Nasuprot tendenciji da se narod i država čine taocem režima
„To je veliko, plemenito i oslobađajuće - činjenica da se stvarnost ne prešućuje, ne ignorira, nego se priznaje. Izraziti svjesnost da bi nešto trebalo, ali se u određenom trenutku ne može. Time se odnos čini živim, održava toplim, ne ledi se, nego cirkulira.“
Iako je većina napaćenih i strpljivih ljudi u Hrvatskoj uglavnom zasićena postupcima koji na međunarodnoj karti uvijek iznova potvrđuju dominaciju velikih i podjarmljenost, trpljenje malih, pa se nameće 'potreba' zadovoljenja dijelom, ako već nije moguća cjelina, treba istaknuti jednu novost, priznanja vrijednu poruku u našem društvu koju je Kitarović poslala s Bleiburga. To je prisutnima i onima koji su to očekivali, smatrali potrebnim da ona tamo bude, njena upućena molba za razumijevanje, u gotovo zamjenskoj formulaciji za traženje oprosta za njeno izbivanje toga dana.
Predsjednica žrtve Bleiburga poštuje, iz osobnog uvjerenja i temeljem smjernica ratnih konvencija, moralno-pravno. Njenim pokroviteljstvom taj je masakr hrvatskog i pripadnika drugih naroda dobio dužno poštovanje s najviše državne razine. Izraziti poštovanje žrtvama komunističkog režima ne znači abolirati zločinačku narav ustaške države koja je postojala netom prije crvene odmazde.
Ta se manipulacija u Hrvatskoj sustavno provlači i nameće – identificirati hrvatsku državu, odnosno sav njen narod, s prolaznim režimom koji dođe i ode. Nitko razuman ne dvoji da su oba režima, ustaški, a poslije onaj komunista izašlih iz odore partizana, bili revolucionarni i na vlast nisu došli demokratskim putem.
No, treba razlikovati nositelje političkog režima od institucionalnog postojanja države koju su određeni vlastodršci kaljali, a opet drugi su je poslije 'u ime države' 'oslobađali'. Od koga? Od vlastitog naroda. U Hrvatskoj još nema procesa ni osude nalogodavaca stravičnog pokolja na Bleiburgu, ali i službeno evidentiranih više od 1700 masovnih grobnica diljem područja od Slovenije do BiH. Nego desetljećima sva osuda pada na cijeli hrvatski narod i državu.
Toliki broj masovnih grobnica, poput sjemenja gusto posijanih križeva koji još nisu ni postavljeni, jer otvori nisu otkriveni, a do jučer su bili i prešućivani, na svim tim razasutim grobljima-poljima-jamama, govori da blajburška odmazda, nije bila trenutna i slučajna, kako se imputira, nego planska i sustavno 'odrađivana'. Ona je bila početak i 'oslobodilačka' naznaka daljnjeg puta. Križnih puteva. Što znači (htjeti) uništiti državu u ime i zbog (ustaškog) režima i može li postojati ikoji racionalni, ljudski, vojni, strateški i povijesni argument kojim se može opravdati ubijanje stotina tisuća ljudi na 'drugoj strani', tematizira i Laudatov film 'Magnum crimen 1945.' čija je premijera 25. svibnja u Zagrebu.
U Hrvatskoj sedam desetljeća postoji mjerenje 'zasluga' nečije patnje i smrti, žrtve naše i njihove. Zastrašujući je i anticivilizacijski odnos vlasti prema stotinama tisuća ubijenih po završetku Drugog svjetskog rata. Ako već više ne može prešućivanje pokolja, nastoji se 'barem' za diskreditacijom neiskopanih kostiju kao žrtava 'drugog reda'. „Iznimno je važno da taj dugotrajni proces suočavanja s istinom pokreće državnička mudrost.
U tom, kao i u svakom drugom procesu, važan je cilj, a do njega gotovo nikad ne vodi lakši put. On katkad mora biti usmjeravan čak i onim odlukama i potezima koji nam se u određenom trenutku, pa i danas ovdje, mogu učiniti nerazumljivima, razočaravajućima, rastužiti nas. Ta naša očekivanja čine nas ljudima. Zato i mi ne izgubimo iz vida naš zajednički cilj, jer proces približavanja njemu već je započeo“.
