Želim biti „samo“ Joseph

Je li to puno? Je li živjeti 'samo' sa svojim imenom malo? Zaključci u tekstu uglavnom se pišu kao kulminacija nakon nekih razmišljanja. No, tragom odluke jednog čovjeka koji je okrenuo svijet u pogledu na jednu instituciju i djelovanje, i ja u ovom tekstu radim okret. Zaključkom započinjem: u vremenu kad i čiji individualizam je toliko puta kritizirao, papa Benedikt XVI. donosi itekako individualiziranu odluku. U vrijeme promjena kojima Crkva, svijet kaže, nije sklona, Benedikt XVI. unosi radikalnu promjenu poimanja i življenja najvišeg crkvenog ustroja. Za častima i titulama se oduvijek stremilo, pa ne mogu reći 'U vremenu časti i titula'. Benedikt XVI. sve to detronizira, makar bio i mandat Kristova namjesnika na zemlji, odluka Duha Svetoga po izboru kardinala. Kritičar individualizma promovira individualnost, kritičar relativizma relativizira službu papinog apsoluta. Može se relativizirati služba, ali ne odgovornost u njenom obavljanju. I ne osoba. Sve je Benedikt stavio na svoje mjesto. Tj. vratio. U ljudsko srce, u odnos 1:1 – jedan na(prama) jedan. Čovjek i Bog. Povlačenje je nekad magnetsko privlačenje. Nije li tim činom ljudsko/zemaljskog potresa zapravo božanski privukao? I vrijeme kad je to učinio je zadivljujuće prikladno – spomen na prah i pepeo, ususret Danu pada hramskih zastora prije dvije tisuće godine. I tad se Jedan 'povukao', da bi mnogi živjeli, progledali. Uistinu, ovaj bijaše Sin čovječji. Uistinu, Ratzinger bijaše sluga ponizni. Obojica bijahu – nadasve slobodni.

Trijumf individue

Koliki bi rekli i kažu: „Imaš siguran posao, osiguranje, putuješ svijetom, nazivaju te (moralnim) autoritetom. Gdje ćeš u recesiji takav posao napustiti, i gore će biti“. Ljudi se vjenčavaju za (visoke) položaje, a Benedikt sebe od njega rastavlja. Kritizira uskogrudno slobodarstvo, a širokogrudno ustoličuje najveću datost – slobodu! Vlastite savjesti! Slobodu vlastite odluke! Benedikt XVI. vraća (čovjeka) brojci I - jedan. Prvome – Stvoritelju. Ratzinger rastavlja (veličinu i 'uspjeh') čovjeka od identifikacije sa službom. Čovjek se ne iscrpljuje u vidljivom zadatku naočigled svijeta i njegovih očekivanja. Koja malenost veličine, koja veličina malenosti! Koji proboj uzmaka! Nikome papa ne polaže račune niti se opravdava, doli Bogu svome. Benedikt odlukom i voljom odreknuća od papinske službe vraća poznavanju svoje vrijednosti u Bogu. Nema robovanja položaju, ljudskom povjerenju. Koliko puta čujemo samo jednu polovicu odnosa u riječima: „To je Božja volja!“. Koliki su robovi takve upute i savjeta. Koji odgajatelji, mudraci i proroci pitaju i kažu „(Š)to je tvoja volja, čovječe!?“. Uspoređujući život sa šahovskom pločom, Benedikt pokazuje: poteze ne vuče samo Bog, nego, itekako ih vuče i čovjek. Ali, to može samo jaki, pametni i mudri igrač. Benedikt svojim činim vraća na osobno ime na krštenju, ne na ime po službi. Vraća na biti i postojati, ne imati i postati. Ali, s čim je sve vođeno i završilo – ne u misli za dobro svoje i sebe, Benedikta. Nego, za dobro Crkve. On je individualac za dobro drugoga.

