Politički narod i 'apolitična vlast' - Vukovaru, želim ti doći!

Vukovaru, znaš li da ti jedva čekam doći? A ne idem na mjesto života, nego najokrutnije i teško zamislive smrti?! Sve u vezi tebe je apsurdno, pa i to da dan koji će biti  manifestacija opomene državnim strukturama u kojima si ti sakrivena ili nepostojeća ladica, doživljavam kao zastupničko slavlje, jer to je zahtjev prava, zakona, pravednosti i slobode.
 
U procesuiranju zločinaca, ljubav (prema tebi, žrtvi) nije tema ni pitanje. Neustrašivost i oslobađanje… Duh koji si ti u sebi nosio i 1991., primajući na sebe 6,5 milijuna četničkih i JNA projektila. Nekad si u samo jednom danu primio 11 000 granata, bombi i raketa. I od toliko tisuća bacača, mi još ne znamo ime ni jednoga toga počinitelja.    
 
Nisam osoba od prosvjeda i povika na ulicama. Ali meni 13. listopada 2018. g. u Vukovaru i nije tipičan prosvjed. Više mi je to jedan jako značajan dan, pohod na koji te šalje savjest i odgovornost. Prema svim vremenskim razdobljima: prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ah, ta drugačija perspektiva.
 
To je pohod tebi, Grade, jer vrijedan si poštovanja! Posjet tvojoj tuzi. Tvome pokoravanju koje sada oružjem ne čine Srbi, nego papirima, (ne)pravom, ne-procesima, 'procesnim smetnjama', odsutnošću nalogodavaca, počinitelja i svjedoka, nedokazivošću, neubrojivošću, amnezijom, 'pomirbom', ignoriranjem, poticanjem na zaborav, to čine svoji sebi, tzv. naši nama, vama, tebi.
 
Tuga… Koja i kolika izdaja ovog naraštaja oslobođenih u Hrvatskoj! Sve oko zadovoljenja pravde za tvoje stradanje je mučki, podmuklo i opasno. Stalno ti ispostavljaju račun da - koštaš - mrtvih i živih života, u ratu i miru.
 
Specijalizirali su se u dojavama, prikupljanju dokaza za koje kažu da to nisu i otvaranju slučajeva koje jedva čekaju zatvoriti. Više ni ne govore 'Pokušali smo', nego 'Ne može se. Teško je to i nemoguće'. Otkriti zločince u tvojoj ulici, preko puta polja i rijeke. Neki među njima i sami se nude za svjedoke. Ali, ne poziva ih se.  
 
Ah, Vukovaru. Da je tvojih 3000 branitelja '91., koji su se sami u obranu života pozvali, unaprijed reklo: 'Ne možemo, teško je to'. Braniti tebe i nas, Hrvatsku, u ogledu s 30 000 četnika i JNA vojnika? Da ste vi tada rekli: 'Mi imamo 26 tenkova, oni 1600, mi smo na 84 topa, oni na 1330?' Kako se to niste odmah predali, nego ste svoja tijela sa zemljom i topovima razmijenili, ranili, Velepromet i Ovčaru dočekali... 
 
U vezi tebe, Vukovaru, curi i ono malo istražiteljskih informacija što ih se dogodi. Ali, to nije elitna prostitucija ni ugroza nacionalne sigurnosti. Tako izgleda abolicija i hrvatska lokomotiva koja treba vući jednu zemlju agresora, Srbiju u Europu, gdje sve vrvi krilaticama o potrebi vladavine prava.
 
Oprosti nam, Grade, što se uz bok najave Susreta u tebi, uzduž i poprijeko piše o kupleraju nekih nebitnih likova. Pa se baš na slučaju prostitutki i njihovih konzumenata, testira snaga Državnog odvjetništva i lome koplja o jakosti tvoga obavještajnog i policijskog aparata.
 
Kako to nazvati: groteska, sarkazam, ironija? Programirano ludilo izgubljenog kompasa dostojanstva, koje ne preže na tvoju muku i patnju pljunuti kuplerajem koje se predstavlja da je od državnog značaja? Oprosti nam, Vukovaru, što pamtimo ime prostitutke i trenera iz tog procesa, a ne tvoga i našeg branitelja heroja, koji ni doživio nije proces sankcije svoga napadača.          
 
