Let iznad osinjeg gnijezda

Teško nas više što u društvu može pozitivno iznenaditi, pokrenuti. Kao da više ne mogu zaživjeti  afirmativne novosti, drugotnosti koje uspijevaju postati znakom, institucijom načela, hrabrog stvaralaštva. Tim više treba izraziti priznanje moralnom divu koji je bio čin zdravog prkosa, podsjetiti na elan koji je osvajao vrijednosne pristalice, ali i intrigirao suprotnu stranu i izazivao njihovo poštovanje. U mraku se i najmanja žigica vidi, u prostranstvu svjetla i najveći plamen nije primjetan. Zar nam je sloboda otegotna okolnost? Ne znamo li je živjeti u korist  probitaka za dostojanstvo čovjeka i društva?

Kako se to nekad uspješno u mraku radilo, pokazuje svijetli pedesetogodišnji društveni znalac! Slaveći pedeset godina svoga izlaženja (1963-2013), hrvatski katolički tjednik Glas Koncila (GK), svjedok i glas polustoljetne hrvatske stvarnosti, može prozvati aktualnu sveopću letargiju.

Čestitke jubilarcu koji je više od polovice svoga vijeka izlazio u vrijeme komunizma! Kako se ne zapitati kako je takav 'znak osporavan' uspio oživjeti, a kamoli trajati, na javnoj sceni kada su sva glasila bila pod kontrolom Partije! Izniman uspjeh je da se u vremenu sveopće kontrole, kao nekontroliran, uopće uspio pojaviti! Protagonistima Glasa Koncila na ruku su išle povijesne okolnosti. A kako se mi njima koristimo? Prije će biti da se okolnosti koriste nama. Naime, u tom su razdoblju iz zatvora počeli izlaziti posljednji svećenici osuđeni na duge kazne, Jugoslavija je počela otvarati granice za odlazak 'na privremeni rad' u inozemstvo. Povratak Jugoslavije u civiliziranu međunarodnu zajednicu poticao je na stvaranje diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom, što je učinjeno 1967. g. S crkvene strane, odlučujući je bio epohalni događaj Drugog vatikanskog koncila (1962-1965), kao povod pokretanju biltena 'Glas s Koncila'. Izašao je u jedanaest brojeva a uređivali su ga i na ciklostilu ručno umnažali zagrebački franjevci s Kaptola. Potražnja je bila veća nego su ga mogli umnožiti. Informirali su javnost o Drugom vatikanskom koncilu, događanjima i smjerovima u životu Crkve. „To je bilo posebno značajno. Jer ako je inače u Crkvi bilo govora o javnosti, to je bilo isključivo negativno. Tako je iz tjeskobe, što će Crkva u Jugoslaviji, Hrvatskoj, saznati o Saboru, rođen 'Glas s Koncila'“ kaže mons. Ivan Miklenić, glavni urednik GK-a već 22 godine.

Otisnut, ali ne distribuiran

Nakon prihvaćenosti, franjevac Zorislav Lajoš je, u vrijeme pape Pavla VI., nasljednika Ivana XXIII. koji je Sabor započeo, uspio na rotaciji umnožiti letak u Zagrebu. Možda bi se moglo nešto pokrenuti, mislili su. Prije odlaska u Rim na drugu sesiju Koncila, tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Šeper želio je da franjevci nastave to djelo. To više nisu mogli, pa je Šeper pozao župnika Vladimira Pavlinića, koji je sa sobom poveo kolegu, grkokatoličkog svećenika sa Žumberka don Živka Kustića. Oni su priredili prvo izdanje 'Glas Koncila'. Nadnevak prvoga broja je 29. rujna 1963. g. Bio je otisnut, ali nije išao u distribuciju. Partija se uplašila da je ipak riječ o ozbiljnoj novini, a ne o biltenu.

Metoda 'svete vodice'

Glas Koncila se tiskao u Informatoru. To je bila tiskara beogradske novine Borba koja je izlazila na ćirilici u Beogradu i na latinici, ekavicom, u Zagrebu. Zanimljivo: ta se  jugounitaristička utvrda usudila tiskati hrvatsku crkvenu novinu, a tiskare na čelu s hrvatskim komunistima nisu se usudile preuzeti tisak GK-a. Bilo je važno da, o čemu god se pisalo, uz to bude biblijski citat, pobožni rječnik, crkveni dodatak, kako 'čitatelji' ne bi spočitnuli da je novina izašla iz crkvenog okvira. Naime, u jednom nastavku životopisa bl. Ivana Merza u časopisu Veritas – Glasnik sv. Antuna Padovanskog, koji je 1961. g. obnovio izlaženje, činilo se da u njegovom životu nema ništa vjerskog. Nastao je problem. Poučeni tim iskustvom, urednici GK-a su razvili tzv. metodu svete vodice – svaku stvarnost potkrijepiti pobožnom mišlju. Rukopisi su se nosili u tiskaru, a otisci su uvijek išli u tri primjerka: jedan primjerak za korekturu, drugi za rezervu kao podloga za daljnji rad, a treći primjerak išao je za 'kontrolu'. Partija je tako već u fazi stvaranja novine imala uvid u njen sadržaj. Ipak, usprkos tome - Glas Koncila nikada nije doživio cenzuru!

