O diskreditaciji Crkve i doma – ili zašto strah od struke i razuma?

Argument da živimo u demokraciji postao je gotovo izlizana i površna fraza. Ipak, stalno vrebanje prilike da se omalovaži glas točno određenog dijela društva, (predstavnika) Crkve, učini nekad da čovjek od plasiranih insinuacija zanijemi. Tipičan primjer režanja na demokraciju i bezobzirnog ponašanja u njoj od strane onih koji se najvećim zastupnicima slobode mišljenja nazivaju, dogodio se u medijskim reakcijama na izjavu zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića koju je kao predsjednik HBK bio zamoljen dati u svezi inicijative za uvođenjem pozdrava „Za dom spremni“ u Hrvatsku vojsku. Učinio je to po „službenoj dužnosti“, kao trenutni predsjedatelj najvećeg službenog tijela hrvatskih biskupa. Mediji često i u svezi toliko toga žele čuti i stav hijerarhijskih predstavnika Crkve. A kad se to dogodi, kao ovaj put u izjavi mons. Puljića, nađu se i oni koji kažu što se biskup ima miješati u „ta“ pitanja. Kada je šutnja, kritika je zašto Crkva šuti. Kada se oglasi, čemu sad to jer znane su granice „crkvenog djelovanja“. Jer ti neki demokrati, zbog očitovanja vjeroispovijesti, osobito katoličke, mnogima bi oduzeli status građanina i slobodno mislećeg čovjeka koji konfesionalnom službom doprinosi izgradnji i pluralnosti društva.

Svojom starošću i profesijom, raznoliko je „društvo“ ljudi koji su nadbiskupovu izjavu protumačili kao njegovu indirektnu podršku inicijativi i izraz njegove skrivene simpatije prema ustaštvu. Nisu samo novinari izjavu interpretirali kao opasnu podršku ustaškoj tendenciji, nego se glas osude i presude mons. Puljića čuo i među pravnicima, sociolozima, povjesničarima. Dominantnim medijskim naslovima pod čijim se tekstovima izražava zgražanje nad nadbiskupovim stavom, ista je podloga, to je svojevrsna zapovijed javnosti da o određenoj temi nema što raspravljati. U hrvatskoj demokraciji ipak postoje i neslužbeno, ali „običajnim pravom“ od strane nekih, normirani tabui. U slučaju negativnih reakcija na izjave mons. Puljića, koje su klasičan primjer medijske manipulacije, zamjene teza odnosno izvrtanja činjenica (čak se ne može reći, izvlačenje iz konteksta; riječ je o pravom i doslovnom prevratu njegove poruke, zlonamjernoj interpretaciji, a ne posredovanju činjenice, pripisivanju nadbiskupu nečega što nije rekao) te su osobe djelovale kao svojevrsni društveni autoritet i gotovo zakonodavac čiji su verbalni komentar i kanonada istovjetni fizičkom stavljanju trake na nečija usta, da se, konkretno o temi pozdrava „Za dom spremni“, nema što raspravljati niti je propitivati.

Osobe u svom nastupu, pisanom ili usmenom govoru, imaju svoj stil. Netko je prepoznatljiv kao vatreni, strastveni govornik, bogatih metafora, ganutljivih, emotivnih, kritičnih ili društveno angažiranih poruka. Nadbiskup Puljić, sveučilišni profesor višegodišnje predavačke „karijere“, visoko obrazovan u Rimu (područje pastoralne teologije, odgojne znanosti, psihologija), u svom javnom diskursu ne spada među takve prenositelje sadržaja, koji svojim nastupom ili porukama želi „zapaliti“ javnost. Njegove božićne i uskrsne čestitke uvijek su doista samo to, a ne poslanica u vidu upozoravajuće aktualizacije društvene kronike. U tim prigodama, riječi nadbiskupa Puljića ne budu  „medijska bomba“. No, dogodilo se da takva „tiha voda“ u svom inače uobičajeno odmjerenom pristupu javnosti i nastupu kojim ne želi provocirati, ipak izazove „vatru“. Ta dva elementa jedno drugo poništavaju. Baš kao što nisu spojivi narav i namjera nadbiskupove izjave i izazvane reakcije. O tome i sam u razgovoru za HKR, komentirajući što se dogodilo i kako tako burnu reakciju nije očekivao, mons. Puljić kaže: „U reakcijama se ne prepoznajem. Da nisam svjestan što sam napisao i da nisam dobro osmislio tu izjavu koja je tražena, ne bih se prepoznao. Ne bih vjerovao da sam to ja pisao. Odgovorno ponavljam, iza svake riječi stojim, potpisujem ponovno i spreman sam suočiti se s nekim koji nije razumio, da mu protumačim. Ali nikako ne želim iza busije djelovati niti iza busije reagirati. U demokraciji nema iza busije. Ne bi trebalo biti. Sebe vidim u toj izjavi, ali ne i u reakciji, nevjerojatno iskrivljenoj, ne samo u Hrvatskoj.“ Naime, u Hrvatskoj je kao glasnogovornik raspoloženja stranih agencija i njemačkih medija, predstavljen ljevičarsko-liberalni tjednik Die Zeit, koji je ispod profesionalne razine ili možda u nedostatku točnog prijevoda izjave (prije će biti da su im drugi preveli), razumijevanja i logike koja se očituje kad čovjek „samo“, „tek“ i „normalno“, bez predrasude koja ne dozvoljava korektno suočavanje i slušanje, istaknuo naslov: „Hrvatski nadbiskup poziva na referendum o fašističkom pozdravu“. Srpski Kurir piše „Nadbiskup Puljić predložio da se u Hrvatskoj raspiše referendum povodom inicijative da se ustaški pozdrav „Za dom spremni“ uvede kao zvanični pozdrav u tamošnjoj vojsci“. Koliko su „dopisnici“ i informatori bili ažurni, potvrđuje da je mons. Puljić izjavu dao u petak 28. kolovoza i odmah je preko vikenda, za obavijest svijetu spremni (valjda nije kažnjiva parcijalna uporaba riječi iz tog pozdrava), na Wikipediji ažuriran članak o tom pozdravu dopunom dijelova iz nadbiskupove izjave. Po principu jedne strane, prate je izjave često pozivanih komentatora koji nadbiskupa prozivaju, a njegov prijedlog za sazivanjem skupa stručnjaka ironično se specificira i profesijama mogućih sudionika, do psiholoza i psihijatara.    

