Ženo, zaista si moćna! Tvoja odluka može biti zakon: za život i ljubav!
Tko može suprotstavljati najprirodniju biološku i emotivnu povezanost između majke i djeteta, od početka života upućenih jedno na drugo?
Autor
Ines Grbić
Fotograf
pixabay
Objavljeno:
21.03.2017 12:46
Civilizacijski um, svojstven ljudima, dosjetio se sukobljavati, a pod terminom 'pravedno uravnotežiti', diskrecijski (pr)ocjenjivati i mjeriti čije je pravo veće snage: majke i(li) djeteta? Da se barem ne pozivaju na pravdu, ideal i moralni institut za kojim bi i pravo trebalo težiti.
Kad javnost zagovara pobačaj, kaže se da je embrij, fetus, dio tijela žene s kojim ona ima pravo raspolagati kako hoće. Kad pravni sustav treba prosuditi i moralno kvalificirati taj čin, onda dijete kao 'dio tijela žene' ipak postaje svoja jedinka, druga, oživljena strana u sporu. Ali jedinka čiji interes, u ovom slučaju, opstanak uopće, ne zastupa majka, nego – društvo. Pravne norme sudbinu začetog djeteta ne predaje na brigu i savjest majci, nego društvu.
Europska sudbena praksa udaljava, dijeli dijete od majke, unaprijed određujući da je (eventualna) zaštita nerođenoga javni interes društva, a ne privatni interes majke. Može li ono (najnevinije) što je interes cijele zajednice, društva, ne biti i individualni interes, majke? Ne čini to samo Ustavni sud RH u tumačenju svoje odluke o tzv. Zakonu o pobačaju iz 1978. g. Hrvatski suci se samo pozivaju na terminologiju europskih zakonodavaca i EU praksu tzv. zaštite ljudskih prava. Koja glasi: Ustavni sudovi Njemačke, Francuske, Slovačke, Portugala, Španjolske, koji su odlučivali o suglasnosti svojih nacionalnih kaznenih zakona zabrane pobačaja, „istaknuli su široku slobodu ocjene zakonodavca u uspostavi pravedne ravnoteže između prava (trudne) žene na samoodređenje, slobodu odlučivanja, zaštitu dostojanstva i privatnosti, s jedne strane, i javnog interesa na zaštitu života nerođenog bića kao posebne ustavne vrijednosti, s druge strane. Ocjena ustavnosti zakona ovisi o tome je li zakonodavac uspostavio pravednu ravnotežu između suprotstavljenih prava i interesa“ piše u dugo čekanom rješenju Ustavnog suda RH od 21. veljače 2107. g. Ta ravnoteža je zapravo privatna i javna dozvola, majci i društvu, za ubijanje nerođenih ljudi, kao društveno prihvaćeno ponašanje i norma.
To pravno i psihološko razdvajanje prirodne veze majke od djeteta, počinje već i odmah u majčinoj utrobi. Taj natjecateljski sukob prava i dijeljenje (tko se naziva Diabolo?) naravne sjedinjenosti ta dva bića od početka, čiji bi se interesi trebali nalaziti i doticati u istome, a ne razlikovati i susretati u različitome, ozakonjen je legislativnom terminologijom.
Europska pravna stečevina narušavanje naravne duhovne i emotivne sjedinjenosti majke i djeteta upakirala je u (neprijateljsko) sučeljavanje dviju strana, dviju skupina prava (nije li to priznanje da u utrobi ipak postoji netko drugi), pri čemu je taj drugi, manji, unaprijed osuđen na moguću propast. U zagovaranju ubojstva djeteta u najranijem stadiju, ističe se sjedinjenost, dotle da se govori samo o jednom, majčinom tijelu, a odlučuje veći, jači, rođeni. U pravnom i moralnom propitivanju pobačaja, pojavljuje se „ljudsko biće prije rođenja“, priznanje, dakle, dva biološka subjekta.
