Može li duh Oluje trajati dulje od bljeska?

Hrvati od svojih institucija najviše vjeruju vojsci. Taj rezultat istraživanja Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, objavljen prije dva mjeseca, dobio je i svoju vizualnu, izvanjsku potvrdu u vojnom mimohodu koji je barem na jedan dan utihnuo verbalna oružja koja se u Hrvatskoj razmjenjuju u dva desetljeća samostalnosti (rat prije toga nije vrijeme disonantnosti). Na drugom mjestu povjerenja je Crkva, zatim institut predsjednika/ce RH. Sve troje su jaki kohezivni elementi čiji je legitimitet najšira baza podrške ili izbora u narodu. Kao građani, gotovo smo u stalnom kontaktu i susretu s Crkvom i predsjednicom. Vojska je u tom tropletu ustanova od izraženo najvećeg povjerenja, civilu najmanje dostupna, kontaktibilna, „običnom“ čovjeku najviše udaljena. U redovitosti života u javnosti, vojska je gotovo nijema u odnosu na svoje okruženje. A postoji samo i isključivo zbog njega. Zbog drugih. Zbog svoje zemlje i ljudi. Otkud povjerenje u ustanovu i ljude koje se smatra hladnim profesionalcima i nedodirljivima? U odnosu hrvatskog čovjeka prema svom vojniku, ne vrijedi ona da je srcu daleko ono što očima nije blizu i nadohvat. To je dublji, nutarnji instinkt i povezanost, ali i znanje, sigurnost, potvrđena povijesna provjera da postoji netko tko zna svoj posao, šuti, a kad treba, progovori bez riječi, trgovine i laskanja, umijećem i raspoloživošću cijelog svog života.

Uoči mimohoda (bit' će tako vjerojatno i nakon njega), uobičajena i očekivana „domaća“ atmosfera. Mnogi su sa zadovoljstvom isticali odbijenice u sudjelovanju svjetskih vojski, jer tima je Hrvatska draža, što je drugi manje značajnom dožive. I dok se podgrijavala atmosfera međunarodnog „fijaska“ hrvatske vojne smotre, po nesudjelovanju stranih vojnika, a formalno saveznika, hrvatski vojnik, do najmlađeg naraštaja, u nepuna tri mjeseca pripreme od najave mimohoda, savladao je nastup i pravila te disciplinirane izvedbe, demonstrirajući uvježbanost i sinkroniziranost. Uz ozbiljna lica u predanom koračanju, dirljivo je bilo vidjeti i uzvratne pozdrave vojnika mahom ruke, osmijehom i podizanjem pobjedničkog prsta ljudima koji su ih pozdravljali. Poruka je to, Nismo mi tu radi sebe, nego vas. Vidimo vas, i uzvraćamo. Hrvatski vojnik raspolaže vještinom, inteligentnom spontanošću koja se ne prenosi samo iz udžbenika i s katedre. Riječ je o osjećaju, titraju duše. To je poziv službe, ali i zov domovine. Onaj (pobjednički) faktor više.

Snaga pokazana na mimohodu

… nije bila reklamno prijeteća, autonomno pozerska. Bila je sva u predanju narodu, činu služenja. Pitomo „skroman“, nenametljivi duh koji ne izlazi iz „svojih okvira“, baš kako se domovina i branila. Hvala je to i nasljeđe i duha i njihovih poginulih suboraca. Iza tih ozbiljnih lica i stupanja krije se radna disciplina i poslušnost kao zrelost. Osobna odluka kojom stvaraš jaku pripadnost, katkad veću od krvnog srodstva, s „braćom po oružju“, čuvanju leđa jedno drugome, a ne modni trend dokazivanja „muškosti“. Jer u Hrvatskoj smo uživo i na najgori način (u)vidjeli što znači biti vojnik i ratnik. Uz to, sustavno se degradirao ugled vojske i njenog opremanja, omalovažava veteranski dio njenog tijela, a sadašnji je ustroj njihov sljednik. Upravo su branitelji u Domovinskom ratu temelj brzinskog a uspješnog stasanja sadašnje formacije vojnog naraštaja, čije je sjeme bačeno a praksa učena u stvarnoj, a ne simuliranoj akciji s mogućnošću ponavljanja, na ravnici i planini, pod kišom granata, najezdom tenkova i aviona. Hrvatska vojska nije se formirala polako u statici i niz godina, nego po kratkom i brzom postupku u najdinamičnijim danima ratne nepredvidljivosti. Usprkos tome, i u situaciji kad se ta služba u zemlji srozava, odlučiti se time „baviti“, dodatna je vrijednost hrvatskog vojnika, PDV bazične hrabrosti. Sva je ta robotika postupanja potrebna za kasnije učinkovito, s (nad)ljudskim likom i znanjem izvršenje povjerenog zadatka, a sastoji se u najplemenitijem instinktu – zaštiti, spašavanju čovjeka. U vojsci nema „šaranja“. Kako tu navadu iz vojarni i vojnih učilišta implementirati u civilni sektor upravljanja?

