Zločin bez kazne

Zločin bez kazne

Neka činjenice pomognu poznavanju istine! Međunarodni sud pravde u Haagu nije prepoznao namjeru za počinjenje genocida od strane Srbije u agresiji na našu zemlju.

unnamed.jpg
Autor
Ines Grbić
Fotograf
jelenajuric.wordpress.com
Objavljeno:
 
04.02.2015 09:06

Hrvatske žrtve umiru dvaput.
Prvi put od oružja i uniforme osvajačkog vojnika, drugi put od pucnja, odnosno nijemosti zakona i toge domaćih i međunarodnih sudaca i pravnika. Prvi metak pogodio je preminule, a drugi ranjava njihove bližnje, preživjele u kojima živi rodbinski, prijateljski vez, a dotiče i cijeli narod (barem jedan njegov dio). Iako smo među malobrojnijim narodima i malenim zemljama, čija je trećina teritorija 1990-ih u agresiji JNA i četnika iz Srbije bila okupirana, ni ta 'mini baza' nije dovoljna da se omjer stradalih u odnosu na cijelo pučanstvo ('Malo je ubijenih', kaže Međunarodni sud pravde UN-a) proglasi genocidom. Da te borbe nisu bile samo na ratištu i vojno selektivne, potvrđuje da je u Hrvatskoj ubijeno više civila nego vojnika (7263 civila, 6891 vojnik).

Nejasno 'djelomično'

U Hrvatskoj nije izvršen genocid, ali su počinjeni elementi genocida. U vodstvu države Srbije, mentalno, nije postojala namjera genocida, ali faktički, sve su, od hrvatskog istoka do juga, činili da ostvare etnički homogenu srpsku državu. Takva povezanost i međusobna uključivost pravnih premisa, koje, ako baš ne trebaju biti pravedne, a ono barem da su logične, zgraža do, ne nevjere u vladavinu prava kao discipline, nego (raz)uma kao ljudske datosti. Nadalje, Srbija kao država nije kriva, ali srpske paravojske i JNA, čija je Beograd središnjica, u želji stvaranja Velike Srbije, protjerivali su nesrpsko stanovništvo.

U Hrvatskoj je bilo etničko čišćenje! Ali, genocid ne znači 'malo' očistiti, ljude premjestiti, nego određenu etničku, vjersku skupinu – (valjda do korijena) istrijebiti. Nisu svi ubijeni, milost je biti odveden u logor i silom protjeran. Ako namjera za počinjeni genocid znači to da određeni narod nestane, tko onda uopće tužbu za genocid može podnijeti ili tko je može saslušati – jer pretpostavka je da te nema, da fizički ne postojiš. Ali! Kaže definicija Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida, genocid znači određenu skupinu, potpuno ili djelomično, fizički uništiti. Zašto u stavak/članak pravnoj znanosti, gdje i zarez sudbu kroji, nije određen krucijalan sastavni dio definicije, u slučaju genocida – koliko je to djelomično (uništenje/istrjebljenje) – u odnosu na koliko, omjer čega, da bi se isti obrazac pokoravanja od strane agresora u zemlji proglasio ne samo genocidnim djelom/elementom, nego i plodom genocidne namjere. Kad i kako sustavnost i zakonitost u nekom činjenju nije ujedno i rezultat namjere?

Zašto sljedeće brojke ne znače djelomično uništenje hrvatskog naroda - tristo tisuća protjerano, šesnaest tisuća ubijeno, približno četrdeset tisuća ranjeno, trideset tisuća logoraša, dvije tisuće žena silovano; 145 masovnih grobnica, dvjesto tisuća objekata srušeno. Vukovar, s više milijuna projektila sravnjen potpuno i djelomično, vojno i civilno; u masovnoj grobnici 1 200 tijela; prije 18. studenog 1991. g., 45 000 stanovnika, a poslije progon polovice njih. Četiri tisuće ubijenih, osam tisuća prošlo kroz logore, preko tristo nestalih. Zašto obrazloženje presude nije ponudilo i rješenje? U smislu, do presude po kojoj biste dokazali namjeru istrjebljenja, trebalo je još toliko i toliko mrtvih tijela a, budući da su sve zgrade srušene, toliko još usitnjenih cigla?! Koji je smisao pravnog egzistiranja pojma za kojeg pravnici kažu da ga je, u slučaju tako postavljenih 'standarda', nemoguće igdje dokazati?