Pravo žene da sama odluči o pobačaju vs. interes društva da zaštiti život nerođenog bića
Taj mentalitet konfrontacije majke i djeteta, kao da su oni suparnici, strane u postupku, suprotstavljeni tabori, borci svatko za svoje pravo, a ne duša tvoje duše koja ti je darovana, ne podrazumijeva se da ga 'imaš' (sjetimo se neplodnih), da ga želiš gledati, ljubiti, s njim živjeti i rasti, smatram zlosutnim, uspjelo nehumanim i nelogično riješenim zadatkom. Jedno je od mnogih podvojenosti suvremenog zakonodavstva. Taj ljudski pad naziva se civilizacijski doseg. Vrpca tog mraka protuprirodnih sloboda naziva se lakši pristup prekidu trudnoće. Preispitujući nacionalna zakonodavstva, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu „provodi test razmjernosti kako bi utvrdio je li država u okviru široke slobode procjene postigla pravilnu ravnotežu između zaštite pojedinačnih prava i javnog interesa“. Jest. Taj Sud smatra da je u većini država Europe „postignut konsenzus prema liberalizaciji prekida trudnoće i da je većina država u svojim zakonodavstvima riješila suprotstavljena prava fetusa i prava žene u korist lakšeg pristupa prekidu trudnoće“.
Nevjerojatno je to koprcanje ljudske pameti u vlastitoj gluposti, pri čemu je pojedinačno pravo pravo žene na slobodu odlučivanja, zaštitu njenog dostojanstva i privatnosti, a zaštita života djeteta je javni interes. Dakle, interes djeteta jest interes društva, ali nije ujedno i interes majke! Ljudi 21. st.!? Putnici koji vide svemirska zviježđa, pohode i prepoznaju materije drugih svjetova i planeta, a ne uočavaju, ne slute i ne osjećaju zvijezdu svog vlastitog nutarnjeg, biološkog svijeta. Lakše je ići izvan i protiv sebe, nego biti u sebi. Maleni čovjek u maternici nije dovoljno veliko čudo za ushit i radost zbog stvorenog života kojem je majka, planet-dom i zvijezda vodilja. Ljudi otkrivaju život na Marsu, a nisu kapacitirani definirati čovjeka pred nosom, u utrobi. Ne mogu, ne žele otkriti, priznati život u njima samima, na zemlji. Kolika destrukcija vlastite čovječnosti?!
Razdvajati život i njegovo dostojanstvo
I nije tu kraj morbidnim i proturječnim čudima zakona. Prva razina je da međunarodni dokumenti (unatoč egzaktnoj znanosti) ne daju odgovor na pitanje kad počinje život. Druga razina je da nema odgovora kad nerođeni, koji jest ljudsko biće, postaje osoba. Logičnost sudovanja je i u formulaciji da „nerođeno biće zahtjeva zaštitu svog ljudskog dostojanstva, ali ono još uvijek nije osoba s pravom na život“. Nerođeni može imati građansko pravo nasljeđivanja, a „da se od njega ne stvori osoba s pravom na život“. Ide djetetu kuća, auto i namještaj, ali život sam ne. To je umovanje pravnika. Time i zakonodavci promiču depersonalizaciju ljudskog bića, a igru životom na smrt prepuštaju političkom dogovoru i oportunizmu vlastodržaca.
No, ako nerođeni nemaju pravnu zaštitu jer nisu osoba, zaštićeni su kao predmet medicinskog eksperimenta. Ne može pravo biti iznimka u odolijevanju tržištu i kapitalu. Europski sud za ljudska prava nerođenima daje zaštitu „u svjetlu“ znanstvenog napretka i potencijalnih rezultata istraživanja u području genetičkog inženjerstva, medicinski pomognute oplodnje i eksperimentiranja s embrijem. Gene prihvaćamo, cjelinu čovjeka odbacujemo, a raspravu iz znanosti prebacujemo u područje (personalističke) filozofije i (religijskog) svjetonazora. Objektivnu i zadanu biološku činjenicu prepušta se relativiziranju subjektivnih uvjerenja. Društveni kukavičluk u službi elitističke eugenike.
