Domovina je samo jedna: sjećanje gospođe Emilije Mesić

Domovina je samo jedna: sjećanje gospođe Emilije Mesić

Vrijeme tragedije, tuge i muke I. dio

domovina-je-jedna.jpg
Autor
fra Jozo Grbeš
Fotograf
eta-45.blogspot.com
Objavljeno:
 
05.05.2015 09:14

Ovaj kratki zapis je sjećanje gopođe Emilije Mesića iz vremena tragedije, tuge i muke pri završetku Drugog svjetskog rata. Obitelj Mesić se nastanila u Chicagu. Njen muž Tomica Mesić bio je poznati javni djelatnik hvatske zajednice u Chicagu.

Draga moja djeco,
 
Na Stankov nagovor pokušat ću opisati naš odlazak iz Domovine i Križni put, koji je doživjela hrvatska vojska. To je doživljaj, koji prati čovjeka kroz sav život. Domovina je samo jedna i ništa tu prazninu ne može ispuniti. Kad je Hitler izgubio rat, bilo je očito da sada komunizam dolazi na vlast, a s time propada i Nezavisna država Hrvatska.
 
Dana 5. svibnja 1945. godine bilo je odlučeno da se hrvatska vojska (ustaše domovine) izvuče iz Zagreba te pod oružjem pođe u susret Englezima, koji će po obećanju (Vokić, Lorković) primiti tu vojsku i očuvati od propasti i krvoprolića. Kolike li naivnosti i ludosti! Englezi nisu nikad bili naši prijatelji, što se sve do današnjih dana dokazalo.
 
Ja sam se s Davorinom (imao je 3 godine) oprostila sa Tomicom na brzinu, „jer ćemo se sastati u Celju“ (Slovenija). Obitelj pukovnika Mihovila Sertića - on, gospođa, Tonči, Nina i Zvonko su me pozvali da pođem s njima. Na brzinu smo ispekli veliki kruh, te ponijeli nešto brašna i ulja. Na brzinu sam strpala nešto robe u kufere te pošli velikim autobusom na put do Brežica. U Brežicama je odlazio njemački teretni vlak u pravcu Maribora (Slovenija). U tom vlaku smo se „drndali“ neka tri dana te na koncu došli u Jesenice (granica). Tamo smo na stanici vidjeli mnoštvo naših poznatih, koji su isto tako bili na bijegu u nepoznato.
 
Vlak nije mogao dalje ići, jer je pruga bila zakrčena nebrojenim vlakovima, a dalje se nije moglo. Na širokoj cesti bijesno su jurila nebrojena kola sa Rusima, Čerkezima, Ukrajincima. Svi su bježali pred komunistima u obližnju Austriju. Sertićevi dečki: Tonči, Zvonko i prijatelj Rudo, uhvatili su dva konja te našli napuštena kola. Tako smo se i mi uključili u tu kolonu s pravcem: Bleiburg! Odmah iza stanice ugledali smo cijelo polje mrtvih ljudi i konja. Nijemci su digli u zrak vlak sa municijom, a ovi nesretnici su bili u samoj blizini. Još mi je i sada slika mladih ljudi s kapama sa slovom „U“ (ustaše)... Prašina je već legla po njima, a oni su mrtvim očima gledali u prazno. Koliko je jadnih majki čekalo uzalud na povratak sinova?
 
Našim kolima upravljao je Rudo, jer je jedini on znao upravljati kolima. Kolona je išla sporo, često smo zastajali. Neki Mesić (nije nikakav rod) videći Davorina, donosio bi u flaši vode, hrane, tj. kruha – nije više bilo. Iza duge vožnje zastali smo sa kolonom u nekom selu. Tu su nepoznati ljudi zaklali kravu. Nama su dali đigericu, koju sam ispekla na ogromnoj seljačkoj peči. Pojeli smo je onako bez kruha. to je i bio zadnji obrok prije gladnih dana, što su dolazili.

Davorina sam malo oprala i presvukla u čiste hlačice. On se je previše približio kobili, koja je imala ždrijebe. Zgrabila je Davorina za hlačice i daleko odbacila. Jako sam se prepala, no srećom, Davorinu se nije ništa desilo.
 
Kolona je zašla među visoke klisure. Tu su nas zaskočili partizani – od sprijeda i odostraga. Pucanjava je dolazila sve bliže – vidjelo se je da treba bježati ili ćemo svi izginuti. K nama su se pridružila tri mlada dečka. Među njima nastavnik Joža Gucek iz Pitomače. On se je ponudio da će nositi Davorina, koji je tada bio još debeo i težak. Svezala sam Davorina Joži na leđa u šatorsko krilo. Morali smo ostaviti svu prtljagu te spašavati gole živote. Pregazili smo riječicu Černu te počeli bježati daleko od kolone. Za nama su zujali metci, ali nitko nije bio pogođen. Kad se pucnjava nije više čula, zastali smo ispod nekakve stijene. Bio je skoro mrak te ćemo tu prenoćiti. Sjedili smo tako do zore. Jedino je Davorin zaspao na mojem krilu.

Tek što je svanulo skočili smo na noge. Trebalo je bježati dalje. Joža Gucek je imao zamljovidnu kartu „specijalku“ i on je vodio našu malu kolonu. Nas deset na broju. Zašli smo u slovenske šume. Tu je na sreću bilo dosta bistre vode koju smo mogli piti. Valjda od hladne vode, a bez hrane, dobio je krvavi proljev. Svaki čas je htio sići s Jožinih leđa radi nužde. Nekako se dovukli umorni do nekakve slovenske gostione. Tu nam je gostioničar dozvolio da legnemo na pod. Popadali smo umorni, a u zoru ćemo ići dalje.
 
