Zašto nisam za kulturno-umjetnički sadržaj komemoracija 18. studenog?

Odvija se još jedna recital 'predstava', pod nebom s kojih duše umrlih gledaju kako ih mi to naknadno (frizirano) gledamo, 'uljepšavamo' i opisujemo. Tog ključnog dana koji je simbol stradanja cijele Hrvatske u Domovinskom ratu, stotine tisuća pridošlih, javno s pozornice, ne čuju izvorni, osobni govor mučenika i svjedoka onog vremena. Ti nam ljudi, sa svojim licima i glasovima, tada nisu predstavljeni javno po svojim osobnim iskazima.

Umjesto teške epike – lagana lirika

Osamnaesti studenog 1991. g. bio je najbezočnije i neshvatljivo surov i sirov, a autori tih ključnih komemoracija domovinskog stradanja memoriju na taj dan odjenu u glazbeno i glumačko recitatorsko ruho. Uz poštovanje i zahvalu hrvatskim umjetnicima koji u svom stvaralaštvu pronose i pijetetom podržavaju poruku domovinskog stradanja, svaki taj nastup, smatram, svoje mjesto treba imati na svim drugim društvenim mjestima i akademijama u državi, prije i poslije 18. studenoga.

Toga dana i te 1991. g. odvijala se strašna muka i trpljenje, pogibija hrvatskog naroda i stradanje naših gradova epskih razmjera, ali hrvatski koncept od tog je vrhunca domovinskih komemoracija učinio laganu liriku i scenski prikaz. (Oprosti mi, pridjevu hrvatski, što te u ovakvom kontekstu moram izreći, kad si ujedno subjekt i svoja otuđenica).

Umjesto da svjedoci izriču ondašnji ratni beton koji bi povijest i sadašnjost kristalno pročistio i jasnim učinio, nudi nam se 'mirnodopski' povjetarac, indirektno zamagljivanje i kolektivna eutanazija. Umjesto realne drame, poezija.

Kao da ne slušamo i ne gledamo svaki dan glazbenike i glumce na televizijama i radio-prijemnicima i u svakoj drugoj životnoj prigodi, pa bi nas po defaultu svoje neosvještene svakodnevnice, i toga, 18. studenog, još jednom trebali ganuti pjesmom. Kao da nismo svaki drugi dan u životu uz pjesmu opušteni, pa dajte malo glazbenog relaksa i 18. studenog, baš onako kako su ga prije 25 godina imali mučeni i smaknuti branitelji i civili.

Kao da taj dan ne odskače brutalnošću svake vrste sumraka, za čiji odjek je rezervirana tek individualna, (s drugima koji su isto i slično proživjeli, nepovezana) žalbenica u jastuku svoga kreveta.

Umjesto riječi mučenika, toga dana čujemo note glazbenika. Umjesto originalnog izvora, upakirana obrada. Umjesto naboranog i ispaćenog lica majki i ranjenog tijela branitelja i civila, odijela i ušminkana oprava izvođača.

Umjesto hrvatskoj javnosti nepoznatog lica preživjelog i traumatiziranog svjedoka, lice poznatog glumca i pjevača. Umjesto ugravirane boli na licu patnika, uvježbana mimika naratora. On mora misliti kako i kojom gestikulacijom u ratne misli ući, a svjedoci bi bez razmišljanja, p(r)oučavanja i pripreme, s time 'samo' i jednostavno izašli. Glumac mora misliti kako biti što prirodniji, životniji, a stvarni patnik nije podatan za pozornicu.

Umjesto da čujemo egzistencijalno surove, realne priče u prvom licu, eto nama uglađene, odmjerene umjetničke interpretacije po scenariju druge 'zadužene osobe', u trećem licu.

