Susret Istoka i Zapada – veliki znak i zagovorni dar sv. Leopolda

On je zavjetovao svoje svećeničko poslanje i cjelokupno življenje za istinski zagrljaj Crkve Istoka i Zapada.

''Želim postati izabrana posuda da bude jedan ovčinjak i jedan Pastir'' (1910).

''Htio bih svojom krvlju pisati svoje zavjete: Blažena Djevice, neka ti bude mila moja želja'' (1914.).

Svoj prvi zavjet zapisao je 17. prosinca 1905. g., a poslije ga je u raznim oblicima, ali jednako strastvenim duhom čežnje za sjedinjenje s istočnjacima, kako ih je nazivao, redovito i uz blagdane, nekad i uz svetopisamske citate, obnavljao u brojnim zapisima sve do svoje smrti 1942. godine.

U danima čašćenja svetoga tijela tog velikog hrvatskog sina, prigoda je da svim srcem, kako je i njegovo još uvijek sačuvano, ali i racionalnom sigurnošću i nutarnjim uvidom, baš hrvatski narod prepozna i klikne, u krilu sveopće Crkve, u jubileju Godine milosrđa, čiji je sv. Leopold suzaštitnik, u 2016. godini kad se slavi 150. godišnjica njegova rođenja (1866.-2016.), a kojega je papa Pavao VI. nazvao pretečom duhovnog ekumenizma, dogodio se dugo željeni susret, u čijem je zalogu pod geslom Leopoldovih riječi 'Sigurno će se dogoditi', trajno prikazivanje proroka i apostola Mandića koji je vjerovao da svojom žrtvom sadi vrt jedinstva istočnih i zapadnih kršćana. Susret dvojice poglavara se i dogodio u danima svečeve tjelesne izloženosti u Rimu, crkvenom središtu Zapada.

Osim te dvije jubilejske oznake - kako ostati imun na sljedeću činjenicu i podudarnost!? Susret pape Franje i patrijarha Kirila dogodio se 12. veljače 2016. godine, točno istog datuma, na dan kad je prije 40 godina, 12. veljače 1976. g., papa Pavao VI. potpisao dekret kojim se potvrđuju i čudom proglašuju dva ozdravljenja zagovorom oca Leopolda!

U pripremi za ovaj tekst, okrenuh zadnje stranice knjige 'Ljudima prijatelj - Leopold Bogdan Mandić - svetac pomirenja' (Hrvatska kapucinska provincija i Kršćanska sadašnjost, priredio Nikola Stanislav Novak; preporučam), znajući da je u njoj autor Pietro Eliseo Bernardi naveo ključne datume iz Leopoldovog života i postupka za proglašenje blaženim i svetim.

'Pogledaj ima li datum susreta Franje i Kirila neke veze s Leopoldom? Je li se baš na taj dan dogodilo nešto u njegovom životu?', dobih nutarnji poticaj. Pogled čeka da ugleda… Nema… Ipak… Dođoh do treće stranice te kronologije… I zapravo i ne bijah iznenađena. Samo dodatno utvrđena!

12. veljače 1976. - 12. veljače 2016.: još jedan događaj čudo u životu sveopće Crkve, ali i promatralačkog svijeta, po zagovoru svetog oca Leopolda! (Leopoldovi citati u ovom tekstu navodi su iz spomenute knjige).      

Kako ne primijetiti i tu proročku i kairos-narav biblijskog broja punine – gesta između Rima i Moskve dogodila se 40 godina nakon potvrde čudesnih ozdravljenja po Leopoldovom zagovoru koja su vodila njegovoj beatifikaciji, 2. svibnja 1976. g.

Period tog broja označava od, i dorastanje, proces čišćenja, prevladavanje kušnji: 40 godina hoda Izabranog naroda od Egipta do Obećane zemlje; prorok Ilija hodao je 40 dana do Božje gore Sinaja; 40 Isusovih pokorničkih dana i nadilaženja Zloga u pustinji prije njegovog javnog nastupa…

Sv. Leopold je rekao: 'Sakrijmo sve što  je u nama, pa i ono što može imati sjenu Božjeg dara, da se od toga ne učini trgovina. Bogu jedinome čast i hvala! Ako nam je moguće, moramo proći zemljom poput sjene koja ne ostavlja za sobom traga. To je moj život'.