Nadalje. Nerođeni nije u sferi osobnosti, ali jest u domeni biotehničkog izuma. Sud EU-a smatra da je svaka oplođena stanica ljudski embrij, ali samo „u okviru značenja i samo za potrebe primjene članka 6(2)(c) Direktive Europskog parlamenta o pravnoj zaštiti biotehničkih izuma, jer oplodnjom počinje proces razvitka ljudskog bića“. Itekako se zna kad počinje život za svrhe, tj. posao genetičkog inženjeringa i biotehničkih izuma. Čovjek spolnu potenciju podiže i farmakologijom, ali uništava svoju najraniju, prvu i životnu potenciju embrija, čiji su svi razvojni stadiji jednako važni kao dijelovi jednog, kontinuiranog procesa, do trenutka rađanja čovjeka.
Legalizacija pobačaja, negdje i nakon desetog tjedna trudnoće (Italija, Francuska i Slovačka do 12. tjedna, Španjolska (14), Švedska (18), Norveška i Ujedinjeno Kraljevstvo do 24. tjedna trudnoće) europska je stvarnost i odraz dehumanizirane civilizacije smrti. U tom pogledu Hrvatska nije iznimka. Tko realan misli da će se hrvatski zakonodavci svrstati među iznimke, Maltu i Andoru, Irsku i Poljsku. Koja je razlika između zakona tzv. naprednih zapadnih zemalja liberalne demokracije i hrvatskog tzv. komunističkog zakona o pobačaju? Terminologija različita, suština ista. Što za praksu znači da sadašnji zakon o pobačaju terminološki nije usuglašen s ustavnim poretkom? Bit je ista. Po svom sadržajnom učinku, hrvatski je zakon usklađen s europskom pravnom praksom po tom pitanju. Ona pak, ovisno za što joj treba, nekad sigurno, nekad nesigurno, kaže da život počinje od začeća. U svom je obrazloženju odluke Ustavni sud RH jasno opisao svu nejasnost europske sudske prakse po tom pitanju. Oslikao je svu njenu mutež, humanistička lutanja, znanstvena, medicinska proturječja. Čovjeka je na početku njegovog razvoja dopustivo ubiti. Hrvatski komunisti s istoka jasno su i svojim riječima tada, odlučili i rekli ono što smatraju, čine i (egzekutorski) provode europski liberali sa zapada još uvijek i sada. Obrazloženje odluke Ustavnog suda RH o pobačaju i izvori na koje se pozivaju, skup je međusobno isključivih i nedosljednih stavova. Umjesto u službi reda, općeg dobra i razuma, što je uloga zakona, samo su eutanazija ljudske savjesti, pečat i pravna verifikacija sveopćeg kaosa čiji je temelj udar na život i čovjeka.
Moralni stav o pobačaju jedini nepretočiv u pravne norme
Kakva je to i koliko pohvalno nazvana hrabrost 'hvatanja u koštac', donošenja 'odluke' nakon gotovo tri desetljeća od zahtjeva, kad se samo potvrđuje postojeće dopuštenje pobačaja? Štoviše, potkrjepljuje ga se s većinskim praksama u Europi. S najviše ustavne razine u Hrvatskoj, predsjednik suda najavljuje da drugačija odluka u budućnosti i nije moguća, a najveći zahtjev je izbaciti nekoliko više nepostojećih pojmova. Osim u potrebi edukacije i savjetovanja žena, Sud je prolife. Koliko je odlučan, pokazuje da nije u stanju niti proglasiti postojeći zakon, barem formalno, neusklađen s Ustavom, iako on to jest: „Činjenica da je zakon ostao neusklađen s Ustavom, sama po sebi nije dostatna da ga se utvrdi nesuglasnim s Ustavom“. Pravni sustav ne trpi zakonski vakum. Egzistencijalna zaštita čovjeka puna je vakuma.
Ustavni sud, jamac zakona usklađenih s ustavom, neustavni zakon o pobačaju čini endemom u zakonodavnom rezervatu. Sud i zakoni čuvaju vrijednosti, osim život kao temeljnu vrijednost.
