Pravo ogledalo i neispričani spomen

Pozornica u Škabrnji 18. studenog 2013. nikad nije bila ljepša, veća i vizualno bogatija, a komemoracija nikad praznija. Pozornica je ove godine kao nikad bila uzvišena, a govor o žrtvama spušten, zapravo nepostojeći. Da nije bilo najave kako govora ove godine prvi put neće biti, po crvenim kvadratima i plavoj kulisi, čovjek bi pomislio: Ovdje se nešto veliko sprema, imat će se što čuti i vidjeti. Kad ono – klapska pjesma i recitacija. Treba li 18. studenog biti dan play liste domoljubnih pjesama čiji stihovi i akordi još jedini potaknu na ponos, kad to već ne čini život Lijepe naše. Tko želi nijeme komemoracije 18. studenoga? Netko ih želi, u nečijem su interesu. Nijemost pred zločinom nije potrebna u ime mrtvih žrtava. Ona je potrebna živim položajima. Ljudi dolaze taj Dan u Škabrnju i Vukovar iz Hrvatske i inozemstva, da bi čuli milozvučne pjesme, ili koju i kakvu riječ? Zapravo, ove se godine 18-og nije dogodilo ništa izvan uobičajenih tračnica hrvatske svakodnevice. Samo se praznina i čemer svih drugih neponosnih dana Hrvatske pretočila i u taj Dan. Zašto bi 18. bio trijumfalan u pijetetu, kad sadržaj tog Dana nije mjerodavan u ponašanju preostala 364 jutra u godini - puta 22. Tko misli na značenje tog Dana u akcijama za vrijeme mraka i dok se krv branitelja mete poput otpadne vode kojoj pripada odvodni kanal? I onda, prosvjetljenje, kako toga Dana Vukovar nije bio mjesto jedinstva. Kao da inače jest. I osjeća se gorčina. Kao da inače gorčina tamo ne živi. Nije li dobro da je i posjetitelj osjetio gorčinu, jer baš o tom stanju Vukovarci govore (ili zapravo šute) godinama, a nitko ih ne čuje.

Ove se godine poklopila komemoracija sa stvarnom slikom svih drugih hrvatskih dana. Narod je disonantan s vlašću i u sebi inače oko bitnoga za svoje državno i nacionalno dostojanstvo podijeljen. I to se dogodilo i u Vukovaru. Kakvo je istinsko poštovanje onih koji povijesne udžbenike na uvid šalju preko granice? Hrvatske institucije inače šute, rade uzmake i ne kažnjavaju ratne zločince. Šutnja se dogodila i u Škabrnji. Odbojna je šutnja o žrtvi, baš i tog, dana Simbola i spomena na brutalno stradanje. Ona taj Dan guši još i više, jer bi baš i barem tada gole činjenice trebale biti izrečene, otkrivajuće. One su razlog pijeteta. Ako je istina zatomljena svaki drugi dan sve ove godine, baš bi 18. studenoga trebala progrmiti do trnaca. Jer ona drugih dana svog spomena i poštovanja nema. Jesu li vrhunac pijeteta trnci izazvani 'Croatio iz duše te ljubim' interpretacijom? Trebaju li komemoracije zločina nad čovječnošću postati izvedba domoljubnih nota i stihova? I dvije minute živog škabrnjskog iskustva u svjedočanstvu jače su od tko zna kojeg milovanja lirikom. Žrtve su pokrivene u grobnicama, treba li ih i toga Dana dodatno pokriti, od koga istinu o njima štititi?