Svijet mimohode priprema i planira duže unaprijed

U Hrvatskoj „neozbiljna“, u smislu dužine, odnosno vremenske kratkoće ad hoc pripreme, rezultira uspjelom organizacijom koja pokazuje usklađenost raznih dijelova hrvatske vojske, policije i mornarice. I to pokazuje koliko uspješne ljude imamo kad je u pitanju poziv na akciju u malo vremena, a za velika djela. Nedostatak nedugoročnog planiranja kod nas u svemu, pa i za vojsku u domeni koju određuje politika, nedostatak vizije i površne, promjenjive političke okolnosti po diktatu kako se tko sjeti, pokrivaju ljudi koji su stasali u uvjetima još i teže egzistencijalne ugroze, u izolaciji, prepušteni formiranju i vodstvu domaće pameti, srčanosti, stručnosti i znanju. Hrvatski vojnik živi ono što civilnom dijelu Hrvatske kronično nedostaje: svi su u istom kotlu ekonomske nedostatnosti za optimalna ulaganja u razvoj, no mozak vojne odore, uz karakter uređenosti i sistematizacije, predviđanja i budnosti, jednostavno – strategije, zna brzo i učinkovito reagirati u danim i iznenadnim okolnostima. Potvrđuju to i ljudstvom rastrojena, pa opet sastavljena akrobatska Krila Oluje, koji i sutra mogu biti zamijenjeni isto takvim sposobnim upraviteljima letjelica u izvedbi suptilnih poteza. Ako je u dogovaranju i bio predmetom (nastojanja) prikupljanja političkih bodova i trgovine populističkim tezama, generalne probe mimohoda pomalo, a njegova realizacija konačno, ujedinila je u ponos na svoju narodnu pripadnost i državno postojanje, svoj grad i zemlju, svoj sjever i jug, istok i zapad. Istovremeno su letjele misli zašto inače u Hrvatskoj nije moguć duh takvog zajedništva, priznanja, poštovanja i zahvalnosti svome najvećem resursu – čovjeku i pozitivnom kolektivnom osjećaju, koji je nekima već i na terminološkoj razini toliko odbojan da rabe internacionalnog prizvuka riječ patriotizam, a ne domoljublje kao hrvatsku inačicu.

Iako diplomacija Hrvatske

… (realniji izraz od hrvatska diplomacija), tragom mnogih ad hoc koraka vlade koja stvari uvodi na brzinu, diplomatski teren nije pripremila ni ispitala, kako bi saveznici na mimohodu sudjelovali svojim ratnim stijegom i vojnikom… Iako nam u tome, „vezom“ nije pomogla ni činjenica da je vrhovna zapovjednica OS-a dojučerašnja pomoćnica glavnog tajnika NATO-a… Taj mimohod, baš u ovom trenutku, visokog povoda obljetnice akcije kojom je u nepuna četiri dana oslobođeno ono što je bilo okupirano četiri godine, i nije trebao svijetu niti je trebao njegovu potvrdu. Kao poruka i poticaj na barem mrvu ponosa, i nakon dva desetljeća, na barem dnevnu dozu zahvalne osviještenosti što znači imati čuvara svoga doma i tko bdije dok ti spavaš, zbog koga se možeš opustiti, na koga u ugrozi najsigurnije osloniti, trebao je prvenstveno nama, Hrvatima. Mi bi se dokazivali svijetu, a ni sami jedni drugima nismo dokazani, međusobno potvrđeni niti oko temeljnoga dogovoreni. Mi bi goste za uzvanike, a i domaći su u gostima, na vlastitom terenu! Neki drugi vjetrovi zapušu od izbora do izbora. Koja je razlika između izolacije koju su ljudi željni svjetskog protoka velikih imena u Hrvatsku, spočitavali u vrijeme predsjednika Tuđmana, smatrajući tog predvoditelja oslobođenja zemlje odgovornim za našu „isključenost“ od svijeta? I fakta da te u oživljenoj cirkulaciji Hrvatske i inozemstva ta imena posjete, ali i kažu da arbitraža s predumišljajem susjedovog oduzimanja tvoga teritorija, nema alternative?