Mons. Puljić, čovjek inače uravnoteženih govora, racionalnih promišljanja, koji ne ide za tim da emotivno „kupuje“ slušatelja niti je novinaru sugovornik na način da mu je „podatan“ za neku senzacionalnu najavu i naslov, svojim očitovanjem o spomenutoj inicijativi ipak je uzburkao javnost. Stoga pravo pitanje nije, kako mu je to uspjelo, nego, kako „im“ je to i ovaj put uspjelo. „Ne isključujem mogućnost, gledajući ovaj slučaj, da manipulatori javnosti traže takve argumente kojima će opteretiti već opterećenu stvarnost, opterećenu državu. Pogotovo to ide na vodu onima izvan Hrvatske koji je nisu htjeli. Oni koji nisu bili previše radosni kad je ostvarena, također su se našli s njima u istom orkestru. Ne isključujem da je to dobro izrežirano i da se dobro neke stvari režiraju. Samo mi je žao da smo time opterećeni“, kaže predsjednik HBK.

Kao intelektualac i ljubitelj knjiga, primatelj i posredovatelj jasnih i provjerenih činjenica, mons. Puljić u sebi nosi mnoga i široka znanja i otvorenost uvijek novom primanju spoznaja. To je čovjek koji ne voli i ne potiče sukobe. Voli se pozivati na provjerene, znanstvene, neprijeporno utvrđene činjenice i autoritete. Nije li to veličina čovjeka, koji smatra da u svom umu ne posjeduje sva znanja, nego (mu) je potreban drugi, da ne zabludi. Daje se poučiti, sklon je izvore citirati, stručnjaku priznaje nadležnosti. Na tom tragu je i njegova izjava. Više od toga da nekoga ukori, radije bira (trpeću) šutnju i predanje Bogu, u želji da se drugi mimo njegove packe „dozove pameti“. Erudit koji nije vođen ičim niti upregnut ikim, doli potrebom i željom za sigurnim i potvrđenim određenjem, stavom. „Pročitajte dobro izjavu i vidjet ćete da referendum uopće nije moj prijedlog. Nego sam rekao, „Struka treba reći“. To je moj prijedlog. Potaknut i nekim znanstvenim stavom, samo sam predložio: „Ljudi moji, kad su neke stvari nedovoljno jasne ili problematične, neka se objasne. Neka se struka sastane. Najprije struka, a onda ako treba i državna tijela koja će to definirati. Ovako se gube nepotrebne energije, stvara se, kako sam rekao i u izjavi, nepotrebno raslojavanje, napetost. Netko treba reći, „Sastavljamo skupinu stručnjaka, definirajte to“. Ako je ustaško, nema mu mjesta. Ako je komunističko, nema mu mjesta. Ali onda neka netko to, u ime društva i države, odredi. Neće to određivati biskup ni akademik, ni svi koji su potpisali“, kaže nadbiskup u osvrtu na reakcije. Dakle, ne samo da neće nadbiskup raspisivati i pozivati na održavanje referenduma. Nego, neće imperativno niti određivati i nametati sadržaj pojma. Toliki ne pristaju i to je ohrabrujući glas nezavedenog stava i zdravog razuma, suverenog ponašanja koje, prihvaćam, sluge i plaćenike iritira, ljude kojima taj pozdrav nije isključivo zločinački, nije identifikacija s ustaštvom, nazivati ustašama i nositeljima njihove ideologije i duha zločina.

