Zašto je dio birača desnice sklon predaji svojih glasova baš na izborima za predsjednika Hrvatske?

Zašto je dio birača desnice sklon predaji svojih glasova baš na izborima za predsjednika Hrvatske?

Je li moguće da nam je, nije prvi put, svejedno tko nas kao predsjednik predstavlja? Jesu li samo predsjednički izbori jedini mogući trenutak za istaknuti kako su kandidati ljevice i desnice i oni koji ih nominiraju isto i jednaki, kako među njima nema baš nikakve, ni najmanje razlike?

117.jpg
Autor
Ines Grbić
Fotograf
Duško Jaramaz/Pixsell
Objavljeno:
 
31.12.2019 08:00

Hoće li ljevica nakon 20 godina, opet u istom mjesecu, siječnju, i u okrugloj godini kojom završava jedno desetljeće (2000./2020.), na predsjedničkim izborima osvojiti vlast uz pomoć birača desnice? Onako kako je to na parlamentarnim izborima Ivici Račanu 2000. g., među inima, omogućio hrvatski proljećar Dražen Budiša, jedan od simbola studentskog otpora jugoslavenskom unitarizmu? Rezultat je bio takav, da su neki period prve promjene vlasti u demokratskoj Hrvatskoj 2000. g. nazivali trećesiječanjskom diktaturom, s aluzijom na šestosiječanjsku iz 1929. g.?

Što se to dogodi s hrvatskim narodom, konkretno, s glasačima od centra na desno, da se baš u izboru predsjednika Republike Hrvatske svakih pet godina, nakon državotvorca dr. Franje Tuđmana kojega su plebiscitarno podržali, već tri puta, baš na predsjedničkim izborima, kada bi trebalo ustati ili ustrajati, Hrvati umaraju birati predstavnika koji bi imalo bio na tragu državotvorne hrvatske politike na čijim je načelima zemlja utemeljena? Važno je istaknuti - imalo! Jer nažalost, cjelovito formiranog kandidata u podudarnosti njegovog suverenističkog političko - operativnog i kršćanskog svjetonazorskog habitusa, još nemamo. To je tužna stvarnost - da hrvatski narod tako kompletnu osobu među sobom još nije iznjedrio, a u stanju sveopće pritiješnjenosti i izolacije svijeta u ratnim uvjetima junački, nadljudski i složno za slobodu se izborio.

Koji je to fenomen u Hrvatskoj? Da na izborima osobe / službe / funkcije predstavnički najvišeg državnog autoriteta koji brojem glasova ima najveći narodni legitimitet, državu predstavlja u svijetu i su-usmjerava sigurnosno - obavještajni sustav zemlje, glasači od centra na desno već tri puta preko izbora i leđa budućeg predsjednika RH apstiniraju, (pre)usmjeravaju i/ili biraju kažnjavati parlamentarnu garnituru vlasti, redovito je to HDZ?

Dakle, predsjednički su izbori, a govori se o Vladi. To je na ovim predsjedničkim izborima doživjelo vrhunac - primarno isticanje potrebe svrgavanja, obračuna sa stranačkim vodstvom HDZ-a i kazne onih koji su svoga kandidata nominirali a imaju izvršnu vlast.

Zašto su baš na predsjedničkim izborima hrvatski glasači desnice probuđeni za poslati poruku izvršnoj vlasti i posredno žele put promjeni parlamentarne većine? Pa je i sada, uz sve njene osobne greške, oštrica više usmjerena prema Plenkoviću nego prema Kitarović? Zašto su baš u izboru predsjednika Republike Hrvatske neki glasači desnice umorni od zaokruživanja kandidata koji bi ipak, u milimetru postotka, bio bliži njihovoj domoljubnoj orijentaciji, nego li im je to kandidat ljevice? Neki su pak birači apatični, neki predani, neki baš tada jako ljuti, revoltirani, kažnjeničko - osvetnički raspoloženi, toliko i dotle da je već u tri hrvatska predsjednička ciklusa za predsjednika Hrvatske izabran: kandidat SDP-a, stranke koja je 1991. u Hrvatskom saboru glasala protiv HDZ-ovog prijedloga ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Hrvatske (Ivo Josipović).