Ustavni sud demonstrira hrabrost i stavom da je pobačaj „iskonsko moralno i svjetonazorsko pitanje“. Iako uvodno kaže da je prekid trudnoće i „duboko etičko, filozofsko, medicinsko, znanstveno, religiozno i pravno pitanje“, netom poslije, oslobađajući sebe pravne odgovornosti, od svih tih odrednica, pobačaj određuje nadasve kao pitanje morala, etike i vjere koje se „pokušava urediti prisilnom pravnom normom“. Da je pobačaj prvenstveno svjetonazorsko pitanje, ne bi Sud tražio stručno mišljenje medicinskih fakulteta. I kakav je to svjetonazor koji se kosi s etičkim postulatima znanosti? Štoviše, glede početka života, u cijelosti ih negira.
Išao bi uz ovaj tekst i naslov, Kad volja čovjeka postane (nadri) zakon za čovječanstvo, Tko bi imao pravo na privatnost da se nije rodio. Ali. Budući da se i zakonodavstvo dominantno poziva na i proziva ulogu žene, svima se zamisliti (i zadiviti) nad činjenicom: ženo, majko, uistinu ti je puno dano i povjereno! Imati u svojoj moći odluku o rađanju djeteta nije razlog za oholost, hvaljenje i uzdizanje, nego prvenstveno odgovornost, potreba da se opravda povjerenje od Boga, života i prirode. Sv. Ivan Pavao II. u Pismu ženama kaže da težak grijeh pobačaja, „prije nego postane isključivo odgovornost koja se nameće ženama, jest zločin koji treba uračunati i muškarcima i životnom okruženju“. Baš zbog sile okruženja protivnog životu, potrebno je jačati svijest, jakost i duh žene, da se osjeti i doživi snažnom u odluci za donošenjem života, nasuprot pritiscima da učini suprotno. „Često je kažnjen, umjesto nagrađen, dar majčinstva, komu čovječanstvo duguje svoju opstojnost. Naravno, puno toga treba učiniti kako zvanje žene i majke ne bi trpjelo diskriminaciju“ poručuje sveti papa Wojtila. Ženi treba pomoć i ohrabrenje. Wojtila kaže da je u stvaranju žene od početka prisutno načelo uzajamne pomoći. Žena i muškarac su nadopunjujući.
Ples pod maskama
Trend je legalizacije raznih želja ljudi. S jedne strane, dijete od mnogih, pa i istospolnih zajednica biva toliko željeno, da se razvila cijela industrija, plaćanje surogat majčinstva. S druge strane, odbacuje se besplatni dar, (ne)željena trudnoća. Mnogi svoju spolnost žele živjeti kao (neodgovorni) tjelesni užitak, a ne (odgovornu) roditeljsku prokreaciju. To je (psihološki, egoistični ) korijen naknadne maškarane nadogradnje u slovima zakona; dostatna indikacija za postupak institucionalizirane i legalno potpomognute smrti čovjeka.
Zanimljivo kako je nastup prolifera u obrani života transparentan, miran i otkrivenih lica. Širitelji duha smrti prema njima negdje nastupaju agresivno. Zakukuljene glave, skrivena lica glasno protestiraju, viču i udaraju. Dijete u utrobi majke napadaju odrasli koji nekad bijahu istog početnog ljudskog stadija. Smrt se ne predstavlja otkrivenog lica i jasnog pogleda. Agenti smrti nastupaju pod maskama. Smrt se skriva, čini nered i kaos. Pokazuju to tjelesni napadi na prolife aktiviste, kao i zakučasta subjektivna, pravna i društvena tumačenja objektivnoga, naravnoga i znanstvenoga o razvoju života. Veliki čovjek o sebi kao malom čovjeku instalira antipod. Objašnjenja koja su neodrživa, neobjašnjiva: biološki, genetski, medicinski, pravno, logički, duhovno, emotivno. Smrt odnosi. Ali, Isus Krist je pobijedio i smrt! U Božjoj ruci su rođene i nerođene duše i tijela. Sva naša rješenja i odluke idu i pred vječni sud. Olakotna okolnost je što je Bog, Otac nadasve, milosrdan. Čovjek pak, u svojoj slobodi, pokaže kako zna i može biti i nemilosrdan. Ako 'treba', to opravda i svojim zakonima.