Misli li netko da su ti ljudi žrtve neuki, nedovoljno elokventni, verbalno i komunikacijski nepotkovani i neprimjereni za izaći pred visokoobrazovani auditorij u prvim redovima komemoracije? Pročitajte njihove zapise u knjigama koje, Bogu hvala, postoje. I baka, staraca. Plakat ćete i diviti se koliko je u našoj domovini akademski neobrazovanih umjetnika, vještih briljantnom pisanom izrazu, aforizmima, izražavanju i suvislom pripovijedanju onoga što su doživjeli.

Misli li netko da bi njihovo kazivanje dugo trajalo, bilo nesređeno i nekonzistentno? Popričajte s tim mučenicima, pa ćete vidjeti kakvi su kovači riječi, životne mudrosti a tek ganutljive plemenitosti. Koja je riznica ljubavi i memorije koju nikoji 'Alzheimer' ne može narušiti i dohvatiti. Iz njih izlazi riječ, vama dolazi suza.

Da smo ovih četvrt stoljeća, svake godine na toj glavnoj komemoraciji, barem tri lica kao živa žrtvena spomenika javno vidjeli? Da smo njihove glasove čuli? Bila bi to škrinja najdubljih i zadivljujućih vitamina, koja bi možda dotaknula nečije savjesti, ako već ne državne akcije pokrenula.

Može se svjedocima i unaprijed odrediti trominutno trajanje 'govora'. Može se recenzirati svaka njihova riječ koja je kao 'mjera nabijena, natresena'. Ali nema u tim riječima viška niti išta za čistiti. Njihov život 1991. g. nije imao prostor ni vrijeme za suvišnosti i nevažnosti. Svaka njihova riječ je poput ljubavne, mučeničke granate i topa, u bitnome ogoljena.

Ujedno bi u te tri minute prosvijetlili i prokazali sav sadržaj trosatnih fraza i floskula s kojima smo svakodnevno suočeni i koje nemaju snagu direktnog duševnog i duhovnog dodira. Kad inače, ako ne 18. studenoga?

Zašto ne možemo barem tog jednog dana s pozornice čuti što su proživjeli, i kako su usprkos svemu ostali neogorčeni ljudi! Zašto ti ljudi nisu dar sustava koji će ih nama predstaviti, nego je njihovo pojavljivanje tih dana u medijima 'rezultat' pojedinačnih napora u istraživanju i dovitljivosti otkrića novinara.

Umjesto glasa o životu na paljbi prve crte i u tami podruma, o blatnjavom noćnom hodu koji je i dane činio noćima, o skrivanju, izlasku i proboju po livadama, šipražju, kukuruzištima i poljskim putevima… Umjesto o krvi od metaka i kundaka, padajućem nošenju vlastitog amputiranog dijela tijela, duhovnim odlascima na onaj svijet i vraćanjima, nabijanjima na cijevi topova, krikovima i suzama koje jesu ili nisu mogle kanuti… Kad bismo njih čuli, zaista bismo iz poštovanja zašutjeli. I glave sagnuli.

A nama se u dan kad se sve to odvijalo, nudi 'lijepi' lirski recital i estradna, doduše domoljubna, pjesma.

Umjesto bremenitog originala koji bi barem tog 18. studenog na trenutak zaustavio dah slušatelju, kad čuje što su branitelji i civili u tim mjestima do- i preživjeli, onako kako su njima svakosekundno dahovi bili zaustavljani, nudi nam se pitka kopija i zatupljujući celofan, koji ni u tom jedinom Danu spomena Žrtve, Žrtvonoscima glasa ne da i njihovo lice ne doziva.

Uzimali su te živote i dozivali te glasove 1991. i kasnijih godina srbijanski agresor i četnici. S kojim pravom, o vi umni, pristojni, obazrivi ljudi, osjećajni za sadašnjost mira, bez suosjećajnosti za prošlost rata koji nam je svima mir donio, a kako tek vašim pozicijama i moćima odlučivanja.

