Prvi i drugi dan - Odlazak iz Chicaga i dolazak na Maslinsku goru

Hodajući tom zemljom imate osjećaj kao da iščitavate iznova evanđeoske priče, upisane u njezine hridine i stijene, rijeke i jezera, brda i dolove, ispisane i po njezinim gradovima i selima. Ova zemlja oživjela je evanđeoske događaje u našim životima.

Hodajući ulicama Jeruzalema, dok smo stajali na obali Galilejskog mora, čudeći se po ulicama Betlehema, Nazareta i Kane Galilejske, stojeći na vrhu brda Tabor, lako nam je bilo duboko, duboko se zamisliti nad tajnama Kristova života, s više strahopoštovanja, iznenađenja i razumijevanja.

Nadam se da ćeš i ti, dragi čitatelju, dok budeš čitao ovaj izviještaj s našega puta, dopustiti svome srcu da ga dotaknu ova naša iskustva.

Kao što smo i mi, hodočasnici hrvatske župe Sv. Jeronima iz Chicaga, dopustili ovim predivnim otajstvima da nam se u dubinama otkrivaju, dijeljenjem ove naše priče, želimo da se i u vama takva ista ljepota dogodi. Neka se i vama dogodi susret s Isusom, kao i nama.
 

Prvi dan, Utorak, 13/14. 03. .2017.

Odlazak iz Chicaga (jedna grupa preko Istanbula, a druga direktno iz Toronta do Tel Aviva). Put dugačak 16-17 sati. Zrakoplovi odlični. Nitko se ne žali. Idemo u Jeruzalem. Svi su nestrpljivi vidjeti tu zemlju.

 
Drugi dan, Srijeda, 15.03. 2017.

Počimamo naš dan, odlaskom u 8 sati ujutro na Maslinsku goru. Prvo se zaustavljamo u mjesto koje se zove 'Pater Noster' (Oče Naš) gdje je Isus učio svoje učenike moliti. Molimo Oče naš na hrvatskom i engleskom. Provodimo malo vremena u vrtu ovog mjesta. Grad Jeruzalem kao da stoji ispred nas. Čeka. Poziva. Poručuje.

Na zidovima crkve i vanjskim prostorima nalaze se ploče s natpisima molitve Oče naš na 140 jezika. Pronalazimo molitvu na dva jezika koja nas zanimaju (hrvatski i engleski) kao što ćemo od sada i činiti stalno. Već hodamo stazama Kristovim. Ono što odmah primjećujemo je: Isus je vrlo pozorno birao kada je nešto rekao i gdje je to rekao. Njemu je to čini mi se bilo izuzetno važno. Tako npr. Učio ih je molitvu Očenaš ovdje na ovom mjetsu, blizu Betanije koja je bila poznata kao mjesto gdje su živjeli nečisti ljudi prema židovskoj tradiciji. Kao takvi nisu mogli zajedno s ostalim Židovima moliti.

Ime Betanija izvedenica je dviju riječi u aramejskom jeziku: riječi Bet koja znači kuća, i riječi ani koja znači unesrećenih, bolesnih. Prema tome Betanija znači Bolesnička kuća. Ovo se značenje prema povijesnoj predaji povezuje sa korištenjem Betanije, tada sela, kao vrstom centra za skrb o bolesnima i vrlo vjerojatno također centar za skrb o gubavcima.

Židovsko društvo iz Isusova vremena smatralo je bolesnike za nečista bića, i prema tome nije im bio dopušten pristup židovskom hramu ni na molitvu, niti su smjeli prinositi žrtvu.

Drugim riječima, bolesnicima zbog njihove bolesti bio je onemogućen pristup Bogu.

Krist je izabrao ovo mjesto, koje je tako blizu Betaniji da bi naučio svoje apostole kako se moliti Ocu našemu.

Tu u blizini, htijući im reci da je SVATKO pozvan biti u blizini Bogu, te da u Božjim očima ne postoje “čisti” i “nečisti”. Dakle, Isusovo učenje molitve Očenaša imalo je nakanu uključiti sve, svakoga, i čiste i nečiste.