Eto nam Dana koji je susret s tobom u istini činjenica, a ne poziranja, fraza i šupljih pamfleta. Ne doći tebi 13. listopada doživjela bih kao grijeh propusta, utaje i zatajenja.
 
Boli li te, Vukovaru, (pitam jer ti si na bol već imun postao), podvala i zamjena teza koja Susret s tvojim stradalnicima i njihov vapaj svodi na zakulisno strančarenje i stranačke obračune, konspirativno propitivanje i igre moći, oholo domišljajući tko se to usudio o tvojoj žrtvi istinski progovoriti, na degradaciju tebe i prava upozoriti? Državni protokol to ne predviđa.
 
Kako se to narod, platiša državnih službenika, drznuo prozvati odgovornost za nečinjenje, nerad, izdaju nekih protudržavnih plaćenika? To nije neprijateljski element koji truje i trese nacionalnu sigurnost. To se zove dogovorna i međudržavna suradnja. Koja u budućnost hodi gazeći po leševima!
 
I široke ruke pružamo Srbiji izmiještanje sudske nadležnosti nad mjestom počinjenja zločina, neka oni u svojoj kući sude zločincima nad nama!  
 
Kažu, Vukovaru, da se Susret s tobom 13. listopada ne smije politizirati. A u školi učimo da je svrha politike pravednost, jednakost pred zakonom, da je politika praktično djelovanje kojim se pokušava postići najviše dobro za čovjeka. Da je bitna odrednica politike javno djelovanje radi postizanja općeg dobra. I da u tome trebaju sudjelovati vlasti i građani. Ako nismo totalitaristi. Veliki Antun Gustav Matoš kaže: 'Politika je stvar morala, karaktera i ljudskog dostojanstva.' Svega onoga što tebi nasušno treba. Ti jesi odličan učenik koji pouku želi primijeniti. Po urudžbenom broju riješenog sudskog procesa, ali da nije otkazan, nego zaključen presudom.
 
Izgleda, Grade, da su se vlasti u Hrvatskoj malo zabunile. To su širokih vidika i diplomacije učeni ljudi. Je li moguće da vlastodršci u Hrvatskoj ne žele da procesuiranje zločina nad tobom bude politika? Jer politika je, za osudu i alarmantno kad jednog pripadnika srpske nacionalne manjine na sekundu pogode dva gavuna. A nije politika, alarmantno, nema potrage i trzaja za ljudima koji su cijeli jedan, hrvatski narod, godinama gađali krmačama (avionske bombe od 250 kg koje je bacala JNA). Ono prvo je jasna poruka i uznemiravanje. Ovo drugo? Eto, događa se – u navali Srba na Hrvatsku svakih toliko godina.
 
Ne, nije moguće. Vjerojatno oni misle na politikanstvo. Ali, kako će sami sebe nazvati politikantima? Pa demokratsko okupljanje naroda u zemlji nazivaju politikom, pritom tom skupu i sebi dajući negativno značenje i kontekst. Baš su se pogubili. Da su čak političari supstancu svoga djelovanja, politiku, počeli doživljavati negativno, pogrdno i kao nešto zločesto. Njima je opasan narod bez moći na ulici, nama su opasni oni u instituciji. A u poštivanju i izvršavanju zakona baš bismo se lijepo mogli sresti. 
 
To i je problem! Što vlastima u Hrvatskoj ti, Vukovaru, vi žrtve, niste politika. I ne žele da im budete politika. U kukavičkom sljepilu svojih položaja, to izriču dosjetkom: 'Ne manipulirati s vukovarskim žrtvama'.
 
Svoju antidržavnu distancu uzdižu na razinu demokratskog načela funkcioniranja. Jer svašta trpi termin trodioba vlasti. Kao što i abolicija u Hrvatskoj okrvavljene zlikovce i silovatelje daruje egzistencijom i službama.
 
A ti si, Vukovaru, prvorazredno političko pitanje! Tko i što, ako ne ti i tvoji!? Tvoje stradanje.
 
Na svemu žele skupljati političke bodove, u svemu ušićariti, ali na tebi, Vukovaru, političke bodove nijedna vlast u Hrvatskoj ne želi skupljati. Oprosti nam što ti u svojoj zemlji, svojim ljudima, zaista nisi predmet političkog, za opće dobro, djelovanja! Jer tako kaže institucionalna trodioba.  
 
