Zašto slučaj zagrebačkih prebendara, katolika ne može poljuljati u vjernosti Crkvi?

Članovi Zbora prebendara prvostolne crkve zagrebačke u nepravomoćnoj izvansudskoj odluci svoje Zagrebačke nadbiskupije kažnjeni su razrješenjem službe prebendara kojima je, između ostalog, povjereno i upravljanje vremenitim crkvenim dobrima. Dobili su i mjere molitveno – karitativne naravi, s pokorničkim ciljem. U određenom roku mogu podnijeti žalbu na izvansudsku odluku u kaznenom kanonskom postupku. Prema javno objavljenim dokumentima u tjedniku Nacional čiju autentičnost Zagrebačka nadbiskupija nije demantirala, došlo je do 'zloupotrebe crkvene službe, skrivljenog nemara i otuđenja crkvenih dobara bez propisanog dopuštenja'. Dakle, Zbor prebendara se neodgovorno odnosio u upravljanju dijelom crkvene imovine.
 
Spominje se gubitak dva zemljišta u vlasništvu Zbora prebendara, na koje je Zbor dao pravo građenja investitorima koji su u to uložili više desetaka milijuna eura i podigli su hipotekarne kredite. Prebendari su crkvenu zemljišnu nekretninu položili kao osiguravajuću vrijednost kredita investitora. Umjesto njene unovčenosti, nad crkvenom nekretninom dogodila se ovrha, a izgrađeni kompleksi prodani su po višestruko umanjenoj vrijednosti na javnoj dražbi. Propali ulog investitora gubitkom je pogodio i vlasnika zemljišta kao osiguravatelja kredita, Zbor prebendara, u konačnici, Zagrebačku nadbiskupiju. Navodi se da je izgubljena vrijednost pedeset milijuna eura. Unatoč nekim zlurado manipulativnim naslovima, dobronamjerni čitatelj iz objavljenoga u medijima mogao je shvatiti da prebendari višemilijunski iznos eura nisu stavili u svoj džep. Radi se o gubitku vlasništva nad crkvenom nekretninom zbog njenog hipotekarnog zaloga.
 
Slučaj prebendara može se promatrati na više razina: faktično-pravnoj, crkveno-zakonskoj; moralnoj, čija kvalifikacija proizlazi iz utvrđenih činjenica; hijerarhijski strukturalnoj (odgovorno življenje načela supsidijarnosti u Crkvi); unutarcrkveno dijaloškoj, što je i tema ovogodišnjeg Teološko-pastoralnog tjedna; komunikološko-medijskoj, kao primjer (ne)učinkovite (re)akcije u kriznom komuniciranju tog slučaja od strane Zagrebačke nadbiskupije.
 
Ja bih pak dotaknula ekleziološki vid tog slučaja, u smislu utjecaja tog događaja na tijelo Crkve i ljude izvan nje. Njime ugled Crkve generalno, kao institucije, jest narušen. I to dominantno među ljudima koji se i ne smatraju katolicima. No pitanje je koliko je uopće i dodatno narušen, jer Crkva među mnogim ne-katolicima, nevjernicima, prema javno pokazanome i viđenome na mrežama, poštovanja i ugleda i nema. Takvima su prebendari samo još jedan slučaj koji potvrđuje njihovo otprije 'stečeno' uvjerenje. U tom smislu pogotovo se može govoriti o javnoj sablazni kao učinku tog djela.
 
Na sablazan upozorava i kardinal Josip Bozanić. Objavljeni dokumenti pokazuju da je potpisao odluku u kojoj potiče okrivljenike da izvrše kaznene mjere i druge odluke 'kao znak odgovornosti za duhovno dobro Crkve zagrebačke'. Ističe važnost obdržavanja crkvene discipline kako bi se 'okajalo kažnjivo djelo, ponovno uspostavila pravednost, popravila sablazan i nadoknadila šteta'.
 