Svi su pozvani, ali svi se neće odazvati Božjem pozivu. Hoćeš li se ti odazvati? Peto nas evanđelje već uči moćnoj lekciji dok se osvrćemo na Gospodinovu molitvu. Dok hodamo Evanđelje postaje živo. U Lukinom evanđelju 11:1-4, čitamo o ovom mjestu i ovoj molitvi. Taj odlomak upravo i mi čitamo, upravo na ovom mjestu.

Onda se polako spuštamo putem niz Maslinsku goru koji se zove Put Cvjetnice. Ovuda je Krist ušao u Jeruzalem. Zastajemo na jednom mjestu i gledamo grad Jeruzalem. Pogledi ostaju bez riječi. S naše lijeve strane nalazi se staro, ogromno židovsko groblje. Kada kažem ogromno, onda mislim na brdašca prekrivena grobovima. Ovo je najstarije groblje na svijetu koje datira do prije 2 400 godina.

Mnogi su proroci ovdje pokopani uključujući i proroka Zahariju. Grobovi su okrenuti prema gradu Jeruzalemu i njegovu Zlatnu ulazu jer ovdje Židovi očekuju dolazak Mesije. Vrlo oštrom nizbrdicom spuštamo se do mjesta koje se zove Dominus Flevit (Gospodin je zaplakao). Na njemu je sagrađena predivna crkva koja obilježava mjesto gdje je Isus zaplakao nad Jeruzalemom jer je znao da ga neće prihvatiti. Crkva je napravljena u obliku suze. Snažno mjesto! Pogled na Jeruzalem je vjerojatno najbolji od svih mjesta.

Vrlo je razumljivo zašto je ovdje Krist plakao. Grad leži pred nama kao na dlanu. Kada dođete ovdje, stanete, ostavite tišini da kaže svoje, onda razumijete sve. Luka u svom evanđelju 19:41-45 ovaj događaj odlično opisuje:

'Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: ‘O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.'

Ovdje slavimo svetu misu.

Čovjek ovdje ostaje bez riječi. Jeruzalem je i danas takav. Hrama nema, a u njemu kaos. Ovdje je cijeli put kojim je Isus hodao, od Posljednje večere do Uskrsnuća. Još ne možemo vjerovati da smo na istom putu.

Poželio sam ovdje ostati i sjediti danima. Koliko ljudi i danas ne prihvaćaju poruku ljubavi, praštanja, mira?

Odlazimo polako natrag na put do naše zadnje točke ovog jutra, Getsemanski vrt, gdje slavimo svetu misu, prvu u Svetoj zemlji i to ovdje na Maslinskoj gori, u vrtu punom snage. Ime Gestemanij nastalo je od hebrejske rijeci “presa za ulje”, jer je Maslinska Gora bila prekrivena stablima maslina, od koji se u presama dobivalo maslinovo ulje. Kako mocno je mjesto na kojemu stajasmo. Tesko nam je povjerovati da smo tu, da stojimo, klecimo na mjestu na kojemu je i sam Isus stajao i klecao. Crkva Agonije ili crkva svih naroda, kako se često zove, je mistično mjesto. Šapati tihe molitve.

Jedan zanimljiva povijesna činjenica vezana je za Hrvate i otkup zemljišta Getsemanskog vrta. Krajem 17. stoljeća franjevci, službeni čuvari Sv. zemlje, radili su na nje­govu otkupu. Teren je bio raspar­celiran i u posjedu više muslimanskih obitelji. Hodo­čas­nicima je pristup bio dodatno otežan time što je svaka od osam prastarih maslina bila ogra­đena zasebnim zidom, i svugdje se ubirala pristupnina (ulaznina).

Nakon dugih i teških prego­vora i spore­nja otkup je dovršen godine 1681., a u njemu su odlučujuću ulogu odigrala dvojica Hrva­ta, trgovaca iz Bosne: braća Pavao i Jakov Branković (ili Brnja­ković). Oni su otkupili posjed (12. svibnja 1681.) u ime svoje i svoga oca, na što su kao turski podanici imali pravo, za razliku od tamošnjih franjevaca koji su za Turke bili mahom strani državljani. Potom su kupljeni posjed predali franjevačkoj Kustodiji Sv. zemlje.