Vukovarski dragulj i ploča koja nije nijema

Nedavno sam razgovarala s grupom novinara, velikog radnog iskustva, iz najvećih njemačkih i austrijskih medija. Došli su u Hrvatsku istražiti hrvatsko-srpski suživot, s naglaskom kako u poraću živi srpska manjina. Razgovor je na trenutke bio mučan od dvostrukih kriterija i predumišljaja. Boriš se iznoseći samo i jedino činjenice, ali, moguće je biti svoj. Moguće je razgovarati, ali i sugovornika ostaviti bez riječi, izazvati njegovo spuštanje glave, u smislu 'Da, tako je'. Ali, nije im to baš lagano izreći. Činjenice su neumitne, treba ih samo imati hrabrosti iznijeti.

U čemu sam pogriješila?

Na ugroženost, odgovorih postojanjem zakona koji je abolirao pobunjene Srbe od kaznenog progona. U kojoj je zemlji, kao u Hrvatskoj, moguće biti saborski zastupnik, a sudionik agresorske vojske, poput Vojislava Stanimirovića, poznatog djelovanja u Vukovaru? Upitah kolege kako bi bilo da se društveni položaj u miru, status visoke državne razine, dodijeli nekome tko je bio zločinac u Auschwitzu, da takva osoba nije procesusirana? U tom trenutku žestoko je reagirao jedan od sedmorice njemačko/austrijskih novinara. Pruženom rukom, upozoravajuće, povrijeđeno i uljudno ljuto, reče mi: „Molim Vas mlada damo, nemojte više govoriti! Molim Vas, sad je dosta! Dragi ste nam, hvala za dosad rečeno, ali nemojte dalje“. Što je krivo rečenoga u pitanju kako bi bilo da zločinac iz Auschwitza ne odgovara pred sudom, ako postoje dokazi? Tko i gdje u svijetu položajem u društvu, ustanovama, u ime kakvog suživota, nagrađuje zločinca? Čovjek koji je učinio zlodjelo odgovara u situaciji mira, a kako tek ne odgovorati za najteže zločine u ratu? Moj spomen odgovornosti za Auschwitz, s punim poštovanjem žrtve milijuna nevinih ljudi, bio je u rangu verbalnog delikta. To nisam smjela niti izustiti. Tako izgleda sloboda govora u svijetu.

Nisu svi ljudski gubitci isti?

Tragedija Auschwitza neusporediva je s ičim, rekoše mi. O tome se jednostavno ne govori. To se 'ne dira'. Ta strava nad ljudskim dostojanstvom i sumrak čovječanstva toliko je velik i taman, da se ne smije niti spomenuti. „Ostavimo Auschwitz povjesničarima, to je mimo svega“, reče kolegica. Neki zastupnici u njemačkom parlamentu na njegov spomen imali su sankcije. Nisam usporedila veličinu stradanja u Vukovaru i Auschwitzu, rekoh. Jer su pomislili da sam obezvrijedila žrtvu Židova i ostalih, kao da sam usporedila Davida i Golijata, u pretrpljenom. Mislila sam na razini načela, potrebe pravnog sankcioniranja ljudskih postupanja – čovjek koji je počinio zločin, treba kazneno odgovarati. Je li broj stradalih mjerilo veličine i težine sveukupnog zločina nad nekim narodom? I jedan ubijeni, smaknuti, negdje, nekome pripada. Nije li duša svakoga koji je svoga izgubio ranjena, sudbina preživjelog a pogođenog istom suzom oplakana?

Kad pijetet postane šutnja!

No, zašto Hvala tim kolegama? Jer sam tada živo i snažno, iz prve, europske ruke, osjetila što znači poštovanje žrtve stradanja ljudi - što znači mjesto od posebnog pijeteta! To je ono što nama u Hrvatskoj kažu da bismo mi da je izvan procedure, da želimo biti iznad zakona. Ja sam pijetet opipala u samo jednom razgovoru sa strancima. Je li moguće da ljudi koji nas vode, to nisu spoznali i otkrili 'kako se to u Europi radi', u tolikim odnosima sa stranim kolegama? Zašto nam prešućuju kako se zapravo živi pijetet stradanja u svijetu? Oni žrtvu istrjebljenja jednog naroda toliko poštuju, da mjesto najvećeg stradanja niti ne izriču. To je izvan verbalizacije, a kamoli prolaznog političkog iživljavanja, manipulacije i domoljubnog 'prosvjetljivanja'. Ta su tama i bol toliko veliki, da je pred njima dostojna i nužna samo i jedino šutnja.

