Pošto zajedništvo!?

U  brojci, i to samo na razini stradanja pojedinca, odgovor glasi 4.380 dana mraka. To je zbroj 2.555 i 1.825 dana tamnice dva čovjeka, generala, koji su doprinijeli da naša zemlja iz tamnice izađe. To se može zbrojiti. No, postoje cifre koje nikad nećemo saznati, a u temelju su terora našeg naroda po pisanju medija koji su hrvatski samo utoliko što se ovdje tiskaju. Ne trebaš biti hrvatski, subjektivan, emotivan. Baš ništa od toga. Budi profesionalan, željan pravde i istine, pa te to, začudno, može dovesti i do hrvatskog atributa. Bog ne povlači svoja obećanja ni vjernost! Toliko puta sam čula kako nas je u povijesti samo On svojim čudom spasio i kao narod održao. I uvijek sam mislila ‘Pa to se podrazumijeva, to zaslužujemo’. No, čovjek odraste. Postane osviještenim dionikom povijesti. Vidi i čuje ljude oko sebe. Pa se, sasut destrukcijom i mržnjom iz svih mogućih izvora, do najviših državnih razina, uslijed čuda oslobađajuće presude, zapita: Pa, zar opet, Bože? Zar si nas opet darovao i svrnuo svoj pogled na nas, mimo svih ljudskih procjena i podvala, usprkos tolikoj prljavštini koja ovom zemljom kola? (Ipak) to ne zaslužujemo. Sunce zaista jednako svijetli opakima i dobrima. Zaista, Bog ne povlači svoja obećanja ni vjernost. Daruje spasom jezgru, ma i zrno, plemenitoga. On, Pravda, daruje istinu, bez obzira koliko malu brojku zagovornika ta istina imala. Žalosno je da nešto što je evidentno i podrazumijevajuće i u činjenicama, ‘moramo’ tumačiti kao Božju milost po pravnoj verifikaciji Haškog suda. Žalosno je da je tek ta presuda kod mnogih preko noći obraćenika probudila čast i spašeni obraz kako Hrvat i nije tako loše biti. Žalosno je da zahvaljujemo američkom sucu kao prijatelju i Turčinu i Jamajčaninu kao hrabrim pravnim znalcima, i da je presuda u 'plaštu misli' da ne može članica NATO-a i EU-a biti zemlja od zločinačkog pothvata. Da je tako, nisu li prvi toj teoriji trebali doskočiti suci europejci, Talijan i Maltežanin, koji su teze oslobađajuće presude pobijali. Pitaju ti znalci i čuvari ljudskih prava: 'Što sad kažete, Hrvati – je li sud i sad, nakon presude, politički?’ Pa, u tome i jest Božje čudo i očitovanje njegove snage koja se zauzima za malene i osujećuje zlobu velikih - da su na političkom sudu konačno, mimo svih struja i tokova, ipak pobijedili pravo i pravda. Nije li dovoljan dokaz političnosti da tužiteljstvo nije podiglo nijednu optužnicu protiv ikoga iz JNA, nalogodavca i izvršitelja zločina par excellence. Ni Ratko Mladić nije optužen kao oficir JNA, nego kao zapovjednik snaga bosanskih Srba. Nije dovoljno politično da su, prema Haškom tužiteljstvu, za zločine u Vukovaru krivi ‘samo’ pojedinci, a za zločine nad Srbima državni vrh i Hrvatska.

