Što je prije – suprug(a) ili dijete?

Velika i Mala Gospa, Marijino uznesenje i rođenje, pogled svraća na lik jedne žene. Ne treba je 'opravdavati' i 'ublažavati' divljenje njenoj veličini tumačenjima da je Marija velika zbog Krista. Sjaj joj daje Bogočovjek kojeg je rodila, ona je sredstvo a ne cilj. Sve to da se ne zabludi u štovanju, pripisujući joj poganski kult božanstva. Zdravoj ljubavi (ljubav i ne može biti nego zdrava; inače nije ljubav) pozicije su jasne. Bog surađuje s Marijom kao ženom. Prepoznata je njena osobnost. Marija kao pojedinac, dostojan prilaženja. Ljubav je na Mariji zaustavila pogled. Taj je odnos temeljan za njene kasnije uloge supruge i majke. Što se dogodi, ili, kako se može dogoditi, da u zemaljskim odnosima supružnika, žena/muškarac kao individue, s vremenom gube 'ljubavnu bitku' privrženosti u odnosu na potomke?

Pitanje o supruzi, odgovor o majci

Tema nije samo za terapeute ili psihologe. Ta tinjajuća 'dilema' naših nutrina upitno živi u nama kao poriv. Upitno, jer čujem: „Vidjet ćeš ti kad se udaš. Živi se za djecu. To je prava ljubav. Djeca su zakon, njih se istinski voli. Ljubavni odnos muž/žena s vremenom ishlapi, ohladi“. „Najvažnije je ne zapustiti osobu koju rodiš. Kada te svi napuste i zaborave, tvoje ti dijete uvijek dođe, ma kako savršen ili nesavršen bio“. Da je ljubav djeteta savršena, ne bi postojali domovi puni roditelja u kojima su mnogim tužnim licima djeca osoblje s duhom altruizma. Ili. Na pitanje suprugu kakva je ljepota, kvaliteta njegove žene, on ponosno odgovara: „Ona je izvrsna majka“. Gdje je tu odnos između njih dvoje? Što tebi tvoj suprug/a znači, neovisno o djeci? Ne može se reći u odgovoru, kad ne postoji u stvarnom životu. A tek „Rodila MI je djecu“ - kao neku svojinu. Nema  osjećaja za 'nam' i činjenicu da dijete nije vlasništvo.

„Znači mi više od naše djece“

Mislila sam da sam usamljena u viziji ljubavi između supružnika koja nije ispod one koja se razvija između roditelja i djeteta. A onda me dragi prijatelj darovao porukom koja me obradovala. Priznaje da su on i supruga kompliciranih pogleda, oprečnih stavova i da se „kao mala djeca nadmeću za primat“. No, kad bi završetak njegove rečenice potpisao svaki suprug za svoju ženu: „Istina je da je volim i previše i da se ne libim reći da mi znači više od naše djece koja su samo produkt naše ljubavi“. Nisam sigurna da svi tako razmišljaju. Taj suprug je roditelj lijepe, talentirane djece, i imao bi razlog više prebaciti primarne emocije na svoje potomstvo. No, on je i dalje zadržao svoj glavni pogled na svojoj ženi. Kako ju je u ljubavi pohodio prvih dana, žarkom ljubavlju hodaju i kao roditelji. Nema silaznosti. Umnaža se do krune – rađanja novih ljudi. Ali, ljubav između njih dvoje je temelj, najvažnije. Nije li to i logika, zakoni fizike – ono što se prvo polaže (brak), je nosivo (za obitelj). Ne može biti temelj što se nadoziđuje (djeca kao plod ljubavi, bračna nadogradnja). U knjizi 'Ljubav i partnerstvo' dr. Andreas Laun, moralni teolog, piše: „Nedostojno je, nekršćanski, a time i nemoralno, sjediniti se sa supružnikom samo da bi se začelo dijete! Često treba i mora nedostajati motiv: „Želimo začeti dijete“, ako se bračni par želi odgovorno ponašati. Ali, nikada ne smije nedostajati rečenica: „Dopusti da te zagrlim, jer te volim!“. Jer tko samo radi rađanja ili uživanja, dakle, bez ljubavi, želi spolno općiti sa svojim partnerom, čini grijeh! To je doista crkveni nauk!“. „Gledamo li na značenje ljubavi za uspjeh braka i svetost partnera, onda je ljubav važnija od rađanja i u tom je smislu 'prvi' smisao braka. Možemo promatrati rađanje djeteta u ovoj ili onoj perspektivi i uspoređivati jedno s drugim, ali ih ne smijemo suprotstavljati! To je besmisleno, kao i pitanje što je 'važnije', oko ili uho!“.