No. Na razini pojedinaca u Katoličkoj Crkvi kao zajednice vjernika, taj slučaj, i u negativnoj fazi koja nam je trenutno znana i predstavljena, ne potresa hrvatske katolike do mjere njihovog 'duhovnog otuđenja', 'samo-izopćenja' iz Crkve, ispisa kako to neki rade u Njemačkoj, da ne bi plaćali tzv. crkveni porez. Bila bi to vrlo površna, trivijalno poimana i egzistencijalno nespoznata, neiskustvena vjera.
 
Takvu vjerničku postojanost, odanost naših ljudi prema Crkvi, potvrdila mi je i osoba koja dugo i profesionalno prati i poznaje život Crkve i s mnogima kontaktira, rekavši mi: 'Baš to mi svi kažu'. A taj stav kojeg brojni izriču i žive jest: 'Taj čin prebendara ne može (negativno) utjecati na moju vjeru'. To je izvrstan znak snage, zdravog i živog odnosa s Gospodinom, hrvatskih katolika, koji imaju svijest što je Majka Crkva, a što je nepoćudni izlet i iznevjerenost neke njene djece, pojedinih sinova. To je potvrda Isusovog obećanja i potka zbog koje Katolička Crkva nikad nije bila, niti će biti slomljena. Jer njen zaglavni kamen nisu hijerarhijski crkveni službenici, nego Bogočovjek Isus Krist. Kristoliki vjernici znaju i razlikuju tko je uzdržavatelj, Nositelj Crkve (savršeni i sveti Bog), a tko pronositelj Nositelja (nesavršeni ljudi, na svetost pozvani).     
 
Nema te materijalne pronevjere, ljudske slabosti i grijeha nekog člana hijerarhije, svećenika ili biskupa, koji istinskom katoliku može poljuljati vjeru u Presveto Trojstvo i vjernost stvarnosti Katoličke Crkve. (Ukoliko osoba nije direktno, životno pogođena nekim teškim grijehom, lošim činom svećenika prema njoj; u slučaju da jest, moguće da se dogodi i njen odmak od Crkve). Takva usidrenost u Krista i Crkvu, u vjernika je položena Božja milost. To ljudska intervencija ne može oduzeti, tragom Pavlove da nas, uz razne nevolje, 'ni ikoji drugi stvor neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu'. Jer dobro i milosti po Crkvi daleko više nadmašuju loše pojedinaca u njoj. 
 
Crkva je vjerniku krvotok za život. To sam osobito snažno doživjela čekajući u redu za ispovijed u došašću baš u zagrebačkoj katedrali, kad je pred svakom ispovjedaonicom na obje strane bio dugi red žena i muškaraca svake dobi. Dok je tekla ta rijeka sabranog predanja, osjetila sam svu prazninu, nemoć, ne-dohvat vanjskih (medijskih) nasrtaja na vjernike, u pokušaju da se obezvrijedi, omalovaži Katolička Crkva. Pojedini glasni portali, virtualni svijet vani vikao je na Crkvu, a brojni živi, stvarni ljudi unutra, u crkvama diljem Hrvatske, iz sata u sat, i tako danima, svoju crkvenost i pripadnost posvjedočili su pristupanju baš, u mnogim zemljama, ugaslom sakramentu ispovijedi.
 
U danima intenzivnih osobnih pokajanja i pohoda Duha tješitelja brojnim životima obnovljenih po ispovijedi, u milosnim danima Bogu podignutog pogleda mnogih duša, uzburkaju se i zlodusi. 'Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima' (Ef 6,12). U medijima je odjekivao neprimjereni zvuk crnog mercedesa slavonskog župnika i glas vjeroučitelja Krešimira Bagarića, napalo se Ministarstvo da dijeli slatkiše u vjerskom privatnom vrtiću, no ljudi se od pohoda crkvi i susreta sa svećenikom nisu udaljavali. Dapače, hrlili su na susret sa svećenikom koji je, inače neki kažu, 'kao i ja, ako ne i gori. Što ja imam njemu ići?'. Zahvalni Bogu za iskustvo Božjeg milosrđa i pomilovanosti koje svećenici kristovski opunomoćeno posreduju. No, nije samo u došašću red za ispovijed. Prvi tjedan siječnja, a u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj opet dugi red na obje strane pred ispovjedaonicama. Pomisliš: Jel' se ovi nisu ispovjedili za Božić, ili su toliko izgrađeni i revni da to čine niti dva tjedna nakon Božića. To su veliki znaci. 
 