Zakon treba propis srca

A u Hrvatskoj? Nabacivanje tko s čime stigne, banaliziranje i junačenje po principu 'papskiji od pape'. U Europi 50 % za manjinska prava, u Hrvatskoj 30 %. Ne treba biti kršćanin, za znati da nije čovjek radi zakona, nego je zakon radi čovjeka. Koji zakon smije biti motor nasilja, ljudskog vrijeđanja i očaja? Memorijalno groblje u Vukovaru s 938 križeva najveća je masovna grobnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata. U Hrvatskoj je još skoro 200 masovnih grobnica. Vukovar je sravnilo 800 000 projektila, oko 4000 ubijenih i odvedenih u logore. No, mom njemačkom sugovorniku diskutabilno je i postojanje srpskih logora. Je li i riječ 'logor' rezervirana samo za neka mjesta zločina? Hrvati su, valjda, sami sebe na svom teritoriju napali, pa se usput i sami u tim nekim hangarima zatočili. A i premijer kaže kako misli da smo „malo nadrasli“ pojmove „srbočetnika agresija“. On smatra da je bilo i elemenata građanskog rata, jer su se sukobili građani iste države, različite nacionalnosti. Kako će imati osjećaja za posljedicu – rane, kad ne poznaje ni uzrok - činjenicu brutalne agresije? Očitovane tako da su vukovarskoj majci devetero ubijenih na čelima žrtve urezivali slova ćirilice. Usprkos tome, vukovarski Caritas hrani i Srbe u potrebi. Srce ne treba propis zakona. Ali zakon treba propis srca!

Kreativna sloboda na hrvatski način

Ako smo iole razumni i dobronamjerni, etape se ne mogu preskakati. Suočavanje s realnošću je bolan proces, kaže Milanović. No, dvojezičnim pločama u Vukovaru Vlada ipak daje mjesta za trikove, opasne eksperimente i radikalne zamisli. Zašto taj proces ne čini što manje traumatičnim, u skladu sa željom koju smo od premijera čuli? „Ne dajte da vas sasvim zaslijepe samo ekonomska pitanja, jer naš život ima mnogo više dimenzija“ lijepo zbori premijer. Pa ode na antifašizam, sekularizam, LGBT zajednice. Odnos prema tome je mjerilo civilizacije i ustavnog poretka. Premijer kaže da će upotrijebiti sve zakonske mehanizme da dodatno proširi područje slobode, da svatko živi u skladu sa svojim uvjerenjima i slobodnim shvaćanjem svog identiteta: „Tako širimo teritorij kreativnosti“. Valjda je kreativnost pjevati u Vukovaru 'Ovo je Srbija', 'Nož, žica Srebrenica' i druge strahote. Valjda je državnička kreativnost biti nijem i bez reakcije na transparente i natpise 'Vukovar' na ćirilici, od stadiona u Srbiji do ulica u Hrvatskoj. To nije provokacija, ni remećenje javnog reda i mira, a kamoli za kazneni proces. Komentatori i treneri se nadmeću u situacijama 'Nisam vidio' i 'Toleriram' – bešćutnost s odurnim ponižavajućim ruganjem Hrvatima, pozdravljajući time valjda HR vladu, kao partnera za još jednu mogućnost u širenju kreativnog prostora mržnje. Premijer u govoru naciji dva puta naglašava da pravosuđe i represivni aparat moraju postati točkom najvišeg povjerenja svih građana, bez obzira na naciju. Vidimo kako Vlada „koristi sva demokratska sredstva da suzbije širenje mržnje i razobliči političke manipulacije ljudskom patnjom i herojstvom“. U ime hladne glave i preskakanja etapa, herojstvo je prkositi realnosti, lažnoj u statistici stanovnika, gaženoj ljudskim dostojanstvom i doslovnim kopanjem živih rana. Možda da psiholozi objasne kako i koliko dugo teku etape zacijeljenja pojedinca, a kamoli naroda, od najvećih zlodjelskih trauma.