Kad javnost zagovara pobačaj, kaže se da je embrij, fetus, dio tijela žene s kojim ona ima pravo raspolagati kako hoće. Kad pravni sustav treba prosuditi i moralno kvalificirati taj čin, onda dijete kao 'dio tijela žene' ipak postaje svoja jedinka, druga, oživljena strana u sporu. Ali jedinka čiji interes, u ovom slučaju, opstanak uopće, ne zastupa majka, nego – društvo. Pravne norme sudbinu začetog djeteta ne predaje na brigu i savjest majci, nego društvu.
Europska sudbena praksa udaljava, dijeli dijete od majke, unaprijed određujući da je (eventualna) zaštita nerođenoga javni interes društva, a ne privatni interes majke. Može li ono (najnevinije) što je interes cijele zajednice, društva, ne biti i individualni interes, majke? Ne čini to samo Ustavni sud RH u tumačenju svoje odluke o tzv. Zakonu o pobačaju iz 1978. g. Hrvatski suci se samo pozivaju na terminologiju europskih zakonodavaca i EU praksu tzv. zaštite ljudskih prava. Koja glasi: Ustavni sudovi Njemačke, Francuske, Slovačke, Portugala, Španjolske, koji su odlučivali o suglasnosti svojih nacionalnih kaznenih zakona zabrane pobačaja, „istaknuli su široku slobodu ocjene zakonodavca u uspostavi pravedne ravnoteže između prava (trudne) žene na samoodređenje, slobodu odlučivanja, zaštitu dostojanstva i privatnosti, s jedne strane, i javnog interesa na zaštitu života nerođenog bića kao posebne ustavne vrijednosti, s druge strane. Ocjena ustavnosti zakona ovisi o tome je li zakonodavac uspostavio pravednu ravnotežu između suprotstavljenih prava i interesa“ piše u dugo čekanom rješenju Ustavnog suda RH od 21. veljače 2107. g. Ta ravnoteža je zapravo privatna i javna dozvola, majci i društvu, za ubijanje nerođenih ljudi, kao društveno prihvaćeno ponašanje i norma.
To pravno i psihološko razdvajanje prirodne veze majke od djeteta, počinje već i odmah u majčinoj utrobi. Taj natjecateljski sukob prava i dijeljenje (tko se naziva Diabolo?) naravne sjedinjenosti ta dva bića od početka, čiji bi se interesi trebali nalaziti i doticati u istome, a ne razlikovati i susretati u različitome, ozakonjen je legislativnom terminologijom.
Europska pravna stečevina narušavanje naravne duhovne i emotivne sjedinjenosti majke i djeteta upakirala je u (neprijateljsko) sučeljavanje dviju strana, dviju skupina prava (nije li to priznanje da u utrobi ipak postoji netko drugi), pri čemu je taj drugi, manji, unaprijed osuđen na moguću propast. U zagovaranju ubojstva djeteta u najranijem stadiju, ističe se sjedinjenost, dotle da se govori samo o jednom, majčinom tijelu, a odlučuje veći, jači, rođeni. U pravnom i moralnom propitivanju pobačaja, pojavljuje se „ljudsko biće prije rođenja“, priznanje, dakle, dva biološka subjekta.