Pripadnika nikoje druge profesije i zvanja ne uspoređuje se s mjerom vlastitog morala, kao svećenika. Do te mjere da zato što je jedan 'takav' (loš), uskraćuješ povjerenje i drugima, svima. Kao da sudiš sve medicinske liječnike i otkazuješ spasonosne operacije, jer su jedan, pa i mnogi među liječnicima, nekad u nečemu pogriješili.
 
To je i posredno stoga jer je svećenik u službi i znak onoga koji će uvijek biti Znak osporavan – Isusa Krista. Uz vlastite padove koje sami činimo, trajna Isusova oporuka kršćanima jest: ''Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: 'Nije sluga veći od svoga gospodara.' Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati. A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga jer ne znaju onoga koji mene posla." (Iv 15, 18-21).
 
Postoji dobri, stvarni svijet vjere koji se živi i loši, umjetno konstruirani koji se ljudima nameće. Koji ih od Crkve želi udaljiti i u vjeri poljuljati. Zato mislim da baš tu dimenziju nepomućene, nepoljuljane vjernosti Bogu i zahvalnog bivanja dijelom Katoličke Crkve od strane ogromne većine vjernika laika, treba istaknuti i u trenutku kad je plasiran slučaj prebendara. Govorim baš o međuutjecaju i odnosu kler - vjernik laik. Jer ''očekuje se'' da djelo hijerarhije utječe na vjerničku bazu.
 
Loš čin klerika, još kad dohvaća šire okruženje i biva javno vidljiv, vjernika može rastužiti, pa i naljutiti. Nema niti bi bilo normalno da postoji kritički mentalna imunost na poimanje dobroga/lošega, da čovjek kaže, 'Pa nema veze da je to učinio'. Ali, on zna na Kome gradi svoju vjeru. Ako je zaposlen u crkvenoj službi, Kome zapravo služi. Crkva je izvorni Božji proizvod kojeg trajno i temeljno napaja Nebo, a ne ljudski derivat koji ovisi o prolaznom, ljudskom ranjavanju nekih njenih službenika, u svakom vremenu. Dok god je na zemlji, čovjek, bez obzira u kojoj je službi, ne može apstrahirati od svoje grešne naravi i sklonosti padu. Ali se može korigirati, podizati.
 
Osvjedočeni katolik iskustvenog odnosa s Isusom kao Spasiteljem i Otkupiteljem svoga i života čovječanstva, vjeru živi kao dar Božje milosti, u luci i sigurnosti Kristovog savršenstva, a ne kao predator fokusiran na nesavršenstvo crkvenih službenika. To je oholost i nepoznavanje nutarnjeg a istinskog, duho-svetovskog mehanizma Crkve – da zbog individualnog propusta ili nedosljedne suobličenosti Kristu nekog njenog člana, prozivaš, gađaš cijelo Njegovo tijelo, najveće institucionalno Božje otajstvo na zemlji – apostolsku, petrovsku Crkvu koja je 'nositeljica božanskog života' i bit će dovršena u nebeskoj slavi.  
 
Ne mislim da treba braniti neobranjivo, u ovom slučaju, gubitak dijela crkvene imovine. Koliko god taj ishod nije bio namjeran od strane prebendara, trenutno izneseni podaci sugeriraju na materijalnu lakomost u dijelu upravljanja nekim vremenitim dobrima. Lakomost za novcem ovih je dana opetovano prozvao papa Franjo. Ona nije krepost uopće, a kamoli među Bogu posvećenim osobama, crkvenim pastirima. Mnogi dožive da se najveća životna, za dušu spasonosna srozavanja i prizemljenja, dogode na vrhuncima nečijih megalomanskih akcija i materijalno nezasitnog djelovanja. 'Nemojte biti profesionalci svetoga koji zaboravljaju na svoj narod odakle vas je doveo Gospodin', poručio je papa Franjo sad u Peruu. To nije napast samo za klerike, nego za sve, i vjernike laike, profesionalno djelatne u Crkvi.
 