Pravni papir veći od vlastite svijesti i znanja

Bog kaže da je đavao u sebi podijeljen. Tako u ‚slojevitom’ prikazu novinarke Jutarnjeg lista dan prije presude piše da će “kako god Žalbeno vijeće Haaškog suda odreže kaznu dvojici generala, to biti presuda Tuđmanu i Tuđmanovoj Hrvatskoj“. No, čovjek zaboravi što misli tj. napiše, pa onda kaže da presuda ipak nije Tuđmanovoj Hrvatskoj, nego dvojici generala. Samo redak poslije, ista osoba, isti tekst, piše: „Jasno je da Haaški sud sudi pojedincima, a ne državama, baš u namjeri da se krivnja individualizira, a ne da je generacijama poslije kao teret nose cijeli narodi. Jasno je i da će tu kaznu odslužiti dvojica konkretnih ljudi, Gotovina i Markač. Jedan je kao dječak pobjegao preko granice i mijenjao kontinente živeći život pun pustolovina poput nekog superjunaka, drugi je krotko gradio karijeru u policiji bivše države“. Nikako da se žena odluči sudi li se pojedincu ili državi. Pa nek' bude oboje: „U Haagu se izriče pravomoćna presuda njima dvojici, ne državi, no simbolički je haški proces za Oluju proces tuđmanovskoj Hrvatskoj devedesetih“. O, besramna proturječja! Misle ljudi da se može dogoditi brzinska nacionalna katarza i osviještenje, pa će sad jedan papir pokrenuti afirmativne akcije na općem planu, s nazivnikom snaga, ponos i zajedništvo. Neće se ništa novoga dogoditi u državi Hrvatskoj! Potvrđuju to minula stoljeća. Zar je veće čudo oslobađanje dva čovjeka, čemu je u prilog ionako išla sva zdravorazumska, pravna, vojnička i moralna argumentacija (trebalo se hrabro i stručno izboriti) od oslobađanja i stvaranja cijele jedne (od svijeta napuštene) države, Hrvatske, koja je bila srčani vojnički David protiv surovog JNA Golijata. Žele Antu za predsjednika. Državi ne treba mudri vođa, nego snaga samosvojnog i pametnog naroda. Ako narod državu nije cijenio u vidljivoj činjenici, Bogom darovanom, zaslugom branitelja i srcima mnogih ljudi oslobođenom teritoriju, kako će cijeniti par definicija na međunarodnom papiru. Pa, cijela međunarodna zajednica, ne samo jedan sud, već su nas priznali. Ali, mi smo se junački trudili sami sebi to priznanje srozati. Vođa se ne nameće, vođa se mudro odabire. A, Hrvati su pokazali kako su vođe birali. Zadnji predsjednik se u dva mandata trudio svim srcem dokazati da su namjere njegovog prethodnika bile, u dogovoru sa srpskim zločincem, pokoriti Bosnu. Ako je narod slijep, zašto bi vođa bio vizionar. Koga da vodi? Ne bi li predsjednik trebao biti odraz mudrog i pametnog izbora već formiranog naroda, a ne infantilnih ljudi željnih viceva koje bi on, eto, kao predsjednik, trebao prosvijetliti. Predsjednik bi trebao s ljudima stvarati, biti partner – a ne nad njima dominirati ili ih smatrati tako jadnim da im i laž kao pravni lijek može prodati.

Reci mi da sam dobar (ili loš) – samo tako znam tko sam!

“Možda će sve proturječnosti i sve teškoće koje su nas pratile i mučile naći svoje rješenje negdje na kraju, u posljednjim trenucima, kad nam se otkrije istina da ništa od svega toga nije bilo važno, čak da nije bilo ni stvarno. Znači: tužno rješenje” misao je Ive Andrića, čovjeka iz zemlje koju je Gotovina akcijom Oluja obranio, osujetivši Miloševićev plan spajanja Republike Srpske i SAO Krajine. Nije li pretužno i prejadno, da je tek sad 17 kontinenata otkriveno, pa iz Jutarnjeg lista, koji je do dana prije presude sustavno trovao i vrijeđao Tuđmana, generale i branitelje (kad se sjetim naslovnica, s kojim su guštom prokazivali branitelje koji postadoše poduzetnici; ovaj ima konje, onaj kompjutere; ne smije čovjek uspjeti), od 17. studenog vrište naslovi Obranili ste čast Hrvatske, Hrvatska nevina, Nisu krivi, Generali su heroji, Oluja je potpuno čista, Haško tužiteljstvo je pogriješilo! To dosad nije bilo točno, pa eto svijeta da nam potvrdi. Zemlja ti je oslobođena i čist si ko suza kad ti to kaže stranac. Pa kakav ćemo sutra mi partner ikome u ičemu biti, kad ne znaš, nemaš pojma, tko si, zapravo, ti. Pa ne znaš ni sebe i svoje vrijednosti argumentirano predstavljati. Stalno ti drugi mora nešto govoriti. Bilo da te spušta il’ uzdiže. I Pelješki most je državni interes, kad ti to kažu u Europi. Inače si uvjeravan da nemaš izbora ni alternative, nego samo i jedino tako – po direktivi. Presuda je pokazala – Može se! Mimo svih i svega. Gdjegod se ipak na položaju nađe koji pametni i neustrašivi.