I dva puta osoba koja je sasvim, s osobitim ponižavanjem svoga prethodnika, predvodnika utemeljenja hrvatske države, pogazila suradništvo i institucionalno duhovnu predsjedničku ostavštinu Tuđmana (Stipe Mesić). Njemu pak pričanje viceva u tumačenju hrvatske zbilje kao državnički način komunikacije nije zamjereno i nazvano degradacijom i banaliziranjem funkcije predsjednika, nego kao pripadajuća, dobrodošla, šarmantna karakteristika osobnosti. Štoviše. Taj je čovjek za drugi mandat osvojio najveći postotak glasova za predsjednika RH na svim tim izborima ikad (65,93). Dapače. Hrvati su htjeli da ih predsjednik nasmijava u dva mandata, deset godina. Osmijeh je nekima bio zaleđen kada je Mesić otpečatio vagone predsjedničkih dokumenata s oznakom državne tajne. Dok su se Hrvati smijali njegovim vicevima, čovjek je radio ozbiljan posao - deklasificirao i translocirao najviše rangirane klasificirane državne dokumente.

I takav, diler državnih dokumenata, stalni podmetač optužbe Hrvatske u diobi BiH, lobira za Zorana Milanovića. Kao i Josipović koji je sadašnji naraštaj naroda svoje zemlje, 2012. g. u izraelskom parlamentu, u odnosu na 1941.-1945. alegorijski opjevao: 'Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima'. Za one koji su možda mislili da se predomislio, to je potvrdio i 2015.: 'Ustaška zmija (u Hrvatskoj, nap.) ne spava'.

Čemu spominjanje tih likova iz prošlog (nesvršenog) vremena u ovim predsjedničkim izborima? Zato što se većini Hrvata, a tek konzervativaca, praktičnih kršćana, desničara, ni u ta tri puta očito nije palio razboriti alarm i lampica što znači birati ili dopustiti da bude izabran kandidat iz lijevog političkog spektra!

To znači birati osobu, pozadinu, duh i tabor onih koji nam govore, uvjeravaju nas, a po izboru predsjednika htjeli bi i cijeli svijet službenim kanalima i na najvišim razinama, kako je glede Drugog svjetskog rata i poraća, u vremenu kada se tek i baš sada hrvatska povijest može znanstveno valorizirati, istraživati, ispitivati, jama s masom ljudskih kostiju otkopati, u Hrvatskoj riječ zapravo o povijesnom revizionizmu i neoustaštvu.

Mesić kao glasnogovornik ljevičara u izjavi za Novosti sabire tu potrebu hrvatske preobrazbe po izboru Milanovića za predsjednika: 'Od Milanovića na mjestu predsjednika očekujem da će znati reafirmirati njezino antifašističko naslijeđe, da će demoniziranom antifašizmu znati i htjeti vratiti ono mjesto što mu u današnjoj demokratskoj državi pripada, da će znati izbalansirati odnos prema prošlosti u kojoj nedvojbeno ima poglavlja koja su sramotna, kao i onih koja su slavna. Priznati i na odgovarajući način tretirati treba i jedna i druga. To se odnosi kako na vrijeme Drugoga svjetskog rata, tako i na Domovinski rat'. Eto revizije revizionizma.

Kao da već bitka za hrvatsku samosvojnost nije na udaru izokrenutosti, falsificirana, branitelji demonizirani, činjenice zanemarene, pa treba još. Ne treba li to nastojanje po Milanovićevim zoranizmima kojima iznova retorički osvaja Hrvatsku, zaustaviti!? Kao da nezrela tinejdžerica za nekog lisca zavodnika kaže 'Ima spiku'. Pa po upuštanju u vezu s njim otkrije koliko je u njemu praznine bez rezultata, napuhanosti bez realizacije, ambicije i faktičnih sposobnosti bez pokrića.

Kako nam može biti svejedno hoće li hrvatski predsjednik o svom narodu i našoj domovini, stranim državnicima predstavljati Hrvatsku kao zemlju s natruhama fašizma koje tu i tamo izgmižu!? Koji kaže da mu je među motivima za kandidaturu želja 'suprotstaviti se nasilju, mržnji i takvim stvarima koje u RH u zadnje vrijeme dobivaju pravo građanstva s propusnicom'. Na predsjedničkim izborima biramo osobu koja bi, po svojim ovlastima pogotovo svijetu, trebala govoriti u ime nas. Hrvatski narod predstavljati. Je li navedeno realno i misao puna poštovanja u ocjeni duha svoje nacije?