Zabrana da, cenzura ne

Zakon nije omogućavao cenzuru, nego zaplijenu i zabranu, nakon što je novina otisnuta. Bilo je zabrane, ali ne cenzure. U drugim zagrebačkim tiskarama, drugim crkvenim listovima su zaustavljeni strojevi, kao upozorenje za daljnji ne-tisak, ukoliko ono što smatraju potrebnim ne promijene. Glas Koncila u 'srpskoj Borbi' to nikad nije doživio. U zemljama Varšavskog bloka Crkva je mogla izdavati novine od strane društava koje je osnovala država ili partija. Bili su kontrolirani. Slično iskustvo tome bilo je Udruženje katoličkih svećenika u Hrvatskoj koje je izdavalo godišnjak 'Dobri pastir' koji je bio nadziran. Tako je bilo u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj. Glas Koncila je počeo izlaziti na formatu pola od današnjeg standarda. Kad je za Božić otisnut na velikom formatu u kakvom sada izlazi, javilo se pitanje da li zaustaviti novine koje se rađaju. „Preporučamo svim vjernicima neka čitaju Glas Koncila“ potpisana je rečenica svih biskupa Jugoslavije koji su su bili na Saboru u Rimu. U vaganju da li pustiti, Partija je shvatila da bi zabrana za njih bila veća šteta, jer to ne bi značilo sukob s nekom grupicom u Zagrebu, nego s cijelim episkopatom.

Sve prolazi, ali Stepinac ne!    

Prvi zaplijenjeni broj GK-a bio je 1970. g., kada je iz L'Osservatore Romano preveo članak o kardinalu Alojziju Stepincu povodom desete godišnjice njegove smrti. „Preko toga nisu mogli prijeći. Bio sam gimnazijalac. Sjećam se da smo cijeli dan parali tu stranicu, da ostalo može ići u distribuciju - ali bez te stranice. Pamtim to, jer smo zauzvrat za taj rad dobili jako dobre, prave kožne nogometne lopte“ sa smješkom se prisjeća Miklenić. Postojanje GK-a bilo je vlasti od političke koristi, jer je Jugoslavija, osim u prilog diplomatskim odnosima sa Svetom Stolicom, Zapadu pokazala da je jugoslavenski komunizam drugačiji od sovjetskog. Iako manipulativna igra koju je izvlačio po potrebi Zapadu, Glas Koncila je bio dokaz veće slobode.

Idemo širiti prostor slobode!

... rekli su tada članovi redakcije, znajući čitati znakove vremena. „Idemo otvarati teme, ići malo na rub, pa ćemo vidjeti reakcije. Puno puta smo napravili broj pa smo čekali što će biti: zaplijena ili napad u novinama“ sjeća se Miklenić 1980-ih. Četiri zaplijene GK-a loše su odjeknule u svijetu. Jugoslavija bi došla na tapet, da to ipak nije vjerska sloboda. „Pa su rekli, nećemo više plijeniti, nego ćemo polemizirati. To u redakciji nismo znali. Ali, ako se pojavi neki javni napad, koji su pisali novinari vjerske komisije ili funkcionari, znali smo da će na tome stati. To je bilo dugo razdoblje. Znali smo, neće biti zaplijene, možemo ići dalje. Na fini način smo se usudili ulaziti i u polemike“ kaže Miklenić. Ustav Jugoslavije je jamčio vjersku slobodu, no praksa je bila drugačija. Taj prostor, između krute stvarnosti i proklamiranog načela, bio je prostor za GK. „Mi smo mogli hodati u tom prostoru i reći 'Ustav kaže tako, a stvarnost izgleda ovako'. Jedna profesorica u Vojvodini dobila je otkaz jer je vjernica. Velike afere bi i vani odjeknule. Pazilo se da nešto ne prodre u svijet, da GK nešto ne objavi. U Zagrebu nisu davali građevinske dozvole, pa su se ilegalno počeli graditi prostori za okupljanje vjernika. Partija je to željeli sakriti, a GK je o tome izvijestio. GK je bio društveno relevantan u nizu slučajeva“ kaže Miklenić. Ističe: u monolitnom totalitarizmu koji želi sve pokrivati, samim postojanjem GK-a, u javni prostor ušao je novi svjetonazor koji više nije bio pod kontrolom Partije. „Stvorena je pluralna situacija. To su prepoznali mnogi drugi, i koji nisu bili vjernici, ali su bili nezadovoljni s komunističkim režimom. U tome su prepoznavali svoju šansu. Glas Koncila je živio i stvarao prostore slobode u tadašnjem vremenu“ podsjeća Miklenić na Kustićevu rečenicu.