Nekad ga, u rovu, čuli neki, a sad na Trgu svi

Nisam htjela na dočeku generala Gotovine u Pakoštanima biti na povlaštenom, ugodnijem mjestu sa strane, za novinare. Htjela sam biti među narodom, strpljivo čekati, osjetiti stisnutost u masi, gdje te u nekom trenutku guraju, a u trenutku (bojažljivo) i pomisliš: „Ovako počinje stampedo“. Tek u blizini i dodiru s drugim možeš znati što taj drugi misli, upoznaješ ga. Zadnjih 11 godina o Gotovini, Markaču i braniteljima govorili su ljudi koji ih uopće ne poznaju. Čude se sad njihovoj osobnosti oni koji su ih zorno opisivali, a nisu ih poznavali. Misle da ih u govoru savjetuje neka PR agencija. I to najbolja. Ti kroničari društva su ih sudili i osuđivali – alatka koja za to dobiva nagradu u kunama i valutama. A, za ratno profiterstvo u ovoj državi optužen je tek jedan (bivši) premijer. Koliki se izvlače, pod krinkom slobode govora, pisanja i dužnosti informiranja javnosti. Zemaljski sudovi ih štite, a višeg suda se ne boje. Zadnjih je dana Hrvatska u svijetu dvaju čuda. Najprije se svi začudiše oslobađajućoj presudi po svim točkama optužnice, a onda se profiteri ne mogu prestati čuditi odmjerenim nastupima generala. Pa, više ni spomena o bjeguncu, plejboju i hladnom legionaru nego se nižu ocjene ‘gospodin kakvog nema’. E, drugovi, da ste umjesto izdvojenih mjesta u ložama i kancelarijama, samo koju minutu proveli među narodom, ako već niste mogli na bojištu, barem među onima koji generale poznaju. Da ste imali srce željno (sa)znati istinu (no, vi ste vođeni presumpcijom krivnje, ne nedužnosti), ne biste se čudili zašto Gotovina toliko ističe budućnost. On, koji bi o prošlosti imao najviše reći, poziva na budućnost. On, koji mnoge može prozvati, poziva na poštivanje institucija. General je pokazao podudarnost svog karaktera i ponašanja, i ljude zbunio. Misao: 'Moj karakter je tko sam ja, a moje ponašanje ovisi o tome tko si ti’ kod njega ne prolazi. Njegovo ponašanje ne diktira drugi. Zna da zlo samo u sebi i po sebi propada. Izjeda se. Niste bili u ratu, niste vojnici i ne znate da vojnik gleda samo – naprijed!