U tih pet rečenica predsjednice Kitarović upućenih na Bleiburgu puno toga je rečeno. Nedolazak predsjednice u Bleiburg mnogi tumače državničkom mudrošću, temeljeći je na osnovnom pedagoškom načelu – zakonu postupnosti. Ako već osobno ne nazoči među ljudima, njeno pokroviteljstvo nad komemoracijom koju je Hrvatski sabor nakon jedanaest godina, 2012. g., ukinuo, napredak je, „ispravljanje još jedne povijesne nepravde, počinjene sjećanju na žrtve, usporedno s mobilizacijom hrvatskih državotvornih snaga“, poručuje Kitarović.
Činjenica da vlast jedne države, u vlastitoj zemlji, među vlastitim narodom, izbiva s komemoracija predaka istoga, počinjenih od strane nacističkih kolaboracionista ili partizana/komunista u Hrvatskoj, teži je put koji nam se „može učiniti nerazumljivim, razočaravajućim, rastužiti nas“.
Ljudska očekivanja su legitimna, kaže. Diplomatski postupak - nedolazak u Bleiburg na dan komemoracije - nediplomatski, iskreno ljudski protumačiti - na način, znam da neke to može rastužiti i razočarati - nije uobičajena gesta koju se narodu upućuje s državničkih razina. I utoliko je vrijedna – jer je rijetka, iskrena i neposredna.
Može se promatrati i u svjetlu izjave Kitarović u njenoj kampanji: „Ako pogriješim, imat ću snage priznati i ispraviti pogrešku“. Ovdje nije konstatacija greške, ali, ponajviše misleći na žrtve, nije htjela prešutjeti sudionicima komemoracije razumijevanje za njihovo očekivanje tamošnjeg susreta s predsjednicom. Tu je težnju osjećala, i predsjednica joj je odgovorila. Prisutan je tu i faktor 'ženskog genija' kojem je emotivni izraz i geste bliskosti gotovo nutarnje kodirana snaga.
Ta je poruka Kitarović izraz partnerskog odnosa, nezatajenog osobnog glasa i pružene ruke narodu, njene potrebe da moli za razumijevanje i strpljivost. Vjerujem da je svatko od nas imao to iskustvo u nekom odnosu u svom životu. Iskustvo koje pojedinca oslobađa, kad se druga osoba izrekne; kad prizna da zbog određenih razloga ne može, a htjela bi nešto učiniti, nekim činom ili susretom te darovati.
To je veliko, plemenito i oslobađajuće - činjenica da se stvarnost ne prešućuje, ne ignorira, nego se priznaje. Izraziti svjesnost da bi nešto trebalo, ali se u određenom trenutku ne može. Time se odnos čini živim, održava toplim, ne ledi se, nego cirkulira. To je pretpostavka opstanka, izgradnje odnosa među ljudima koji se vole i poštuju bez maski i konstruktivnom procesu smjera. Tako izražena želja, gotovo je u rangu učinjenog djela.
Netko će reći, ako je to izraz državničke mudrosti, nije baš i odvažnosti. Konačno, ako stalna obazrivost prema nekome postane matrica upravljanja državom, to ne može podići snagu njenog postojanja i od strane drugih partnerskog uvažavanja. Predsjednik Franjo Tuđman državu je stvarao u složenim unutarnjim i vanjskim okolnostima. Posljednji epitaf njegove beskompromisne zauzetosti za suverenu Hrvatsku tako je često spominjani izostanak istaknutih svjetskih vođa na njegovom sprovodu. Onaj tko ga želi ocrniti i zapečatiti kao ne-poštovanja vrijednog, to vadi kao zadnji potvrdni argument u prilog njegove navodne odbojne autoritarnosti i omraženosti u svijetu.
Onaj pak, kome je čovjek koji je s braniteljima predvodio stvaranje države, velik, izloživši se pritom i ne/simpatijama svjetskih glava koji kao trajnim nalogom imaju označene karte svog utjecaja s istoka i zapada, baš taj 'izostanak' može biti pokazatelj i adut kako se 'kažnjava' odvažna državnička 'solo igra' koja nije na koljenima pred interesnom podjelom moćnika, nego osjeća povijesni kairos i vjeruje u snagu i zasluge svoga naroda i državotvorne bi/nećeš povijesti kojoj je Tuđman početak nove etape odredio.