Vlast novim ljudima!

Partija je u svemu bila prisutna, a jedini drugačiji glas i svjetonazor zastupao je GK. Samim time je odskakao. Tretirao je društvena pitanja bez verbalnog delikta. Objavio je događaje iz Albanije, Češke. Čitajući to, ljudi su prepoznavali vlastitu situaciju govoreći: „Tako se događa i kod nas“. „A mi to nismo rekli. I nitko nas nije mogao zvati na red, da krivotvorimo našu stvarnost, napredak i slobodu u Jugoslaviji. Kroz takve vijesti, šifrirane poruke, ljudi su prepoznavali mračnu situaciju u svojoj zemlji. Kad je pao Berlinski zid, GK je objavio da je u DDR-u vlast dana novim ljudima. Na prvoj stranici je poput parole pisalo: 'Vlast  novim ljudima'. Ljudi su rekli: 'Pa i mi želimo dati vlast novim ljudima'“ podsjeća Miklenić.

Nepoćudan zbog dobroga

Paradoksalno da je zbog pisanja o dobru, GK nepoćudan za različite režime. Samo zbog iznošenja činjenica koje nisu odgovarale vlastima. GK piše po ćudi istine, kaže Branimir Stanić, urednik mjesečnog priloga 'Prilika' GK-a, ističući da je na putu do čuvanja položaja, GK mnogim karijeristima bio smetnja. Zato može biti ponosan da nikad nije objavio neistinu, makar bio klevetan. Kustić je bio osuđen uvjetno na dvije godine zatvora. GK je bilo opasno primati. Ta je novina u rukama bila znak borbe za neovisnost i za stav. Kad se pozvalo čitatelje na pretplatu GK-a 1970-ih, na dnu stranice je bila napomena: „Kome je neugodno, GK može doći umotan u paket, da se ne vidi što dobivate“. Usprkos strahu, mnogi mu nisu odoljeli kao glasu slobode u mraku komunizma i sveopćih zabrana.

„A gdje su novinari iz Glasa Koncila?“

Oduševljenje Drugim vatikanskim koncilom je bilo veliko. Malo tko je očekivao da će zemlja uskraćenih sloboda tako brzo djelovati i pokrenuti novinu koja će izvještavati o Saboru. Papa Pavao VI. bio je oduševljen tim koncilskim plodom, osobito jer je taj vjetar puhnuo u komunističkoj zemlji. Imidž GK-a kao jedinog neovisnog lista u Jugoslaviji bio je prepoznatljiv u zemljama Zapadne Europe. Intervju GK-u dali su Luciano Pavarotti, Franz Beckenbauer, znajući da govore u novinama koje su simbol nečega velikoga u tadašnjoj državi. Papa Ivan Pavao II. na svojoj prvoj audijenciji 1978. g. s pozornice u dvorani među prvim je upitao: „Jesu li tu ovi iz Glasa Koncila?“. Nije bilo lako izaći iz zemlje, no novinari GK-a su putovali prema Rimu. Papa im je čestitao obljetnice, što dodatno potvrđuje ljubav između papa i GK-a.

Izvor za pravo stanje stvari

Dramatičnih 1990-ih godina, GK je bio uvaženi izvor stranim agencijama, medijskim i političkim institucijama, za vjerodostojnost prikaza stanja u Hrvatskoj. Iz vremena prvih pregovora s međunarodnom zajednicom, postoje zapisnici da je kao relevantni izvor uziman Glas Koncila. Kada je GK pisao o nekom ratnom događanju ili stradanju, znalo se da je to istinito, vjerodostojno, činjenično. Da nije politiziranje, ideologiziranje, napuhavanje brojeva ili umanjivanje. GK je relevantan i danas u vrijeme netočnih interpretacija o Crkvi. „Tko želi odlučivati, mora imati prave informacije. Zato je GK potreban. Tko zaista želi poznavati situaciju, čita GK, uključujući i strana velesposlanstva“ kaže Miklenić. Kao v.d. direktora, na čelu je tvrtke koja sad zapošljava 35 ljudi. Tu su još Mali koncil MaK, izdavačka djelatnost različitih knjiga. Nekad je GK izlazio u 180 000 primjeraka redovite naklade i 245 000 za blagdane. U BiH bi odlazilo 15 000 primjeraka, za razliku od sadašnje dvije tisuće, u Vojvodinu je išlo i do 6000 komada. Ipak, sada je naklada GK-a  veća od svih tjednika informativnog karaktera u Hrvatskoj zajedno.