U tradicionalnoj ustanovi, odmak od tradicije

Benedikt pokazuje antitradicionalni rukavac. U konzervativnoj instituciji, kako Crkvu svijet naziva, Bog je poslao čovjeka-papu koji konzervu drugačije otvara i zatvara. U Vatikanskoj diplomaciji, primjeru multilateralnih postupanja, koliko je diplomatski biti iskren i u jedno povezati 'povlačenje' riječima: Ne mogu više i Ne želim više. Koji je to živi dijalog Gospodina i njegova djeteta!? Nije li to sva mudrost, trebala bi biti i diplomacija, srž i misija navještaja Evanđelja i nove evangelizacije koju Benedikt potiče – (IZgraditi) osobni odnos s Bogom! Skovao je termin diktatura relativizma. Toliko je puta relativizam prozvao, a papa pokazuje da nema apsoluta ni u instanci koja je znak za vrh i dosljednost. Nije Joseph papskiji od pape. On je čovječniji od (uobičajenog) čovjeka. Daj čovjeku vlast, i vidjet ćeš kakav je, kažu. Benedikt briljira. Papa se tom odlukom pokazuje kao jedan od nas. Predan poslu njemačkom disciplinom i marom, iz opravdanih razloga (kod njega je tjelesni faktor), čovjek iskrenih i plemenitih namjera, čovjek koji želi da se zaista živo radi, može 'odustati'. Može se 'povući'. Legitimno je. Štoviše, nekad poželjno. Ti si čist, ali padom zastora neka se pročiste drugi ljudi. Ne se dati uvjetovati. Ni tijelom, ni umom, ni tradicijom, običajima i savjetima. Slobodna volja nadasve! Nema straha. Osobni odnos s Bogom, nadasve! To pak zahtjeva stalni protok misli s božanskom logikom i blagoslovom Njegovog pristanka. Bog nije stvorio čovjeka kao svog (a kamoli ljudskog) roba, pokornog izvršitelja, nego kao partnera kojeg i čiju slobodu poštuje, slobodnog sustvaratelja. Potezima poput ovog papinog treba prethoditi razmišljanje, što je Benedikt učinio. Preispitivanje. Ogoljenost. Do (vlastitog) imena! Papin čin je slika zdravog partnerstva između Stvoritelja Boga i stvorenja čovjeka, toliko nutarnje jakog da ne mari za nikoje vanjske obzire. Povlačeći se kao čovjek i službenik (Benedikt), promovira suvereni duh i integritet osobe (Josepha).

Drugačiji prevrat

Koliko god taj papin čin bila nevjerica, nisam general poslije bitke, ali, i nisam baš najšokantnije tu vijest primila. Znala sam i više iznenađujuće reagirati na neke događaje. Valjda smo privilegirana generacija koja (kao normalno) doživi i primi to što se zbude jednom u nekoliko stoljeća: od povlačenja pape do pada višetonske kiše meteora. Ili smo lakše propusni, zapravo 'čišći' za razumijevanje realnosti. Bogu trebaju okretni igrači. U vremenu tolikih prevrata, zašto to ne bi učinio i papa? Točnije. Usred rušilačkih i zlih prevrata, Providnost ističe primjer zdravog, sadržajnog, konstruktivnog obrata. Koliko hrabrosti treba za biti znanog imena među par papa za koje će reći 'nije izdržao do kraja'. Papa ima znanje, nema snagu. Koliki imaju snage, a nemaju znanja. Tko bi zapravo trebao otići? Tko još čeka? Benediktova nemoć tijela iznjedrila je kolosalnu moć njegovog duha. Hvala ti, Sveti Oče, na divnoj i moćnoj katehezi kojom si, jednim jedinim potezom, pokazao što je trijumf slobodne volje! Hvala ti, što čovjeka potičeš i hrabriš da suvereno odlučuje. Tvoj je čin trijumf ljudske odluke u dosluhu s centralom Gospodina. Hvala ti, Benedikte, što si križ okrenuo suprotno od uobičajenog i svega očekivanog, baš kako je apostol Petar, čiji si nasljednik, to poželio učiniti – u osjećaju nedostojnosti nošenja istih (o)mjera Isusova križa.

Po savjesti

U vremenu titula, Benedikt (s)vraća (pogled) na ime (i prezime). Na sigurnost i nepokolebljivost u vlastite odluke. Razvlašćuje obzire, ne mari za komentare. Bez obzira na razloge, od zdravstveno objavljenih i vidljivih, do zakulisnih i (interpretativno) urotničkih. Ne samo da kaže „Ne mogu više“, nego „Pa i ne mora baš tako“. Paradoksalno i površno, da njegov odlazak neki 'aktivisti' slave skidajući se, nazivajući ga nazadnim - vrednota i dobro nisu moderni ni natražni, nego vječni i naravni! Baš je Benedikt najradikalnije pokazao, kad su opravdani razlozi, a ne da je revolucija svrha samoj sebi, kako nema moraliziranja i lažnog pokoravanja ni instituciji, ni obziru ni tradiciji. Nego samo Bogu, kome jedinome služimo i račune polažemo. Nije li po tom kriteriju, to tako moderan, aktualan papa. Koja snaga! Koliki su zakolutali očima na Wojtilino javno traženje oprosta za grijehe Crkve tijekom stoljeća, kao i sad na Benediktovo odreknuće od papinske službe. Papa vraća slobodi! I ljudskoj savjesti! Divno je kad je ispravno formirana savjest mjerilo stvari, postupanja. Wojtilina savjest se izražavala u izloženoj tjelesnoj boli. Ratzingerova savjest nalaže 'skrivanje'. Obje su proglas ljudske slobode i individualnosti. Wojtila je govorio „Treba izdržati, usprkos svakoj boli“. Ratzinger kaže „Nekad se treba povući, baš zbog boli“. To je punina obiju polutki života. Ništa ne ide pod istu šprancu. Treba (osobno) ući u svaku situaciju. I obojica pritom ne misle na sebe, nego na druge. Na Crkvu, na ljude. 