Osobno, hipoteku nad nekretninom kao kreditno pokriće, uvijek sam doživljavala kao ''prijetnju'' banke u smislu 'Mogu te zgrabiti, razbaštiniti'. To si lakše mogu priuštiti ljudi koji raspolažu širim, višeizvorskim egzistencijalnim zaleđem, većim brojem nekretnina. Pa si dopuste u tolikom materijalnom bazenu mogući gubitak nekretnine koja nije nosiva, egzistencijalna za život dotične osobe. Hipoteku mnogi, ''obični ljudi'', vlasnici ''tek jedne'' kuće ili zemlje, doživljavaju kao rizik i crveni alarm u vlastitoj izloženosti, jer znači mogućnost gubitka osnovnoga materijalnoga. Hipoteka bi u svijesti davatelja zaloga trebala podrazumijevati potpunu sigurnost da će zaduženik temeljnu kreditnu obvezu moći uredno izvršavati, otplaćivati. Da je za to zaista kapacitiran. Kršćanin bi se pogotovo trebao zapitati, 'U što i koga polažem svoju sigurnost'? U kakav svijet ulažem, koga i što ''svojim'' zalogom pokrivam?   
 
Nije korektno ni kršćanski ne priznati pogrešku i zamoliti oproštenje za loša djela svojih službenika, tim više kad pogode krug izvan samog počinitelja i izazovu javnu sablazan. To vrijedi za svaki slučaj, pa i ovaj prebendara. (Iako, kod prebendara na direktnom materijalnom gubitku nije nitko vanjski, hrvatski građanin, nego vlasnik nekretnina, Zagrebačka nadbiskupija). Svakoj partikularnoj Crkvi u tome su primjer davali pape sv. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Tako nastavlja činiti i papa Franjo. U Čileu je javno zamolio oprost za žrtve svećenika koji su seksualno zlostavljali djecu, ali je i rezolutno od napada zaštitio biskupa Juana Barossa, rekavši da su klevetanja i nema dokaza da je zataškavao pedofiliju.
 
Vjernik bi trebao biti svjestan da (nevjerni) svijet u njemu očekuje vidjeti odraz Krista na kojeg se poziva. Osobna kršćanska dosljednost ne živi se zbog očekivanja svijeta i nije pitanje vanjskog, obrambenog nadmetanja za dobar dojam o sebi i Crkvi. Ona je pitanje osobnog posvećenja, sadržaja našeg krštenja, nutarnje borbe u vlastitoj potrebi za nasljedovanjem Krista. Dosljednost je mjera stvarnog predanja, koliko zapravo prihvaćamo sve što nam je Isus rekao. ''Nedosljedan kršćanin nanosi zlo, a sablazan ubija. Često čujemo, 'Vjerujem u Boga, ali u Crkvu ne, jer vi kršćani jedno kažete, a drugo činite'. To je zbog nedosljednosti. Kad nedostaje kršćanska dosljednost i živi se nedosljedno, ostvaruje se sablazan. Nedosljedni kršćani sablažnjavaju'', sve nas upozorava papa Franjo.
 
Upravo na tu kartu (ne)dosljednosti ''crkvenjaka'' igraju i mediji, i u slučaju prebendara. Djelovanje svake javne osobe, pa i svećenika u službi čovjeka i naroda, podložno je javnom propitivanju. No, bio opravdan ili ne, kriv ili nedužan, cilj svih razvučenih loših, negativnih (nekad i uveličanih, netočnih) slučajeva od strane nepoštovatelja Crkve je trostruk. Prvo, učiniti generalizaciju u smislu, svi su oni (svećenici) isti: materijalisti, požudni, bez osjećaja za narod (blago i načelno rečeno). Drugo, usmjereni su baš na testiranje granica tolerancije laika u odnosu na propuste njihovih predvoditelja, crkvenih pastira. Svećenici su ionako Božji, i nije im namjera njih ''skidati'' (štoviše, nije li paradoksalno da baš tom staležu koji im je inače mrzak, tako žarko žele povećati brojnost, zagovarajući mogućnost svećeničkog ređenja oženjenih. Kako to da žele više onih koje zapravo ne poštuju i smatraju da žive na račun naroda?). Udaraju po pastirima, ali zapravo žele udaljiti ljude iz stada. Svijet gleda kratkovidno, samo zemaljsku livadu, a vjernik cjelovito, onostranu vječnost.
 