Pravo žene da sama odluči o pobačaju vs. interes društva da zaštiti život nerođenog bića
Taj mentalitet konfrontacije majke i djeteta, kao da su oni suparnici, strane u postupku, suprotstavljeni tabori, borci svatko za svoje pravo, a ne duša tvoje duše koja ti je darovana, ne podrazumijeva se da ga 'imaš' (sjetimo se neplodnih), da ga želiš gledati, ljubiti, s njim živjeti i rasti, smatram zlosutnim, uspjelo nehumanim i nelogično riješenim zadatkom. Jedno je od mnogih podvojenosti suvremenog zakonodavstva. Taj ljudski pad naziva se civilizacijski doseg. Vrpca tog mraka protuprirodnih sloboda naziva se lakši pristup prekidu trudnoće. Preispitujući nacionalna zakonodavstva, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu „provodi test razmjernosti kako bi utvrdio je li država u okviru široke slobode procjene postigla pravilnu ravnotežu između zaštite pojedinačnih prava i javnog interesa“. Jest. Taj Sud smatra da je u većini država Europe „postignut konsenzus prema liberalizaciji prekida trudnoće i da je većina država u svojim zakonodavstvima riješila suprotstavljena prava fetusa i prava žene u korist lakšeg pristupa prekidu trudnoće“.
Nevjerojatno je to koprcanje ljudske pameti u vlastitoj gluposti, pri čemu je pojedinačno pravo pravo žene na slobodu odlučivanja, zaštitu njenog dostojanstva i privatnosti, a zaštita života djeteta je javni interes. Dakle, interes djeteta jest interes društva, ali nije ujedno i interes majke! Ljudi 21. st.!? Putnici koji vide svemirska zviježđa, pohode i prepoznaju materije drugih svjetova i planeta, a ne uočavaju, ne slute i ne osjećaju zvijezdu svog vlastitog nutarnjeg, biološkog svijeta. Lakše je ići izvan i protiv sebe, nego biti u sebi. Maleni čovjek u maternici nije dovoljno veliko čudo za ushit i radost zbog stvorenog života kojem je majka, planet-dom i zvijezda vodilja. Ljudi otkrivaju život na Marsu, a nisu kapacitirani definirati čovjeka pred nosom, u utrobi. Ne mogu, ne žele otkriti, priznati život u njima samima, na zemlji. Kolika destrukcija vlastite čovječnosti?!
Razdvajati život i njegovo dostojanstvo
I nije tu kraj morbidnim i proturječnim čudima zakona. Prva razina je da međunarodni dokumenti (unatoč egzaktnoj znanosti) ne daju odgovor na pitanje kad počinje život. Druga razina je da nema odgovora kad nerođeni, koji jest ljudsko biće, postaje osoba. Logičnost sudovanja je i u formulaciji da „nerođeno biće zahtjeva zaštitu svog ljudskog dostojanstva, ali ono još uvijek nije osoba s pravom na život“. Nerođeni može imati građansko pravo nasljeđivanja, a „da se od njega ne stvori osoba s pravom na život“. Ide djetetu kuća, auto i namještaj, ali život sam ne. To je umovanje pravnika. Time i zakonodavci promiču depersonalizaciju ljudskog bića, a igru životom na smrt prepuštaju političkom dogovoru i oportunizmu vlastodržaca.
No, ako nerođeni nemaju pravnu zaštitu jer nisu osoba, zaštićeni su kao predmet medicinskog eksperimenta. Ne može pravo biti iznimka u odolijevanju tržištu i kapitalu. Europski sud za ljudska prava nerođenima daje zaštitu „u svjetlu“ znanstvenog napretka i potencijalnih rezultata istraživanja u području genetičkog inženjerstva, medicinski pomognute oplodnje i eksperimentiranja s embrijem. Gene prihvaćamo, cjelinu čovjeka odbacujemo, a raspravu iz znanosti prebacujemo u područje (personalističke) filozofije i (religijskog) svjetonazora. Objektivnu i zadanu biološku činjenicu prepušta se relativiziranju subjektivnih uvjerenja. Društveni kukavičluk u službi elitističke eugenike.