...bio sam siguran da ćeš doći

Kako vojnik oslobađa? Tako da ide naprijed. I misli samo na jednu riječ – koju je, gle čuda, opet i u ovom trenutku ponovio – (gleda u) budućnost! On bi gledao naprijed. Kao što je to činio i u ratu. Da su ga savjetovali u ratu ti dušebrižnici, novokomponirani ljubitelji generalova lika po papiru haške presude koji se doslovno preko noći okrenuše, da je i Juda imao više obraza i bio veći pokajnik zbog izdaje, vjerojatno bi mu bili rekli: „Pa 'di ćeš s tima u boj, taj ti je sin ustaše, onaj partizana. Taj ti je Musliman, onaj Srbin“. A, on je i onda i sada isto rekao (s tom razlikom da su ga sad čuli svi, a onda samo najhrabriji na prvoj liniji, višem pozivu odazvani): ova zemlja nije  više njegova od nekoga drugoga, bilo kojoj naciji da pripada, ako je domovinom i rodnom grudom doživljava. Kad se vojnik vraća? Kad treba spasiti suborca, otići po paloga, ranjenoga. Kad je vojnik od nadređenog tražio dopuštenje da se vrati po suborca, on mu je rekao da ne želi da riskira život za čovjeka koji je vjerojatno mrtav. Usprkos zabrani, vojnik je otišao, vratio se teško ranjen, noseći mrtvo tijelo svog prijatelja. Nadređeni uzvrati: „Rekao sam ti da je mrtav. Je li se isplatilo ići samo radi trupla?“. Vojnik mu, umirući, odgovori: „Jest, gospodine! Kad sam ga pronašao, još je bio živ i rekao mi je: Bio sam siguran da ćeš doći!“.

„Demokratska“ indoktrinacija

I, sad Gotovina kaže da kršćansku ljubav treba osobito iskazati najslabijima i ugroženima. Opet ništa novo u njegovom životu, nego kako je činio i u ratu. Na fotografiji Marija Filipija, koji je u proboju za Vukovar izgubio ruku i nogu, Gotovina prvi zdesna od četvorice suboraca na ramenu, mirno i požrtvovno, nosi nosila s poginulim suborcem, 1991. godine. Ako ga izdajnički profiteri nisu poznavali, a ipak su mu sudili, uspjelo se ušutkati i one koji su imali što reći. Nekima je od boli puklo srce, doslovno. Drugi su, poput osuđenog Isusa Pilatu, onome koji ti piše obranu i optužbu, rekli: „Ti kaza“. Pod krinkom medijske slobode, u Hrvatskoj se provodi indoktrinacija po uzoru na boljševička vremena. Žrtva linča medija, onih koji sad Gotovinu uzdižu do zvijezda, a prije su se natjecali u srozavanju svega s njime povezanim, je i prof. Krešimir Mihajlović. S mjesta ravnatelja OŠ 'Petar Zrinski' u Zagrebu maknut je jer je u školi izložio slike Gotovine i Markača. Taj otac šesteročlane obitelji, ranjeni branitelj, završio je na burzi rada i u zdravstvenim teškoćama. No, sin mu je s dočeka generala u poruci tek blago napisao: „Tata, sad si svima dokazao i neka svi vide koliko nisu imali vjere i strpljivosti“. Ministar Jovanović kaže da Mihajloviću samo nije produžen ugovor o radu, nakon što je istekao u svom redovitom vremenu. Sve je zakonski. Čudesne podudarnosti, da su se baš poklopili istek ugovora i stavljanje nekog plakata na zid. Po pritiscima medija u ovoj državi kaljaju se lica, uništavaju životi, završava pod istragama i u zatvorima. Kako je u ovom slučaju zakazao taj elan u javnom servisu, da se vrati na radno mjesto čovjek kojem nije trebao Haag potvrditi što su pravda i istina. „Maleni“ Mihajlović je to platio i javno svjedočio kad su mnogi bili do grla zakopčani.