Mimohod nije imao za cilj demonstraciju oružja

… (koje kažu, i nije tehnološki vrhunsko, po zadnjem standardu) i veličanje sredstava borbenog djelovanja, što tzv. pacifisti prozivaju. Nego demonstraciju ljudske spremnosti. Ono što nas je i obranilo. Zahvala za osigurani život i proslava domoljublja. Doduše, u različitom poimanju i raskoraku njenih sudionika, aktera i promatrača. Uostalom, već je i trasom svog održavanja i simbolično ispisao bit svog sadržaja. Od Avenije Marina Držića, autora stihova koji slave lijepu, dragu i slatku slobodu koju višnji Bog nam je dao, preko Vukovarske do Slavonske avenije, simbola otpora pokoravanju čiju je mirnu reintegraciju Oluja osigurala. Više od pokazivanja mišića i slanja bilo kakve prijeteće poruke, u smislu „Samo se usudi, pokušaj“, taj je događaj bio svjedočanstvo odanosti jednoj službi i pokazatelj čime rezultira profesija koja se obavlja iz uvjerenja, a temelj je spremnost na vlastito i nesebično izlaganje. Bio je to tihi dijalog i ogled između statike VIP lože i dinamike u hodu tolikih ratno-vojnih postrojbi, pred čijom pojavom laiku promatraču proleti pitanje VIP-ovcima: „Vidite, pogledajte njih i kako vas držanjem poštuju, a čime se vi, kojim niskostima i ponižavanjem bavite.“ Bio je to ispit savjesti kojeg vojnici nisu izazvali. Ali duh kojim zrače i spremnost koju su pokazali, drugoga, s imalo savjesti, proziva i progovara (mu), potiče na vlastitu korekciju. Vojno djelovanje očituje potencijal ljudske snage i što sve može istrenirani tjelesni kapacitet koji izaziva i adrenalin. Ljudi vojsci vjeruju iskonski, kao garantu zaštite, bedemu kojem se može prepustiti, jer oni su budni, brzo reagiraju i djeluju bez puno priče. I najveći alfa mužjak ili iskompleksirani muškarac u svijetu civila, u vojsci se ne srami priznati i ponosno istaknuti što znači posluh zapovjedniku i podvrgavanje autoritetu.

Koliko smo zapravo uvaženi?

