Je li politika za vas?
Vjera nam kaže kako čovjek ima odgovornost, a ne moć. Stoga nas takva vjera mora tjerati na javni trg, u područje javnoga, gdje donosimo Radosnu vijest Dobroga.
Objavljeno:
12.12.2019 10:23
Smijemo, ne smijemo! To nije za vas! S tim se bave profesionalci! Izabrani! Potvrđeni! Već se odavno dogodio rascjep unutarnjeg ili vanjskog svijeta, duhovnog i političkog, iako ne postoji nepolitička osoba, sve što kažemo ili učinimo, potvrđuje ili kritizira status quo.
Kršćani bi trebali biti ljudi duha, ljudi unutarnjeg svijeta koji oblikuje vanjski svijet. Snaga i vrijednosti, ljubav i istina, talent i obveze, uvijek dolaze iznutra. Ali vanjski svijet je očito prepušten političarima, znanstvenicima, medijima, glasnima, ali i često skrivenim igračima. Ako ne ulazimo duboko u dušu, ne možemo putovati niti daleko i široko u svijetu. Kršćani gube često autoritet jer čini im život dovoljno ne govori o snazi, vrijednostima, principima unutarnjeg svijeta, odnosno o biti i poveznici unutrašnjeg i vanjskog. Prijatelji političara iz duhovnog ili tzv. duhovnog života očito ne govore njima o duhovnoj dimenziji javnog života.
U svakom životu postoji trenutak nakon kojeg osoba više nikada neće biti ista. To je trenutak kada se nađemo na drugačijem putu, iznad jadne razine ugodnog i interesnog. To je trenutak susreta s božanskim. Taj trenutak nadilazi sve i postaje utjecajniji od bilo koje količine političkog uspjeha. Ali pitanje je samo tko će nam pomoći otkriti ili doći do toga trenutka? Mnogi javni katolici ne povezuju unutarnji svijet s odgovornostima javnog života. Njihova politika, čudni zakoni, promidžbe tuđega ne odgovaraju onome što ispovijedaju nedjeljnom. Zašto? Zar nisu uvjerenja, ideali, vizije, snaga unutarnjeg, uvijek pokretali i mijenjali i činili boljim ovaj svijet? Ili unutarnjeg nema, pa ja stoga vanjski takav kakav jest. Snaga povezanosti duhovnosti, vjere i politike određuje kako kvalitetu naše politike, tako i autentičnost naše duhovnosti.
Vjera nam kaže kako čovjek ima odgovornost, a ne moć. Stoga nas takva vjera mora tjerati na javni trg, u područje javnoga, gdje donosimo Radosnu vijest Dobroga. Ta naše vrijednosti oblikuju naše ponašanje. Kad ih nema, onda su posljedice nažalost jako poznate. Stoga vjera ima stvarne posljedice u svijetu, a te posljedice uključuju i politiku. To nije teorija čežnje za moću i kontrolom, nego čežnja koja slijedi zapovijed: Idite i propovijedajte Radosnu vijest! Idite i kažite istinu. Idite i ne bojte se! Bez straha. Snagom Duha. Da, točno nije to lako, niti jednostavno. Postoje cijene koje treba platiti, mržnje koje treba preživjeti, laži koje treba razotkriti, ali su one male u usporedbi sa sudbinama ljudi koje uništava druga strana, koja ima samo moć!
Svako razmišljanje o Evanđelju i s Evanđeljem dovodi do suosjećanja, do istine. Duh nas gura iz naše zone lakog i interesnog kako bismo zadovoljili potrebe ljudi za koje nismo znali da su naše. Mnogi kažu da je njihova vjera osobna i da se ne smije miješati s njihovom politikom. Kakva laž! Isus nije bio pogubljen zato što je iscjeljivao ljude i lijepo govorio. Bio je razapet kao najgori zločinac, jer je njegovu poruku vladajuća klasa smatrala opasnom. U stvari, čitavo Lukino evanđelje jedna je duga lekcija kako govoriti istinu onima na vlasti, u njegovu slučaju, korumpiranoj eliti u Jeruzalemu. Ako mi kršćani tvrdimo da imamo bilo kakve veze s Isusom, tada se moramo bitno, temeljno baviti političkim pitanjima našeg vremena. I to iz ljubavi prema Istini!
