Ti, a ne ja
Ti si svet, jedini Gospodin Bog, koji čudesa činiš. Ti si jak, Ti si velik. Ti si svevišnji, Ti si svemoguć, Ti Oče sveti, kralj neba i zemlje.
Smrt
"Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj smrti!"
Tko to slavi smrt? Zašto ju slaviti, spominjati. U životu svakog čovjeku sjećamo se smrti nečije, obljetnice odlazaka, najbližih.
Na Veliki petak cijeli svijet zna za jednu smrt. Kršćani je se sjećaju ne samo na Veliki petak nego u svakoj svetoj Misi. U obliku tajne svaki put izgovaramo riječi: 'Tvoju smrt Gospodine navještamo, tvoje uskrsnuće slavimo!' Isusova smrt i uskrsnuće su tako središte našeg vjerovanja. Na tom navještaju temelji se i na njemu raste Crkva. Sveti Augustin dojmljivo napominje: "Živi dobro: živi tako da živiš, da ne umreš kad budeš mrtav" (Sermo Guelferb. 9,3).
Naviještamo je kao veliki događaj otkupljenja čovječanstva. Bog je tako htio, da Njegov Sin, dadne svoj život, kao otkupninu za mnoge (Mt 20,28). Mi slavimo smrt jer je otkupiteljska. Slavimo tako i dane svetih ljudi i žena. Dane njihove smrti jer istom vjerom vjerujemo da je dan njihove smrti dan otkupljenja.
I pita se čovjek u vremenu mijenja tko je on. On nije tijelo jer njegovo tijelo bez njega jest ništa. On je duša jer je duša puna života, svjetla i energije. On je um jer je um gladan za znanjem u stalno procesu traženja i misli koje ne staju. On je duh koji je nositelj snage i kojega stalno inspiriraju oni koje vole. Da i tijelo nije ništa drugo doli lađa, brod, hram koji nosi našu bit. Jer bez mene moje tijelo je ništa doli masa elemenata i vode. Bez duše tijelo je beživotno, bez-života. Stoga čovjek nije određen stanjem ili zdravljem svoga tijela nego snagom svoje biti.
Smrt briše mnoge stvari. Smrću mnogi nestaju, smrt briše samo nestvarne veličine, a istinske učvršćuje i uzdiže.
Franjinim stopama
Kao sljedbenici svetog Franje, spominjemo se večeras i njegove smrti, jer se i u njegovoj smrti nešto posebno dogodilo, nešto po čemu se promijenio pogled na tamnu stranu smrti.
Svojoj Pjesmi stvorova u kojoj je hvalio Božja stvorenja jer ona o Njemu govore, prije svog odlaska Franjo je dodao i posljednju hvalu: "Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj smrti kojoj nijedan smrtnik umaći neće. Jao onima koji umiru u grijehu smrtnom. A blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj, jer druga smrt im nauditi neće."
Za njega je smrt dar, kao što je i sve ostalo u čovjekovu životu i stvorenju dar. Ovo nisu riječi nekog čudaka koji ne zna što u svojoj mašti izgovara nego čovjeka koji umire, koji se oprašta i koji je svjestan susreta sa Stvoriteljem. Zato je i smrt sestrica. Iz te perspektive odlaska ili susreta Franjo je ne samo spjevao ovu stoljećima hvaljenu pjesmu nego je i živio iz te perspektive konačnoga.
"Dok Franjo pozdravlja smrt kao svoju sestru (MIA SORELLA), on je osjeća srodnom, bliskom, nečim što mu je vlastito. Tjelesna smrt pomaže Franji ostvariti posljednji čin svoje potpune razbaštinjenosti i siromaštva: smrt ga oslobađa napokon i od njega samoga. U smrti Franjo postiže potpuno siromaštvo. Zato mu je smrt sestra. Ona će okruniti ono što Franjo preporuča braći u Pismu općem saboru braće: 'Ništa, dakle, nemojte zadržati za sebe, da vas cijele primi onaj koji se vama cio predao!' (PBr)." (Z. Linić, Moliti sa sv. Franjom, s. 145).
Činjenica je da teško umiru oni koji se grčevito drže ovozemaljskih stvari, koji ovise o vlastima i častima. U molitvi Franjo naglašava 'tjelesnu' smrt. To je ona za koju i Isus kaže: "Ne bojte se onih koji vam mogu ubiti tijelo..." (Mt 10,28).
