Treba li nas Sinoda iznenaditi?

Mnogima 'od svijeta', koji smatraju da je biti dijelom Katoličke Crkve život nedijaloškog, šutljivog statusa bez vlastitog mišljenja, um koji ne propituje, karakter koji se ne konfrontira i ustručava iznijeti svoj stav, a u Katoličkoj Crkvi, bitan je element, i usud(iti se) 'polemizirati' u odnosu na božansku objavu i crkvenu doktrinu, tijek izvanredne sinode u Rimu može biti primjer parlamentarizma i demokratičnosti u razmjeni i razmimoilaženju mišljenja unutar institucije za koju se misli da je njeno življenje i djelovanje pravocrtno, (samo)podrazumijevajuće i interpersonalno glatko.

Učenik veći od učitelja?

Nije čudno da tako misle ljudi koji se deklariraju nevjernicima, smatrajući da vjera dokida razum, a poštivanje dogmi napredak autonomnog razvoja osobe u posluhu Crkvi čiji propis gazi slobodu pojedinca. No, zašto je katolike iznenadila 'neuniformiranost' sinodskih otaca u njihovom nastupu prema javnosti i internom radu? Valjda zato što se očekuje da učenik (vjernik laik) ne nadmaši učitelja (klerika, biskupa), u shvaćanju i življenju temeljnog, doktrinarnog nauka, koji je, smatraju mnogi sudionici i promatrači sinode o temi pastoralnih izazova obitelji, narušen tendencijom i u Crkvi sekularnog poimanja situacije rastavljenih pa civilno vjenčanih, osoba s homoseksualnom sklonošću ili istospolnih zajednica. Složene sociološko-psihologijske izjave ne nastoje izricati riječ grijeh (od čega se čovjek spašava ako grijeha nema; ali ne zato što mu to netko dekretom nameće, nego to osjeća kao egzistencijalnu istinu ili propast svoga života) i jezično mekšaju blud kao radnju neurednu u sebi, za koju neki ne žele operaciju koja loše trajno odstranjuje, nego zavoj koji privremeno pokriva.

Omjer glasnosti i prakse

Brojni otpori laika iz svijeta porukama u prvom Relatiu, koji nije bio na uvidu svih sinodskih otaca, mogu dovesti i do pitanja 'Zar toliko autentičnih, istinskih katolika ima'. Pohvalno je to i ohrabrujuće, budući da slušamo o manjkavosti kvasca koji nema snagu evangelizacijske preobrazbe, i gdje su plodovi praktično i zrelo življenog kršćanstva u svakodnevici. Ono se, baš tragom teme o obitelji, vidi u velikom broju rastava, neotvorenosti u rađanju života, pobačaja, izvanbračnim zajednicama, i to od ljudi koji se nazivaju/smatraju katolicima. I u našoj zemlji statistike su znane. Toliki žar i beskompromisno zauzimanje u nasljedovanju nauka Crkve, pa i na načelnoj razini, o temi koju praksa pokazuje kao labilno življenu i nedovoljno ozbiljno shvaćenu od strane onih koji sakramentu braka pristupaju. I sinodska je tvrdnja kako se „ne smije zaboraviti da je kriza vjere dovela do krize braka i obitelji, i posljedica toga je često prekinuto prenošenje vjere od roditelja na djecu. Ali, pred snažnom vjerom, nametanje nekih kulturalnih perspektiva koje oslabljuju obitelj nema utjecaja“. Važno je i upozorenje biskupa kako se kršćanski brak prihvaća uz zrelo razlučivanje, ne smije se shvaćati samo kao kulturnu tradiciju, društvenu ili pravnu potrebu. Naime, kršćanska ženidba je i slika zaručničkog jedinstva između Krista i Crkve, te sud vlastite savjesti o njenoj ništavnosti ne može uključivati samo odnos između Boga i čovjeka, a zanemariti posredovanje Crkve koje podrazumijeva i kanonske zakone. Ignorirati ili umanjiti taj vidik, negira ženidbu kao sakrament.