Želimo li na ikoji način, apstinencijom ili nevažećim listićem, u ime kojeg čistunstva, kazne i osvete, pomoći izboru čovjeka koji u dobrom dijelu našeg naroda vidi duh crnokošuljaša, isključivih šovinista, neprosvijećenih konzervativaca, i na tako direktno personalni, službeni način, nad sobom pet godina gledati i trpjeti mač i toljagu etikete nedovoljno iskupljenih ustaša ili nedovoljno dobrih antifašista. A koji su srbijanski fašizam porazili i SDP-u omogućili da se u miru u demokratskoj Hrvatskoj uknjiži kao formalni i pravni sljednik Saveza komunista. U slobodi svatko može birati što hoće i želi biti.  

Tumače nam, tj. teroriziraju nas kako nismo dovoljno (veliki i ispravni) antifašisti. Josipović je u izraelskom Knessetu ustašku guju koja i sada postoji u Hrvatskoj velebno najavio riječima: 'Ono što ću reći treba pojasniti istinu, učiniti je vidljivom'. (Kakvi) centristi i desničari su i tada nalazili zamjerke svojim 'prirodnim' kandidatima, da u svijet šalju takvo tumačenje, tj. deformaciju istine!? Da zbroj glasova hrvatskih birača pokaže kako smo fino pali na profesorsku pristojnost i profinjeni klavir.

Na to odgovara i Milanović. Na Raspudićevu tezu da on ne može postati predsjednik jer je u Hrvatskoj više od 50 % desnog biračkog tijela, Milanović kaže: 'Ali tvrditi da je hrvatsko biračko tijelo udesno, treba definirati što je to desno. Kako su onda tolerirali i nagrađivali Stipu Mesića, jednog partizana, kojeg i dan danas mnogi mrze? Kako to da su onda izabrali Josipovića koji je rekao da će cijela Hrvatska biti crvena? Kako to da je to desno biračko tijelo 2011. mojoj koaliciji dalo preko 40 posto glasova na odazivu od 65 posto upisanih birača?'.

Već smo zaboravili na crveno skidanje državnog pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu i Milanovićevu želju da se ne povodi za biti dijelom mase u komemoraciji svoga stradalničkog naroda. Ako mu se ne da biti u Koloni sjećanja u Vukovaru, čijih bi se prizora iz svoje mladosti barem s televizije trebao svježe sjećati, razumljiva je njegova distanca od povijesno daljeg Bleiburga. Pa kaže: 'Onaj tko žali za ljudima ide u Tezno, a onaj kome je žao Maksa Luburića i Ante Pavelića ide u Bleiburg'. Milanović svakom faktu preskokom poštovanja narativno doskočiti zna.
Ne smeta nas naročito ni Milanovićev stav o nacionalizaciji od 1945. nadalje, kad je samouvjereno rekao, kao da je on vidio sve stoljetne pergamene zemljišnih uknjižbi i darovnice, da su komunisti, uzimajući od Crkve imovinu, nacionalizacijom jednostavno vratili ono što je Crkva prije toga narodu uzela. Čovjek koji tako poštuje privatno vlasništvo i razvlašćuje dio društva, bez replike, osvaja Hrvatsku!

'Religiozno ću zagovarati Ustav, to je vjera od koje ne odstupam' kaže Milanović. Kad se religioznost premjesti iz odnosa s Bogom u civilnu sferu, u sakraliziranje zakona, jasno je zašto su za Milanovića ćirilićne ploče u Vukovaru u kategoriji nasilnog nametanja, u ime religijske sile zakona (nešto poput zakonske nacionalizacije). Tko mari za osjećaj svih građana, pa i hrvatske većine, koje ustav treba štititi od neprijateljskih namjera i jamčiti poredak, a ne provocirati nered. Ali tako je to kada zakoni postanu religiozni supstitut za odnos s Bogom koji može dati i razumijevanje onoga što se (nenasilno) normira.   

S takvim religioznim žarom primijeniti Ustav ne zanima ga članak 10. prema kojem RH štiti prava i interese svojih državljana koji žive u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom. Dok je hrvatsko iseljeništvo krucijalno svojim sredstvima i životima pomoglo obranu matice, baš su ljevičari u Hrvatskoj instalatori prava na glasovanje po poreznoj osnovi. Pa i moj stric u Americi kaže: 'Što ću glasovati, kad bez obzira koliko nas izađe, imamo pravo samo na tri zastupnika?'. Kako jednostavan i logičan osjećaj dalekog Hrvata za njihov mogući parlamentarni utjecaj? Milanović je i počeo svoj uzlet na političkoj sceni s mantrom koja nas je dugo dijelila, da bi pravo sudjelovanja na izborima trebali imati samo oni koji žive u Hrvatskoj.