Brojni prijepori i razdori u Hrvatskoj vode se baš na razini simbola i identifikacije hrvatske države i naroda s njegovim izvanjskim obilježjima. Iako se to smatra minornom i nevažnom temom u odnosu na materijalnu, egzistencijalnu ugroženost hrvatskog čovjeka koju je društvo pozvano rješavati, osjetljivost naroda u odnosu na ono što ga i kako u odnosu na druge razlikuje i predstavlja, što je čuvalo, potvrđivalo državnu opstojnost kao osobnu iskaznicu kroz stoljeća i zapravo, na dubljoj razini i u iznimnim situacijama, što ga nosi, raduje i s čime se i ponosi, pokazuje da to nisu bezazlene teme za zabaviti mase ili tek skrenuti s bitnoga. Na tako skliskom terenu, a uporaba pozdrava „Za dom spremni“ to po mom mišljenju jest, najlakše je oprati ruke i reći „Postoje važnije, bitnije stvari za rješavati“. Svaki naraštaj u povijesnom hodu svog naroda u nečemu može biti katalizator, pročišćivać lošega i postavljati, definirati temeljac određenih ponašanja, djelovanja. Zamućeno može očistiti, loše odstraniti, laž razotkriti. Želi li to i koliko je za to sposoban i jak ovaj naraštaj Lijepe naše? Kada ne želimo preuzeti odgovornost za ono što nam se događa, što nam se nametne ili sami zabrljamo; kada ne želimo biti kreatori, jasni i aktivni stvaratelji svoje kulture, na način da je nadograđujemo, a ne da smo samo pasivni nasljedovatelji tradicije, u smislu da nešto zdravo za gotovo i bez otpora primamo - onda se odjenemo u riječi „To nije bitno, ima i važnijega“. U Hrvatskoj je odgovornost tim više veća, jer smo stoljećima predmet osvajanja i trgovanja, a desetljećima i do danas ne oporavljeni od sustavne, službene komunističke zatrovanosti svime što jest i znači (tradicijsko, zdravo) hrvatsko. Nedvojbeno određenje pozdrava „Za dom spremni“ bitno je zbog onoga tko je doživio da mu je pod tim pozdravom život u slobodi i dom darovan i zbog onoga koji je pod njime u jednom razdoblju povijesti život i dom brutalno izgubio. U igri je velika količina emocija i postupaka, preporučenog ponašanja, a ima li snažnijeg i uzornijeg od spremnosti, u odnosu na najbazičniju pripadnost, da bi se s time tek tako šutalo, da bi se ta snaga (izraza), spremnosti za obranu doma, podjarmljivala, slabila, bojala je zločinačkom etiketom. Jer, ako je taj poklič isključivo i samo zločinački, ustaški, u startu ti je oduzeta motivacija i začepljena usta u onome što bi srce, čega je puno, htjelo izreći – voljeti i biti spreman za svoj dom i domovinu, narod u čijoj si kolijevci. Ne samo da su o tom pozdravu podijeljena mišljenja, nego javnost i sam taj pozdrav u sebi razdvaja. Za jedne je „Za dom spremni“ kontroverzni ustaški pozdrav i vojni poklič u NDH, a drugi se vežu uz temelj „Za dom“, kao stari hrvatski izraz koji se tijekom povijesti koristio kao bojni poklik u plemenitoj obrani svoje zemlje, štoviše i umjetnosti, književnosti i pjesništvu. No, lakše je argumentirati izdvojeno, mahati potpisom na službenim dokumentima s tim pozdravom u NDH, koji je uključivao i spomen poglavnika, čega u ovom slučaju nema; nego dubinom čiste motivacije, plemenite namjere i ljudskih osjećaja, zašto netko ne pristaje taj pozdrav svesti samo na tu jednu, ustašku razinu. Možda je baš zato i dobra riječ sociologa religije Maštruka, iako cinična, da na (predloženom) skupu stručnjaka bude prisutnost psihijatara i psihologa.