S kakvom pobudom vi uljudni organizatori i kulturno-umjetnički 'dosjetljivi' ljudi, taj dan podvrgavate svojoj procjeni što bi trebalo činiti da nas osjetljive promatrače tih pola sata baš totalno emotivno ne rasturi, ne dozvoljavajući na ovoj zemlji rasturenim mučenicima, da kažu što je i kako tih dana učinjeno, uništeno, usmrćeno.

Zar i toga, za Hrvate najviše integrirajućeg dana koji okuplja u najbrojnije narodno zajedništvo, mislimo na naš moždani tlak i otkucaje, koji nismo prošli tamnice i suočavanja sa, kako se sami ponosno nazivaju, četnicima? Mislimo li što bi naše srce na fini i pitomi način u 'miru' moglo primiti? Zar ni tog jednog dana u godini koji hrvatskim mučenicima javno po spomenu pripada, ne mislimo na iskaze njih kojima su srca bila tjelesno prosuta i iščupana, a mnogima i danas nutarnje raskomadana.

Te su komemoracije još jedan primjer hrvatske šutnje koja porobljava i guši svoj narod i u najsvetijem danu spomena na 15 000 poginulih velikana Domovinskog rata. E da. U dva i pol desetljeća hrvatske države i (prazno) ladičarski bujne državno-odvjetničke administracije, u Hrvatskoj se još uvijek ne zna točan broj poginulih i stradalih. Trebalo je optuživati i zatvarati vlastite preživjele i heroje koji su i njima funkcije omogućili, po Staljinovom načelu, smrt jednoga je ubojstvo i tragedija, ubiti tisuću ljudi je rutina, a smrt milijuna ljudi je statistika.

Kako prihvatiti tu toljagu ušutkavanja, pod-tapetiranja i trake na ustima svih ovih godina, da organizatori tih komemoracija nemaju potrebu, iskonsku, spontanu ljudsku čežnju i želju, vidjeti to lice mučenika, čuti taj glas svjedoka od kojih svatko ima nezamislive situacije ponižavanja i preživljavanja.

Treba li za pozvati ih biti posebno inventivan i stručan? Oni nisu zvijezde niti imaju unaprijed mjesecima dogovoren plan gostovanja, da bi vas njihov dolazak koštao išta lipa i kuna. Žive neobično obično u Vukovaru i Škabrnji, nedaleko tih trgova komemoracije.

Ako su u kojem drugom mjestu, trošak puta vam ne bi naplatili, jer izreći sebe i iskustvo svojih sunarodnjaka njima nije posao i zarada, nego sveta dužnost, odgovornost i obveza.

Komemoracija na pozornici odraz je uobičajene hrvatske stvarnosti. Nemate glasa svakog drugog dana u godini, pa čemu iskakati i taj jedan dan, kad moramo biti pogotovo sociološki pristojni i politički korektni? Svjedočiti istinu o onome što se zbilo mogao bi biti etiketirani i sankcionirani govor mržnje, a ne snaga koja oslobađa i nadahnjuje, primjer koji obveznim čini put odluka i postupanja.

Koja i kolika dosjetljivost i hrabrost ljudi u Vukovaru, koji su bili žrtve najstrašnijeg razaranja u Europi nakon Drugog svjetskog rata, a karakterizira to i Škabrnju i svako drugo hrvatsko stradalo mjesto, ostaje nepoznata, neispričana, u nasljeđe ne-predana!?

Hrvatski križni put 1990-ih najprije se u poraću blatio lažima, ponižavao, ne-izgovarao i ne-procesuirao, a onda se, najnovije dogodio skok imperativnog govora o za opstanak najvažnijoj temi gospodarskog, ekonomskog rasta.

Okrenimo se materijalnoj budućnosti, dok se milijunima naših sunarodnjaka u masovnim grobnicama i jamama ni kosti više ne mogu okrenuti, jer su humus ove zemlje postali. Kolika društvena trulež i nemar, ignoriranje i omalovažavanje hoda nad nevinim ljudskim truplima u hrvatskim humcima!?