Treba šutjeti pred žrtvama, ali ne i o žrtvama

… reče u Borovu naselju Manda Patko iz udruge 'Vukovarske majke'. Ako je već svaki drugi dan u Hrvatskoj šutnja, u NEpostupanjima sudova koje tretira gospodarski kriminal, ali ne i odgovornost za ratne zločine srbijanskog agresora, nije li barem taj jedan Dan u godini prilika za čuti sve što je neznano svaki drugi, i tako dvadeset godina. Kome je u interesu šutnja, u ime pijeteta? Taj pijetet ima razlog u konkretnom sadržaju, i kad ga, ako ne barem toga Dana, čuti? Članica udruge Braniteljice Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije svjedočila je o ratnom zločinu u više navrata. „Kaže mi se, 'Ali ti podaci ne postoje'. Zašto ti podaci ne postoje? Zbog čega se stalno gube ti podaci, zbog čega ih nema, zbog čega se o njima ne može pričati? Zbog čega ne možemo reći da jesmo izgubili nekoga i zbog čega se ti ljudi ne mogu pronaći i biti kažnjen tko je to počinio? Sve se to negdje vrti i stalno se to zakopava. I stalno mi to ne smijemo nešto pričati, jer ćemo nekog povrijediti. Da li je taj netko razmišljao o tome koliko je nas povrijedio?“.

Što bi se na komemoraciji moglo čuti?

Taj dan nije za politička prepucavanja, ali politika čini da velike rane još sporije, ne samo zacjeljuju, nego se produbljuju. Da se pobjednika u ratu poražava u miru. Nije svejedno vlastima u rečenici 'Još nitko nije odgovarao za zločin na Ovčari i u Škabrnji', suočiti se s neučinkovitošću djelovanja koje ignorira tragične sudbine. Pijetet se ne izražava načelno, nego stvarno, poznavajući razmjere  događaja. Ako se već boje riječi političkih neistomišljenika, tko se može bojati riječi 'običnih ljudi' koji su agresiju najstrašnije proživjeli. Je li opasno čuti da je Manda u Škabrnji pekla kruh pod granatama, radi malenog djeteta koje nije plakalo, od straha. Kata Pavičić Kaćara po povratku u Škabrnju, na zgarištu kuće našla je samo džemper. Oprala ga je, ima ga i sada, nitko ga ne nosi. „Avion stalno kruži nad nama. Jedna žena je imala na glavi bili vaco. Govorili smo joj da ga skine jer je misečina i sve se vidi, pa će nas po njoj i naći. Skinila ga je. Kad bi nam se avion približio, mi bi se bacili u drače i legli na zemlju“. Njena kćer Senka, zvana Duda, s 23 godine ostala je udovica s troje djece. Senkin muž Dujo prvi je poginuli Škabrnjanac, u Prkosu, dok je vozio top iz Nadina u Zemunik. Kao udovica branitelja, nije dobila stan. „Moju Dudu je ubila tuga 13. veljače 2000. g. s tri moždana udara zaredom. Hitna se nije žurila. Imala je samo 33 godine“ kaže  majka Kata. Kad je opomenula zeta Duju da se pazi, da neki i izbjegavaju ići u vojsku, rekao je: „Baba moja, da su svi takvi, ko bi branija“. Baka je 12 unučadi, troje od sina Šime, koji je ranjen od mine na koju je dva puta naišao, troje od njene Senke, koji nemaju mamu ni tatu. „Stišćen se da ne plačen stalno, jer teško je kad roditelj pokopa svoje dite. I Bog da snage da živim, da pomažem dici, da se naše njive zelene i da pršuti opet vise na tavanu“.