Nadalje. Nerođeni nije u sferi osobnosti, ali jest u domeni biotehničkog izuma. Sud EU-a smatra da je svaka oplođena stanica ljudski embrij, ali samo „u okviru značenja i samo za potrebe primjene članka 6(2)(c) Direktive Europskog parlamenta o pravnoj zaštiti biotehničkih izuma, jer oplodnjom počinje proces razvitka ljudskog bića“. Itekako se zna kad počinje život za svrhe, tj. posao genetičkog inženjeringa i biotehničkih izuma. Čovjek spolnu potenciju podiže i farmakologijom, ali uništava svoju najraniju, prvu i životnu potenciju embrija, čiji su svi razvojni stadiji jednako važni kao dijelovi jednog, kontinuiranog procesa, do trenutka rađanja čovjeka.
Legalizacija pobačaja, negdje i nakon desetog tjedna trudnoće (Italija, Francuska i Slovačka do 12. tjedna, Španjolska (14), Švedska (18), Norveška i Ujedinjeno Kraljevstvo do 24. tjedna trudnoće) europska je stvarnost i odraz dehumanizirane civilizacije smrti. U tom pogledu Hrvatska nije iznimka. Tko realan misli da će se hrvatski zakonodavci svrstati među iznimke, Maltu i Andoru, Irsku i Poljsku. Koja je razlika između zakona tzv. naprednih zapadnih zemalja liberalne demokracije i hrvatskog tzv. komunističkog zakona o pobačaju? Terminologija različita, suština ista. Što za praksu znači da sadašnji zakon o pobačaju terminološki nije usuglašen s ustavnim poretkom? Bit je ista. Po svom sadržajnom učinku, hrvatski je zakon usklađen s europskom pravnom praksom po tom pitanju. Ona pak, ovisno za što joj treba, nekad sigurno, nekad nesigurno, kaže da život počinje od začeća. U svom je obrazloženju odluke Ustavni sud RH jasno opisao svu nejasnost europske sudske prakse po tom pitanju. Oslikao je svu njenu mutež, humanistička lutanja, znanstvena, medicinska proturječja. Čovjeka je na početku njegovog razvoja dopustivo ubiti. Hrvatski komunisti s istoka jasno su i svojim riječima tada, odlučili i rekli ono što smatraju, čine i (egzekutorski) provode europski liberali sa zapada još uvijek i sada. Obrazloženje odluke Ustavnog suda RH o pobačaju i izvori na koje se pozivaju, skup je međusobno isključivih i nedosljednih stavova. Umjesto u službi reda, općeg dobra i razuma, što je uloga zakona, samo su eutanazija ljudske savjesti, pečat i pravna verifikacija sveopćeg kaosa čiji je temelj udar na život i čovjeka.
Moralni stav o pobačaju jedini nepretočiv u pravne norme
Kakva je to i koliko pohvalno nazvana hrabrost 'hvatanja u koštac', donošenja 'odluke' nakon gotovo tri desetljeća od zahtjeva, kad se samo potvrđuje postojeće dopuštenje pobačaja? Štoviše, potkrjepljuje ga se s većinskim praksama u Europi. S najviše ustavne razine u Hrvatskoj, predsjednik suda najavljuje da drugačija odluka u budućnosti i nije moguća, a najveći zahtjev je izbaciti nekoliko više nepostojećih pojmova. Osim u potrebi edukacije i savjetovanja žena, Sud je prolife. Koliko je odlučan, pokazuje da nije u stanju niti proglasiti postojeći zakon, barem formalno, neusklađen s Ustavom, iako on to jest: „Činjenica da je zakon ostao neusklađen s Ustavom, sama po sebi nije dostatna da ga se utvrdi nesuglasnim s Ustavom“. Pravni sustav ne trpi zakonski vakum. Egzistencijalna zaštita čovjeka puna je vakuma.
Ustavni sud, jamac zakona usklađenih s ustavom, neustavni zakon o pobačaju čini endemom u zakonodavnom rezervatu. Sud i zakoni čuvaju vrijednosti, osim život kao temeljnu vrijednost.
