Pobjednička ekipa

Želite biti dio pobjedničke ekipe? Šesnaest ekipa, četiri jakosne skupine... Mislite da je i Laudato dio EURO groznice? Pa i ne baš. Ali, i onaj tko nije nogometaš, štoviše, sportaš je u sasvim drugim tjelesnim smirajima i pokretima duha (klasičnoj glazbi), ovih je dana bio nadahnut koristiti sportski rječnik. A igrači bi trebali slijediti upute trenera! Na Svjetskom susretu obitelji u Milanu, papa Benedikt XVI. je na San Siru 80 000 mladih pozdravio riječima: „Dragi mladići i djevojke! Velika mi je radost da vas mogu susresti. Na ovom slavnom nogometnom stadionu, danas ste vi vodeći igrači!“. Na jednom od najpoznatijih stadiona svijeta, domu Milana i Intera, ovih se dana okupila vojujuća Crkva – i to je izraz Benedikta XVI., kao i to da su Crkvi uvijek iznova potrebni ljudi velikih odricanja - i zajednice koje će ih nasljedovati. Prevedeno – potrebni su igrači i timovi. Sport je život vrhunskih odricanja, poticaj za okupljanje u najsrdačnija zajedništva, motor u izbacivanju najvatrenijih emocija i raspoloženja. Je li vas kad u vlastitom preispitivanju (EURO bi mogao biti poticaj za to) uznemirilo pitanje, jesam li i koliko strastveni igrač Evanđelja, vatreni zajedničar Crkve? Koliko sam željan potpisa najskupljeg a najpristupačnijeg trenera – Isus 1! Igram li nagradne igre za otići na mjesto gdje Isus nastupa (ne svake dvije, četiri godine, nego svaki dan)? Kladim li se da njegova ekipa pobjeđuje i kad svi uplaćuju druge srećke? Za susret s Njim ništa ne treba uplatiti, osim malo povjerenja – a baš to 'malo' čovjeku je najteže dati. Može mu se bilo kad i bilo gdje doći, ne čekaš u redu za kupiti kartu, ne trebaš se najaviti – samo mu prići.

BITI SPORTAŠ – STANJE DUHA, NE DOBI

Povodom svog 85. rođendana i sedme obljetnice izbora za papu, Benedikt XVI. je nedavno u Apostolskoj palači u Vatikanu ručao s Kardinalskim zborom, u zahvalnosti za čestitke. Zahvalio je za dane radosti i prekrasna vremena u svom dugom životu, ali i za mračne noći: „Osvrćući se unazad, razumije se da su i noći bile potrebne i dobre, te su razlog za zahvalu“. Vrhunski sportaši tako će okarakterizirati svoje poraze. Svaki poraz ti pokazuje koliko si sposoban nadići, izdići se – koliko si zapravo velik. Papa je sve ohrabrio riječima: „Idemo naprijed! Gospodin je rekao: ‚Samo hrabro! Pobijedio sam svijet‘. Mi smo u Gospodinovoj ekipi - dakle u pobjedničkoj ekipi!“. „Papa Ratzinger, kao svaki pravi Bavarac, navija za Bayern München. Joseph je čak Trapattoniju poklanjao knjige na njemačkom, dok je ovaj bio trener Bayerna" izjavio je svojevremeno nadbiskup Tarcisio Bertone. U danima kad mu se pripisuje da je jedan od najstarijih papa u Petrovoj službi, Benedikt XVI. koristi sportski rječnik. Sportom se ljudi uglavnom bave u mladoj dobi. No ono što podrazumijeva sportski sadržaj osobe zapravo je stvar i prostor duha, ne tijela. Ne samo papa, nego i njegovi suradnici, ovih dana koriste termine nogometno prikladne. U danima skandala iz papine blizine, glasnogovornik Vatikana Federico Lombardi kaže da je Svjetski susret obitelji papi donio dane dubokog disanja, ohrabrenja i produbljivanja bitnih tema. Uoči EURA, igrači i treneri čine upravo to – produbljuju strategije i taktike, (intenzivnije, istraživački) razmatraju djelovanje, ohrabruju se međusobno i ohrabruju ih drugi (navijači). U svemu tome treba pravilno, duboko disati. Kad bismo tako skoncentrirano, tim mentalnim etapama, hodili i u vlastitim životnim situacijama? Nisu rezervirane samo za loptu i igrača.

