka o pohodu Božje milosti piše: Ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! Pravednik živi od svoje vjere. Prorok Malahija kaže: Ja, Jahve, ne mijenjam se, a vi se, sinovi Jakovljevi, mijenjate bez prestanka!

Da ne bismo u Godini vjere…

... u govoru o vjeri i nastojanjima za raznim akcijama, pekli ne znam još koje i koliko (svojih) kolača, a ne naučimo ispeći najosnovnije i najbazičnije - Božji, od Boga darovani - kruh! Da nam baš u toj 'njenoj' Godini ne promakne najbitnije. Čovjek je sklon formirati i umnažati razne strukture koje zapravo mogu konzervirati i biti bijeg od istinskog života, susreta i živog očitovanja Boga među ljudima, a ne 'razigrati' svoj duh poniranja u predanju po malom zrnu vjere osobi Isusa Krista. Da ne pomislimo kako trebamo puno toga učiniti u polju svoga vjerovanja, a pritom previdimo kako se ophoditi i učiniti baš suprotno, količinom najmanje – kako njegovati i imati jedino potrebno - zrno gorušičino (vjere). Kako umjeti čekati (dok tijesto ukisa) i kako naučiti primiti (nezasluženi) dar – milost u Gospodina u trenutak kad smo spremni i koji nam je potreban. Godina vjere može biti poticaj kako razbijati našu ljudsku neovisnost, potrebe za svojom akcijom i kontrolom procesa, a da probudi našu ovisnost - o Bogu. Jer u Božjem krilu čovjek se najsavršenije sastaje sa sobom i s drugima. Život se ne sastoji u stalnom radu – nego i čekanju. To je kruh! Svaki plod zemlje, od svog sjemena, to pokazuje. Bog i priroda koja je njegovo ogledalo, odraz Njegova stvaralaštva, u svojoj Mudrosti uvijek kazuju iste zakonitosti života.  

Blago vama, učitelji!

Na Danima kruha susretom me darovalo još jedno dijete. Iz Sesveta desetogodišnja Klara. Ne privuku vas njene krupne oči, osmijeh, prigorska nošnja, pletenice s crvenom vrpcom. Možete vidjeti puno takve djece. Nego njen stav, živi govor, gestikulacija dok angažirano i ozbiljno objašnjava kako bi htjela da drugi ljudi nauče cijeniti kruh i da ga podijele: Od Boga je dano, od ljudi napravljeno, od našeg srca ponuđeno. „Često hodam cestom i vidim komade kruha zgažene. Što bi siromašna djeca s tim komadom kruha? Pa skakali bi do neba!“ kaže Klara i s ponosom ističe kako je njena susjeda slastičarka za svečanost predstavljanja Hrvatske u Americi ispekla štrukle koje je probala i Angelina Jolie. „Angelini Jolie su se toliko dopale te štrukle da je morala upoznati tko ih je radio“ ponosna je na svoju susjedu vedra Klara, uz Niku, dijete s kojim je susret jedan od onih koji ostavlja traga i otvori neke dubine. Susret koji vas daruje! Pomislila sam – kako je tek svaki dan učiteljicama i učiteljima – koliko oni mogu biti obogaćeni, privilegirani u primanju pažnje i ljubavi djece koju mnogi nemaju prilike doživjeti. Darovani su biserima svojih mudrih, dragih, baš pametnih, učenika. (Tema ovog teksta nije raspad vrijednosnog sustava i slučajevi u kojima je škola po ponašanju neke djece nekad više nalik psihijatriji i delikvenciji. Tema su djeca koja su u školi poput kvasca u sastojku najljepšeg kruha).