Kršćani bi trebali biti ljudi duha, ljudi unutarnjeg svijeta koji oblikuje vanjski svijet. Snaga i vrijednosti, ljubav i istina, talent i obveze, uvijek dolaze iznutra. Ali vanjski svijet je očito prepušten političarima, znanstvenicima, medijima, glasnima, ali i često skrivenim igračima. Ako ne ulazimo duboko u dušu, ne možemo putovati niti daleko i široko u svijetu. Kršćani gube često autoritet jer čini im život dovoljno ne govori o snazi, vrijednostima, principima unutarnjeg svijeta, odnosno o biti i poveznici unutrašnjeg i vanjskog. Prijatelji političara iz duhovnog ili tzv. duhovnog života očito ne govore njima o duhovnoj dimenziji javnog života.
U svakom životu postoji trenutak nakon kojeg osoba više nikada neće biti ista. To je trenutak kada se nađemo na drugačijem putu, iznad jadne razine ugodnog i interesnog. To je trenutak susreta s božanskim. Taj trenutak nadilazi sve i postaje utjecajniji od bilo koje količine političkog uspjeha. Ali pitanje je samo tko će nam pomoći otkriti ili doći do toga trenutka? Mnogi javni katolici ne povezuju unutarnji svijet s odgovornostima javnog života. Njihova politika, čudni zakoni, promidžbe tuđega ne odgovaraju onome što ispovijedaju nedjeljnom. Zašto? Zar nisu uvjerenja, ideali, vizije, snaga unutarnjeg, uvijek pokretali i mijenjali i činili boljim ovaj svijet? Ili unutarnjeg nema, pa ja stoga vanjski takav kakav jest. Snaga povezanosti duhovnosti, vjere i politike određuje kako kvalitetu naše politike, tako i autentičnost naše duhovnosti.
Vjera nam kaže kako čovjek ima odgovornost, a ne moć. Stoga nas takva vjera mora tjerati na javni trg, u područje javnoga, gdje donosimo Radosnu vijest Dobroga. Ta naše vrijednosti oblikuju naše ponašanje. Kad ih nema, onda su posljedice nažalost jako poznate. Stoga vjera ima stvarne posljedice u svijetu, a te posljedice uključuju i politiku. To nije teorija čežnje za moću i kontrolom, nego čežnja koja slijedi zapovijed: Idite i propovijedajte Radosnu vijest! Idite i kažite istinu. Idite i ne bojte se! Bez straha. Snagom Duha. Da, točno nije to lako, niti jednostavno. Postoje cijene koje treba platiti, mržnje koje treba preživjeti, laži koje treba razotkriti, ali su one male u usporedbi sa sudbinama ljudi koje uništava druga strana, koja ima samo moć!
Svako razmišljanje o Evanđelju i s Evanđeljem dovodi do suosjećanja, do istine. Duh nas gura iz naše zone lakog i interesnog kako bismo zadovoljili potrebe ljudi za koje nismo znali da su naše. Mnogi kažu da je njihova vjera osobna i da se ne smije miješati s njihovom politikom. Kakva laž! Isus nije bio pogubljen zato što je iscjeljivao ljude i lijepo govorio. Bio je razapet kao najgori zločinac, jer je njegovu poruku vladajuća klasa smatrala opasnom. U stvari, čitavo Lukino evanđelje jedna je duga lekcija kako govoriti istinu onima na vlasti, u njegovu slučaju, korumpiranoj eliti u Jeruzalemu. Ako mi kršćani tvrdimo da imamo bilo kakve veze s Isusom, tada se moramo bitno, temeljno baviti političkim pitanjima našeg vremena. I to iz ljubavi prema Istini!