Mimohod je, doduše, bio skuplji, ali i realni test međunarodnog položaja Hrvatske na interesnoj karti svijeta i uvid kako zazivani saveznici slažu karte s obzirom na aktualni trenutak u znaku američko-ruskog nadmetanja. I nakon dvadeset godina, mimohod je odraz stanja i okolnosti kakve je svijet pokazao prema Hrvatskoj i u vrijeme Oluje. Hrvatska i Hrvati – sami i usamljeni. No, važno je da u ključnim trenucima, „velikim igračima“, poput SAD-a, nismo sputani. Zelena svjetla iza kulisa su važna, i kad se s tobom vidljivo ne korača. I prešutno odobravanje je savezništvo. Jesmo na granici, prijelazu, raskrižju, ali zbog nas se i na naše pozive danas, kao ni na apele prije dvadeset godina, neće, makar i paradno, jer i to je poruka, dizati avioni i topništvo, intervenirati jasno, Hrvatsku vidljivo i na nivou podržati. U ovom slučaju, doduše, na simboličnoj razini. Jer članstvo u NATO-u, u slučaju ugroze, ipak ne bi trebalo poznavati manje i veće članice. Jesmo faktor prelamanja, ali ipak na vagi, prepušteni vlastitim akcijama, a i za njih treba mudro obraditi i tempirati. Da nema takve svjetske bonace i diplomatske nonšalantnosti prema olujama u Hrvatskoj svako toliko desetljeće ili stoljeće, zapravo ne bismo ni znali koliko smo jaki, što sve možemo, niti bi to hrvatsko tijelo bilo toliko istrenirano, da puškom pobjeđuje tenkove i tenisicama čizme. Takva, po ljudskim nerazmjerima bezizlazna stanja, najjači su podražaj i za treniranje vjernosti idealu i vjere duha. Koliko god nekima bila mrsko da Bog ikoju stranu pomaže u ratu, u Hrvatskoj je manjkavo sve te pobjede koje su branile i kršćansku baštinu istoka Jadrana, pripisati samo ljudskom faktoru. Hrvatski vojnici najbolje znaju omjere snaga i međusobne (ne)opremljenosti, i baš oni, u gledanju smrti u oči i klackalicama na život i smrt, znaju što znači utjeha i pomoć s Neba, Bog, Gospa i sveci koje zazivaju. Tragom misli kako je za uništenje neke zajednice dovoljno razoriti njenu prošlost, zadarski nadbiskup Želimir Puljić na proslavi Kažotićeva u Zagrebu rekao je da spomen pojedinaca nije nostalgični vapaj za onim što je bilo, niti labuđi pjev nečemu što je povijest zabilježila. „To je samo prigoda nama da razumijemo odakle dolazimo, gdje se nalazimo i kamo nam je ići i stići. Povijesni spomeni govore nam o ishodištu i hodu, o ukorijenjenosti u konkretnom vremenu i prostoru. Jer, kad se izgubi povijesno pamćenje i sjećanje, preostaje obična, banalna svakodnevica“.

Obrat medija

U toj banalnoj svakodnevici, proslava Oluje onemogućila je različite opcije da se nadmeću u nekad ispraznom prepucavanju. Mediji su, i oni koji su pripremu haške presude generalima pratili kao da žele biti dijelom zemlje čija će se obrana udruženo-zločinački zapečatiti, povodom ove obljetnice predstavili najpozitivnije od svoga poslanja informatora i edukatora. Donijeli su niz dokumenata, svjedočanstava i životnih iskustava kojima se pohvaljuje i veliča mudrost, hrabrost i odvažnost ljudi koji su goloruki pobijedili Golijata; slave se žene braniteljice i otkrivaju djeca koja nisu dočekala povratak roditelja. Toliko otkrivene veličine ljudi koji su i sad samozatajni, kao prije dvadeset godina. Njima nije do imena, nego do izvršenog zadatka i služenja. To treba istaknuti, jer do jučer, u opisu nekog lošeg javnog čina ili propusta, posebno se isticalo, ukoliko je netko sudjelovao u Domovinskom ratu, a sada je raskućen, demoraliziran i poročna, nasilna ugroza za okruženje.

Još je po nečemu hrvatski mimohod specifičan

Mnogi zapovjednici koji su s braniteljima u temelju proslave Oluje, u naponu su životne snage, no više nisu vojno aktivni. Sad su počasni časnici. Nekad bilo, sad se spominjalo. Po nekoj hrvatskoj logici i (ne)prirodi stvari, od njih su sposobniji i u hrvatskoj vojsci su ih nadživjeli službenici koji su djelovali i u JNA. Kad je dvanaest hrvatskih generala i ratnih zapovjednika sa stožernim generalom u mirovini Jankom Bobetkom, u otvorenom pismu javnosti 2000. g. izrazilo ogorčenost kako dio medija i političara govori negativno i sramotno o Domovinskom ratu kao temelju hrvatske slobode, predsjednik Mesić ih je brzopotezno umirovio. Tako generali ne bi istupili u nijednoj zemlji, rekao je. U nijednoj zemlji i nema uzroka, razloga takvom postupku. U kojoj državi njene najodgovornije osobe, institucije, udruge i mediji, promiču negativistički i povijesno nekorektni, neistiniti prikaz svoje obrane, dotle da su i po vokaciji „hladni“ generali, zavapili da se olako ne optužuju i ne blate hrvatski časnici i obrana zemlje, što je ugrožavalo, pokazalo se pred sudištima, i same temelje države. Možda su neki VIP-ovci na mimohodu, u sebi slavili i uspjelo umirovljenje generala koji su te 2000. javno napisali: „Zbog spekulacija i ciljanih dezinformacija u vezi s preustrojem Hrvatske vojske, želimo iznijeti naš načelan stav: podupiremo sve one nakane da se na zapovjedna mjesta postave školovani i najsposobniji ljudi, a to znači oni koji su se dokazali u Domovinskom ratu. Jer Hrvatska vojska je upravo u Domovinskom ratu izrasla u pobjedničku vojsku, s kadrovima i doktrinom koji su to omogućili, a što je kapital koji nitko kome je stalo do sigurnosti zemlje i hrvatske slobode ne bi smio olako zanemariti.“