Svjedoci znaju, ali ih ne pitaju

O Ovčari - najvećem mjestu pokolja hrvatskih mučenika, među kojima je bilo i pripadnika drugih narodnosti, presuda izriče sitno. Spominje je usput uz Vukovar, koji je, valjda slučajnim odabirom, napadnut, kažu, kao odmazda na proglas o nezavisnosti hrvatske države. Dvjesto i šezdeset branitelja i civila, ranjenika iz vukovarske bolnice odvedenih na Ovčaru, pročitao je sudac Tomka, nije bio cilj istrijebiti, nego kazniti - zbog mržnje, osvete (koga/čega, ako je grad 'pao'. Možda jer su, duže od planiranog, bili iscrpljivani).

Dublji poznavatelji pozadine srbijanske naredbodavne politike, baš u masakru na Ovčari nalaze poveznicu za dokaz genocidne namjere, umrežene u organizirano i plansko djelovanje JNA i KOS-a. Hrvatski zapovjednik Vilim Karlović, jedan od sedmorice preživjelih na Ovčari, u svojoj potresnoj knjizi 'Preživio sam Vukovar i Ovčaru' opisuje kako je izgledalo 'kažnjavanje' na Ovčari. Bio je pet puta svjedok u Haagu i na suđenju za Ovčaru u Beogradu. Istražio je tisuće stranica dokumenata jedne i druge strane. Na dispoziciji hrvatskim vlastima u dokaznom postupku za procesuiranje tog zločina u kojem Hrvatska nije prstom mrdnula, Karlović, iako iskusan, vrsni vojni strateg i ratni znalac, s gotovo dječačkom, laičkom nevjericom pita - zašto je Ovčara procesno netaknuta?

Namjera JNA – potpuna!

„Preživio sam Ovčaru i dobro znam, kao i ostali koji su je preživjeli, da je glavnu ulogu od početka do kraja imala JNA. Dvadesetero ljudi (koliko ih je u Beogradu prvotno osuđeno za Ovčaru, op.a.) nije moglo organizirati cijelu akciju smaknuća i sve što se prije toga događalo. U tome je sudjelovalo stotinjak vojnika JNA i isto toliko lokalnih Srba koji su sebe nazivali četnicima. Na Ovčari je bilo i barem dvadeset oficira JNA, s činovima poručnika, kapetana, majora, potpukovnika do pukovnika. Svaki detalj je vodila JNA, sve do i najmanje sitnice, čak je major nadgledao odvoz stare odjeće koju smo skidali ispred hangara.

Tu su bili neki domaći Srbi i dobrovoljci, koji zbog svoje mržnje i bezboštva nisu shvatili da postaju samo oružje zla u komunističkim rukama. Armija i njeni oficiri su sve pripremili i onda prepustili egzekuciju i ubojstvo dvjesto šezdeset ljudi onima koji su bili spremni na takav zločin i manipulaciju. Bilo je tu puno i onih koji su se predstavljali četnicima i koji su nosili četnička obilježja. U tom trenutku to su bile savršene okolnosti za Miloševićev aparat, jer je bilo posebno važno da četnici sudjeluju u zločinu“ kaže Karlović. Navodi ponašanje zapovjednog lanca JNA u odnosu prema Miloševiću i Šešelju, kao i borbu za vlast ta dva lidera, socijalista i četnika, za status srpskog 'vožda'. „Šešelj, osim Hrvata, Muslimana i Albanaca, ne podnosi ni komuniste. Milošević je s razlogom bio u strahu od Šešelja, jer je na pomolu bio obračun Šešelja i njegovih sljedbenika s komunizmom“ kaže Karlović. Podmetnuvši mu krivnju za zločin na Ovčari, JNA i Milošević Šešelja žele vojno i 'državnički' marginalizirati.

On je za Srbe bio junak koji je obilazio bojišta Hrvatske i Bosne, skupljajući simpatije kod vojske kojoj je planirao biti na čelu. Milošević je zastupao JNA i KOS prema javnosti s idejama koje je oblikovao vrh JNA; ovi su njime manipulirali, svjesni kakvu reakciju javnosti bi izazvalo klasično preuzimanje vlasti u Srbiji od strane JNA.