Čovjek ispred vremena

Uvijek mi je bio dirljiv pažljivi, brižni mah rukom 'starog' Ratzingera ljudima koje pozdravlja, i uz osmijeh im na njihov pozdrav prstima uzvraća. Hvala ti, Benedikte, što si ustanovu koju nazivaju strogom, uskom, raširio i propuhao njena vrata, prozore i vatikanske prolaze. Hvala što si je procirkulirao u sigurnosti i svijesti da si ti pretklijetka, a Krist je glavna pumpa i Srce. Veliki trener se povlači, da prodrma srce malih igrača. Vraćaš svakoga sebi i njegovom odnosu s Bogom – nema skrivanja iza položaja i titula, moći i vlasti. Obratiti se znači napustiti svaku ljudsku sigurnost. Tko to ne učini, kad bi barem bio na polovici puta kojeg si i ti prošao – da se preispituje. Da ne bude prevelik taj zahtjev, skidanje s funkcije, u susretu licem u lice, s Kristom čiji si namjesnik i glasnogovornik. Nisi papa u raskoraku ili ukorak s vremenom. Ti si čovjek ispred vremena. Iznad bijelih plašteva i kapica, crvenih cipelica, pozlaćenih rukohvata i papamobila. Nema glume. Nema borbe. Ne predaja (nekome i nikome). Nego predanje (Njemu). Ne iskazivanje i primanje (po)časti, nego vlastiti odnos s Bogom koji dariva sigurnost u ispravnost odluke. Taj ispit jednom svi moraju proći. Ti si taj proces riješio već na zemlji. Jednostavnost života, i najveća kompleksnost, ovisnost je o Bogu. U vremenu razvratnih sloboda, pokazao si trijumf odgovorne slobode. Savjet i pokazatelj što je i gdje prostor savjesti – u vlastitom srcu! Hvala ti, dragi papa, što vraćaš vlastitosti, osobnosti. Ukazuješ na potrebu razmišljanja, preispitivanja, povratak Bogu svim srcem. Radikalno i plodno živjeti pravu slobodu može se samo iz istinskog i radikalnog jedinstva s Bogom. Spoznaš Ljubav koja ne pritišće i ne kažnjava, nego razumije i oslobađa.

Božanska detronizacija ljudskog trona

U vremenu vlastite kritike relativizma, dragi papa, kako si samo relativizirao? U vremenu vlastite kritike individualizma, kako si individualizirao? Oživotvorio si pravu vrijednost tih riječi. Pokazao da su neki izrazi neutralni, a čovjek ih vrijednosno boja i primjerom pokazuje kako ispravno živjeti. Hvala ti, Ratzingeru, što si pokazao da služiti Bogu nije identificirano sa službom koju obavljaš na način kako to neki zamišljaju. Nije za ispovijed kao grijeh i pad. Nego kao premišljanje, analiza za duhovni razgovor. Kako ih ti znaš vrhunski, jasno i čvrsto voditi, s Isusom čije si odrastanje i zapisao od njegova djetinjstva. Upoznali ste se, dragi papa, očito jako dobro! Hvala ti, srcem i umom, Benedikte XVI., što si pokazao da povlačenje može biti povratak. Tvoja neovisnost utemeljena je u najvećoj ovisnosti o samo jednome – Bogu. Visoko si postavio letvicu! A naš pogled seže na skok u dalj, ne skok u vis. Pokazao si da ovisnost o Bogu, kad je zrela i ispravna, stvara najveću autonomiju – neustrašivog čovjeka. Samo moćnik, u dalekovidnosti vječnosti, može napustiti moć, svjestan kratkovidne zemaljske prolaznosti. Hvala ti, dragi papa, što vraćaš iskonu, izvoru. I što želiš biti samo Joseph! Bez velikih tumačenja i navodnika. Tko ima uši, čuo je. Tko ima oči, vidio je.