Na svojim prvim izborima u kojima je sudjelovao, u startu je počeo s diobom mi - oni. I to ne samo unutar hrvatskih granica, nego unutar naroda i izvan granica. Bilo bi zanimljivo znati je li i u tome karakterno, ako već ne ustavno religiozno evoluirao? Smatra li sada pogrešnim i svoju prvu političku izbornu poruku, koja je 2007. trebala potaknuti Hrvate izaći na birališta. Pod crvenim kišobranom Milanović je tada poručio: 'Samo mi koji živimo u Hrvatskoj znamo kako je dobiti posao, kakve su plaće i mirovine, kakve su hrvatske bolnice, škole, fakulteti. Pravedno je i važno da izbore odluče ljudi koji žive u Hrvatskoj. Ljudi koji žive prema zakonima koje donosi Hrvatski sabor. Pozivam sve vas koji živite u Hrvatskoj, koji dijelite sudbinu ove zemlje, da izađete na izbore. Da drugi ne bi odlučili umjesto vas'. Dio svoga naroda tako odjeljivati od korijena, matice, prava i Ustava i nazvati drugima? I još uvijek nema ni u čemu dostojne razlike između lijevo i desno, vrijedne tvoga glasa?

Zašto se tako izrazito, od strane dijela desnice, revolucionarno prevratnički lome koplja baš na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj? Je li moguće da nam je, nije prvi put, svejedno tko nas kao predsjednik predstavlja? Jesu li samo predsjednički izbori jedini mogući trenutak za istaknuti kako su kandidati ljevice i desnice i oni koji ih nominiraju isto i jednaki, kako među njima nema baš nikakve, ni najmanje razlike? Pa neka ljevica dođe na svoje barem kao predsjednik. Je li ta služba baš toliko beznačajna? Biti tamo gdje se promiče imidž države u svijetu, u procesoru sigurnosno - obavještajnog i vojno - oružanog sustava?

U izboru Grabar Kitarović vidimo Plenkovića koji iritira, a u Milanoviću ne vidimo i nije presudno iritantna kolona podupiratelja Stazića, Matića, Beljaka, Pusić, Taritaš, Miletića, Čačića… Plenković će dobiti poruku birača na parlamentarnim izborima, kako je već dijelom dobio i na izborima za Europski parlament. Ako mu u prvom čitanju nije bilo jasno, u drugom mu možda bude jasnije. A možda i Milanović pripremi uzlet SDP-u, kako je pobjednička šestorka 2000. na izborima otvorila put Mesiću?

Grabar Kitarović je imala državničke propuste, vrijedne kritike i zamjerke. U javnoj komunikaciji zadnjih mjeseci prenaglašeno je gestikulirala. S njenim sportskim navijanjem nemam problem, ali s  takvim govorničkim držanjem u nekim prigodama, da.  

Ali radi normalizacije odnosa u javnom diskursu, treba istaknuti da napade koje Kitarović od medija i javnosti stalno kao meta/čeka doživljava, nitko nikad na takav način verbalnog seciranja nije doživio.

Kitarović je najveća žrtva u javnom prostoru Hrvatske u primjeni dvostrukih kriterija u interpretaciji i suludom izvrtanju onoga što kaže. Formulacije koje joj se zamjeraju trebale bi doslovno imati vremensku oznaku, što nije prirodan govor i to nitko ne čini, kako ne bi bilo mjesta za maštovitu i baš pokvarenu manipulaciju kojom je stalno žele degradirati kao osobu.

Kada je rekla kako je djecu nakon mirne reintegracije odvela u Vukovar, koji verbalistički terminator i komunikacijski terorist se dosjetio to ismijati i podmetnuti da to nije moguće. Reintegracija je završena 1998. g., djecu je rodila tri, odnosno pet godina kasnije. Zar dolazak u Vukovar pet, šest i sedam godina kasnije nije vrijeme nakon mirne reintegracije!? Je li trebala reći koliko su točno godina tada imali kćer i sin. Je li ih odvela zajedno jedanput ili svakog posebno, kako je tko stasao. Do kojeg apsurda ti podli napadi s ciljem ismijavanja Predsjednice dovode, a spadaju u kategoriju enormnog izluđivanja osobe. Uz ono kad jesi pogriješio, pa snosi odgovornost, treba moći izdržati i toliko površnih, zaigranih pripetavanja u udaru na svoje dostojanstvo za koja zaista nisi kriv.

