Olujni čin u hrvatskom filmu

Zapravo, nisam sigurna je li uputno i mudro, da se u hrvatskim (ne)prilikama, kad je egzistencijalno najteže, pojedinac stalno i uspješno uzdiže nad slabosti sustava. Da individualno znanje i sposobnost spašava sustavno neumreženu (ne)logičnost, ne(odgovornost) i (ne)funkcionalnost. Na trenutak pobijedi vrsni pojedinac s osobinom požrtvovnosti, i trajni život omogući gnjilom sustavu čiji mu predstavnik, ako zadovolji stavke nekog formulara, eventualno dodijeli, uskrati ili oduzme plaketu, medalju. U središtu oba ta događaja je hrvatski vojnik.

Mučni muk

Film 'Broj 55' ovogodišnji je pulski laureat. Iz Pule je i borbeni pilot, pukovnik Stanko Hrženjak. U uvjetima graničnog preživljavanja, u okolnostima koje ti priredi neodgovorni vojno-zapovjedni sustav, bio je vođen mišlju kako izbjeći mjesto najvećeg stradanja za ljude i imovinu. I tek ta ugroza života alarmira o stanju trulog zrakoplovstva nesposobnog i za paradu. Kao da je u vojsci retro in. Vrhovni vojni zapovjednik i ministri ne snose konzekvence za toleranciju dotrajale eskadrile. Vlasti su daleka rješenja za ljude na kopnu, zemlji, pa kako bi im tek bila bliska rješenja za ustavnu obvezu zaštite nacionalnog zračnog prostora. Neuspjeh segmenta obrane, i muk dok institucije rade svoj posao. Godinama je muk i u ekranizaciji borbe hrvatskog Davida i Golijata. Prema planu JNA i četnika, Hrvatsku su trebali pokoriti u tjedan dana. 'Razvukao im se taj tjedan dana opasno' reče mi jedan hrvatski zapovjednik. Baš zato što je vrhunski strateg koji matematički zbraja i poznaje stanje oružanih snaga 91., kaže da se nikojim realnim činjenicama omjera snage, ne može opisati kako se  Hrvatska uspješno obranila. Potku i nadmoć su činili srce naših ratnika i molitve. 'U uspjehu obrane naše domovine ništa nema smisla bez Božje dimenzije' kaže taj ratnik s vukovarske linije.

Pobjeda koja ne otvara

U odnosu na invaziju reklama i plakata o filmovima koji su pratili premijere i poticali na gledanje Kako je počeo rat na mom otoku, Maršal, Što je muškarac bez brkova ili Svećenikova djeca, film 'Broj 55' je maksimalno nagrađen, ali ne i primjereno medijski praćen. A nije bio maksimalno prikladan ni za otvaranje ovogodišnje Pule pred državnim vrhom i sudionicima, uskraćenima da vide kako zaista, ne metaforički, na nebu Arene, pod kišom rafala, pada i gasi se cijelo jedno zviježđe ljudi koji nisu sanjali, nego su se izložili. Da bi drugima svijetlilo! Zahtjevna je režija sinhronizirati tim filmom otvaranje Pule, 'državnog' festivala svojoj državi, kao čestitku Danu domovinske zahvalnosti koji je slijedio. Domoljublje u 58 % hrvatskih filmova uopće nije izraženo, u 32 % je prikazano negativnim, a svega 10 % hrvatske produkcije domoljublje je u zadnja dva desetljeća prikazalo pozitivnim. U 74 % hrvatskih filmova snimljenih u vremenu državne suverenosti, Domovinski rat kao tema nije niti prikazan. U 10 % hrvatske filmske produkcije, obrambeni rat hrvatskog naroda prikazan je negativno, a 16 % neutralno – ma što to značilo? Što znači biti neutralan kada te napadnu, ubijaju i zatiru, znaju oni koji takav stav zauzmu. Prešute ili pobjegnu, izvrću i manipuliraju.
Stavci 'Domovinski rat prikazan pozitivno' pripada 0 % - nula posto!

Stoga je u rangu (hrvatskog) čuda dodjela ovogodišnje Zlatne arene djelu koje p(r)obija gore navedeni podatak, a mediji ga nazivaju prvim pravim ratnim filmom o Domovinskom ratu. Velike pobjede i slavne žrtve postolujnih, osloboditeljskih godina, nisu bile dovoljno snažnom inspiracijom za stvaranje filma, kao jednog od najznačajnijih oblika masovne komunikacije i medija koji složenu (povijesnu) stvarnost može učiniti pitkom i poučljivom lekcijom najširim slojevima ljudi. Ono što bi se, čitajući udžbenik, trebalo truditi zapamtiti ili shvatiti, film dijalozima i scenama lagano gravira u spoznaju čovjeka. Imajući na umu i društvenu, edukativnu, ne samo umjetničku ulogu tog moćnog medija, u Hrvatskoj se tim više osjeća praznina i propust filmskih radnika, producenata, scenarista, i (ne)izraženih želja redatelja, koji nemaju potrebu dio svoga, najneizvjesnijeg i izvanrednog dijela života koji su doživjeli – a to je rat – učiniti trajnim dijelom hrvatske kulturne baštine. Da se ne zaboravi. Da se u sat i pol vremena ispriča, posvjedoči! No, više od izraza kulture, takvo djelo trebalo bi biti izraz vlastite odgovornosti i obveze, prema kriterijima filmskog stvaralaštva, ali i 'zahtjevu', potrebi zemlje i naroda kojega si dio. No, negdje si redatelj, a u nečemu, ipak, biraš biti nijemi promatrač – pasivni gledatelj.