Majka bez četvorice sinova

Škabrnjanka Toka Karlić je ostala bez četvorice sinova. Sklonište im je bila jama koju su iskopali njeni sinovi i prekrili je slamom i smrekom. Njen sin Milovan bio je branitelj 112. brigade, sin Mile u Škabrnjskom bataljunu. Kad je čuo da je Škabrnja pala, Milovan je s terena pješice išao spasiti obitelj. Uzeo je pušku i na Ražovljevu glavicu: 'Iša san, mamo, tenk osvojiti'. „Ma di ćeš ti tenk osvojiti, sam s tom puškom. Znaš li koliko je oko nas četnika“. U svibnju 1997. kaže mami da ide pokupiti sijeno. „Nemoj, ranko, još je zeleno“. „Iđen ja, pa ću ga malo i okreniti i viditi kakvo je, ako je zeleno, neću“. I ode on. Čujem ja kako granata puče. Sitila sam se kako ih je već troje poginulo kod Ivkovića bunara. Trčin priko polja i žalin iz sveg glasa: Ajme Milovane, dite moje. Nešto me nosilo prema njivi i znala sam da mi se zlo dogodilo. I tako mi Bog uze Milovana te rodne godine“. Teško bolestan Velimir u Rijeci je umro 1992. godine. Benito se vratio u Škabrnju. Njegove su kosti pronađene u vinogradu pokraj kuće. „On je tako tija svojoj kući, ali su ga četničke mine spričile u tome. Poznali su ga po patentu od trenerke. Pokupili su kosti i donili u Zadar da ih zakopamo“. Godine 1993. Milu je ranila granata dok je čuvao stražu kraj pruge. Postade teški invalid. „Ranjen, bez pola pluća. Mučija se, trpija boli, ali bolest ga savlada i 2003. g. me i on napušta. Eto ti života. Rat mi je sve uništija, samo me dragi Bog drži na životu“, kaže Toka. Mogu li, umjesto pjevača i recitatora, mikrofon 18. studenog dobiti takve žrtve rata? Mogu li pridošli iz Hrvatske i svijeta barem tada čuti i jednu epizodu iz brutalne serije zvjerstava? O tome tijekom godine nema emisija, filmova, knjiga, foruma. Ako su Vukovar i Škabrnja simbol stradanja cijele domovine, mogu li mikrofon na komemoracijama u ta dva mjesta dobiti i žrtve iz drugih stradalih mjesta i gradova? Ne bi li svjedočanstvo proživljenog istinski ujedinilo i povezalo pijetet novih generacija i preživjelih, sa spomenom na živote umrlih. Treba živjeti dalje, kažu. Je li bez saznanja događaja koji 'prošlošću opterećuju' društvo živih sitnih duša, a 18. studenog navodno opterećuju društvo mrtvih velikana.  

18. studenog biti ono što inače nismo

Hrvatska danas nije slabija nego je bila jučer, kako reče saborski zastupnik. Samo je manje licemjerna. Ljudi se nekad začude svojim odrazom. To zato što do tada gledaju očima zablude. Zašto zgražanje nad dvije kolone u Vukovaru, kao da se tek 18. studenog pokazala nepodudarnost između pulsa vlasti i naroda? Kao da je tek toga Dana vidljivo koliko je Hrvatska podijeljena. Glas branitelja i poštovatelja domovinske žrtve se ignorira druge dane u godini, ali se čuo tog jednog dana. Službenici vlasti su se osjećali jadno. Tako se, prije i poslije 18.-og, osjećaju obitelji dvije tisuće poginulih Vukovaraca i gotovo 500 nestalih, čiji je grad tri mjeseca tuklo milijun i pol granata. Jadno se osjeća i deset tisuća Vukovaraca prošlih kroz logore, dvadeset i pet tisuća tjelesnih ranjenika. Jadno je slušati kako bi baš taj Dan svi trebali biti jedno. Ne zaslužuje li naše Jedno i svaki drugi dan, baš zbog i u ime 18. studenoga 1991.? I sad se ljudi, u ime žrtava, zgražaju što smo taj Dan ono što inače jesmo: razjedinjeni, tužni, blokirani, u povlačenju.

Što je pravi pijetet?