Od crne kronike do pršuta

"Jer istina nije ono što drugi kaže da je istina. Istina je ono što je istina. Nisu naši generali nevini jer je njih Haag proglasio nevinima, nego su nevini jer su uistinu nevini. To smo znali, a nismo imali hrabrosti to glasno govoriti" rekao je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. Pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško, misleći na silovane žene, poručuje: "I njima kao vjernici trebamo reći i pokazati ne samo da se ne trebaju stidjeti, nego da budu ponosne, jer su bile izložene podnošenju najvećeg zločina; da se ne boje prošlosti koju su zlostavljači htjeli obeščastiti. Njihovo je tijelo u tim trenucima patnje za druge bila domovina Hrvatska koju izvanjsko nasilje ne može dohvatiti; njihovo je tijelo bilo Kristovo tijelo koje se predalo za život svijeta. Hvala vam za tu žrtvu; za neizrecivu bol koju Bog preobražava u ljepotu Kristova trpljenja. I znajte: više se trebamo stidjeti mi, kao pripadnici države koja to ne prepoznaje, koju nismo uredili tako da se poštuje svetost života i u njoj vaša veličina; nas treba obuzeti sram što ste vi sramite". Neki novinari sad s osmijehom jedu ispred kuće u Pakoštanima delicije kojima ih general nudi, a prije par godina su me, po narudžbi urednika, istražiteljski konspirativno zvali i pitali „Je li točno da je nadbiskup Marijan Oblak poslao Gotovini čestitku za rođendan?“. Trebala je ta službena potvrda za podatak u rubrici Crna kronika. Koliki su jamstvo nadbiskupa Ivana Prenđe za Gotovinu tumačili kao njegovu samoreklamu, želju da prikupi jeftine biskupske, političke, narodne i koje god hoćete bodove. A, čovjek je samo i neustrašivo želio biti glas istine, čiji je proročki duh zasjao i u razmjeni pisma između Prenđe i Gotovine. Poznato - svi se razbježe pod križem, a sjate na uskrsnuće.

Globalizacija i individualizacija

Kad ti borci za individualizaciju zločina kažu da se presudom generalima sudi pojedincima, a ne državi, oni to zaista misle. Oni vjeruju u ono od čega imaju neposredne koristi. Mjera im je dohvat ruke i dubina novčanika. Drugi i njegova patnja su mu predaleki. Žrtva mu je enigma. Riječ tajna zvuči uzvišeno, pa im je ne pripisujem. A, tek ideal. Bliži im je idol. Brže je, i ima slovo manje. Oni se ne identificiraju s Gotovinom, Markačem niti s ikim tko im je nesebično osigurao slobodu za njihovo sebično punjenje džepa. Oni su sebe zaista individualizirali. Usta govore čega je srce puno. Rade za sebe pa iz te, svoje perspektive, sude i o drugima. Inače su zagovornici svjetske globalizacije i identifikacije s većim sustavom, naddržavom, ali nisu za globalizaciju u vlastitom narodu i integraciju s vlastitom državom. Htjeli bi krov, a potkopavaju temelj. U vlastitoj državi, koja ti ne predstavlja ništa više od adrese stanovanja, poželjna je teška, atomska individualizacija. Ma što atomska – elektronska. S kakvom se gordošću spominje trijumf pravosuđa u slučaju Mirka Norca, treba srediti i Merčepa. Riječi ne zucneš na to da se u Vukovaru rad u vrtiću odvija na srpskom jeziku. Hrvatski, jezik zemlje u kojoj si rođen i živiš, je dopunski. A, ravnateljica kaže da tu nema politike. Nisu odluke u praksi očitovanje politike. Eto patenta iz Hrvatske, koji ne vrijedi za drugdje u svijetu ikoje nacionalne manjine.