Razdjelnica nas malenih, političnih koji ćemo tebi 13. listopada doći i velikih, apolitičnih političara koji ti doći neće i smatraju to uzurpacijom vlasti, najzdravija je podjela koja se može dogoditi. To je linija na kojoj se razgraničavaju vanjski ratni/unutarnji mirnodopski agresor i žrtva, zakon i bezvlašće, nevinost i krvoločnost, pouzdanje i iznevjerenost, laž i istina, pravda i nepravda, svjetlo i tama.   
 
Vukovaru, ti nisi bio dogovoren da padneš '91. Tvoj pad pozadinski moćnici dogovorili su poratnih godina. Ti nisi bio napušten '91. Nego u mirno reintegriranim godinama poslije. Taj je opći mir platio osobni nemir tisuća žrtava, 86 ubijene vukovarske djece, među kojima ih je 54 mlađe od deset godina. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece. Među 2500 ranjenih civila, 570 je trajnih invalida. I baviti se kaznom za to nije prihvatljiva politika.
 
Ti si, Vukovaru, u biblijskom pružanju svoga drugog obraza, ma svoga cijelog tijela, u dopuštanju da te domaći i tuđi neprijatelj i politikanti (s)kidaju do kraja, božanski dostojanstven i velik.
 
Tvoje dostojanstvo 13. listopada 2018. želimo zagrliti. Zavapiti da ti se okovi konačno počnu skidati. 
 
Doći ćemo tebi na stratište, a ne na izletište. Ali, ćutim neki osjećaj slobode, jer nas primaš na način kako je to organizirao tvoj hrabri gradonačelnik Ivan Penava. Ime dostojno spomena u ovom obraćanju tebi. I dostojan te još jedan. Bio je istražitelj. Kajkić. Nikola. Nije uspio donijeti nam darove činjenica koje je otkrio, a tvoje bi ljude mrvicu zacijelili. Koju ljudsku kost otkopali… Iako ti darovi radost žrtvi donijeti ne mogu.  
 
Tvojoj memoriji i komemoraciji pripada samo jedno razotkrivanje i oblik kazivanja – svjedočanstva!
 
Baš to, što svih proteklih godina 18. studenoga, ni u slovu od žrtava čuli nismo, 13. listopada ćemo čuti i vidjeti - lica i riječi preživjelih tvoga zemaljskog pakla, što je svih ovih godina bilo zameteno, pometeno - u ime podvale da tebi, Vukovaru, 18. studenoga, kao i svakog drugog dana u godini, sve ove godine, samo šutnju dugujemo. Da tebe samo šutnja dostojna jest.
  
Kako ne bi nas koji s tobom suosjećamo, jednodnevne pridošlice 13. listopada, primio, kad si ti  i zločince primio i tranzitno mjesto za njihov bijeg u Srbiju i svijet postao?
 
Kako ne bi primio one koji tebe barem na jedan dan žele oplakati, kad si ti u svoj dom, u svoje gradske službe i poslove primio okrutne ljude zbog kojih ti i sada, svaki dan nečujno plačeš...
 
Kako u tu subotu, 13. listopada 2018., ne bi primio nas koji bismo barem na par sati u tebi, a umjesto tebe, htjeli vrisnuti, jer vidimo da si ti, već 27 godina, herojski žilav, kao što si bio i '91.? I još uvijek ne vrištiš.
 
Ti si naučio toljage primati. I opstati. Pa bili i nekažnjeni oni koji su od tvojih ljudi humus učinili i osam tisuća ih u logore Srbije poslali. Makar i danas majke serviraju tanjure za svoga nestaloga na stol u svojoj kući, misleći da je baš danas, ili sutra, taj dan kada će se njihovo nestalo dijete ili suprug vratiti, prag njihovog doma prijeći. Kada će se ugledati, s odmakom godina prepoznati i reći: 'Čekala sam te.' Jer organska ljubav ne prestaje se nadati. Iščekivati. Petsto je nestalih Vukovaraca. Ili tristo. Različiti izvori…
 
Htjeli bismo, barem 13. listopada tebe i 'naše' vlastodršce nešto upitati, jer ti si najveća i najkrvavija bitka za Hrvatsku i mjesto stradanja. A nametnuto ti je da budeš i domaćin onima koji sada podmuklo šute, a '91. tvoje žitelje glasno su, razvratno i pijano klali, masakrirali, sakatili, mlatili, razdvajali i silovali. Ubiti oružjem i trenutno, u tebi, bila je najblaža verzija vašeg stradanja. I tu povlasticu nisu imali mnogi od između 2900 i 3600 u tebi poginulih.
 
