Ne daj se, Alma Mater!

Ah, ta zaostala Sorbona. Kome danas, u 21. st., u kojoj sekularnoj državi, a u vidu međunarodne razmjene studenata, na kojem sekularnom sveučilištu u svijetu, nešto znači diploma tog osamstoljetnog simbola europskog visokog obrazovanja? Je li njen osnivač u 13. st., svećenik Robert de Sorbon, kancelar sveučilišta i osobni ispovjednik kralja Luja IX., svoje znanje, vrijeme i umijeće raspodjele novca, morao uložiti u osnivanje fakulteta? Naziv mu je sinonim za vrhunske kriterije akademske zajednice; teološki fakultet u temelju je utjecajnog i jednog od najstarijeg svjetskog sveučilišta. Jesu li Parižani bili toliko ovozemaljskim kultom štovanja osobe zaneseni i nerazboriti, da su fakultet imenovali prezimenom svećenika - de Sorbona - utemeljitelja sveučilišta u Parizu 1257. g.? Kako to slobodarski i revolucionarni Francuzi post-srednjovjekovlja, u odizonosti spram ikojeg mirisa (opijuma) religijskoga, zbog nanesenih boli tijekom višestoljetnog (mračnog) studiranja na Sorboni, nisu preimenovali to mjesto biblijskih vrijednosnih korijena, u Sveučilište Robespierra! Što se još usudio Sorbon? Veličati ne samo znanje, nego i humanost. Kako se samo taj sveučilištarac usudio oživotvoriti biblijsku vrednotu milosrdnog Samaritanca? Njegovo geslo je bilo: „Živjeti za dobrobit društva, zajednički moralno i solidarno"! Pogubne li biblijske vrijednosti za geslo svjetskog fakulteta: opće dobro, zajedništvo, moral i solidarnost! Potvrdio je to Sorbon konkretno. Taj je teolog započeo rad želeći napredak za materijalno slabe; da doktorat stekne šesnaest učitelja humanističkih disciplina siromašnog statusa. Za poučavanje Maison de Sorbonne dobio je sponzorstvo francuskog kralja i odobrenje pape Aleksandra IV. Tko je u Hrvatskoj vidio poticati progres, i to siromašnih. A tek opće dobro i zajedništvo? U skladu s najnovijim dostignućima nano znanosti, to treba rascjepkati na atome.

Boli li te, Stara Majko?

Kada sekularni prosvjetitelji spočitnu 'Crkva je i mogla osnivati sveučilišta jer je imala novca', kao da je kler bio preteča fiskalnih otimača i nacionalizacija crvenih i crnih 20. st., sami sebi 'skaču u usta'. Mržnja i ideologija toliko zaslijepe, da i ono što je logično učine proturječnim. Crkva je imala novca i ulagala je u što? U škole i sveučilišta. Za koga? Za drugoga. Ili, biblijska vrednota – za bližnjega. Ne samo čovjeka u potrebi. Nego, opet biblijski, Nema više rob, slobodan, bogat, siromašan. Prva sveučilišta, otvorena željnima intelektualne poslastice (biblijski – rasti u dobi i mudrosti), nastajala su uz vjerske škole. Dozvolu za otvaranje sveučilišta davali su pape papinskom bulom; bili su nezavisni od svjetovne vlasti, posebnih sudova, što je temelj i sadašnje autonomije sveučilišta. Je li tijekom stoljeća samo Crkva imala basnoslovnog novca? Nisu ga imali državnici, velikaši, dvorsko/dvorjanske intelektualne elite, preteče današnjih naprednjaka željnih autonomije od svijeta iz kojeg su ponikli? A onda, kad su, kao uzvišena klasa, okusili čari laboratorija, mogućnost manipulacije i zarade informacije i produkta, poželješe se iskorijeniti iz zipke koja ih je rodila. Biblijski rečeno, znanje napuhuje, ljubav izgrađuje. Zašto imućni visoki staleži, s hrpom novca od nameta nad potlačenima, nisu osnivali sveučilišta? Jer (im) nije bilo isplativo. Čujemo li i sad taj argument, odnosno vidimo praksu kod izdvajanja proračuna? (Neka) znanost i kultura ne donose praktično primjenjivi, multiplicirajući korporativni, tehnološki, biokemijski profit, pa ulaganje u sveučilište ispada neisplativa zabava. Ili, teološka, biblijska kategorija – caritas, philosophia – služenje, ljubav prema mudrosti, znanju. Tko je u sekularnom 21. st. vidio umom raditi, znanja prenositi, a pritom džep opipljivo i odmah ne puniti! Čemu u Hrvatskoj izbor rektora koji dolazi s humanističkog fakulteta, u vremenu navale na provjeru i procesuiranje lažnih diploma, u paktu (građanski, humanistički) neodgojenih i podmitljivih profesora i studenata.