Izjava mons. Puljića u obzir uzima upravo to: podijeljenu hrvatsku javnost, u kojoj moćna elita samouvjerenih poznavatelja povijesti u rukama ima njene ključeve, položaje i medije koji za taj pozdrav otvaraju zatvore i kazne. Istovremeno, time je zadovoljena vanjska velikosrpska i unutarnja komunistička propaganda, obje žilave i uporne pretendentice u zatiranju hrvatskog identiteta i opstanka. Tome nasuprot, veliki je glas naroda, koji nema moć kreiranja naslova i pisanja novinarskih članaka, nego mu preostaju sitna slova u komentarima, „ispod crte“, gdje trpi i vapi da se prestane s terorom etiketiranja hrvatskog domovinstva kao mirisa ustaštva. Ne mjereći pogibelji i omjer zločina koje su Hrvatskoj učinili crni i crveni; ne ulazeći u analizu namjera potpisnika inicijative, tempiranost trenutka, što s čim korespondira i tko kome u antidržavnoj promidžbi pomaže, unutar i izvan naših granica... Smatram da su svoju namjeru predvodnici inicijative pokazali s obzirom na adresate od kojih su zatražili očitovanje. Znali su oni odgovore Grabar Kitarović i Karamarka, bio je to „pretres“ desne političke opcije, pokazati tko je više „desniji“ i „narodniji“. Upravo takvu mogućnost igre i manipulacije proziva nadbiskup Puljić. Zauzima se za razborito rješenje, poziva na stručnost i dijalog oko onoga što evidentno godinama izaziva prijepore. Kako su odjednom toliko zazivani struka i dijalog nepoželjni faktori? Otkud i kako odjednom racionalan i znanstveni pristup postaje kontroverzan i apsurdan? Tko se boji činjenica, sveobuhvatnog pogleda povijesti i ne zakukuljene javne komunikacije? „Ja sam zapravo kritizirao potpisnike inicijative: „Pa nemojte skupljati potpise bez neke znanstvene podloge. Sastavite stručnjake, neka se o tome progovori, pa onda eventualno, ako treba. Eventualno, ako treba, to jasno piše i u izjavi. Moja izjava je kritika načina. Ja nisam za to da se na ulici skupljaju potpisi, bez da se prethodno obrazloži, „Mi želimo to i to, to ima tu i tu podlogu, ima to značenje, tko je za to, neka potpisuje“. Zato se čudim reakciji jer nije bila uperena ni za, ni protiv. Nego je bila uperena na metodu. Ja nisam za ovakvu metodu. To sam htio reći. Zato sam predložio, u ovakvim i sličnim situacijama, dobro bi i svrsishodno bilo, da se struka sastane i progovori. To je bio cilj moje izjave. A onda eventualno ako treba, skupljati potpise ili provesti referendum“ kaže mons. Puljić.

Koliko god nekome pozdrav „Za dom spremni“ bio jasno definiran i vremenski smješten ili kao tema suvišan i nepotreban, reakcije na nadbiskupovu izjavu opet su pokazale narav „slobodara“ identičnu s onim što oni kod „ljubitelja“ tog pozdrava osuđuju, totalitarizam, koji u svoje ruke uzima pravdu i pravo na tumačenje povijesti i tradicije, ušutkivanje naroda i difamiranje neistomišljenika jer uvijek su osobito opasni slobodno misleći i nepotkupljivi ljudi. Kao po dekretu, naređuje se zatvaranje vrata glasu struke, a koju kod nas uvijek predstavljaju isti komentatori, u službi već postavljene medijske manipulacije. Kome normalnom nije odurna i sama pomisao na zlodjela ustaša, a kamoli realizacija njihovih namjera. Iako kod ustaša ne prolazi teza kojom se amnestira komuniste, kako je njihova namjera i misija s dobrim motivom počela, ali se u praksi iznevjerila i zalutala. Stoga, iako su potpisnici inicijative malobrojni, reakcije koje je izazvala pokazuju da su u Hrvatskoj brojni oni koji ne pristaju na nametnuti i zadani okov da je duh pozdrava „Za dom spremni“ isključivo zločinački. Mnogi ne pristaju servirano, kao zdravo za gotovo, prihvaćati podvale koje su plod dugotrajne impregnacije tolikih mrzitelja kojima smeta i sadašnjih pedeset i sedam tisuća četvornih kilometara površine zemlje koja postoji samo zato jer je netko bio spreman taj dom s najčistijim motivom braniti i obraniti. U želji da već jednom prestane teror manipulacije i diskreditacije u svezi s tim pozdravom, zaista, ljudi, podajte novim generacijama određenje i glas širokog kruga stručnjaka, ali i branitelja koji su zbog najboljega u tome pozdravu, mentalno i duhovno, razumno i motivacijski ne živeći u 1941.-oj, nego konkretno krvareći, od fašizma pet desetljeća poslije stanovnike hrvatskog doma branili i za njih ginuli. Dostatni i zaključeni prostor za dijalog i raspravu ne ispunjaju uvijek i samo za tumačenje pozivana uvažena gospoda, poštovani Jastreb, Pečarić, Despot, Rimac, Maštruko, Puhovski, Jakovina i Klasić.