U čemu su sve inovativni?

Osim u društvenom smislu, GK je prvi činio iskorake i u tehnološkoj domeni. U komunizmu je bilo teško doći do fotografskog materijala, pa se GK dosjetio da ga sam uvozi. Zato je mons. Mijo Gabrić pohađao tečaj za fotografa i otvorio obrt po kojem je uvozio fotografski materijal, da bi stranice GK-a bile kvalitetnije i bolje. GK je prvi tjednik u Hrvatskoj na internetu, želeći tako doći i do publike u dijaspori. GK su prve novine u sadašnjem formatu tiskane u boji, prije svih novinskih izdanja na papiru u Hrvatskoj. Osim što piše po ćudi istine, što ga sada razlikuje od mainstream medija? Drugačiji je jer ima više teksta nego fotografije. To je retro, a retro je sada in, poručila je zagrebačka mladež u čestitci GK-u na njihovoj svečanoj akademiji, kada je, na način izvan standarda i očekivanoga, obilježen vrijedni jubilej zlatnog izlaženja. Naime, uredništvo GK-a te je večeri pred biskupima i velikanima hrvatskog klera, poput o. Bonaventure Dude, glavnu riječ dalo mladima koji su briljirali u humorističnom i lucidnom prikazu 50 godina izlaženja GK-a. Saznali smo tada da je i kardinal Josip Bozanić u služenju vojnog roka bio dva dana u zatvoru, zbog primjerka zabranjenog GK-a. Pokazuje to da i ovaj naraštaj Redakcije vjeruje potencijalu i talentu mladih, kao što su prvoj redakciji GK energičnih entuzijasta vjerovali njihovi nadređeni kolari i biskupske kapice prije 50 godina.

I danas GK širi prostore slobode!

Odnosno, profesionalno živi novinarstvo, znajući se odgovorno ophoditi s tim velikim darom – slobodu živjeti hrabro i konstruktivno. Tako činiš, i stršiš. Odudaraš. Bivaš znakom! U sveopćem mraku, znali su ići protiv struje – usprkos naelektriziranosti sa svih strana. Tako čini samo onaj tko je spreman nepotkupljivo graditi i opeći se zbog uvjerenja i ideala. Štoviše, tko je spreman izgorjeti. Kako tek onda, iako je teže, ali je uzvodno, ne bi plivali u okolnostima raznobojnih svjetala demokracije – čija su zraka glas-koncilaši otpočeli biti prije pedeset godina! I zanimljivo: upravo su glavni urednici GK-a, niti osobno na tome ne radeći, postali citirani i p(r)ozivani društveni sugovornici i komentatori iz Crkve, po principu iščekivanja 'A što će oni reći': Živko Kustić i Ivan Miklenić. Ako sada GK više ne odjekuje zvonko kao nekad, to više govori o naravi društva, nego o profilu novine. No sigurno odjekuje tamo i gdje ne vidimo, u onome i što ne znamo.

Zapitajmo se!

Gdje je sada takva odvažnost i sinhroniziranost (mladenačkog) poleta za stvaranjem novoga, autentičnoga, i hijerarhijskih struktura sklonih okoštalosti po načelu 'Ne talasaj'? Danas čujemo 'Nema novca' – za više, bolje, drugačije. Ili, za svaki veliki projekt, treba puno novca. A preporuča se i u izjašnjavanju stavova kalkulirati. Izgleda da su prije 50 godina u zatvorima bila samo tijela, a duše i volje ljudi letjele su visoko, visoko, ne drhteći niti strahujući od najvećih osinjih KP gnijezda. Imali su htijenje i znanje! I podršku - od Kaptola do Rima! Srce se sjedinilo i rukovalo s umom, baza s vrhom! Za biti glasom Crkve, zastupnikom obespravljenog čovjeka i manipuliranog naroda. Danas su mnogi zarobljenici slobode s kojom ne znaju što bi. Odnosno, lakše je kupovati 'sigurnost' novcem, nego se odvažno oslonjati na Providnost – koja jedina umnaža do neslućenog. Cjelokupna stvarnost Glasa Koncila pokazuje što znači dati i dozvoliti misaona i djelatna krila. U tome su uspjeli ondašnji biskupi, svećenici i redovnici. A čitatelji vjernici, ateisti i agnostici, uzvratili su im vjernošću i dočekali to kao dah slobode koja se ne samo u prostranstvu čezne i sanja, nego na svom prozorčiću konkretno živi. Glas Koncila – oslonac čovjeka i prozor Krista koji je rekao 'Ja sam Vrata'!