Što još doživih

...u susretu sa stranim novinarima, koji bi trebali biti vođeni željom za pravim saznanjem činjenica. Za granice Velike Srbije po Memorandumu SANU-a kaže jedan da to nije bila baš javna, službena politika. Nikoja provokacija Srba s četničkim očitovanjem ne smije biti povod reakciji s hrvatske strane. Osuda posljedice, abolicija uzroka. Uzbuđeno me pitaše, misleći da će mi izazvati grižnju savjesti, kako nisam novinarskom znatiželjom istražila gdje je sad Nikolina, prijateljica iz djetinjstva za koju sam jednog dana od roditelja čula: „I Kukoljevi odoše. Gdje? U Knin možda...“. Rekoh da me zanimala baka Eva Segarić u Škabrnji kojoj su ubijeni muž i četiri sina, raspeće branitelja čije je tijelo u dijelovima nabijeno na cijev vukovarskog tenka, smaknuće 14-godišnjeg dječaka na Ovčari pred dvije godine starijim bratom koji je od toga sijed i nijem, silovana žena koja voli dijete začeto u stravi intimnog poniženja. Nisu svi Srbi otišli, nisu ni oni trebali. To je sve isti obrazac – manipulacija i zavedenost, po vlastitom izboru. A ovdje je svaki zločin osoran na svoj način, nije bilo izbora.

„Jeste nekad imali ovakav razgovor? Ipak, dobro ste se, argumentirano držali“ rekoše mi na kraju te večeri u kojoj je postavljena granica što može biti od posebnog pijeteta – koji znači šutnju, neizgovaranje imena mjesta okrutnih zločina. „Zahvalna sam Vam za to iskustvo“, rekoh. Koje me samo utvrdilo u žalosnoj spoznaji kako smo daleko od poštovanja vlastite stvarnosti, na način kako to čine Europljani. Rekoh i da je novinarka Karolina Vidović Krišto dobitnica ovogodišnje britanske nagrade za novinarstvo „Global Leadership“, postavila pitanje koje protagoniste Auschwitza dovodi u usporedbu s jednom drugom stvarnošću, ali na razini načela: „Bismo li prihvatili da se institut za zaštitu ljudskih prava zove 'Adolf Hitler Institut' ili 'Göbbels Institut'?“ Krišto na to u Londonu nisu rekli: A sada mlada damo, nemojte više!

Bolje mjesto

Tražimo da nas se poštuje. Tražimo da se uvažavaju naša prava, napori i stavovi, odjeknulo mi u govoru premijera, jer on tu potrebu uskraćuje vlastitim državljanima. Milanović bi da se Hrvatsku doživljava ravnopravnim partnerom i sugovornikom, istovremeno to ne bivajući on i njegova Vlada svojim građanima. Kakvo je civilizacijsko dostignuće nasilno provođenje zakona nad vlastitim narodom u mjestu njegovog najvećeg stradanja? Milanoviću dvojezični natpisi u Vukovaru znače provedbu Ustavnog zakona. „I vjerujemo u taj zakon, jer taj zakon i takva praksa našu zemlju čine malo boljim i malo sretnijim mjestom“. Ljudi se razlikuju u definiranju sreće. Vidjeli smo prošlih tjedana kako ona izgleda. Očaj, suze, tuga, ne samo Vukovaraca, nego najvećeg dijela Lijepe naše. Nove pljuske izražavane sredstvom koje je drugi sam odabrao – (razlikovno) pismo. Koje rabe kao poruku koja pokorava, vlastiti dom ponižava. Još jedno od dvije tisuća samoubojstava hrvatskih branitelja; vukovarski pravoslavac Predrag Pavković Dragulj, svoje malo bolje i sretnije mjesto našao je na tračnicama željezničke pruge. Eto realnosti iz perspektive zagrebačke metropole i vukovarske periferije. „Nemojte da Vas smete Europa“ rekoše mi austrijske i njemačke kolege. „Ne brinite, nitko nas ne može omesti, kako Hrvat Hrvata može pomesti“ uzvratih.