Otvorena pitanja

Bili smo ovih dana dionici ponosa, no upitan ostaje dublji sadržaj koji ne ovisi o želji viđenih kadeta a na drugim, nevidljivim razinama maršira. I ostavlja tragove. Taj koncept glasi: mladi hrvatski vojnici u našim vojarnama, na početku svoje vojne profesije, u teoriji vojne obuke i klasične strategije, ne uče o Oluji, Bljesku i pobjedničkim bitkama iz Domovinskog rata, kao ni o akcijama koje su im prethodile, a bile su preduvjet i dalekovidna priprema te najveće kopnene bitke u Europi nakon Drugog svjetskog rata. O kojoj predaju na stranim učilištima. Ne poučava ih se temelju i razlogu koji ih je na mimohodu okupio. Među njima su i djeca branitelja, čiji su očevi za prethodnih predsjedničkih mandata, „maknuti“. Umjesto novih ustroja, prenošenja znanja mladima i izgradnje nacionalno-sigurnosnog sustava, odlikovani su činom umirovljenja i prisilnom prekvalifikacijom na obiteljsko-gospodarske obrte i druge tehnologije. Reče jedan vojni djelatnik, tako su brojni iz sustava JNA u Hrvatskoj vojsci, a samo ih biologija prirodnim ciklusom utihe života, može „zamijeniti“.

Dolaskom Kitarović za predsjednicu, u znano orijentiranom Jutarnjem listu, pred naletom istine koja kad-tad razoruža, prije pola godine novinar „revolucionarno“ spominje podatak koji je u bazi već u zastari. A glasi: „Bivša pomoćnica glavnog tajnika NATO-a, školovana i profesionalno formirana na zapadu, prvi put će se suočiti s nikad javno istaknutim fenomenom. Naime, 25 godina nakon raspada bivše Jugoslavije, Glavni stožer i sve rodove Oružanih snaga vode isključivo časnici koji su vojne karijere započeli u JNA. Sam po sebi, oficirski JNA background ne znači ništa negativno, posebno ako je riječ o časnicima koji su dali obol u Domovinskom ratu. Međutim, vrhovni zapovjednik, ali i oni u Ministarstvu obrane, morao bi se okrenuti mentalitetu kakav imaju časnici školovani u samostalnoj Hrvatskoj i koji nemaju vojne kartone po beogradskim arhivskim ladicama.“ Tako ispražnjena, odnosno ispunjena, ostaje VIP loža i nakon ovog vojnog mimohoda.

Hrvatska je, tradicionalno, jedinstvena od (neke svoje) godišnjice do godišnjice. Kao kad se mladić i djevojka, nakon neuspjele veze, jedno drugome jave još samo za rođendan, iz nekog obzira, dok i to sasvim ne prestane. Tako i u Hrvatskoj, (po)veza(nost) u narodu, ili identifikacija vlasti s njime, uspostavlja se od obljetnice do obljetnice. I prati se riječju i imperativom, zapovijedi „Treba(mo)!“. Taj dan trebamo biti jedinstveni, složni. Taj dan nema podjela. Taj dan... Hrvatska (od)živi atribut državnosti od tog dana, do tog dana… Od te godine, do te godine… Dokad i zašto za trajno svjetlo biramo kratkotrajne bljeskove?