Ono što Bog želi, nije bajka

Nije li mnogima dijete centar svijeta, na način da se roditelj osjeti zapostavljeno u življenju bračne ljubavi od strane svoga supružnika. Na pitanje u čemu je njihova individualna ljepota, jedno za drugoga, ne bi li supružnik trebao odgovoriti ne 'skrivajući' se iza djece? Zbog djece se živi, njih se kao nikoga voli, zbog djece se ne rastavlja, zbog djece se trpi – je li previše toga na leđima djeteta, koje se u konačnici ništa i ne pita? Mislim da 'ljubavni instinkt', Božja položenost u nas kako ljubiti, ne sugerira da dijete treba biti 'važnije' i 'više voljeno' od supružnika. Nije li tužno da se suprug(a) tijekom zajedničkog života svede na sredstvo u ostvarivanju roditeljstva? Koja je razlika između tako tretirane vlastite žene i surogat majčinstva – nepoznate žene koja za novac izvršava 'zadatak rađanja'? U naizgled funkcionalnim obiteljima, ne stječem dojam da su 'opskrbom' zapostavljena djeca. A da su zapostavljeni supružnici vidi se po očevima koji imaju potrebu samostalno ili u raznim društvima, bez supruge, češće, boraviti u kafićima, klubovima, izlascima. Ili po licima majki koje se, zbog nekvalitetnog odnosa sa suprugom, od slike idealne majke pretvaraju u očajne kućanice s osjećajem služavke. Nije li najljepša opskrba djeteta da ono osjeti snažnu ljubav i povezanost roditelja! Ne bi li se muž i žena cijelog života trebali međusobno jednako poštivati, ne gubiti u primanju pažnje, razumijevanja i darivanja? Početna ljubavna zanesenost, ukoliko je iskrenih namjera, ne mora biti usmrćena do ravnodušnog 'suživota', iscrpljujuće borbe tko je u pravu i tko koga 'sluškinja'.

„Ponovno sam se u tebe zaljubio“

Poznajem čovjeka koji je u kasnim pedesetima svoga života rekao svojoj supruzi da je ponovno otkrio njenu ljepotu, vrijednosti, da se u nju ponovno zaljubio. Dotle da se zapitao kako će živjeti ako ona prije njega umre. Majka je to neočekivano 'saznanje', smiješeći se, prenijela kćeri. Je li se promijenio taj drugi, kojem sam nešto zamjerao/la, ili se promijenila moja vlastita dioptrija? Nije mi namjera dati savjete kako obnoviti bračnu ljubav. Ali, dani kad je pred nama lik najveće i najljepše među ženama, poticaj su za učiniti iskorak prema ženi, mužu, zbog njih samih. Kako je to Bog učinio prema Mariji. Je li za većinu nestvarno da ženu, cijelog života, suprug istim žarom i zanosom ljubi? I obrnuto. Da svatko bude prepoznat zbog vrijednosti koje ne bivaju potisnute, umanjene, rođenjem djeteta. Da i nakon godina mogu reći zašto su svoj pogled baš na njemu/njoj, zaustavili. Tada ne postoje mane. Dostojevski kaže: „Voljeti nekog čovjeka znači vidjeti ga onako kako ga je Bog zamislio“. A Bog uvijek zamišlja najbolje i savršeno! Otkrijte i poštujte svoga supruga/u kao najbolje i savršeno što vam je darovano. I to mu/joj češće recite i činom pokažite. Djeca ionako vole kad ih mama i tata puste na miru.