Tko određuje vremensku odrednicu u izricanju njenih životnih događaja, kada su se stvarno dogodili, da moraju biti precizirani do u decimalu minute, sata, dana i godine kako bi načelna, generalna vremenska oznaka za događaj kojega datira u svom životu, bila ispravna.

Po istom tom principu mjerenja svake riječi Kitarović i njihovog postavljanja u strogi vremenski okvir kako to zamisle podli i ograničeni pametnjakovići, koji svojim interpretacijama zdrav mozak uspijevaju zaglupiti i javnost obmanjivati, ide i izjava da joj je muž ostao sačekati kćer pristiglu iz SAD-a, pa nije išao s njom na skup u Osijek.

Snimljen je gospodin Jakov na hokejaškoj utakmici u Sisku u 17 sati. Kao da kćer nije mogao dočekati prije odlaska u Sisak, ili nakon dolaska iz Siska, pa uspjeti otići i na utakmicu. Ne, nego netko smatra da dočekati kćer znači morati cijeli dan i večer biti s tom osobom u karanteni, ne moći izaći nakon što se doček obavi ili će tek nakon završetka hokeja uslijediti. To je psihološko zlostavljanje i narušavanje, degradacija ugleda Predsjednice u kontinuitetu, i mimo situacija koje je sama uzrokovala. Od nje se traži precizna i točna satnica, godište i raspored kretanja, da bi se njene izjave doživjele točnima. I na to nitko od komunikologa ne reagira, te konstrukcije logički i jezično ne pojašnjava, da smiri i realnom prikaže tu šizofrenu situaciju kojom se naciju želi zabaviti, a Predsjednicu sustavno ismijavati. Nego se šutke podilazi konstrukcijama foruma i medija, odobravajući te bezobrazne manipulacije i tričarije. To nije bezazleno i površna opaska. To je psihološki teror koji osobu želi poljuljati, učiniti nesigurnom, a nitko društveno relevantan ga ne proziva kao novo-instalirani patološki institut koji ljude zbunjuje, pravi ih ludima, zagađuje javni prostor i kojega u Hrvatskoj nitko ne doživljava nego Kolinda Grabar Kitarović.   

Najnovije, opet po tom principu, novinarka je na N1 televiziji uhvatila Kitarović u kolo propitujući ispravnost izjave Predsjednice da je glas za nju glas za pravu Hrvatsku. U čemu je to, nominalno, sporna izjava? Kitarović se insinuira i predbacuje kako prava Hrvatska implicira da postoji i kriva Hrvatska. A 'Normalno' koje je za svoje udarno geslo prisvojio Milanović ne implicira da je sve drugo, što nije od njega ili s njim povezano, nenormalno!!?? Užasan, jadan i odbojan sustav javnih pomilovanja.

Kitarović se pita i proziva što je to prava Hrvatska, je li sve nasuprot njoj onda krivo, a Milanovića se ne pita je li izborom svog gesla samo on normalan, a svi drugi nenormalni!? To su ta brutalna dvostruka mjerila i prekomjerno granatiranje kojima je Kitarović izložena. Šteta da u raskrinkavanju tih nelogičnih a zlobnih podmetanja, radi opće društvene higijene nije snažnija u obrani svoga digniteta i ponašanja u kojem je se tretira kao lovinu i treba ga prokazati kao neprihvatljivi tretman za ikoga.

Dosadašnje izabiranje predsjednika Hrvatske ima zakonitost i (dis)kontinuitet koji se prijeti ponoviti. Metoda i formula je očito pronađena. Podijeli (desnicu) pa vladaj. Zašto i kako? Odgovore znaju tajni naručitelji i javni igrači. Duboka država. A račun za izborni rezultat će biti ispostavljen apstinentima i važećim i nevažećim glasačima, koji su sami sebe takvima učinili, potaknuti za svoje postupke zauzimanja i izuzimanja s raznih strana i osnova.

 

Jeste li ovaj mjesec uplatitli za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!