VELIKI IZBORNIK I VELIKI IGRAČI

Vrhunac sportskog rječnika koji ovih dana stiže iz Vatikana je izjava državnog tajnika, kardinala Tarcisia Bertonea. U danima indiskrecije papine privatnosti, rekao je da su na milanskom susretu obitelji došli do izražaja izvanredni osjećaji ljubavi prema Svetom Ocu, te su ga neki nazvali velikim izbornikom opće Crkve trećeg tisućljeća! Što kvalitetni igrač čini i kad gubi? Bertone kaže, usred svega, papa ostaje smiren i blag, ne da se smesti ni zastrašiti napadima ni predrasudama: „Papa ide odvažno naprijed, vjeran vlastitom poslanju koje mu je povjerio Krist“. Usprkos ožalošćenosti papine sredine dogođenim, do izražaja dolazi više jedinstvo nego podijeljenost. U nogometnoj paraleli - lako je pasti u individualizam, želju pojedinca da se dokaže, da se usmjeri pozornost više na pojedine igrače nego na skupinu – no, baš to potkapa narav tima od 11 igrača. Skladno treba igrati cijela momčad. Pojedinac treba biti u službi skupine. Ekipa pobjeđuje ako igra kao tim, ne pojedinačno. Zato se pitamo zašto neke velike nogometne nacije čiji su pojedinci maestralni u velikim klubovima, znaju biti pobijeđene od skupine nogometnih anonimusa. Bitna je harmonija, pogled prema drugome, tko je u poziciji tog trenutka dati najbolje. Igrati Za-jedno!Zatomiti svoj ego i želju za vlastitim dokazivanjem. Tako se ponaša istinski, pravi i veliki igrač! I baš zbog takvog stava, najveći i najbolji nogometaš današnjice Lionel Messi kaže: „Golovi su važni jedino ako vode k uspjesima momčadi! U protivnom ne znače ništa. Puno više me zanimaju kolektivni nego individualni uspjesi, rekordi i trofeji. Zabijam puno golova jer igram s izvanrednim suigračima, istinski talentiranim nogometašima. Bez njih ne bi bilo toliko mojih pogodaka! Dakako, ponosan sam na sve uspjehe i ostvarenja s Barcelonom - ali o mom učinku u toj priči ne razmišljam svaki dan”. Koja paradigma! Nimalo niti isključivo nogometna, nego životna. Primjenjiva za svaki nivo djelovanja. Sve veliko i uspješno odvija se u sinergiji raznih i mnogih subjekata, igrača. Organizacijski uspijevaju papini pohodi diljem svijeta, jer okupljaju sve strukture društva, crkvene, državne i lokalne vlasti. Velike i male. Lijepo je kad svi pred sobom imaju cilj i želju - dati gol - pa se lopta jedno drugome dodaje, klizi, a ne međusobno podmeće i zapliće. Potreban je momčadski stav, takav ekipni pristup. Zato veliki apostol, sportaš Pavao kaže, da ga ništa neće rastaviti od ljubavi Kristove – nikakvi izgredi i nevolje individualaca igrača, jer zna koji je konačan rezultat, kad se sluša trenera i kapetana. Mogli bi nam dani nogometne vatre biti poticaj u razmišljanju i djelovanju kako što bolje igrati u timu; ne biti samo (u sebe zagledani) pojedinac, nego osjećati se dijelom skupine (pa i kad prima golove).

BITI SVOJ I U GOSTIMA

Iako je Messi zaljubljenik u engleski nogomet, kaže da ne može zamisliti dan u kojem bi postao engleskim igračem. Tamošnji nogomet smatra brzim, igra se s puno emocija, duha i odlučnosti, timovi su fizički spremni i snažni, navijači entuzijasti. Po završetku utakmice engleske ekipe su poštene, pristojne i u porazu. „Svejedno, zapravo mi je nespojivo zamisliti sebe u bilo kojem drugom klubu osim Barcelone, tako da o dolasku u Englesku nisam razmišljao. Nikad nisam razmišljao o životu izvan Barcelone. Moje srce pripada tom klubu! Ne mogu zamisliti da bi mogao osvanuti dan u kojem bih poželio otići iz Barcelone. Od prvog dana kad sam stigao u taj klub, moja je namjera bila ostati u njemu zauvijek. Ništa me nikad nije natjeralo da promijenim mišljenje ili raspoloženje. Znam da u nogometu nikad ne znate što vam donosi budućnost. No, ako bi se mene pitalo, samo mene, bio bih sretan kad bih mogao igrati u Barceloni do kraja karijere” izjavio je najbolji nogometaš svijeta Lionel Messi u intervjuu za engleski The Sun. Tako govoriti i veličati svoj klub u gostima? Biti tako samouvjeren pred onim tko bi te htio u svojim redovima? Koja Messijeva paradigma, broj dva!

VJERNOST KLUBU - USPRKOS SVEMU!

Kad bi svi katolici tako govorili o svom klubu (Crkvi) pred muslimanom, hinduistom, budistom, agnostikom, ateistom? Pred sudom i državom. Da braniš Crkvu i pokazuješ koliko je voliš – jer u pitanju je tim, ekipa, ne individualac. Crkva je s time kao nitko suočena! Nered pojedinca, pad svećenika, generalizira se i preslikava na cijelu zajednicu Crkve. Koja i kolika bol cijelog tijela – a ('samo') pojedinac pada. Crkva, kao nitko drugi od ustanova i ljudskih zajednica, plaća propust svog izgrednika. Prima udarce od svijeta, kao da je svaki njen član, igrač, takav. Kao da ga je ona krivo odgojila. Kao da ga nije, kao i svoju drugu djecu, pravilno usmjeravala. Crkva je zahtjevni trener i topla Majka. Spremna je, kao tim, na sebe preuzimati i primati klevete i ogorčenja, iako griješi dijete, a ne Majka. Kako igramo u gostima? Jesmo li spremni uvijek biti svoji, hrabri, katolici, obrazložiti razloge ljubavi da, poput Messija, možemo reći 'Moje srce pripada tom klubu - Crkvi! Ne mogu zamisliti da bi mogao osvanuti dan u kojem bih poželio otići iz Barcelone. (Iz Crkve). (Test može biti uzvitlana tema crkvenog poreza). Od prvog dana kad sam stigao u taj klub, moja je namjera bila ostati u njoj zauvijek. Ništa me nikad nije natjeralo da promijenim mišljenje ili raspoloženje. Zar Barca ima veću snagu okupljanja i čovjeku nudi više razloga za ostanak i ljubav? Messi pokazuje da nije u novcu sve. Nego u bezuvjetno poklonjenom srcu -nekome! Tko je to više i bolje učinio od Isusa za svoju Crkvu? Za čovjeka! Koji je igrač tako egzistencijalno, životno, umro za svoj klub? I taj dar, to poklonjeno Srce Isusa, nije dovoljno za ostati u tom klubu - Crkvi? Pozdravljajući papu u ime mladih milanskih krizmanika, Giovanni Castiglioni mu je rekao: “Divno je da Vam možemo izraziti dobrodošlicu na stadionu gdje igraju naši prvaci. Šampioni! Danas Vam, kao i inače, želimo reći da ste Vi naš najveći prvak (šampion) i da je trener našeg velikog tima, Crkva!”.

CRVENI KARTONI

Na vatikanskom susretu o temi  „Nogomet, vrednote u igri“, Benedikt XVI. je poželio da nogomet bude sredstvo odgoja za vrednote čestitosti, solidarnosti i bratstva. Kardinal José Saraiva Martins, bivši pročelnik Zbora za proglašenje svetih i ljubitelj nogometa, istaknuo je da je etika u sportu moguća i potrebna, to zahtijeva narav svakog sporta. No, sport sve više postaje trgovanje. Doping i skandali u klađenju iskrivljuju svrhu sporta, svodeći ga na čisto ekonomski interes i nasilje. Svetog Oca boli svaka nevolja i devijacija društva, pa i zlo u sportskoj sferi. Kad su talijanski nogomet potresali skandali, Benedikt XVI. je izrazio nezadovoljstvo zbog toga smatrajući da nogomet može ponuditi puno dobra. „Volio bih kad bi nogomet bio kotač u odgoju za vrijednosti društva. Nogomet bi trebao mlade učiti poštenju, solidarnosti i bratstvu“ rekao je papa. Vatikan je počeo ulagati u Anconu, klub iz Serije B koji je promijenio poslovnu etiku, uz okret agresivnih navijača prema obiteljskom biznisu. Komercijalizacija, nacionalizam, igrački i navijački fanatizam i nasilje crveni su kartoni diskvalifikacije nogometa. Kardinal Joseph Ratzinger je uz Svjetsko prvenstvo 1978. g. komentirao silan utjecaj nogometa na čovjeka, rekavši da je ta igra neka vrsta pokušaja povratka u raj; povratak iz porobljene ozbiljnosti svakidašnjice i njenih životnih briga u slobodnu ozbiljnost onoga što ne mora biti, pa je upravo stoga lijepo. Komercijalizacija tu ljepotu može pokvariti. Ona igru podvrgava mračnoj ozbiljnosti novca i pretvara je u industriju koja proizvodi prividni svijet zastrašujućih razmjera, kaže Ratzinger. Sport je osobita prigoda za susret, dijalog i ima veliku odgojnu moć. A mogućnosti odgoja za vrednote su razne. Uoči Svjetskog nogometnog prvenstva u Münchenu 2006. g. molilo se za svaki kontinent. Dio molitve za Afriku je glasio: „Igra nam pomaže da iskusimo čudo života, iako smo vrlo siromašni. Igramo, kako bismo s većom nadom išli u život“. Nogomet je najizvrsnija mogućnost sportskog duhovnog Asiza. U Münchenu je prvenstvo počelo ekumenskim bogoslužjem, kad je evangelički biskup Huber nogomet nazvao snažnim isječkom života:  „U dva puta po 45 minuta može se doživjeti više sreće i straha, nade i razočaranja nego u tjednima ili godinama života. Nogomet podsjeća ljude da njihov život nije dosadan i banalan“. Nogomet zahtijeva suradnju i duh zajedništva. Uključuje pojedince, nacije, kontinente i može doprinijeti užem povezivanju naroda i zemalja, jezika, religija i kultura. Sportska radost povezuje ljude svih nacija i zalog je iskustva u zajedničkoj pripadnosti ljudi kao sestara i braće koji imaju snažan doživljaj jedinstva. Nismo li u Crkvi upravo to – sestre i braća? Zajedništvom i povezivanjem pobjeđuju se problemi čovječanstva: siromaštvo, glad, bolesti. Misijsko djelo evangeličke Crkve u Bavarskoj predstavio je tada akciju 'Pogodak' s geslom: „Pucati na gol, ne na ljude”. Cilj akcije je financijski pomoći crkveni projekt u Ugandi kojim se djeci vojnicima želi pomoći da se vrate u normalni život. Koji su to stratezi, prepoznavatelji trenutka, uz nogometno zajedništvo promovirati takva zalaganja i vrijednosti? Važno je i da zemlja domaćin pruži gostoprimstvo i sigurnost, dostojanstveno ophođenje sa strancima. U tome nije sporedna i uloga Crkve, o čemu su se uoči EURA oglasili i poljski biskupi.

ZAŠTO NOGOMETAŠ WOJTILA NIJE IMAO SVOJ DRES?

Život nekad nije fer – na ovoj zemlji! Ne odgovara uvijek svaki simbol sadržaju. Ljudima trebaju vidljivi poticaji. U našoj sredini nikome nije palo na pamet otisnuti dres vrhunskog kapetana koji jedini baš uvijek pobjeđuje - Isus 1! A i nogometaš Ivan Pavao II. (u masovnoj proizvodnji majica) nije imao svoj dres. No, zato ga je glazbenik Benedikt XVI. dobio. Baš je vrlo zanimljivo kako se ljudi povode za izvanjskim, čovjeka povuku vanjski znakovi. Neki je znak poticaj na simboličnoj razini pripisati osobi karakteristiku koja i nije bitni dio njegova bića. Dakle – samo broj 16 uz papino ime Benedikt, bio je poticaj da taj znak pokrene proizvodnju majica na čijoj je poleđini (igrač) Benedikt XVI. Rimski broj dva nije bio inspirativan za otisnuti majicu na čijoj bi poleđini pisalo Ivan Pavao II. Ne zvuči dovoljno sportski, ne izgleda 'dresovski' – Ivan Pavao II. - kao što su se nosile majice Benedikt XVI. Koja i kolika snaga broja i imena (da se ne sastoji od dva dijela)!? Baš mi je žao. Jer upravo je Benediktov prethodnik, Ivan Pavao II., bio strastveni sportaš. Mladić Karol, vrsni nogometaš, vratar – toliko zaigran, domišljat, da je u nedostatku prečke gola u igri sa svojim bratom, Karol vratnicu (za granicu) odglumiti znao. Postaviti se kao granica, oznaka – (u životu) jako bitno! Karol je skijao, klizao, planinario (s talijanskim alpincima popeo se na vrh Mont Blanca), plivao u rijeci i bazenu Castel Gandolfa; vozio bicikl, spuštao se kanuom. Volio je tenis i šah. I kao papa se bavio sportom. Zapravo, nastavio je biti čovjek! (U Vatikanu je dao urediti dvoranu za vježbanje). Zauzimao se za fair play – ne baš česta pojava, pa je potrebna isticanja, da se dodjeljuju i nagrade za fair play igrača. Netko je ipak više fair play od drugoga. Ne recimo tužno, nego poticajno. Ne podrazumijeva se da je fair play prirodno stanje!? Pa se čovjek iznenadi kad vidi da je netko dobar, pravedan, spreman pomoći - i nauštrb svoje koristi? Zaboravlja se da je pomoći drugome zapravo uvijek u tvoju, svačiju korist. Al’ za to treba pogled iznad stadiona, publike i reflektora. Wojtila je igrao za nogometnu momčad gimnazije, u rodnim Wadowicama je bio vratar u katoličko-židovskoj momčadi. Sport je smatrao Božjim darom – i baš zbog Darovatelja na prvom mjestu, preporučio je da se utakmice igraju subotom, a ne nedjeljom. Kao papa u posjet je primao brojna sportska izaslanstva. Povodom Svjetskog nogometnog prvenstva u Italiji 1990. g. blagoslovio je olimpijski stadion u Rimu i bio prvi papa koji je uživo gledao nogometnu utakmicu na stadionu. Ivane Pavle, sve to nije bilo dovoljno da ti masovno otisnu dres za susrete s mladima - kako je to bilo s dresom Benedikt XVI. u Zagrebu? Ljudi zadržavaju pogled na površini. Za tu ideju, eto, treba imati jedno ime i dvoznamenkasti broj u papinskom nazivu.

RAZLIKE  U POŠTIVANJU PRAVILA

'Stvaramo povijest zajedno' slogan je EURA 2012. jer su Poljska i Ukrajina najistočnije zemlje, domaćini Eura. O, kako bi se Wojtila radovao, što povijest stvaraju dva plućna krila, kako je nazivao europski Istok i Zapad. Baš će ih nogomet sad povezati. Slavek i Slavko su maskote natjecanja – neka taj susret proslavi zajedništvo, prijateljstvo, marljivost, odricanje, dostojanstveno podnošenje poraza. Kršćani bi se uz EURO mogli zapitati s koliko strasti i glasnosti oni artikuliraju svoje stavove, kao što to čine nogometaši, navijači? Koliko znamenuju križem svoj um i duh, ne samo tijelo pri ulasku u teren dodirom travnjaka. Koliko smo kilometara spremni prijeći i pretrčati za pozdraviti svog jedinog potrebnog idola – Isusa – ne igrače kao nogometno božanstvo, nego Boga života. Zašto i kako nam duhovni trening i vježbanje teško pada? Pratiti nogometna ostvarenja je uzbudljivo, srdačno i srčano – prati li nas takva emocija i u zlopaćenju za Evanđelje, pripremi za spas duše? Pogađati raspored igrača na terenu podiže samopouzdanje, razbor, razmatraju se najbolje kompatibilne kombinacije. Nije li priprema, zagrijavanje za vječnost isto tako vrijedno znojenja, studiranja, poznavanja pravila? Za pobjedu treba poštovati pravila; snimaju se, uče, uokviruju. O, kad bi čovjek slušao i slijedio Božja pravila, savjete, za svoje dobro - kao što predano i s povjerenjem sluša savjete drugog čovjeka. Zašto se lakše prepustiti stvorenju, nego Stvoritelju? Masno se plaćaju najbolji treneri, igrači, jer su jamac uspjeha, osvajanja pokala. Koliko smo strastveni u angažiranju najvećeg trenera s kojim pobjeđujemo uvijek - ne samo jedno kolo, sezonu, ligu – nego zauvijek! EURO može biti poticaj na razmišljanje čiji smo zapravo igrači, kakvi navijači. Papi je svjetski susret obitelji bio prilika za duboko disanje, ohrabrenje i produbljivanje bitnih tema. Možemo europsku nogometnu smotru iskoristiti kao lakmus papir naših zalaganja – za koga, što / naše trke – kamo, kome / našeg 'pucanja' – u što, kako!? Brazilski nogometni prvaci Kaka i Lucio nosili su majice s natpisima „Ja pripadam Isusu“ i „Isus te voli”. Novine su pisale da su to pronijeli travnjakom u zanosu – kao da to ne bi učinili u nekom 'hladnijem', razboritijem stanju. Kaka i Lusio nisu svoje uvjerenje zatajili pred masom, nego su to sveto ime i na tom mjestu proslavili. Hoće li netko od EURO-vaca biti takav svjedok? Ne bih smjela koristiti tu riječ, ali kladim se da to iz (srca) hladne Europe nećemo vidjeti. O kad bismo, osim što ga ostavimo na terenu, tribini i uz televizor, takvim žarom i očito, srce predali i Njemu – ISUS-u 1? Kako ćemo (od)igrati poziciju između odlaska na misu, molitvu, u crkvu, u slučaju da istovremeno bude EURO polufinale, finale, ili igraju Vatreni!