Biskupska sinoda o obitelji 1980. g. – iste poruke

Zbog u javnosti najistaknutije teme primanja pričesti rastavljenih i civilno vjenčanih, mediji su ovu sinodu nazivali revolucionarnom, kao da se ta tema prvi put otvara i u pristupu tim ljudima mijenja. Ta je ranjena situacija raspravljana često nakon Drugog vatikanskog sabora, a bila je i tema biskupske sinode o obitelji 1980. g. Stavke u tadašnjem 14. prijedlogu, od njih 43, istovjetne su formulaciji sinodskih otaca i na ovoj sinodi. Drugu Relaciju na toj sinodi, o toj temi, čitao je tadašnji nadbiskup Münchena, kardinal Joseph Ratzinger. Nakon Sinode, 8. prosinca 1980. g., objavio je pismo svojoj biskupiji, u kojem prenosi stavove otaca kao informaciju, ne kao svoj vlastiti stav, da su biskupi na Sinodi razlikovali nekoliko situacija: napuštenog supružnika koji se trudio održati bračnu vjernost; supružnika koji na vlastitu inicijativu raskida dugotrajnu ženidbu; supružnike koji subjektivnim uvjerenjem u svojoj savjesti smatraju da njihov prvi brak nije bio valjan (npr., osoba je zatajila neplodnost pa bračnu privolu ostvarila prijevarom). U tom trećem slučaju, uz pokornički hod supružnika pod vodstvom biskupa, i na ovoj sinodi neki se zalažu za mogućnost pričesti. Crkva se, dakle, nije u listopadu 2014. g, kao nikad, po tom pitanju otvorila svijetu.

Ponavljanje 'gradiva'?

Apostolska pobudnica 'Familiaris Consortio' pape Ivana Pavla II. (1981.), koju neki biskupi na ovoj sinodi smatraju neadekvatnim odgovorom na potrebe ovog vremena, kao da vječne vrednote, štoviše, božansko/crkveni nauk, imaju ograničeni vijek trajanja, podatan promjenama ovisno o okolnostima, ukazuje na atmosferu oko te teme koja se ponavlja na sinodi i trideset godina poslije. Što se i koliko učinilo, samo zadnjih trideset godina, u odgoju ljudi u dubokoj i zreloj pripravi o značenju sakramenta braka, otkako su svi aspekti istovjetno razmatrani već na sinodi. Ivan Pavao II. je očinski u svojoj izjavi 'Pomirenje i pokora' (1984.) istaknuo dva načela u vezi toga: prvo je suosjećanje i milosrđe, po kojem Crkva želi da se grešnik obrati i živi; stoga je brižna da ne slomi napuklu trsku. Drugo je istina i dosljednost, zbog čega Crkva ne prihvaća zlo nazvati dobrim, ni dobro zlim. „Oslanjajući se na ta dva dopumbena načela, Crkva može pozivati svoje sinove koji se nalaze u tim žalosnim situacijama da se približe božanskom milosrđu drugim putevima, a ipak ne preko sakramenata pokore i euharistije, dok ne ispune tražene uvjete“ kaže Ivan Pavao II. God. 1994. je odobrio da Kongregacija za nauk vjere izda Pismo pod naslovom 'Međunarodna godina obitelji', upućeno svim biskupima Crkve, u svezi pripuštanja pričesti i ispovijedi rastavljenih. Objavu tog Pisma izazvalo je vjerojatno i pismo trojice njemačkih biskupa godinu dana prije. Naime, 1993. g. biskupi Karl Lehmann, Walter Kasper i Oscar Saier objavili su Pismo 'Pastoralno praćenje osoba iz neuspjelih brakova, rastavljenih i rastavljenih nanovo vjenčanih'. O tome su izdali i drugo pastoralno pismo 1994. g., u kojem osobnu savjest kao argument ništavnosti braka preporučaju i za prva dva, gore spomenuta slučaja kraha. Često čujemo da ne može doći do promjene crkvenog nauka, ali je moguće promišljati različite metode pastoralne prakse. No, kako načelno podržavati učenje Crkve, a predlagati i provoditi disciplinu u suprotnosti s njim?