E da, Vukovaru. Ni 27 godina poslije tvoga masakra, još uvijek ne znamo točan broj tvojih žrtava, palih od strane četnika i JNA okupatora. Još ne znamo koliko ih je točno ubijeno, pa posljedično - kako ćemo znati (za) koga i što uopće tražimo? Kad su te gađali i poratno kad te ušutkavaju, točni su i precizni. Sve drugo u vezi (broja) tvojih žrtava je – okvirno i oko…
 
Bio je jedan ratni izvor zločina, Srbija, četnici i JNA, ali puno je poratnih izvora, pa i u utvrđivanju elementarne činjenice, broja, a kamoli imena i prezimena, a tek tjelesnih ostataka, ljudi kojih više nema. Bilo je to prije 9 855 dana, a ne prije stoljeća.
 
Postojala je televizija u boji, radio, kamere, foto-aparati. Toliko je audio i video snimaka. Neprijatelj je slikao selfije i kad je likvidirao, ubijao. Toliki su dostupni, pokraj nas. Bilo da su naredili, izvršili ili zločin vidjeli. Ali, vlast ljude poziva i mobilizira za u rat. U miru suradnje koja od zla oslobađa, nema.
 
Ti si bio najveća bitka u agresiji na Hrvatsku. Ako za najveću bitku, najviše stradalih, najdetaljnije razrađeno i učinjeno masovno razaranje nema dokaza, što možemo očekivati za 'manja' mjesta stradanja i pogubljenja? Koliko svjedoka i koje uvide? Ako maksimalni zločin nad jednim gradom i tisućama žrtava ne olakšava brojnost i dostupnost svjedoka i dokaza?
 
Tromjesečna opsada Vukovara od '91. produžila se, eto, na tri desetljeća. Podnosi Vukovar zločince u sebi i nad sobom u ratu i miru.
 
Ali Vukovare, daj i ti jednom krikni… Progovori! Hajde ti sada svojim prstom Vodotornja pokaži one koji su u tvoje ljude i u tebe '91. g. upirali, vas razapinjali. Sa zemljom ravnali, s Dunavom potapali. Da vidimo imaju li oni žene, djecu… Mogu li jesti, kako spavaju… Pjevaju li i još uvijek loču, ili im je Vukovar bio jedini životni tulum, ražanj i žurka?
 
Umjesto tebe, Grade, mi ćemo reći 13. listopada reći: Postalo je neizdrživo. Prezagušljivo. Potreban je proboj hrabrosti i nastup istine! I događa se taj Susret baš na datum Proboja hrvatskih snaga u pravcu Nuštar-Marinci-Bogdanovci prema okupiranom Vukovaru. Taj proboj 13. listopada 1991. g. prisilio je srbijanskog agresora na pregrupiranje i privremeno je rasteretio pritisak na Vukovar.
 
Vrijeme je za pravosudno pregrupiranje, skidanje okova s Vukovara i rasterećenje pritiska s Hrvatske.
U svjetlu antologijskih izjava kardinala Franje Kuharića: „Mali s velikima ne trebaju razgovarati na koljenima. Nego na temelju principa!“
 
I: 'Postoje istine od kojih se ne može i ne smije odstupiti! Ima granica na kojima se mora stati, linija s kojih se ne smijemo povlačiti! Postoje položaji s kojih se ne smije uzmicati!'.
 
Vukovar je nas, Hrvatsku oslobađao. Vrijeme je da mu uzvratimo. Ili barem, počnemo uzvraćati. Pravnom i konkretnom, a ne verbalnom i apstraktnom osudom zločina. Odstupanjem - ne od pravosudnih procesa, nego od (anti)civilizacijskog zla. Nesrazmjer je ionako velik: puno prava za (zadovoljštine) malo pravde.
 
Ines Grbić