Vjerovati znači vidjeti - vidjeti znači vjerovati!

Razmišljanje s Tomom  

Središnja tema: Apostol Toma! Zanimljiv čovjek. Zovu ga Dydimus, znači blizanac. Drugačiji od ostalih. On je blizak nama. Na posljednjoj večeri, dok se Isus oprašta od učenika, Toma protestira i pita Isusa kamo ćeš: “Kamo ja odlazim, znate put.”

Reče mu Toma: “Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?'' Odgovori mu Isus: “Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.” Iv. 14.4.-6

Odlazi u Indiju, godine 52 AD, postaje jedini učenik koji je otišao daleko propovijedati Krista. Osnovao je 7 indijskih crkava ili kršćanskih zajednica.. Umro je mučeničkom smrti 3. srpnja 72. godine u mjestu Calamine, ili današnjem Mylapore. Tijelo mu je prenešeno u Edesu, u Siriji godine 232., a 6. rujna 1258. ostaci su prenešeni u mjesto Ortona u Italiju gdje i sada počivaju.
 
 
Zajednica i svjedoci
 
Nakon uskrsnuća otišao je svojim putem. Učitelji duhovnog života općenito vole ovdje reći kako je opasno odijeliti se od braće, živjeti daleko od zajednice, sam. Vjera stvara zajednicu. Kršćanstvo je bitno duhovnost zajednice, ne pojedinca. Vjera uključuje obaveznu ljubav i prema Bogu i bližnjemu. Toma je slika naše ljudske sudbine, granica između vjere i nevjere. O kako je to ljudski: opipati, vidjeti, čuti. Tomin slučaj je krik čovječanstva za opipljivošću, za viđenjem, za odgovorom! Tomin problem je što nije vjerovao svjedocima. Iskustvo prvih svjedoka je iskustvo istine. Ako svjedocima ne vjerujemo kome ćemo vjerovati?
 
Zanimljive su dvije stvari vezane za ovaj susret.

1. Čovjeka liječi samo prisutnost drugoga: druge duše i konačno Boga Isusova nazočnost liječi sumnju. Liječenje dolazi od drugoga.

2. Ono što je temeljno našem životu jest nevidljivo!

Možemo birati: isključivu stranu racionalista koji Boga vide kao objekt, kao nešto što se treba dokazivati i objasniti. Ili stranu mistika koji Boga vide kao misterij koji se razumije iskustvom.
Vjerovati znači vidjeti. Toma je otkrio ne samo da vidjeti znači vjerovati nego da vjerovati znači vidjeti. Vrlo važan je to korak ljudskog duha koji kaže da vjerovanje vodi viđenju, susretu.
 
 
 
Vjerovati znači vidjeti/vidjeti znači vjerovati!
 
Filozofski genije  Immanuel Kant govorio je o tome kako učiniti  “korak u mraku” prije nego što započnemo živjeti dobar život. Njegova teza kaže: prije nego što uopće govorimo o principima dobro-loše, pravo-krivo, moramo prihvatiti princip: osoba treba činiti dobro, izbjegavati zlo! Ako osoba ne prihvati taj princip onda je suvišno gubiti vrijeme  pričajući toj osobi koje stvari su prave, a koje krive. 

Možda ovo može zvučati vrlo očito da osoba treba izbjegavati zlo, a činiti dobro, ali taj princip uključuje vjerovanje.  Nema drugoga načina dokazati da je tako, nego vjerovati da će tako biti. Znanost u svojoj srži uključuje vjerovanje, da je nešto moguće.  Mnogi znanstvenici započeli su s tezom određenih principa poput: svemir je spoznatljiv i racionalan. On nije na milost i nemilost iracionalnoga i slučajnoga. Svaka kultura ovo ne vjeruje.

Jedan od razloga zašto se znanost na zapadu tako dobro razvila jest zbog židovsko-kršćanskog vjerovanja koje tvrdi: premda je Bog izvan našega razumijevanja, on nije neracionalan i nepredvidljiv. Stoga nije čudo da su veliki moderni znanstvenici bili kršćani koji vjeruju. I ne samo da su vodeći znanstvenici tijekom stoljeća bili kršćani, nego da se sama znanost, u svojoj pretpostavci da je svemir racionalan i da poštuje zakone vidljive ljudskom umu, temelji na kršćanskim principima i pretpostavkama.

Činjenica je da znanost, kao i svakodnevni moral, započinje s određenom pretpostavkom  vjere. Znanost ne samo da slijedi načelo da "vidjeti znači vjerovati", nego priznaje i načelo da "vjerovati znači vidjeti."

Morate barem implicitno imati mali čin vjere prije nego što možete početi. Kada se mladić i djevojka odluče ženiti, oni iskazuju čin vjere jedno u drugo. “Obećajem ti vjernost u dobru i zlu, zdravlju i bolesti…!”

Oni vjeruju u dobrotu jedno drugoga, ali u isto vrijeme čine korak vjere. Bez toga nema braka. Tako i svaki ljudski odnos počinje s činom vjere. Tako i svaka institucija: škola, banka, crkva, trgovina, udruga, zajednica ova ili ona ima u svom temelju taj čin vjerovanja. Mora čovjek graditi život na povjerenju u ono što ne vidi, što sam ne zna!

Rani kršćanski pisci su koristili izreku: “Credo ut intelligam" (vjerujem da bih razumio). Oni su znali da naše vjerovanje ima puno prostora za sva pitanja i sve sumnje. Njihova pitanja su često vodila dubljem razumijevanju. Ali ipak sve počinje s činom vjere koja vodi dublje, do svjedoka i dokaza, do mira i stabilnog srca. Stoga je Krist  rekao: "Blagoslovljeni oni koji ne vide, a vjeruju!"

I kada nas ljudi razočaraju i kada se taj krug povjerenja sruši, postoji netko kome možemo vjerovati. On danas govori: “Mir vama.! Ne bojte se.”

On nudi dokaz, ali na kraju traži od nas čin vjere. Korak vjere mora biti apsolutan. Pred njim dajemo sve ili odlazimo od njega.

Toma je dobro to izrazio kad je to “sve” rekao u riječima: “Moj Gospodin i moj Bog!”