Tradicija je zajednici ono što je sjećanje pojedincu

Grčki izraz: 'vječna budnost cijena je slobode' veoma je dobro sažeo odnos slobode i odgovornosti. Sloboda našega vremena kao da je postala mjesto zaborava. U slobodi kao da se može dogoditi sve osim sjećanja.  A sjećanje je čovjeku orijentacija. Sjećanje je i čin duhovne odgovornosti osobe. Duhovnost je stoga velika snaga svake egzistencije ako čovjek prihvati princip vlastitog duhovnog postojanja.

Duhovnost je mjesto mudrosti i življeno duhovno iskustvo naroda. To je ogroman potencijal snage. Iskustvo jednog naroda! I najbolji umovi i najkritičniji umovi to znaju, jer tradicija je zajednici ono što je sjećanje pojedincu (John O’Donohue). A ako izgubimo sjećanje, probudimo se ujutro ne znajući gdje smo, tko smo ili na kojim temeljima stojimo. A stojimo uvijek na nečijim temeljima, na ramenima mnogih koji putovaše prije nas. I stoga, ako izgubimo tradiciju, nalazimo se u zbunjenom kaosu vlastite egzistencije.

Iako kršćanska tradicija ima i svojih tamnih, mučnih strana, kao i sve što je ljudskih ruku djelo, težište je na velikim nakupinama  velike svjetlosti i ogromnog osvježenja i ozdravljenja. Duljina tradicije znači i dubina bogatstva, velikih izvora iz kojih svatko može crpsti. I mislim da je to kritično pitanje u svima nama, jer tko želi imati zrelu, odraslu, otvorenu, dobru, kritičku vjeru, on mora provesti najsnažniji i najteži razgovor sa svojom tradicijom. Jer zaista čovjek mora biti duboko ukorijenjen u tradiciji kako bi bio čvrst u  integritetu. Samoća, izdvojenost ili prekriživanje tradicije vlastitog naroda plaća veliku cijenu slobode.