Poslužitelji istine, ne vlasnici

Dobro je podsjetiti na istovjetni kontekst i prije tri desetljeća, pa otupiti osudu osobito prema papi Franji, jer on eto, podržava teme koje skreću pogled s bitnog, zanemaruje vlastito stado ili rješenje u skladu s pokladom vjere kojeg je papa kao znak jedinstva Crkve osobito pozvan čuvati. Iako je ta tema s teološko dogmatskog i pastoralnog razloga jasna, poticaji za promjenom s najviše razine ne jenjavaju. Kako da Crkva pripusti razvedene i ponovno vjenčane pričesti, kad je njihovo stanje objektivno suprotno od zajedništva ljubavi između Krista i Crkve, što euharistija uprisutnjuje? Zbog istine koje nije vlasnik, nego poslužitelj, i poslanja koje prima od Krista, a ne ga sama sebi dodjeljuje, i biskupi s ove Sinode poručuju: „Svjesni da je najveće milosrđe reći istinu s ljubavlju, nadilazimo sažaljenje. Milosrdna ljubav, kako privlači i sjedinjuje, tako preobražava i uzdiže. Poziva na obraćenje. Tako na isti način shvaćamo postupanje Gospodina, koji ne osuđuje ženu preljubnicu, nego ju traži da više ne griješi“. I nije li proturječno kritizirati vrijednosno razarajući utjecaj sekularizacije, a istovremeno predlagati da Crkva mijenja svoj jezik i disciplinu, kako bi istoj 'doskočila', povinjujući se baš tim činima diktature relativizma u ime ljubavi i poštovanja, ne samo dostojanstva osobe, nego i egzistencije grijeha. “Današnji različiti oblici rastapanja braka, kao što su slobodne veze, ‘brak na probu’ i pseudobrak između osoba istoga spola, izrazi su anarhične slobode koja se na pogrešni način shvaća kao pravo oslobođenje čovjeka. Takva pseudo sloboda temelji se na banalizaciji tijela, koja neizbježno uključuje banaliziranje čovjeka“, reče Benedikt XVI.

Putevi svijeta

Vjernici od članova svoje obitelji, klerika i laika Crkve, a osobito rimskog prvosvećenika, očekuju neupitnost stavova u odnosu na mnoge razine crkvene stvarnosti: dogmatiku i moral, teologiju i duhovnost, pastoral i katehetiku, kanonsko i civilno pravo… No, kada takve podrške izostane ili se dogodi razočaranje, jer Crkva je i ljudska institucija, prilika je to za još više slaviti Boga kako uzdržava i vodi vjernike, nedaćama usprkos. Mnogi ovu sinodu doživljavaju apokaliptično, kao masonski i homoseksualni udarac, do informacije da od pape Franje u rimskim liftovima, vatikanski ljudi bježe. Je li zdravo i kao obrazac življenja uzorno, toliko povjerenje i davanje pažnje 'rekla-kazala' ispraznim svjetovnim pričama i ljudskim, lobističko-kalkulantskim analizama, koje u životu Crkve, sjetimo se samo izbora Ivana XXIII. ili Wojtile za papu, padaju kao kule od karata. Ponizni ljudi u službi istine, predani djelovanju Duha Svetog, živo kušaju kako Bog ostvaruje 'svoj' rezultat i mimo nepravilnog postupanja pojedinaca. Što je oslonac ljudi, kad pridaju dogmatski sadržaj privatnim objavama i tumače događaje tragom tolikih 'proroka' i 'naučitelja' pravednosti i milosrđa, da im pouzdanost u rangu apostola, gotovo do prostorno-vremenskog utjelovljenja, pripisuju uz Ivana, Petra i Pavla. Draže su im i bliže slike i navještaji iz tzv. Knjige istine, nego Kristom opečaćene situacije iz jedine knjige o Istini, Biblije. Crkva je tijekom stoljeća nadvladala razne hereze, poput one da Isus nije pravi Bog, istobitan s Ocem. Obranu vjerske istine prati različiti stupanj uvjerenja pojedinih otaca u određeni nauk. Na čemu graditi krepost u odnosima, kad bismo svi bili jednaki?