Žiri se usudio

'Broj 55', apsolutni pobjednik ovogodišnjeg 61. pulskog festivala, akcijski ratni film redatelja Kristijana Milića, u produkciji HRT-a i producenta Stanislava Babića, osvojio je Zlatnu Arenu za najbolji film, režiju, scenarij, montažu, scenografiju, kostimografiju, masku i specijalne efekte. Na najstarijem hrvatskom filmskom festivalu i najposjećenijoj kulturnoj manifestaciji u Hrvatskoj pobijedio je film koji uprizoruje stradanje dvadestorice pripadnika 105. brigade Bjelovar 1991. g., pokraj Pakraca. Upali u zasjedu, prisiljeni skloniti se u kuću broj 55, odakle pružaju otpor agresoru, a suborci ih žele izvući iz okruženja. Tijela tih poginulih branitelja pronađena su  1992. g. u masovnoj grobnici u Rakovom Potoku. Bili su ukopani s još 23 civilne žrtve iz Kusonja. Stoga me instinktivno (ili, u Hrvatskoj deformirajući poticaj) zanimao sastav žirija koji se 'usudio' u svemu tome zlatom nagraditi temu žrtve branitelja. Taj je festival još prošle godine svoj dijamantni jubilej, po glumcima iz bivše države i ministrima regiona, doživljen kao jugonostalgična razglednica i evociranje slavne filmske Yu prošlosti. Imajuću u vidu još neke podatke koje ću navesti, u rangu je čuda obrazloženje žirija: „Velika Zlatna Arena za najbolji film pripala je filmu 'Broj 55' jer je produciran po najvišim profesionalnim standardima i daje autentičan i emotivan prikaz stvarnog događaja iz Domovinskog rata". Profesionalnost, autentičnost, emocija – formula uspjeha najboljeg filma o kojem je odlučio žiri, ove godine prvi put u međunarodnom sastavu: producentica Amra Bakšić Čamo (BiH), glumica Nataša Dorčić (HR), montažerka Ivana Fumić (HR), filmski kritičar Nick Holdsworth (The Hollywood Reporter, UK) i redatelj Antonio Nuić (HR). Je li petica 55-ici dodijeljena u prevlasti žena nad muškarcima, koje razlikuju činjenicu od ideologije, realni život od demagoške politike. Suosjeća li žena (više) s patnjom i plemenitom spremnošću pogibije za ideale, lišena predrasude stereotipnog obilježja glavnih muških likova u 'hrvatskom' filmu: psihički neuravnotežen branitelj, koristoljubiv, konzervativan ali i nevjeran, religiozan ali i licemjer i neradnik, alkoholičar, ovisnik, primitivac, nacionalist i kriminalac. Zašto sam se zapitala bi li taj film pobijedio da su u žiriju bili Dalibor Matanić i Vinko Brešan. I zanimalo bi me mišljenje kako pulskog pobjednika vide Ante Tomić i Jurica Pavičić. Zar i zašto opet muk? Ta naviknuti smo već na slavlje različitosti mišljenja i pogleda.

Nesnimljeni identitet

Identitet ti daje ime i prostor, njegovi pripadnici novac za stvaranje, ali tvoj pogled seže samo do džepa, ne i do lica ljudi. A kamoli do njihove patnje. U nešto više od dva desetljeća hrvatske kinematografije u samostalnoj državi, njena identitetska obilježja, grb i zastava, uopće nisu prikazana, a neutralnom prikazu pripada 42 %; negativno su zastupljena 11 %, a pozitivno 5 %. Povijesni i zemljopisni kontekst nacionalne pripadnosti na filmu izražen je čak 95 %, pa je pitanje: ako su hrvatska obilježja identiteta prikazana koliko jesu, tj. nisu, kakvu to povijest i zemljopis ti filmovi prikazuju. Hrvatske kulturne vrijednosti u 'našem' filmu prikazane su 74 %. U 79 % sadržaja hrvatskog filma nacionalna povijest nije prikazana; 11 % prikazana je neutralno, a po 5 % pozitivno i negativno. Razumijem da filmaši ne mogu prikazati ono o čemu ni povjesničari isto ne misle. Religijska pripadnost filmskih aktera izražena je 63 %. I to tako da se prikažu oni koji žive nesklad djela i uvjerenja. To je intrigantna umjetnička sloboda. Obiteljski odnosi u 58 % hrvatskog filma prikazani su negativno, 26 % su pozitivno izražene obiteljske vrijednosti. Možda 16 % nezastupljene teme odnosa u obitelji zamijeni zanimanje za življenje partnerstva koje je poput braka i obitelji, ali se tako ne smije zvati.