I treće, izravno i neizravno, poručuju vjernicima laicima da zaista jesu glupe, ograničene ovce koje se daju slijepo i bespogovorno voditi. Kao da vrisnu, 'Pa kako više možete biti u toj, takvoj Crkvi? Ne vidite li da svećenici otuđeno od vas, naroda žive i što (vam) u pozadini rade?!'. To je redoviti način djelovanja u sekulariziranom društvu i mentalitetu nesklonom Crkvi, koji nam pod motom 'Iznimka potvrđuje pravilo' sugeriraju mainstream mediji. Svaki pojedinačni i manjinski izgred koriste za negativno generaliziranje cijele Crkve, ili barem većine njenih članova.
 
U svim drugim dijelovima društva i profesijama, zajednicama, politikama, promiče se načelo individualne krivnje i osobne odgovornosti koja ne baca sjenu na cijelo tijelo kojega je dotični krivac dio. Samo Katoličku Crkvu, nakon svake stvarne i nestvarne afere, prati transparent: Jedan loši i krivi je dovoljan da se napadnu i optuže svi, većina njih.   
 
Unatoč tom nastojanju, bez obzira na javni doseg grijeha nekog klerika, vjernik laik postojano živi u Crkvi. U čemu je snaga, mir, sigurnost takvog stava? U življenju sakramenata. Crkva je sveopći sakrament spasenja. Praktičnom vjerniku Crkva nije dodana, nego osnovna vrijednost. Nije mu hobi, još jedna u nizu ili od uobičajenih društvenih zajednica koju pohodi. Crkva je 'otajstvo sjedinjenja ljudi s Bogom'. Crkva je otajstvo spasenja, poslana biti poslužiteljica Otkupljenja. Blago kojim raspolaže Crkva neizmjerne su zasluge samo jednoga, nevinoga a optuženoga - Isusa Krista.
 
Kako koban utjecaj na laika može imati ikoji materijalni status i ''crkveni položaj'', neki grešni, zemaljski čin klerika, u odnosu na ono što vjernik živi svaki dan, što hrani sakramentima, svetim znakovima Božje ljubavi, životvornog Božjeg pohoda i milosti, čije nam darove posreduje upravo svećenik - iskustvo spašenosti i otkupljenja po zaslugama božanskog Sina Isusa Krista? Nema te zemaljske visine i dubine koja to može staviti u istu ravan kao usporedivo, da bi na toj klackalici Krist i Crkva pali.   
 
U opusu diskreditiranja Crkve su i pošalice kako je crkvenom okrivljeniku ''jedina kazna'' molitva.  Mnogi se s pravom pitaju može li kršćanska molitva (ikad i ikome) biti kazna, bez obzira na njeno trajanje, opseg, situaciju u kojoj je dodijeljena? Molitva nije kazna. Ona je lijek na putu pokorničkog pokajanja i kod kršćanina nadilazi razinu pravnog propisa.
 
Prema Zakoniku kanonskog prava, kaznene mjere u Crkvi su popravne kazne ili cenzure (zabrana slavljenja sakramenata, obustava koja pogađa samo klerike a može im zabraniti sve ili neke čine vlasti reda i upravljanja te vršenje svih ili nekih prava i zadaća povezanih sa službom). Očajničke kazne 'vjernika lišavaju nekog duhovnog ili vremenitog dobra, a u skladu su s vrhunaravnom svrhom Crkve' te kazneni lijekovi i pokore, 'da se predusretnu kažnjiva djela, a pokore više da se kazna zamijeni ili poveća'. Pokora treba biti djelo vjere, pobožnosti ili dobrotvornosti.
 
Odrediti osobi da moli, što je jedan od lijekova u kanonskim postupcima prema okrivljenicima, nije kazna, nego sredstvo na putu pokajanja, smjernica na jedan od Božjih izvora koji ima moć osvijestiti posljedice učinjenoga i preobražavati čovjeka.