Među osuđenima za Ovčaru u Beogradu nije nijedan oficir JNA. „Isto tako zanimljivo je, zapravo nevjerojatno, da je dvadeset osuđenih uspjelo sve organizirati s dvjesto šezdeset zarobljenika koje su poslije pobili. Moćni lobi oficira JNA i poslije Miloševićeva pada, čak i nakon njegove smrti, i dalje vodi konce kako bi se svi zaštitili i izbjegli odgovornost za zločin koji su počinili. Upravo ti ubojice postaju 'svedoci saradnici' ili pokajnici i daju svoju verziju istine o Ovčari. Prije toga su se nudile razne vrste suradnje najbližim Šešeljevim ljudima koji su se borili u Vukovaru, kako bi svjedočili protiv vojvode“ kaže Karlović. Upozorava da i nakon Miloševića moćni stroj u svim porama srpskog društva kontrolira sve što se tiče tog sramotnog procesa za Hrvate i Srbe. Precizno secira namjeru vrha JNA i KOS-a u svezi Ovčare. „Milošević je sklopio pakt s generalima iz vrha JNA, osovinom Kadijević – Adžić – Vasiljević.

Dogovorili su puni nadzor nad Šešeljem i stvaranje preduvjeta za njegovo uklanjanje s političke scene još u ljeto 1991. g., prije početka velike ofenzive na Vukovar, pa operativci KOS-a imaju potpuni nadzor nad njegovim aktivnostima i kontaktima. Događa se Ovčara – savršeno mjesto i trenutak da započne proces koji je bio planiran. Ovčarom je Šešelj stavljen pod kontrolu i spremljen u ladicu ormara generalske osovine i KOS-a“ kaže Karlović. Za Ovčaru se terete dobrovoljci Srpske radikalne stranke, general Vasiljević u Haagu to i svjedoči, a Milošević prihvaća i nadopunjuje generala s kojim je sve i planirao.

Pustoš po bezbednosti

No, sve i da se krivnja za Ovčaru prebaci na Šešeljevce, Karlović podsjeća na zapovijed načelnika Generalštaba JNA, general pukovnika Blagoja Adžića, od 12. listopada 1991. g.: „Svi oružani sastavi, bilo da se radi o JNA, TO ili dobrovoljcima, morali su djelovati pod jedinstvenom komandom JNA“. Dakle, opet odgovornost snosi JNA i vojni vrh. Karlović će ironično: „Hoće li Hrvatska morati platiti nekakvu odštetu, ako potegne pitanje istine o Ovčari, pa mora šutjeti i ponašati se nezainteresirano? Zašto se Hrvatska nije uključila aktivnije u beogradski proces i uvjetovala drugačije vođenje postupka? Zašto je Hrvatska zadnja u redu kad je u pitanju pravni postupak za Ovčaru, jer prije nje to su pokrenuli haški tribunal i srpsko pravosuđe? Nevjerojatno!“.

U Petrovcima, nedaleko Vukovara, bila je jedinica 'državne bezbednosti' koja u borbama nije sudjelovala, a za masakra je bila na Ovčari. Oficiri vojne i državne bezbednosti, znanih imena koje Karlović navodi, bili su kod vukovarske bolnice, kad su transportirani zarobljenici, odvođeni na Ovčaru, a ne u najavljenu Srijemsku Mitrovicu, bili su u kasarni, Veleprometu. Iza pojave tih visokih činova na terenu, ostajala je smrt i pustoš, a onda bi, kaže Karlović, nestajali kao duhovi. „Mislimo li da će se zločinci sami kazniti? Neće! Oni će izmisliti krivce, kao što su neke i izmislili. Zašto se kriju? Nitko od njih nije saslušavan. Čemu toliko nerazjašnjenih stvari ako se zaista željelo doći do istine? Neshvatljivo mi je da je Hrvatska dopustila tu prijevaru i da je nezainteresirana za istinu.