Franjo veli da umiremo 'po svetoj volji Stvoriteljevoj', pa je smrt zapravo približavanje životu vječnomu, prema kojemu cilja naše postojanje, naše djelovanje, cijeli naš život.
Govor smrti
Njegova smrt govori o njegovu vjerovanju. Umiranje govori o životu.
Po Franji priroda uvijek govori. Nju trebamo iščitavati. Ona je jezik svog stvoritelja. Ona govori riječima znakova koji su u biti zemlje, otiscima Stvoritelja. Čovjek samo treba vidjeti.
I u čovjeku se može nastaniti jesen. I može ne vidjeti ništa.
Franjine riječi izlaziše iz njegova života. "Čovjek će se pronaći kad se zaboravi. Opraštaju nam kad opraštamo."
Ti, a ne ja
Ti si svet, jedini Gospodin Bog, koji čudesa činiš.
Ti si jak, Ti si velik. Ti si svevišnji,
Ti si svemoguć, Ti Oče sveti, kralj neba i zemlje.
Ti si trojstven i jedan Gospodin, Bog nad bogovima.
Ti si dobro, sve dobro, najviše dobro,
Gospodin Bog živi i istiniti.
Franjino 'Ja' uronjeno je u ono Božje 'Ti'. Molitva je pročišćena od svake egocentričnosti. Ovo je molitva obraćenja, čistog gledanja Boga licem u lice.
"Blagoslovljen je onaj koji doista voli, i ne želi biti voljen. Blagoslovljen je onaj koji se boji, i ne želi se bojati. Blagoslovljen je onaj koji služi, i ne želi biti služen. Blagoslovljen je onaj tko se dobro brine za druge, i ne želi brinuti se za sebe." (Blaženi Egidije)
Umiranje sebi za njega je ključna dimenzija postojanja. On je dobro razumio Kristovu riječ: "Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati." (Lk, 17,33)
Franjo govori o Božjim atributima: Dobrota i poniznost
Bog je zaista ponizan jer je sišao u ovaj materijalni svijet po Isusovu utjelovljenju i strpljivo čeka da mu se tu približimo i otvorimo. Franjo se više zanosio Isusovom ljudskošću nego božanstvom. On želi upravo slijediti Isusa koji je hodao ovom našom zemljom. Samo u stanju poniznosti, među poniznima i malenima, može Franjo lako i prirodno 'vidjeti i susresti' Boga. Stoga je volio i ponizna i neznatna stvorenja jer su ga podsjećali na Isusa. Taj raspeti, ponizni, dobri Isus najprije se urezao u dušu i srce, a na kraju i u tijelo stigmatiziranog Franje mistika.
Franjo Asiški nije toliko svetac kojemu se ljudi mole, Franjo također nije 'čudak' ovoga svijeta, nije sudac, nego čovjek kojega se nasljeđuje, 'glasnik velikoga kralja', osjetljiv prema siromašnima, milosrdni otac među svojom djecom. On nije kult ličnosti, on je jednostavna, jedinstvena osoba koja se najviše približila Isusu Kristu i njegovu Evanđelju. I cijeli Franjin život, molitve, spisi, njegovo opiranje i predanje svijetu i Crkvi, viteštvu i proroštvu imali su jedini cilj da ljude, svoju braću i sestre usmjere prema Isusu Kristu. Franjo je čovjek koji svojom karizmom oduševljava i dan danas i ne ostavlja nas ravnodušnima prema ovom svijetu iz kojega je potrebno izići, kako veli Franjo, i započeti novi život, život poniznosti, ljubavi, mira i istinskog sebedarja. Jer, ne samo da ćemo svoje bližnje ljubavlju i dobrotom učiniti sretnima i zbrinutima, nego ćemo pomoći i sebi, stvorivši si unutrašnju sreću i mir.
Franjina smrt razotkrila je njegov život. Njegova nedjelja uskrsnuća dogodila se. Bila je subota uvečer 3. listopada 1226. god. u 7 sati navečer u Porciunkuli, kraj Asiza u 44 godini života.
Ako je vjerovati onima koji su bili prisutni, a svjedoci su uvijek najautentičniji dio čovječanstva, subotom uvečer neuobičajena, čudesna pjesma ptica ševa pratila je njegov prelazak. Neka i nama bude tako.
Amen.