Iako im je ambicija gostovanje na europskim festivalima, hrvatski filmaši pripadnost europskom kontekstu nisu izrazili u omjeru od čak 74 %. Hrvatski turistički potencijali na filmu u 84 % sadržaja nisu prikazani. Mene svako ljeto gosti sa zanimanjem pitaju „JeI' se ovdje pucalo, vidimo i sad oštećene kuće, kako je to izgledalo“. Temu rata sa strancima ne namećem, ali ona se u njima kao zanimanje javlja. Dobro bi bilo kad bih mogla reći 'Pa znate onaj naš film... Kad to pogledate, može vam biti jasnije'... Takvog promišljanja u strategiji promidžbe i razvoja hrvatske kulture i turizma nema. Ako i film svoju sugestivnu moć koristi za negativno oblikovanje stavova i vrijednosti prema prošlosti koja ti je dala temelj življenja i sadašnjosti koja te hrani, onda se pod slobodom govora dopusti i javno izražena želja da se ratni avion radije sruši nad sto tisuća ljudi u Čavoglavama, nego na nenaseljenu velikogoričku livadu.

Nekoliko pitanja

Najprije, jedna afirmacija. Nagrađen je filma redatelja Milića koji je i sam bio branitelj, tenkist. Nestvarno zvuči i da je p(r)obio još jednu floskulu, kako film o Domovinskom ratu ne može snimiti  domaći redatelj. Mislili su neki, govorili mnogi, da takav film treba snimiti neki 'strani promatrač', neopterećen hrvatskom prošlošću i sadašnjošću, nešto kao filmski haški arbitar – mi sami sebe ne znamo prikazati, pa nam drugi, vanjski, treba pokazati kako se to čini. Dok nam drugi sude, mi smo već sami sebi presudili. A pitanja. Je li i kad će biti moguće u Hrvatskoj snimiti film o Domovinskom ratu koji će imati epitet kultnog, poput Kozara, Neretvi i Sutjeski? Može li odigrati integrativnu ulogu ljudi u Hrvatskoj na način da ih ujedini u realnoj zahvalnosti sebedarju i ljubavi stradalih, a ne iracionalno i fikcijama produciranoj mržnji prema svojoj zbilljnosti. Pozvan si biti politički 'korektan', ulizica režimu (čiji crveni mentalni sklop ne prolazi), a ne zapis trajne faktografije. Oni kojima je do fakata, hrvatske bitke i sanitete izučavaju na stranim učilištima. Zašto se u Hrvatskoj katarzom naziva suočavanje s individualnim izgredima svoga naroda, a ne i sa sustavnim, osmišljenim zločinima okupatora? Je li i hrvatski branitelj iz Domovinskog rata antifašist u odnosu na srbijanskog imperijalistu, ili je to patentirani naziv za partizane i komuniste kojih je ideja, u teoriji, dobra, a (sustavna) poslijeratna praksa izgredna devijacija? O tome iz, katarzičnih pobuda, filmove nismo gledali. Samo jame zakapali. Tko će i kad od hrvatskih redatelja ekranizirati stradanje na polju Ovčare, kao što su Poljaci katinsku šumu? I EU fondovi za (filmsku) kulturu stoje. Koja još kinematografija toliko želi dekonstruirati svoju (institucionalnu) povijest, čineći sve da sve uravnoteži, a imponira i kad te nazovu kontroverznim. Kad će neki hrvatski film biti izraz poštovanja prema dubokom ratnom ožiljku i stradanju tisuća Europljana na njenom jugoistoku, bez prateće misli ' O ukusima se ne raspravlja, O tome će suditi povjesničari, Ne može se svima ugoditi'. Život i smrt hrvatskih branitelja svima je ugodila, darujući slobodu – pa i onima koji im u poraću nove grobnice iskapaju. U Hrvatskoj se toliko toga realnoga ruši, no uvijek iznova, nadljudski, isklija vrsni hrvatski čovjek koji, u oskudnome, pobjeđuje zakone fizike i logike. Jedino gdje je nemoćan, nikako da probije hrvatski ekran i sa svojom veličinom javnost upozna putem medija. A tek da otvori Pulu... Druga vremena, isti ljudi...