Spomenutim rečenicama na Bleiburgu predsjednica odudara od dosadašnje prakse komunikacijskog ignoriranja želja i potreba hrvatskog naroda kao sugovornika vlastodržaca i predstavnika zemlje čiji je on suveren. To je osvježenje, osobito u ovim godinama vlasti koja bahato ignorira svoj narod kao partnera za razgovor u nizu različitih prigoda i staleških razina.
Slanjem za svoju izaslanicu osobe koja se stručno bavi istraživanjem blajburškog pokolja, Kitarović potvrđuje svoje više puta izraženo nastojanje da želi promicati glas stručnjaka, znanstvenika i istraživača, nasuprot politikantskih spletki i ideologa. Glede Bleiburga, manipulacija i zamjena teza je strašna. Potrebu pijeteta žrtava tolikih nedužnih civila, usprkos povlačenju i naci-suradnika, gazi kršenje svih pravila ratnog postupanja u odnosu pobjednik/poraženi. Toliki desetljećima presuđuju onima koji nisu niti identificirani (kamoli procesuirani), prebacujući lopticu s opravdanog žalovanja za ubijenima na navodnu žal za nestankom kvislinške države.
Ako su već, valjda s razlogom, svi ti vojnici i civili bježali od crvene petokrake, da su ih ovi barem razuvjerili i svojim postupkom demantirali, kako nema razloga za njihove strahove; nego su njihovu bojazan istrebljenjem bestijalno potvrdili. No, termin ustaša je trajna i uvijek iznova ponavljana rezerva kojom se etiketirao svaki pokušaj hrvatske vlastitosti. Tu je metodu klasičnom podvalom i patološki destruktivnom, kao ništa novo, prozirno, jadno i zapravo površno, prozivao, a u svojoj duhovnoj i intelektualnoj mirnoći je i sam podnio i akademik Ivan Supek, građanin svijeta, čija je stota godišnjica rođenja upravo obilježena.
I on je podsjećao kako je među 'svojima', komunistima, ustaša odjednom postao i tako označen bio i sam Andrija Hebrang stariji. Ta jedna riječ je kocka domino-efekta koja se baca kad god se želi srušiti svaki zdravi, normalni hrvatski integritet, osobnost i proces. Tragom one Isusove njegovim učenicima, ako su njega progonili, gdje nas neće, moglo bi se reći, čemu se čuditi – ako su Supeka i Hebranga 'poustašili' i pustošili, gdje tolike 'manje' neće…
Kitarović upozorava na manipulaciju žrtvama kao grijeh počinjen s namjerom u totalitarnom duhu, kao što je s namjerom proveden i u vrijeme likvidacija. S tim se teretom nikad nismo suočili na pravi način, kaže, a nacionalni konsenzus na nezdravim temeljima ne jamči prosperitetnu državu. Jer nije zdravo, najblaže rečeno, gaziti ikojeg čovjeka i opravdavati njegovo pogubljenje (u slučaju Bleiburga riječ je o masovnom istrjebljenju) u ime bilo koje ideologije i režima, po načelu, 'ubij ga/ih, zaslužio je/su'.
„Gdje god postoje jasne i nedvojbene činjenice da je počinjen zločin nad civilima, ranjenicima, razoružanim vojnicima ili bilo kojoj drugoj ratnoj i poratnoj državi, komemoracije se trebaju održavati na najvećoj nacionalnoj razini. Samo ona država i samo ona vlast koja će imati hrabrost, mudrost i iskren osjećaj pijeteta, u stanju je to i provesti“ poručuje predsjednica na mjestu koje je bilo 'ogledni primjer' i naznaka smjera pobjede antifašista u ime kojeg oslobođenja su komunisti svijeta poslije ubili više od sto milijuna života. Kitarović je i tada potvrdila kako želi promicati ljude i ustanove koji stručno utvrđuju neprijeporne činjenice, te su stvarni pokazatelj institucionalnog i materijalnog pristupa istinskom vrednovanju statusa žrtve.
Nasuprot potpunom izostanku bavljenja tim mrakom hrvatske povijesti koji je desetkovao sve koji su bili svoji i misleći, samostalni glavom ili plugom, i izborom Esih, predsjednice udruge 'Hrvatski križni put', predsjednica pokazuje da želi dati glas nepotkupljivoj istini i radu koje će biti najjači odvjetnik, nasuprot 'đavoljih odvjetnika' kojima je mrska i sama pomisao na suze ožalošćenih potomaka smaknutih na znanim i neznanim poljima.