Tko onda može prigovoriti godinama zapuštenosti sustava, kad u onome najbližemu, što je do nas, mi nismo u stanju osmisliti komemoraciju i jedan dan? Tko se i zašto čudi tri sata nastave o Domovinskom ratu u školama? Tko ima petlje i razloga prozivati institucije da pravno ne rade svoj posao, ili kulturne ustanove da ne financiraju o Domovinskom ratu filmove i knjige?

A onda još, neki redatelji koji i osjete poriv da bi neku ratnu muku ekranizirali, u svojoj umjetničkoj vokaciji i nadahnuću požele koristiti samo neke segmente, motive iz pojedinog stradanja, jer film valjda ima svoju zakonitost – prikazati stvarnost ne baš onakvom kakva se uistinu dogodila.

Stradanje hrvatskih ljudi puno je svake vrste nad-filmskih motiva koje ni najgenijalniji scenarist ne bi domislio i izrežirao, ali oni bi ipak tu i tamo zanemarili činjenice stradalnika, i dodali svojih imaginarnih, 'maštovitih' detalja koji bi realni dokument o životu preobrazio u njihovu mjeru probavljivog umjetničkog dojma. I oni su za sentiš i dodavanje nepostojećeg, kako se i što i nije zbilo, nego uzeti od postojećeg, bez-interventno prikazati način i što se dogodilo. E pa ne možete biti maštovitiji od četnika.

Sve što pojedinci na osobnoj razini pišu, snimaju i rade, poput teškog je kopanja motikom, u usporedbi s državničkim potezima koje bi trebalo poduzeti u komunikaciji svoga stradanja prema svijetu i odnosu sa zločincima i Srbijom. Tek bi potezi države, jasne kvalifikacije čina srbijanskog, JNA i četničkog djelovanja, imali snagu kao prelet miga, u smislu društvene efikasnosti i ozračenosti svih istinom. Kršćani čak ni za pravdom na ovome svijetu ne vapiju, nasljedujući primjer svog Gospodina Isusa Krista, koji je znao da križ u suznoj dolini i nije kraj, poraz ni konačna pobjeda.

Kod tih osnovnih, elementarnih pola sata ili sat komemoracije, toga jednog dana u godini koji je najveći prozor u svijet kad se govori o hrvatskom Velikom petku, u trećini okupirane zemlje koja je imala 550 000 prognanika i 150 000 izbjeglih u inozemstvu, ne dopušta se da progovori Križ tog Velikog petka sam.

Još jednom ušutkavanje činjenica, koje se pretvara u laboratorijski dezinficiranu naraciju. Njih onda nije zarazio ni uništio materijalni dohvat oružja, a nas bi zarazio i sami spomen toga. Hrvatski narod je otrovan neizrečenim, a ne izrečenim. A duh poginulih u prikazu pred Stvoriteljem, trajanje ove domovine zapravo nose i čini živim.

Prikaz tijela i davanje glasa svjedocima 18. studenog i danima oko njega preuzimaju novinari, samoinicijativno i istraživačkim instinktom svoga posla, tražeći sugovornike među onima koji su stradanje preživjeli, a u masi su, među ljudima od svugdje pridošlih.

Nakon dva i pol desetljeća, vukovarski liječnici dobivaju priznanje i slušamo njihova svjedočanstva, a uz bok braniteljima liječnici su heroji dovitljivosti nulte kategorije, jer je sanitet u Domovinskom ratu smrtnost ranjenika od 1,49 posto učinio vrhunskim rezultatom u svjetskim ratovima. Ne govori na komemoraciji vukovarski liječnik koji je ranjenika u vukovarskoj bolnici operirao na jednoj dasci, a pod nju je išao drugi, kako bi je svojim leđima držao i podbočio, trpeći radnje i kapanja za vrijeme saniranja.

