Gdje smo?

Javni govor, javni „dijalog“, javni nastupi,  ili pak sve što se tiče javnosti kao da svakim danom pada sve dublje ili pak kao da je Balkan odavno već zacrtao svoje standarde iz kojih se ne može izići.
 
Dijalog s poštovanjem drugoga koji drugačije misli, ostaje fikcija. Poštivanje drugačijih iskustava ili dostojanstveno ponašanje i odnos prema onima koji vide isti cilj drugačijim putovima još je samo daleka budućnost ili buduća fikcija.
 
Čak je i razina činjenica upitna, činjenica koje provjeravati može svako tako brzo i jednostavno u svijetu tehnike ostaje kao bolni, teži i nemogući put. I stoga se nije čuditi da je laž postala standard, put, gotovo zapovijed. A njena šutnja postala je njen isti dio. Ako kažete istinu ne morate se ničega sjećati, ona za sebe govori. Taj standard kao da postaje konzervativan, te pripada u neke slikovite, ljubičaste duhovne knjižice bez težine za vrijeme u kojemu živimo.
 
Politika je očito učinila svoj dio. Politika koja je postala samoj sebi svrha, a političari ljudi koji će učiniti sve da sačuvaju svoj posao, pa čak i postajući veliki patrioti, nacionalisti u velikoj ljubavi prema domovini. Ljubav možda i je nazočna, ali s izvrnutim smislom i velikom naplaćenom cijenom. Glasovanja i izbori postali su vježbanje demokracije u prazno. Većina glasuje po naredbama jednine ili kako to reče Henrik Ibsen: „Većina nije nikada u pravu. Nikada kažem Vam. To je jedna od onih laži u društvu protiv koje se ne može pobuniti ni jedan slobodan i inteligentan čovjek. Tko su ljudi koji čine najveći dio pučanstva, inteligentni ili luđaci?“ Vrlo je očito svakom razumnom da političari određuju tko posjeduje moć, a ne istinu, kao što je svakom razumnom poznato da legalizam i ono što je zakonski na snazi nije nužno i moralno. Moralnost i legalnost sve češće postaju dvije različite građevine istog društva. Politika je ostala bez svoga glavnog stupa, bez oslonca, temelja koji se zove princip. Princip koji nije odraz ideologije ili interesnog trenutka, nego morala, poštovanja prema iskustvu povijesti i ljepoti istine.
 
Posao (business), poduzetništvo nije natjecanje u kvaliteti i standardu ponašanja, zaštiti i lojalnosti prema ljudima koji čine poduzetništvo onim što jest, nego masovno grabljenje kapitala u što kraćem roku, sa što više prekršenih zakona, sa što više prebačenog novca u mjesta nedostupna. Korupcija je postala mjerilo uspjeha, jer je ona najkraći put, a najkraći put se zove sposobnost! Naslijeđena ili ne, objašnjena ili ne, opravdana ili ne, njen standard rodio je novi mentaliteta javnog života. Kupnja ili prodaja ljudi događa se na razini preočitog, a opravdanost svakog poteza očituje se u visini cijene. Ona određuje standarde, „moral“  i sve poteze. A meni se ipak ne da oteti dojmu kako svaki socijalni pokret, svaka uzbuna, svaki povik na poticaj prema novome ima za temelj iščupavanje, iskorjenjivanje moći opresije i koloniziranih mozgova.
 
Sukobi su postali običaji tradicije, a ne razlozi novim i boljim idejama. Sukob je dio mentaliteta koji bez njega ne može. Je li on sirova ostavština povijesti na tim prostorima ili nedoraslog ljudskog duha u kojeg nije zašla mudrost? Povijest prostora obilježena sukobima rodila je novi mentalitet čak i izmišljenih sukoba i netrpeljivosti prema svemu što nije „moje“ i što ne ulazi u moj „intelektualni“  okvir, niti u moj skučeni cilj!
 
Nažalost ta stvarnost sukoba dio je svih pora društva te javnog govora koji na njemu gotovo izričito počiva.
 
Mladost kao da je shvatila gdje  se nalazi, s kim ima posla, pa bježi ako može. Svijet je postao mreža bliskosti, tehnika donijela informacije brzinom svjetlosti, pa im je postalo lakše znati kamo ići i što ih gdje čeka. Njihovo odustajanje od vlastitoga, svoga dijela neba govori o stanju depresivnosti, očaja i beznađa. Ne zvuči li to mučno? Ali ako je zaista istina, onda ta mučnost morala bi biti prvim razlogom za brzo promišljanje: pa što to mi radimo? Što ostavljamo mladima, djeci? Jesmo li uništili sve? Stoga se nije čuditi da su ljudi s ovih prostora oduvijek „bježali“, „odlazili“, „tražili“ život negdje drugdje, jer njegova jedincatost ne trpi nikakve odgode.
 
O medijima je gotovo grešno trošiti bilo koju riječ.

Crkva se u svemu tome nije snašla. Kao da je pristala na istu utakmicu podlegnuta izazovima svijeta kojima nije mogla reći ne. Potresena skandalima svih vrsta, polako, ali sigurno gubila je vjerodostojnost poruke, a time i života. Sve je to značilo oslabljeni glas zauzetosti za najmanje, za najslabije i za najizuzetije. Da, ti najmanji kao da ostaju bez svog glavnog zaštitnika, glasnogovornika. Njihov glas kao da nema pravo javnosti jer je zastupnik izgubio glas. Podijeljenost u političkim mišljenjima, umjesto neutralnosti, zastupanje izričito istine umjesto jednostranih interesa, građevine megalomanskih projekata čija niti sadašnjost nije definirana, a tek budućnost, umjesto jednostavnosti ? Novi Papa kao da je šokirao sve svojom jednostavnošću i pozivom na jednostavnost. Je li to moguće? Kao da je on postao glavni kritičar svojih najbližih i kao da je on postao izvor nove snage? Je li to za očekivati? Moguće? Ostavimo budućim danima i godinama da odluče. Njega je očito iskustvo s malima odredilo. Njemu je iskustvo služilo kao put mudrosti. Možemo li učiti? Želimo li? Ipak jasna je jedna velika potreba: povratak i traženje svog izvornog kršćanskog DNK-a, odlazak na izvore poruke i osobe Isusa iz Nazareta u kojima će kršćani točno znati razlučivati istinu od laži, strah od ljubavi, mržnju od praštanja i blagost pristupa svakom čovjeku, a posebice drugačijem. Taj pristup ljubavi obraća „grešnike“, stvara novu zajednicu i rađa novom snagom!