Ustavni sud demonstrira hrabrost i stavom da je pobačaj „iskonsko moralno i svjetonazorsko pitanje“. Iako uvodno kaže da je prekid trudnoće i „duboko etičko, filozofsko, medicinsko, znanstveno, religiozno i pravno pitanje“, netom poslije, oslobađajući sebe pravne odgovornosti, od svih tih odrednica, pobačaj određuje nadasve kao pitanje morala, etike i vjere koje se „pokušava urediti prisilnom pravnom normom“. Da je pobačaj prvenstveno svjetonazorsko pitanje, ne bi Sud tražio stručno mišljenje medicinskih fakulteta. I kakav je to svjetonazor koji se kosi s etičkim postulatima znanosti? Štoviše, glede početka života, u cijelosti ih negira.
Išao bi uz ovaj tekst i naslov, Kad volja čovjeka postane (nadri) zakon za čovječanstvo, Tko bi imao pravo na privatnost da se nije rodio. Ali. Budući da se i zakonodavstvo dominantno poziva na i proziva ulogu žene, svima se zamisliti (i zadiviti) nad činjenicom: ženo, majko, uistinu ti je puno dano i povjereno! Imati u svojoj moći odluku o rađanju djeteta nije razlog za oholost, hvaljenje i uzdizanje, nego prvenstveno odgovornost, potreba da se opravda povjerenje od Boga, života i prirode. Sv. Ivan Pavao II. u Pismu ženama kaže da težak grijeh pobačaja, „prije nego postane isključivo odgovornost koja se nameće ženama, jest zločin koji treba uračunati i muškarcima i životnom okruženju“. Baš zbog sile okruženja protivnog životu, potrebno je jačati svijest, jakost i duh žene, da se osjeti i doživi snažnom u odluci za donošenjem života, nasuprot pritiscima da učini suprotno. „Često je kažnjen, umjesto nagrađen, dar majčinstva, komu čovječanstvo duguje svoju opstojnost. Naravno, puno toga treba učiniti kako zvanje žene i majke ne bi trpjelo diskriminaciju“ poručuje sveti papa Wojtila. Ženi treba pomoć i ohrabrenje. Wojtila kaže da je u stvaranju žene od početka prisutno načelo uzajamne pomoći. Žena i muškarac su nadopunjujući.
Ples pod maskama
Trend je legalizacije raznih želja ljudi. S jedne strane, dijete od mnogih, pa i istospolnih zajednica biva toliko željeno, da se razvila cijela industrija, plaćanje surogat majčinstva. S druge strane, odbacuje se besplatni dar, (ne)željena trudnoća. Mnogi svoju spolnost žele živjeti kao (neodgovorni) tjelesni užitak, a ne (odgovornu) roditeljsku prokreaciju. To je (psihološki, egoistični ) korijen naknadne maškarane nadogradnje u slovima zakona; dostatna indikacija za postupak institucionalizirane i legalno potpomognute smrti čovjeka.
Zanimljivo kako je nastup prolifera u obrani života transparentan, miran i otkrivenih lica. Širitelji duha smrti prema njima negdje nastupaju agresivno. Zakukuljene glave, skrivena lica glasno protestiraju, viču i udaraju. Dijete u utrobi majke napadaju odrasli koji nekad bijahu istog početnog ljudskog stadija. Smrt se ne predstavlja otkrivenog lica i jasnog pogleda. Agenti smrti nastupaju pod maskama. Smrt se skriva, čini nered i kaos. Pokazuju to tjelesni napadi na prolife aktiviste, kao i zakučasta subjektivna, pravna i društvena tumačenja objektivnoga, naravnoga i znanstvenoga o razvoju života. Veliki čovjek o sebi kao malom čovjeku instalira antipod. Objašnjenja koja su neodrživa, neobjašnjiva: biološki, genetski, medicinski, pravno, logički, duhovno, emotivno. Smrt odnosi. Ali, Isus Krist je pobijedio i smrt! U Božjoj ruci su rođene i nerođene duše i tijela. Sva naša rješenja i odluke idu i pred vječni sud. Olakotna okolnost je što je Bog, Otac nadasve, milosrdan. Čovjek pak, u svojoj slobodi, pokaže kako zna i može biti i nemilosrdan. Ako 'treba', to opravda i svojim zakonima.