Kad prsne Slagano pod tapetom

Nije presuda otvorila oči po pitanju nacionalne osviještenosti samo kod guski u magli. Iako – misle oni u sebi i dalje ono o čemu za povišicu i biti 'in' pišu i govore, no moraju se prilagoditi na trenutak glasnom raspoloženju naroda i glasu par međunarodnih sudaca. Dakle, pojaviše se glasovi iz zemlje koja nas je napala, drskost koja graniči sa žaljenjem, komedijom, no ipak se odlučujem za tragediju. Boris Tadić poziva Hrvate na suzdržanost i netrijumfalizam. Slaviš svoje (ponovno) rođenje, a susjed te ‘dobronamjerno’ savjetuje – Pa nemoj se baš toliko radovati. Toliko sam ti dobar susjed, da me tvoja radost, utemeljena, iritira. Tvoja radost ne doprinosi mojoj. Opet bih ti mogao činiti probleme. „Trijumfalizam ne pridonosi boljim odnosima Srbije i Hrvatske“, kaže bivši predsjednik Srbije. A, srbijanski premijer Ivica Dačić izriče: „Da je Srbija jaka, ne bi se ovo nikad dogodilo“. Eto, kako se poima snaga – kao agresija koja u nepravdi želi biti jaka do kraja. Bili bi snažni da su uspjeli krivotvoriti povijest. Na kakvim se osnovama dosad gradilo približavanje dviju država i naroda, kad je ta presuda sve tako minirala. Jesmo li bili na putu da nas opet zeznu i uspavaju, uvoz-izvoz u zenitu, kad se uzburkaše duhovi zla, do Srbina na razini UN-a. Kako živjeti s ljudima za koje je jakost život u laži i agresija na istinu.

Biseri u blatu

Za one koji ne znaju što misliti dok im to neki strani pravorijek ne potvrdi, nekoliko primjera koje bi bolje mogli prosuditi Jamajčanin, Turčin i Amerikanac, nego zemljak u čijoj domovini se to događalo. Što sve nije dosta, ne za zajedništvo, nego za sućut. Vukovarka silovana, muž joj vezan za cijev tenka iz kojeg se puca po Hrvatima, a onda njega ubiju da čovjeku ostanu dvije ruke. Vukovarski branitelj kaže: „Jednom kad su mi na ispitivanju polomili rebra, morao sam ih u sobi moliti da me ne nasmijavaju, jer me svaki osmijeh bolio“. Bilo je i vrhunskih domišljatosti. Batinan si ako bi otkrili da si uspio sakriti lančić ili vjenčani prsten kojeg oni prije nisu pronašli. Pregled detektorima metala naši su ljudi nadmudrili skrivajući lančić i vjenčani prsten ispod parketa ili u vodokotliću wc-a. Heroj Marijofil Andrijanić, logoraš u Srijemskoj Mitrovici, likovno talentiran, izrezivao je kartone od kutija keksa i na njima crtao karte za kartanje. Zatočene oko sebe zarazio je pletenjem križića. Parali su vojničke deke koje su im dali za pokrivanje i od konca tih deka pleli križiće i krunice. Zahvaljujući Marijofilu, svi su imali krunice i križiće. Na bijelim majicama koje su 1992. godine dobili od Hrvatskog crvenog križa, Marijofil im je oslikavao lik Isusa, vukovarski vodotoranj, vukovarsku golubicu, hrvatsku trobojnicu. Četnici bi pretukli onoga kod koga bi našli krunicu ili oslikanu majicu. Vukovarski heroj piše: „Pravili smo i kockice za jamb. Kockice smo radili od sredine kruha. Mijesi se satima u rukama i na kraju se zapali komadić papira čija se čađ doda u tijesto da se dobije crna boja, i opet mijesi. Onda se oblikuju kockice i vrhom olovke izbuše rupice. Potom se kockice suše dva do tri dana. Onda se lagano nanese pasta za zube tako da se popune rupice. Opet se ostavi sušiti, a onda se laganom krpicom izbrišu plohe pazeći da se ne nakvase rupice. I eto kockica za jamb“. Istovremeno su se bacale različite vrste kocki: od tijesta do naroda i države. Zatočeni u logoru u otporu mraku i slobodi svog duha, a vanjski zatočenici duhom u ropstvu i otporu svojoj domovini.   

U kenotaf u zagrebačkoj crkvi Sveta Mati Slobode, gdje su uklesana imena 15.392 poginula hrvatska branitelja, piše: „Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti. Mi ćemo ga držati“. Eto. Pošto i koliko košta zajedništvo? Do kostiju! Nekima je jeftino, a nekima vrlo skupo.