Ipak, ne može se skriti grad na gori i svjetlost iznimnih djela svijećnjaka niklog iz Herceg Novog. Još od svoga krštenja 13. lipnja (nije li već i po primanju prvog sakramenta i datumom bio na putu sv. Antuna Padovanskog prema njihovom zajedničkom gradu, Padovi) po svom imenu Ivan, u značenju Bog je milostiv, pronosi karizmu izvanrednog dara ispovjednika u posredovanju milosrđa.

Leopoldovu misionarsku dušu polaganu za odijeljene kršćane subraća su nazivala 'svetom ludošću'. Bila je to podloga njegovog cjelokupnog svećeništva. Toj je nakani pridružio svaki svoj čin. Svaka duša njemu povjerena bila je 'njegov Istok': 'Obnavljam svoje zavjete (za jedinstvo kršćana); kao zalog neka bude pomaganje dušama. Svaka će duša, koja zatraži moju službu, biti moj istok. Moram izvršavati svoje dvostruko poslanje, to jest spasenje svoga naroda, brinući se oko duša vjernika po sakramentu pokore'.  

Leopold je pisao i obnavljao zavjete na sličicama Majke Božje i svetaca, u susretima, svojim gotovo djetinje uzbuđenim plamenim predanjem. Godinu dana prije smrti, svome duhovniku o. Odoriku je napisao: 'Meni je Istok uvijek pred očima i osjećam se od Gospodina pozvanim da svetu Tajnu uvijek služim, ne povrijedviši pravednost i pijetet, već prema okolnostima, u tu svrhu, da se u svoje vrijeme ispuni veliko obećanje: jedan ovčinjak i jedan Pastir. I sigurno će se dogoditi. Gospodin potiče nas, svoje službenike, da njegove zasluge namjenjujemo za odijeljene istočnjake, to jest on moli za njih ako mi namjenjujemo svetu tajnu na tu nakanu. On sam, dakle, moli preko nas; a mi znamo po njegovoj božanskoj riječi da Bog Otac uvijek uslišava njegovu molitvu. Stoga će se velika činjenica neosporno dogoditi. Moja je, dakle, dužnost, da i ja pripomognem da se veliko proročanstvo ispuni u svoje vrijeme. Eto, to je čitava moja duša'.

O. Odorik, Leopoldov školski kolega, nekadašnji provincijal kapucina, na biskupijskom postupku je istaknuo da je Leopold sve činio 'posebno za obraćenje Slavena, Rusa i za jedinstvo odijeljenih Crkava s rimskom katoličkom Crkvom'.

Moliti za jedinstvo Istoka i Zapada Leopoldu je bila datost, povjerenost, a ne 'samovoljno' htijenje. Prema vlastitom zapisu, iskusio je 'čuvstvo da je Bog zadovoljan' njegovim shvaćanjem te svrhe svoga života. Božji glas i jasno prepoznavanje Božje volje koja se savršeno stopila s njegovom vlastitom, što je vrhunski znak i ideal ljudske ostvarenosti, dogodilo se za njegova studija u Padovi, 1887. g.

Pedeset godina od tog nebeskog predanja božanskog mu poslanja, nakon što je odslužio misu u katedrali u Padovi, na Gospinu sličicu na latinskom, kako je uvijek pisao svoje zavjete za  jedinstvo Istoka i Zapada, napisao je: 'Na svečanu uspomenu, 1887. – 1937. 18. VI. ove godine pada 50. obljetnica otkako sam prvi put osjetio glas Božji koji me pozvao na molitvu i stjecanje zasluga za povratak odijeljenih istočnjaka u katoličko jedinstvo'.  

'Pred Bogom sam siguran, kako iz pouzdanosti činjenica tako iz glasa moga ispovjednika, da sam po odredbi Providnosti, koja sve raspoređuje snažno i blago, poslan za spasenje svoga naroda' (1923.).

'Sama volja, sama želja da se postigne to dobro, to je sam Božji poziv kojim se Božja providnost udostojala da me obdari. Pred Bogom više ne mogu dvojiti o tome da li sam pozvan ili ne da se trudim oko toga dobra. Ta mi je istina postala sasvim jasna' (1937., samostan Presvetog Otkupitelja, Venecija). 