Kad je kruh više od kolača…

Među darovanima je i moja prijateljica, vjeroučiteljica Violeta. Prenese mi bisere svojih mudrih osmoškolaca. Profesori mogu (opravdano) štrajkati zbog nepoštivanja svog rada, no ja sam se sjetila da su Violeta i mnogi drugi učitelji darovani nečim što ne može izglasati niti jedan sindikat, vlada niti regulirati zakon. Kad netko upita čemu vjeronauk u školi, možda mu, umjesto ministara i civilnih udruga, mogu odgovoriti djeca. Luka (2. r.) kaže da je na vjeronauku miran i voli ga jer se tu govori i radi o unutrašnjem životu. Svoju vjeroučiteljicu nazivaju učiteljicom morala i kažu da joj je od Božje ljubavi poslan talent da ga njima prenese. Tea joj kaže: „Ja te volim da je to za plakat“. „Uvijek se nježno smije, sreća iz nje sije. Za nas joj ništa teško nije. Njeno srce od svega je veće, uvijek nam poželi puno sreće. Ona je kao kap rose na cvijetu, ma ona je najbolja učiteljica na svijetu“. Stela je te riječi, poput druge djece, napisala u bojama i popratila slikama. Violeta kod kuće ima arhivu brojnih veselih i dirljivih dječjih pisama koje je dobila, pravih likovnih radova, na kojima su djeca prekrasno izrazila talent crtajući nebo, sunce, stablo, leptira, srce. Nacrtaju joj i anđele, jedan veliki je u ruci s košarom cvijeća, bere cvijet na oblaku, i oko njega puno cvjetova. „Ova ruža ne miluje puža, već je od nas da miluje vas“ piše Ivona. „Hvala vjeroučiteljice što ste mi ukrasili život“ prvašica Tea. Zvonimir kaže: „Da ste vi bili dijete, ja bih vama dao pet jer ste najbolja učiteljica“. Hrvoje nikad nije napisao pjesmu, ali je za svoju vjeroučiteljicu. Dario nikad nije pjevao i sudjelovao na školskoj predstavi, uvijek ju je gledao sa strane - ali se uključio reagiravši na plemeniti i vedri duh svoje vjeroučiteljice. A ona je u počecima svog rada domišljala koju metodu koristiti, koja struktura u radu s djecom ploda donosi. Uspoređivala se s drugima, 'zanatlijama'. A kad se uspoređuješ i u napasti si kopirati, nisi i ne budeš svoj. Pa je shvatila da najprije i najviše treba dati sebe - svoju osobnost, svoje srce. Da iz njenog djela uče o kreposti. Njeno crtanje u bilježnicama djece izazvalo je razmjenu likovnih talenata. Njena iskrenost izazvala je njihovu iskrenost i radost. Tako ih dovodi do Presvetog Trojstva i crkvenog nauka. I ona je mislila da djeci treba prirediti puno namirnica, pa ju je Bog utvrdio da je potrebno osnovno – tijesta, vode - i biti kvasac. Jer tako dajemo prostora Gospodinu da umnoži, preobrazi. Temelj euharistije nije najčokoladnija torta, nego najjednostavniji kruh. Ostavimo Bogu završni čin. To osvještava realnost da je sve što imamo Božji dar i milost. Dobro i bolje neka prinosi čovjek, a najbolje neka daruje Bog. Učitelji se mogu zamarati (svojim) 'kolačima', a djeca su željna čistog, domaćeg, mirisnog kruha. Violeta je uspjela kad je počela davati 'kruh'. „Vjeronauk jako volim, uvijek se molim. Netko nas drag uči, nikada nas ne muči! Draga nam je jako, voli je svatko. Uskoro ću vam otkriti ime, zbog kojeg moja pjesma ima rime. Ona je vjeroučiteljica Violeta i nikad nam ne smeta“ piše Lea. Napisali su joj i pjesmu čija su prva slova vjeronauk. Upitani što je sve Bog stvorio, Tin (2. r.) kaže: Bog je stvorio sunce, jer nije vidio hodati po mraku. A, prvašić Luka: Bog je stvorio kokoš koja, kad se očerupa, postane piletina.

Terezijine ruže s neba

„Ljubav nije da se ima. Ljubav se ima da se daje. U Bogu ne vrijede zakoni fizike i matematike. Koliko god imali problema s manje prijemljivom djecom, po ponašanju drugih sve se stosturko vrati. Nekad se čovjek pita koji je smisao tog rada. No kad ti učenik kaže 'Falite nam', kad prvašić Antonio kaže da se Isusovi učenici zovu postolari (pa nisu li baš to apostoli), a Vito kaže da je Bog nakon stvaranja zemlje upalio lampice, svaka briga i pitanje se zaborave i pobijede. Imam iskustvo, kad god sam bila 'u bedu', kako me Bog miluje po toj djeci i koliko mi po njima govori. Jednom sam iz šale rekla 'Please, sit down', a dječak mi uzvrati 'Učiteljice, zašto pričate engleski? Zašto ne pričate vjeronauski'. Vrate te bitnome. Vrate ti ljubavlju. I vidiš da ima smisla živjeti to zvanje i poslanje“ kaže Violeta. Voli sv. Malu Tereziju čiji su zaštitni znak ruže. Nezaboravni joj je dar kad je bila u molitvi Devetnice svojoj zaštitnici, a njena ju je nebeska prijateljica tako iznenadila i počastila da joj je svakog od tih dana u Devetnici netko od djece donosio naslikane ruže, kako inače nikad nisu činili. Dora je u vrtu ubrala ružu i osušene latice zalijepila u bilježnicu iz vjeronauka. Vrhunac je bio kad je Bruna donijela tri ruže: jednu za razrednicu, drugu za profesoricu i treću za svoju vjeroučiteljicu. Kad je odlazila s jedne zamjene, Gabrijela je svojoj vjeroučiteljici napisala: Dobrih ljudi malo ima, i zato se ponosimo njima. Kad odlazi dobar čovjek, pomisliš da je to zauvijek. Ali nije, dobro znaj, uspomene sve u srcu sačuvaj. Kad ti teško bude i kad izgubiš vjeru u ljude, sjeti se da negdje postoji duša koja te voli i sluša. Dječja su srca iskrena i čista, a duša im od radosti blista. Kad ta srca nekog zavole, ta ljubav traje i dulje od škole. Možda ćemo se ponovno sresti, negdje na životnoj cesti. Nek' dobrota u vama i dalje cvijeta, volimo vas draga naša učiteljice Violeta.

Kad čujemo o nasilju u školi, štrajkovima profesora, propitivanju smisla vjeronauka u školi – sjetimo se da postoje brojna djeca, poput Nike i Klare, koji daruju srcem većim od novca. I da su brojni učitelji darovani situacijama i riječima koje te mogu nahraniti baš kad ti treba. A mnogi scenaristi ih moraju izmišljati, domišljati, razvijati u mašti, jer bi baš takve bisere, aforizme i dijaloge, kao žive i izazovne, htjeli u svojim redcima. Dobar učitelj, i svi mi, možda da naučimo da(ro)vati i peći kruh. A drugi će nam, Bog i dijete u školi, uzvratiti najljepšim kolačom. Nekad i kolačima od dizanog tijesta, gdje ide kvasac. Koji ne uspijevaju svima i ne umije ih svatko ispeći. A ono što ne umije svatko, znači da je osobito vrijedno. Znači da je taj umjetnik i da može poučiti umjetnosti života.