Preživjeli, ili neki među njima kao 'predstavnici', nisu u toj publici pred pozornicom izdvojeni, oni nemaju počasni špalir i mjesto 'rezervirano'. Državni protokol većinu njih ne poznaje niti za ruku vodi, prepuštene nalasku svoga mjesta u publici. Oni su obični, mali, jedni od nas, sigurno to i ne žele. Ali mi koje takav razmjer tragedije nije pogodio, trebali bismo ih na trenutak moći vidjeti. Čuti što je čovjek sve spreman za drugoga učiniti i što je sve moguće preživjeti.

Baš je „nemar prema spomenu i nebrigu da se prikupe i proučavaju dokumenti iz novije prošlosti“ na misi 25. obljetnice stradanja u Vukovaru istaknuo kardinal Josip Bozanić.

To nas, kaže kardinal, posljedično i logično, dodajem ja, „može dovesti do nepojmljivih neprilika u kojima bi mogli doći na kušnju ne samo hrvatski branitelji, koji su se nesebično davali za obranu bližnjih, nego i iskrivljavanje istine o Domovinskom ratu. A da se, uz velike žrtve sve do spremnosti davanja života iz ljubavi, u tom nama nametnutom ratu Hrvatska nije obranila, danas ne bi bilo hrvatske države“ rekao je kardinal Bozanić i potiče: „Stoga sada, kada je stasao novi hrvatski naraštaj, imamo obvezu posebno njegovati kulturu spomena, ugrađivati je u obrazovni sustav i u izražaje hrvatske kulture. Na hrvatskoj je državi pokazati da ima snagu i odgovornost za oplemenjivanje toga spomena, bez kojega hrvatski narod ostaje bez svog identiteta i bez unutarnje snage koja se raduje budućnosti. Ostaje bez imena i snage Božje prisutnosti koja progovara milosrđem. Bez spomena postajemo mlaki, sebični i neosjetljivi, dok nam žrtva Vukovara govori o gorljivosti, snazi, brižnosti, milosrđu i zajedništvu, koje se toliko puta očitovalo u hrvatskom narodu, kad nam je bilo najteže“.

Izricati sebe, svoju patnju i muku, nema namjeru suditi drugima i prozivati ih. To znači upoznavati sebe i svoje temelje, doprinos svom ovozemaljskom postojanju, testirati snagu svojih kreposti i upoznavati istinske vrednote, jesmo li ih u stanju i mi, 'nepogođeni', provoditi.

Sveti Augustin je rekao, „Ljubav čini da je lako ono što je u zapovijedima teško“. Augustin kaže da su ljudi većinom „takvi kakve su im ljubavi“, odnosno kakvo je ono što su zavoljeli.

Najvažnije je izabrati što će netko voljeti, jer to će ga oblikovati, tom uzoru će se suobličavati. Da bi čovjek postigao to što voli, u to će biti spreman sve uložiti.

Misleći na mučenike, sv. Augustin pita, „Što se onda čudiš da se onaj koji ljubi Krista i koji ga hoće slijediti iz ljubavi, odriče sama sebe?“.

Hrvatski mučenici u Domovinskom ratu u predanoj čovječnosti odrekli su se sami sebe.

Instinkt naše ljudskosti, ako to već ulazi u kategoriju teže osvještenog psihološkog zahtjeva i razuma, je ljudima koji su ih poznavali i njihova umiranja vidjeli, dati na trenutak susret s njihovim licem i čuti njihov glas. I to barem tog ujedinjujućeg, najvećeg dana sjećanja u godini – 18. studenoga.

S pozornica komemoracija u Vukovaru i Škabrnji vidjeti kako je, da parafraziram umirovljenog papu Benedikta XVI., ono što je naizvan bilo brutalno nasilje, iznutra postalo čin ljubavi koja se u potpunosti daruje.

Mučenici u Domovinskom ratu nisu proklinjali mučitelje. Prihvaćajući okolnosti najbrutalnijih poraza čovjeka, život svih ljudi hrvatske zemlje, svog naroda i domovine, oni su potpisali oživotvorenom riječju – svetost.

Možemo li o toj svetosti slušati i njena lica vidjeti? Barem jednog dana u godini…