Psihološki manipulatori čine teror nad žrtvom i prozivanjem i osudom posljedice, a zanemarivanjem uzroka. Dušebrižnici koji događaje u Vukovaru opisuju kao 'Kriva je rakija', Stožer i narod u velikoj koloni opisuju politikantima, instrumentaliziranim nepoštovateljima institucija i stradanja. Ti ljudi Domovinski rat poštuju inače, ali odlučiše ga obezvrijediti 18-oga. 'Službena' kolona iskaže poštovanje Gradu Heroju kad to nalaže državni protokol, a 'neslužbena' želi osjetiti konkretno poštovanje i ostala 364 dana. Iskreni pijetet je u političkom djelovanju i zakonima, koji se u Vukovaru krše od uličnih ploča, navijanja, do škola i vrtića. Ne zaziru li ljudi od licemjerja i klimanja glave s figom u džepu? Biti u istini baza je zdravih odnosa. Bolje i najružnija istina, nego najljepša laž. Vukovarci su poniženi i s barikadom prema svome dostojanstvu sve ove godine. Do čega je država dovela dr. Vesnu Bosanac, na komemoraciji s osmijehom u prvom redu kod vukovarske bolnice, među Vladom koja ju je svojom odlukom smijenila kao ravnateljicu zbog lošeg financijskog stanja bolnice. Teže je opstati među projektilima u miru, od danonoćnog izlaganja u spašavanju 4000 ranjenika bolnice na koju je dnevno padalo 700 granata. I Tomislav Merčep, razboljen guran u kolicima, u prvom redu komemoracije ima osmijeh i pjeva Hrvatskoj čije su ga institucije stigmatizirale kao zločinca. Koliki je to jad i očaj?

Vlast i narod konačno istog osjećaja

Baš je situacija 18. studenog 2013. predsjednika države i premijera potaknula na izricanje stavova koji bi trebali biti odjelotvoreni u praksi, prije i poslije Dana sjećanja. Barem su toga Dana predsjednik i premijer izrekli važne riječi na koje Vukovarci ukazuju i toliki ih izriču svaki drugi dan, baš u ime 18-og: „Ne može na silu. Na silu ne ide. To ne dolazi u obzir (Zoran Milanović) i „Vukovar nije mjesto inaćenja. Iz pijeteta prema Vukovaru smo se povukli“ (Ivo Josipović). „Možda smo i mogli uz cijenu nekog incidenta ili ekscesa, ali to nikako nismo željeli“ - kad bi te riječi bile mjerilo postupanja vlasti u zakonima, nema te svijeće, štita i stožera, koji bi koloni bio prepreka. Tim su riječima vlasti izrazile najveći pijetet spram Vukovara; 18. studenog povezao ih je u izricanju iste misli i istog osjećaja - Vukovarci ga žive 364 dana, a vlastodršci to doživješe samo jedan dan. „Vukovar je mjesto pijeteta. Oni koji su učinili da postoje dvije Hrvatske dezavuirali su Vukovar. Njima nije do pijeteta nego do politike“ kaže Josipović. Nije li groteskno inzistirati na 'uspjehu' jednog Dana, kad on nije motiv pravednog i plemenitog djelovanja u drugim kolonama Zagreba, regiona, do Brisela. Tko misli na ljude koji su bili u 'skloništima' bez prozora, spašavali se prolaskom pokraj leševa, otvorenih usta da im ne puknu bubnjići. To su blaga iskustva. Prvi zadatak stažistice u vukovarskoj bolnici 1991. godine bio je susret s mrtvim ljudima na podu bolnice. Nije znala što činiti s ranama veličine dva dlana, iz kojih se cijedio gnoj. Ta stažistica kaže istinu zakona ne samo u tretiranju ranjenika, nego svakodnevice života. „Ratne rane se moraju svakodnevno previjati da se ne stvori infekcija. Ako se to ne čini, infekcija se širi dalje“. Poruka je jasna. Neprevijanje rana hrvatskih ljudi u zadovoljštini zemaljske pravde stvorilo je infekciju koja se proširila do osamnaestog studenoga. U podjeli i šutnji. U Hrvatskoj ništa novo. Samo pravi odraz u ogledalu. Ili je ljudima ipak draža gluma...