Služiti misu i prinositi žrtvu za oltarom bila je glavno sredstvo tog Leopoldovog apostolata. Jedan od poticaja koji je sebi zapisao glasi: 'Imaj u vidu da si poslan za spasenje svoga naroda, ali ne kao da si mu to spasenje ti zaslužio, jer je Gospodin Isus umro za te duše, a ne ti. Ti si poslan kao službenik. Zbog toga možeš reći da si poslan što se zasluga tiče, samo u ovom smislu: što svetije budeš izvršavao svoju službu, to će plodniji biti učinak'. U svakoj prigodi želio je odgovoriti Kristu da se po njemu kao službeniku ostvari obećanje: 'Bit će jedan ovčinjak i jedan Pastir'.

Žar stalnog obnavljanja svojih zavjeta kao da ih 'opet iznova započinje', nekad nije mogao živjeti skrovito i kao osobni poziv u tišini, pa se prijatelju obratio riječima: 'Ja se osjećam pozvanim raditi za dobro pravoslavnog Istoka. Gospodin Bog dao mi je po svojoj divnoj Providnosti za to sredstvo u svetoj misi. Pomozite mi i Vi slušajući svetu misu i primajući svetu pričest. Imat ćete istu plaću kao i ja, jer kolika je plaća proročka, tolika je i onoga koji pomaže proroku'.

Uz misnu žrtvu, drugo sredstvo u tom poslanju Leopold je živio u pobožnosti prema Mariji, smatrajući je, uz Krista, odvjetnikom pred Bogom Ocem. Kad bi ga okolnosti omele u predanju kakvo je on smatrao da je potrebno, Majci bi pisao: 'Ti vidiš u kakvim se okolnostima odvija moj život, udostoj se, molim te, preuzeti moju stvar u svoje ruke'. Svake nedjelje i blagdana, išao bi u baziliku sv. Justine gdje bi na mramornim stepenicama zadubljeno klečao i molio pred slikom Blažene Djevice Konstantinopolske.

Polažući sve u ruke svoje Gospodarice, 1914. g. je zapisao: 'Božanskom vjerom držim da si ti, Blažena Djevice, vrlo zabrinuta za odijeljene istočnjake: ja silno želim biti na službu tvome materinskom čuvstvu. Zato tom djelu posvećujem sva nastojanja svoga života'.

'Izraz moga vječnog štovanja i čašćenja Djevice Marije bit će ovo: svim silama svoga života ispunjavati njezino materinsko poslanje prema odijeljenim istočnjacima' (1915.).

'Presveta Djevica, koju ti narodi posebnom pobožnošću štuju, svakako gaji i gajit će za njih sasvim posebnu brigu, pa će im izmoliti od svoga božanskog Sina dar prave vjere. I sada, budući da nam po redu od Boga ustanovljenom i po redovitom toku Božje providnosti, svako dobro dolazi po molitvi, svaki koji bude molio za taj cilj, postat će sluga i oruđe te Božje providnosti, a ujedno će postati aktivno oruđe i sluga materinskog srca Majke Božje za te narode koji su zavedeni. Kršćanin koji bude imao tako velikodušno srce i koji bude vršio taj apostolat, postići će svako dobro kod Boga' (1910., u pismu prijatelju).

Stoga se radovao svom odlasku na službu, istočno od Italije, u samostane Zadar, Kopar, a prema odluci provincijala, iz Rijeke se vratio svega mjesec dana od svog boravka u njoj, jer je puk Padove čeznuo i tražio povratak svog Anđela. Poslušnost poglavarima za Leopolda je bila dragulj u riznici milosti za spasenje duša. Primjer u tome bio mu je sv. Franjo Asiški, a poslanicu o poslušnosti sv. Ignacije Lojolskog vlastoručno prepisao je i trajno držao u svojoj ispovjedaonici. Sve svoje ispovijedanje prikazivao je Bogu za milost sjedinjenja.