Najbolja taktika je žrtve optužiti da same sebe ubijaju i postaju žrtvama za ostvarenje svojih ciljeva, a u tome su, bez premca, veliko iskustvo imali JNA i KOS. Kako itko smije dopustiti da ubojstvo dvjesto šezdeset ljudi prođe bez kazne za organizatore i egzekutore koji su i danas na slobodi? Ti mučki ubijeni ljudi su poslužili kao sredstvo i igračka u razračunavanju unutarnjih srpskih interesa i pozicija. Političari s obiju strana moraju shvatiti da pružanje ruku i govori o pomirenju imaju drugu stranu medalje i da takvi protokoli ne trebaju biti u službi iskazivanja ega i popravljanja imidža onih koji ruke pružaju i pričaju idilične priče o tome kako je sad sve iza nas“ poručuje Vilim Karlović.    

Kako se pokrenuti?

Možda će odgovore pokrenuti najava ministra Orsata Miljenića da će u procesuiranju ratnih zločina najviše razine rukovodstva JNA inzistirati od Srbije da se sudi „u presudi najspominjanijoj zločinačkoj organizaciji JNA koja u Srbiji nije procesuirana“. Sud pravde potiče da kazneni sudovi država procesuiraju pojedince koji su zločine izvršili; u Hrvatskoj su neki abolirani i u vrhu su državnih struktura. Nulta stopa tolerancije na korupciju, ali ohoho mig za ratne zločine. Treba rješavati unutarnje stranačke, a ne vanjske državne štete.

Nijedna srpska vlada nije prihvatila odgovornost za zločine u Hrvatskoj. Zapanjujuće je zavaravanje vlastitog naroda amnestijom od krivnje i u izjavama srbijanske vlasti, čiji ministar pravosuđa kaže da bi dokaz namjere genocida bilo ruganje pravdi. Kakvo je to polazište izgradnje odnosa i koja katarza? Da su 'nenamjerni' Srbi i dalje homogenih namjera pokazuje i zajedničko slušanje presude srbijanskih čelnika u Beogradu i Milorada Dodika. Bizarno je isticanje (jednog od utješnih) argumenata kako je korist podizanja hrvatske tužbe i to što se patnja izazvana agresijom Srbije sabrala na jednom mjestu, izradom točnog popisa žrtava, logora, paravojnih postrojbi, postavljeno je pitanje silovanja, nestalih... Valjda tako sređene državne arhive, inače, ne bi bilo? Tko je vidio, po redovnoj dužnosti, statistički i sadržajno sistematizirati dokumentaciju o ratu u svojoj zemlji. Neka se to učinilo zbog potrebe inozemne akcije, a usput je i vlastita, trajna povijesna korist.

Muka odasvud

Dobrica Ćosić, prvi predsjednik Savezne republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) je rekao: „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode.

Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno” (Deobe, 1961.). Tom 'stavu' treba pridodati međunarodne snage koje su svoju podršku obrani Hrvatske pokazale i embargom na uvoz oružja, a utjecajne Engleska i Francuska ni/su 'organski' mogle pomirisati proljeće hrvatske samostalnosti. Hrvatski ratnici iz Vukovara znaju za izjave pred vojnim organima plaćenika koji je bio na Ovčari, a radio je za francusku obavještajnu službu, pod komandom JNA. (Kao što se za snimiti zločin u Ahmićima, slučajno a pravovremeno, na licu mjesta, našla britanska TV ekipa; poziv i odaziv za dokaz spreman).

Troplet hrvatske muke dovršavaju predstavnici hrvatske vlasti čiji jedan predsjednik svijetu širokogrudno dila tajne dokumente, drugi preinačava prvotnu postavku tužbe, s hrvatskom ministricom vanjskih poslova predlaže i njeno povlačenje, a premijeru izleti da je u Hrvatskoj bilo i elemenata građanskog rata. Milošević umro u Hagu, Kadijević u Moskvi, Šešelj pušten na kućnu njegu, a izgleda da je bolest bez presude i Hadžićev put. Jesu li hrvatski heroji/ratnici lakše oslobađali i bolje vidjeli pješice u mraku i hladnoći bojišta, nego slabići/građanske vlasti u toplini fotelja i limuzina? Prvi su vodili i oslobodili, druge zarobe i vode!

 

Jeste li ovaj mjesec uplatitli za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!