Odvažnost, emocija, pomirljivost

Dr. Damir Boras, novoizabrani rektor Sveučilišta u Zagrebu, na početku nove službe pokazao je tri poželjne znanstvene (kao i biblijske, općeljudske) osobine – odvažnost, emotivnost i pomirljivost. Odvažnost i hrabrost, jer se u 21. st. Boras usudio, drznuo, izustiti sintagmu 'biblijska vrijednost na sveučilištu'. Ta moralna postavka i isticanje korijena stabla koje je rodio prva sveučilišta svijeta sad je u rangu razloga za lomaču, a zazivaju je osuditelji iste. Dobrohotni Boras je mogao predmnijevati reakciju sekularnih imperatora, koji uporno podcjenjuju i ignoriraju činjenicu (nije moguće da ne znaju) da je među deset najstarijih sveučilišta svijeta, sedam europskih, (Bologna, Pariz, Oxford, Montepelier, Cambridge, Salamanca, Padova) - s kontinenta čiji su korijeni i motivi u promicanju humanističkog i tehnički primjenjivog nauka bili biblijski, kršćanski. Čovjek je sustvaratelj, sukreator, suradnik, tragatelj i pronalazač; sumnja, pita i divi se – sve redom biblijske, a čini mi se i znanstvene vrijednosti. Emotivnost, jer muškarac, k tome informatolog, rektor, naočigled uvaženih sveučilištaraca, ne plače. Pustiti suzu znači dopustiti i duhovnom dijelu svoje osobnosti da se izrazi. Ne zaustaviti emociju hladno, razumom, jer zaplakati kao rektor nije prikladno, (u)običaj(e)no. Nije li baš čovjek takve odluke rob okvira, obzira; dakle, anti – znanstvena postavka.

I Borasova pomirljivost. On riječi dr. Pavla Močilca ne doživljava kao hajku na sebe; to je pristojno pismo u kojem ga znanstvenik ljubazno upozorava na određene aspekte njegove izjave. "U Bibliji ima i groznih stvari, no one su opomena čovječanstvu što se ne treba činiti, a poruka je da za to postoji kazna, a ne osveta" kaže Boras. Da, Biblija je knjiga susreta ljudskih padova i nedjela i Božjeg milosrđa i podizanja. No, za priznati grešku, pad, treba biti ponizan. To je biblijska kategorija. Poželjna i za znanstvenika. Jer, oholost, arogancija, u želji za uvijek većom nano- i bio-učinkovitošću znanstvenika, dovodi: od genetike do genetskog inženjeringa, od prirodne do genetski modificirane hrane, od eksploziva do nuklearnog oružja, od tjelesno začete osobe u utrobi do nespolnog razmnožavanja u kloniranju; obična sezonska gripa uz čaj i limun postaje smrtonosna pandemija i teror neophodnog cjepiva - kad istraživanje postane zarada i igra.

I u Hrvatskoj – Crkva stvarala prva sveučilišta

U konstantnom omalovažavanju Crkve u njenom odnosu prema znanju i umu s kojima je, navodno, u neskladu, u šutnji hrvatskih intelektualaca koji bi prosvjetarima sekularnog 21. st. itekako imali što reći, podsjećanje na činjenice. Najstarije hrvatsko sveučilište nije zagrebačko, nego zadarsko, koje baštini tradiciju dominikanskog generalnog učilišta iz 1396. g., a pohodili su ga ondašnji Europljani iz susjedstva. Svoju je autonomiju obnovilo 2002. g. No, po kriteriju neprekidnog djelovanja, najstarijim se smatra Sveučilište u Zagrebu, osnovano 1669. g. na Isusovačkoj akademiji. Tradiciju visokog školstva isusovačkog kolegija iz 17. st. baštini i Sveučilište u Rijeci; s osnivanjem isusovačke gimnazije osnovana je i knjižnica u temelju sadašnje Sveučilišne knjižnice u Rijeci. Preteča i dubrovačkog sveučilišta je Collegium Rhagusinum koji su 1624. g. osnovali isusovci. U Osijeku je 1707. g. prva visokoškolska ustanova bogoslovna visoka škola, učilište filozofije. Spojeno s Učilištem teologije 1735. g. u Osijeku, u Slavoniji su franjevci osnovali Teološki fakultet.