Nemirna lađa i radost povratka

Zbog gibanja na ovoj Sinodi, mnogi su se opasali strahom zagledani u valove, pitajući se jel' Učitelj spava, dok njegovi 'ginu' i bore se za opstanak u lađi pod udarom protivnog vjetra. A On samo kaže, 'Malovjerni, zašto se bojite? Zar ne vjerujete?' Vjera za svoje odjelotvorenje često ima baš suprotnost od logičnog i naravnog, jer inače, ne bi se trebalo i imalo u što, tj. kršćani, u Koga, vjerovati - ako bi sve bilo izvjesno, predviđeno i ljudski osigurano. S druge strane, primjedbe katoličkih obitelji koje nisu urušene, ali se suočavaju s teškoćama i potrebne su ohrabrenja, kako bi oni trebali biti glavni predmet rasprave na Sinodi, a ne manjinske situacije, biblijski može biti sagledana u svjetlu opaske sina koji je uvijek vjeran i vrijedan uz oca, a onda ga pogodi očeva pažnja i gozba koju ovaj priredi izgubljenom povratniku koji je iznevjerio očevo povjerenje, i svoje poslanje. "Sinko, reče otac, pa ti si stalno sa mnom. Sve što imam pripada tebi“. Iako, propust je u izboru naglasaka prvog Relatia i nesveobuhvatnom prikazu cjelokupne rasprave, posvećene i 'sređenim' katoličkim obiteljima.

Zborni i osobni značaj

Bojazan, ljutnja i razočaranje mnogih, koji idu do najave šizmi, tvrdnje o najvećoj krizi Crkve i gubitku pravovjernog kompasa od strane pape Franje kao Petrovog nasljednika, s jedne su strane ne-osjećaj dugog i šireg konteksta za tolike nepovoljne okolnosti koje je Crkva u povijesti prebrodila (npr. 'babilonsko sužanjstvo papinstva' u Avignonu, papa i protupapa). Ujedno su i svojevrstan izraz malovjernosti koja snagu polaže u odluku čovjeka, kao da je on vlasnik svog poslanja. Opstanak Crkve nisu uništila zamračenja nekih putnika u njoj kao hodočasnici. Providnost i najužim kanalom božanski smješta sve na svoje mjesto i đavla poražava. Poticaj je to slaviti konačni pečat božanske osobe, Duha Svetoga. Sinoda je put, hod. Nije statika. Znači različite poglede, znane i u Novom Zavjetu, od prvog sabora u Jeruzalemu. U Poslanici Galaćanima opisana je napetost u prvoj kršćanskoj zajednici, treba li zahtijevati obrezanje od pogana koji su povjerovali Kristu, ili mogu biti oslobođeni od Zakona. Pavao Dvanaestorici izlaže evanđelje slobode od obveza koje proizlaze iz obrezanja i Zakona, imajući podršku Jakova, Kefe i Ivana, smatranih stupovima. Pavao se konfrontirao i s Petrom i Barnabom, kad ih, zbog nesustolovanja s poganima, naziva licemjerima. Dakle, dijaloških 'sukoba' u Crkvi ima od prvih dana. Vjerujmo u snagu Božje asistencije nasljednicima apostola. Sakramentalnoj naravi crkvene službe svojstven je zborni značaj, u poslanju biskupa u službi bratskog zajedništva svih vjernika. No, crkvena služba ima i osobni pečat, što je osobito vidljivo na susretima poput sinode. I ne treba biti razlogom za zabrinutost, nego budnost. 'Bdijte' i jest trajni Kristov poziv upućen svakom vjerniku. Vjerujmo Gospodinu koji svojima sve okreće na dobro, baš i u ljudski bezizglednim situacijama. Pokazao je to pobjedom nad smrti na križu. Da usporedimo svoje i njegove načine i razloge postupanja, zapitajmo se, bismo li predali ključeve svoga Kraljevstva, temelj svoje kuće (Crkve) povjerili osobi koja nas je svojevremeno zatajila. Ili kojoj, u žaru svoje ljubavi i preuzetnosti koja ne želi da njegov Učitelj pati, Krist reče da mu nije na pameti Božje, nego ljudsko. Usprkos tome, izabrao je Petra i nazvao ga Stijena. Božanski rukopis po Kristu i njegovim apostolima pobjeđuje, usprkos svim lobijima i ložama.