Kao ravnatelj na kapucinskom filozofskom studiju u Padovi, zapisao je: 'Na trajno sjećanje. 21. kolovoza 1914. Svrha moga života mora biti povratak odijeljenih istočnjaka u katoličko jedinstvo, stoga, sve dok budem iz poslušnosti prema svojim poglavarima vršio službu ravnatelja naših mladića, svim ću se marom brinuti, koliko bude razumno, da pripremim apostole koji će u svoje vrijeme ovo djelo izvršiti'. Odlazio bi u Veneciju s oduševljenjem poučavati hrvatski i slovenski jezik, i na taj način pripravljajući redovnike za slavenske zemlje. Student o. Tarzicije 1939. g. mu piše iz Brazilije kako tamo 'mnogi grkopravoslavci arapskog podrijetla lako prigrljuju našu vjeru, daju nam krstiti svoju djecu i hoće biti podučena u nauci rimske Crkve'.    

Jedinstvo Crkava Istoka i Zapada višeslojena je tema i podrazumijeva doktrinarni, pastoralni, duhovni i tradicijski vid. Susret pape Franje i patrijarha Kirila tek je jedan dobohotan znak 'izlaska' i nadilaženja vlastitih, i povijesnim okolnostima 'utvrđenih' polazišta koja su priječila i blisko rukovanje poglavara.

Vjernik iskustvenog odnosa sa svecima, kadar čitati izvanjski nevidljivu, duhovnu pozadinu nekog događaja, sigurno svjedočeći uslišani zagovor, ne poznaje diplomatski govor, ograde, zagrade, 'utaje', u smislu da bi nešto, zbog nekoga, iz 'javnog obzira' u prilog 'mudrima ovoga svijeta', zatomio, ne izrekao. U odnosu sa Leopoldom, ne može se ne primijetiti i zanemariti znakove svečevog doprinosa koji pokazuju koliko je bio prisutan i u ostvarenju susreta pape Franje i patrijarha Kirila.

'Naši su oci molili, mi molimo, drugi će poslije nas moliti, i ja se nadam da nije daleko dan kad će biti samo jedan ovčinjak i jedan Pastir'.

Doista, sv. Leopolde! Za sjeme susreta Moskve i Rima, ti si podmetnuo svoja tjelesna leđa i duhovnu kičmu, svoja klanjanja, žrtve i bdjenja.

Odbio je talijansko državljanstvo jer 'krv nije voda'. Toliko je bio kristolik da se, čini se 'olako', uzdigao nad zemaljske politike i ranjavanja u području iz kojeg je potekao, cijeli život moleći za pravoslavni narod, koji je raskrižje puteva istočno do Jadrana činio turbulentnim, u nekim razdobljima i smrtonosnim.

Prof. dr. Niko Ikić sa sarajevskg KBF-a, na nedavnom 40. simpoziju teologa u Zadru, uz temu  Petrovske službe u međucrkvenom dijalogu kao stijeni jedinstva i kamenu spoticanja, istaknuo je da je na ekumenskom križnom putu na našem području 'jedna od velikih poteškoća identifikacija vjerskog i nacionalnog. Posebno osjetljivo područje je pristup istini i naciji na našem području. Crkvu konstituira krštenje, a ne nacija. Crkva nije mistično tijelo nacije, nego mistično tijelo Krista' podsjetio je dr. Ikić na riječi dr. fra Špire Marasovića.

Takvo nadnaravno i nadnacionalno materinstvo Katoličke Crkve, Leopold je savršeno teološki razumio i eklezijalno (pro)živio. Nije bilo ljudske, političke stranputice ni povijesne povrijeđenosti i bremena koji bi ga omeli u izgaranju za taj ideal. Svim ljudima Prijatelj, jednom je svom prijatelju rekao: 'Ja sam rođen među narodom koji ne misli kao što mi mislimo, ali ja živim za nj. Molite Blaženu Gospodaricu da mi udijeli milost te, pošto izvršim svoje poslanje u Padovi, mogu svoje siromašne kosti ponijeti među svoj narod, za dobro onih duša. Zasada ne mogu pobjeći iz Padove; ovdje me hoće, ali ja sam kao ptica u krletki: moje je srce uvijek tamo preko mora'.

Sv. Leopolde, bogatih kostiju i uvijek otvorene krletke, blagoslovi nas svojim, za života žuđenim, prekomorskim dolaskom!