Treba čuti tko govori, a ne što govori

… kaže narod. Sve što činimo, plod je motiva. Pavle Močilac, postdoktorand na Institutu za organsku kemiju i biokemiju češke Akademije znanosti, član Protagore - Udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta (svijeta koji nije osnovao prva sveučilišta), autor je jurišnih tekstova 'Vjeronauku nije mjesto nigdje', 'Hrvati, istupimo iz Rimokatoličke Crkve', čiji je sadržaj pun linča spram katolištva kao najveće ugroze egzistencije, dostojanstva i napretka osobe i društva. Valjda Močilac cijeni postignuća znanstvenika Nikole Tesle koji je rekao: "Uvjeren sam da je cijeli kozmos objedinjen u materijalnom i u duhovnom pogledu. Postoji u svemiru neka jezgra otkuda mi dobivamo svu snagu, sva nadahnuća. Ona nas vječno privlači, ja osjećam njenu moć i vrijednosti koje ona emitira cijelom svemiru i time ga održava u skladu. Ja nisam prodro u tajnu te jezgre, ali znam da postoji. I kad hoću da joj pridam kakav materijalni atribut, onda mislim da je to svjetlost, a kad ga pokušam shvatiti duhovno, onda je to ljepota i samilost. Onaj koji u sebi nosi tu vjeru osjeća se snažan. Rad mu čini radost, jer se osjeća jednim tonom u sveopćoj harmoniji". Melodija studentske himne 'Gaudeamus igitur' preuzeta je od srednjovjekovne himne koju je 1267. g. napisao bolonjski biskup Strada. Da je Vijeće HRT-a, kojim slučajem, kao neki društveni faktor, bilo pitano o suvremenosti, prikladnosti melodije iz čak 13. st., i to skladatelja biskupa, a da je u sekularnom 21. st. na sveučilištima pjevaju studenti svijeta? Valjda ju je i Močilac nekad zapjevao. Hrvatska je od tog svijeta udaljena, koliko ono, svjetlosnih godina.

Znanstvenici svećenici – otkrili prvi

Mali spomen doprinosa znanstvenika spoznajama svijeta, a bili su svećenici. Veličinu Zemlje prvi je izmjerio Jean Picard, ubrzanje tijela u slobodnom padu prvi je izmjerio G. B. Riccioli. Svestrani Ruđer Bošković, izumitelj Faust Vrančić, začetnik genetike Mendel, tvorac gregorijanskog kalendara Clavius, otac međunarodnog prava F. de Vitoria, otac geologije Steno, teorije Velikog praska Lemaitre, matematičar i fizičar Grimaldi, izrađivač zvjezdanog kataloga De Lacaille, začetnik proučavanja binarnih zvijezda Mayer, kartograf i kozmograf Coronelli, tvorac Mercallijeve seizmičke skale Mercalli, osnivač paleografije i diplomatike Mabillon, citologije Carnoy, mineralogije De Boodt, akustike Mersenne, tvorac prvog elektromotora Gordon, dinama Jedlik, otac računovodstva Pacioli, suosnivač trigonometrije Wallingford, botanike Brunfels, Bacon, osnivač znanstvene metode…

Neki suvremeni znanstvenici (astronomi, fizičari, matematičari, kemičari, biolozi, elektroničari, filozofi), kojima otkrića funkcionalnog sklada i ljepote stvorenoga, od čestice do svemira, nisu pomutila vjeru u Boga – Newton, Galilei, Kopernik, Kepler, Descartes, Pascal, Faraday, Kelvin, Boyle, Leibnitz, Pasteur, nobelovci Einstein, Planck, Heisenberg… Sigurna sam da dr. Močilac poznaje te i mnoge druge biografije znanstvenika, kojima je neoprostivo to što priznaju apsolut Stvoritelja, ne smatrajući da ih u ikojem napretku sputava. I oprostiti je biblijska vrednota. A za biti više od osjetilnog čovjeka, potrebna je snaga Duha. Taj podiže iz zemljanog humka. 'Oni što su živjeli od nas mnogo prije, leže već u zemlji davno. Neke bjedno, neke slavno, grobni hum sad krije', Gaudeamus igitur! Sveučilišna zajednica na svojoj ceremoniji pjeva o kratkoći života. I to je biblijska, općeljudska kategorija. Vječnost je prostranstvo koje čeka, a nekome 'linija' (u) koju ne želi prijeći. Neki kažu, zbog znanstvenih razloga. Postoji znanje koje nije krhko.