Probudila nas je tutnjava na cesti. Prolazilo je najmanje dvjesto stotina partizana. Užasnuti, utekli smo u šumu odmah iz gostione. Na sreću partizani su se nekuda žurili te nitko nije zastao kraj gostione. Kroz šumu i grmlje provlačili smo se, jer je na cesti bilo opasno. Davorin je često morao silaziti s Jožinih leđa radi nužde. Pukovnik Sertić mu se zaprijetio: ako pisne, teško će biti kažnjen. Sada se Davorin nije usudio ni govoriti. Tek bi mi očima pokazao da mora dolje. Pješačili smo preko planina i dolina, tek malo primjetili kako je Slovenija zapravo krasna, ali mi u bijegu nismo to pravo zamijetili. To je provlačenje trajalo oko osam dana. Slovenija ima puno potoka i vode koje su seljaci kroz drvene žlijebove dovodili do kuća. Sa strahom sam gledala kako je Davorin sve slabiji radi gladi i proljeva. Progonila me je misao da ćemo ga negdje pokopati - i bježati. Izmoreni, zastali smo radi odmora kad iz šume izađe čovjek – Hrvat, sa strahom u očima. Rekao nam je: „Za Boga, bježite odavde, dolje na cesti su partizani. Upravo sam pobjegao od njih.“ Ogromno brdo je bilo pred nama. Onako gladni i izmoreni verali smo se po tom brdu. Meni je ispala ručna torbica, jer je jedan orao razmahao krila iznad mene. Rudo je priskočio i spasio moju ručnu tašnu, iz koje je sve ispalo i otkotrljalo se niz strminu. Tako sam ostala i bez češlja, kojim sam češljala Davorina i sebe – kao puka sirotinja. Kad smo prevalili tu ogromnu planinu i negdje iz gnijezda istjerali orlove, na drugoj strani na podnožju te planine, ugledali siromašnu kućicu. Izgladnjeli, iznemogli htjeli smo pokušati zamoliti te ljude za komadić kruha ili bilo što za jelo. Joža je otišao prvi kao izvidnica, a onda je vrlo brzo izašao iz kućice te nam mahnuo da i mi dođemo.
 
U kućici smo zatekli staricu sa kćerkom. Upravo su isprekli poveći kruh. Starica nas je ponudila da sjednemo za stol. Metnula je kruh na stol, te uz smiješak kazala: „Sigurna sam da ste gladni“, te izrezala sav kruh. Nama se nebo otvorilo. Iza osam gladnih dana evo svježeg kruha, koji smo zalili svježom vodom. Na koncu je još kazala da joj je sin u vojsci, te je sigurna da će i njemu netko dati komad kruha da utaži glad. Nakon dobrog odmora zahvalili smo dobroj starici i spremili se sada mnogo lakše na put. Joža je saznao da u Klagenfurtu ima mnogo naših. Do granice ima još oko dva dana hoda.
 
Hodali smo bez odmora oko dan i po' te se u sumrak bacili na drveni pod u jednom toru sa ovcama. U jutro nas je u čudu pogledao pastir. Govorio je njemački! Tako smo prešli granicu te ni sami nismo znali da je tu. Do Klagenfurta nije bilo više daleko. Tamo smo naišli na mnoštvo izbjeglica i nešto Hrvata. Netko mi je rekao da je čuo da su mnogi poginuli pa i Tomica. Nisam vjerovala tom izvješću.
 
Krenuli smo za Krumpendorf, gdje se je nalazilo mnoštvo Hrvata – ministar Alajbegović i još neki. Bili su u kućama blizu jezera. Pronašli smo uz jezero napušteni hotel. Vjerojatno gdje se je prije nalazila vojska. Mnogo soba s krevetima i madracima, kao da je čekalo na nas. Metnula sam Davorina na jedan krevet te se veselila kako ću dobro spavati. No ubrzo sam shvatila zašto je taj hotel bio napušten. Vrvio je od stjenica koje su napravile pravu invaziju na Davorina. Cijelu noć sam prosjedila kraj Davorina tjerajući oko njega te opake krvopije.

Kad smo se ujutro dignuli, uvjerila sam se da i ostali iz  naše grupe nisu bolje prošli. Kraj hotela je bila niska zgrada, te u njoj kuhinja. Našli smo u njoj nešto čaja te ga onako bez šećera popili. Izašli smo van, ja još u mislima kako sam jučer čula da je Tomica poginuo. Pogledam Dvorište te ugledam – Tomicu! Skoro nisam povjerovala svojim očima! U to je Davorin prepoznao tatu, te mu skočio oko vrata. Tomica je jako omršao, bio obučen u neke kratke hlače i kratki kaputić do lakata, ali živ i zdrav! Bili smo presretni da smo se iza tolikih nevolja opet našli.
 
Tomica je s vojskom stigao u englesku zonu, ali su ti Englezi bili ljudi te savjetovali da se vojska raziđe širom Austrije. Tomica je još pri slovenskoj granici naišao na dobrog slovenskog župnika, koji je njega i Daniela Crljena nahranio te mi dao nešto civilne odjeće da se presvuku iz uniforme. Tomici je u Krumpendorfu rekao vel. Kamber da se ja i Davorin nalazimo skupa s obitelji Sertića u tome hotelu. Bog je bio dobar i milostiv.

Nastavlja se...
 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Kolumne

Još iz rubrike: