Jesmo li mi, današnji vjernici, iti malo 'ludi'?

Nedavno mi je prijatelj iz Italije ispričao nesvakidašnji prizor kojem je svjedočio usred bijela dana. U jednoj poznatoj talijanskoj katedrali neki se uličar gol prošetao prepunom crkvom, hodajući četveronoške poput psa. Zamislite, taj se bezobraznik nije zaustavio samo na tome, nego je tu situaciju dodatno dramatizirao stavivši si oko vrata lance. 

Kakav luđak, vjerojatno je pobjegao s psihijatrije... Ili ako nije, trebalo bi ga tamo poslati...

Iskreno: ovaj događaj nitko mi nije prepričao, niti imam bliskog prijatelja u Italiji... Međutim, nešto slično dogodilo se u 13. stoljeću. 

Prepunom katedralom prošetao se, četveronoške i s lancima oko vrata, jedan mještanin. Svi su ga već dobro poznavali. Treba spomenuti da se tada najveće izgrednike kažnjavalo tako da bi ih skinuli do gola i onda bi ih takve, s lancem oko vrata poput psa, prošetali ulicama dok bi ih drugi pljuvali i izrugivali im se. U Isusovo vrijeme najveće izgrednike kažnjavalo se pribijanjem na križ. 

Ime tog mještanina bilo je Franjo, a u narodu su ga već tada gledali kao velikog svetca. S obzirom na to da su ljudi bili svjesni njegove duhovne veličine, mnogi od njih potresno su zaplakali u kajanju za svoje grijehe. Svi su znali koliko je Franjo svet, a opet se odlučio toliko poniziti... 

Dok tako razmišljam o svetom Franji, ali i o velikim biblijskim imenima te o drugim svetcima, primjećujem jednu sličnost kod svih njih; svi su oni, u jednu ruku, bili pomalo 'ludi'. Sjetimo se samo ''najvećeg rođenog od žene'' – svetog Ivana Krstitelja. Dovoljno je samo pročitati neke dijelove Evanđelja koji ga opisuju. Nekako vjerujem da bi ga većina današnjih vjernika svrstala u koš luđaka i fanatika. 

No, pitam se; jesmo li mi, današnji vjernici, iti malo 'ludi'? Ili smo se nekako previše zakopali u ljudske obzire i okvire? Jesmo li spremni iskoračiti i onda kada nam ništa ne izgleda logično?  

Biblija nam jasno govori da ''lude svijeta izabra Bog da posrami mudre'' (1 Kor 1,27). Pritom vjerujem da Bog od nas ne očekuje ono što nismo u stanju napraviti (1 Kor 10,13) i ne očekuje da radimo stvari poput svetog Franje ili sv. Ivana Krstitelja. Uostalom, On nas je stvorio jedinstvene te želi da u tom identitetu živimo i posvećujemo se. 

I ta ludost ne mora nužno bit javna, za nju nitko ne mora znati. To može biti u skrovitosti između vas i nebeskog Oca. Vjerujte mi, bit će vam ti trenutci toliko dragocjeni jer ćete znati da je to ono nešto originalno i posebno što se odnosi samo na vas i vašeg Oca. Tako ćete se sve više izgrađivati u iskrenom i osobnom odnosu s Ocem, živeći u punini onu Isusovu rečenicu da ''budemo kao djeca'' (Mt 18,3). 

Primjerice, jedan moj prijatelj veoma štuje svetog padre Pija. Jednom prilikom ispričao mi je kako je na rođendan svetog Pija plesao ispred njegove slike pjevajući mu pjesmu Fantoma ''Sretan rođendan''. Ta ludost može se ogledati i u 'običnim', svakodnevnim poticajima Duha Svetoga na koje ćemo sve više pristajati iako će nam ti poticaji često izgledati poprilično nelogično.

Poznati hrvatski propovjednik i evangelizator nedavno je svjedočio upravo o jednom takvom poticaju. Bio je u velikoj financijskoj krizi i u džepu je imao posljednjih 50 kuna. Prolazeći pored prosjaka na ulici, u srcu je čuo glas: ''Daj mu tih 50 kuna!''

Ističe kako mu se taj poticaj nikako nije svidio te da uopće nije bio sretan zbog toga. U srcu se svađao s Bogom i odbijao pristati na to. Kako i sam svjedoči, tih 50 kuna u tom trenutku mu je bilo kao sve blago svijeta. Međutim, unatoč unutarnjim previranjima i ljutnji koju je osjećao, odlučio je biti lud i tih posljednjih 50 kuna dati tom prosjaku. Već drugog dana u sandučiću je u kuverti, bez ikakvog potpisa, pronašao 500 kuna.