Židov kao uzor hrvatskim komunistima

O sedamdesetoj obljetnici jedne druge priče.

Mattityahu Peled kao mladić u svojoj 18 godini pridružio se židovskoj obrambenoj organizaciji u borbi protiv britanske dominacije u tadašnjoj Palestini.  Zajedno sa svojim prijateljem Yitzhakom Rabinom borio se za buduću židovsku državu. Nakon studija u Londonu gospodin Peled se vraća u Palestinu i bori se u izraelsko-arapskom ratu 1948. godine. Postao je vojni zapovjednik Jeruzalema nakon potpisanog primirja iste godine. Bio je aktivan u preseljenju Palestinaca nakon 1948. godine.  Pedesetih godina imao je ulogu vojnog zapovjednika Gaze. Kao što je i sam rekao u svojim dnevnicima odjednom se našao u ulozi glavnog čovjeka koji je odlučivao o životu stotina tisuća Palestinaca U vrijeme šestodnevnog izraelsko-arapskog rata 1967. godine, kada je već imao čin generala u izraelskoj vojsci,  bio je u grupi židovskih generala koji su tražili od premijera Levija Eshkola da počne rat protiv Egipta, Sirije i Jordana. Uvjetovali su premijera: ili rat ili ostava. Želja Peleda i generala je bila ići u rat s Arapima i istrijebiti ih sa židovske zemlje.  Rat koji je Izrael tada vodio zauvijek je zapečatio odnose Izraela i arapskih susjeda. Bio je tvrdi Zionist kojemu je sve arapsko bilo neprijateljsko i zajedno s kolegama iz vojske nije mogao čekati da krene u novi sukob i nova izbacivanja palestinske sirotinje iz njihovih domova. Najbolji dio svoga života posvetio je upravo toj borbi.

I onda se sve promijenilo. Godine 1969. general Peled se povukao iz vojske i počeo se baviti znanošću, učenjem arapskog jezika i istraživanjem.  Počeo je kopati, tražiti, upustio se u beskrajna pitanja, tražio nemoguće odgovore. Postao je pacifist, tražio je mir i tražeći postao drugi čovjek. Vidio je da službena priča izraelske politike kojoj je on godinama vjerovao nije bila istinita. Saznao je o nevinim žrtvama, tisućama i tisućama nevinih. Ustanovio je Odsjek arapske književnosti na sveučilištu u Tel Avivu. Uskoro je postao poznat kao vrlo ozbiljan znanstvenik koji se bavio arapskim pitanjem. Čak je i njegova doktorska disertacija na kalifornijskom sveučilištu bila u svezi arapskog dobitnika Nobelove nagrade Naguiba Mahfouza.  

Postao je poznat po svojim izjavama poput: „Američka pomoć je jedna od najgorih stvari za nas. Mi ne trebamo toliki novac. Naše društvo je korumpirano tim novcem.  Tim novcem pravimo nova naselja kojima smo istjerali Palestince s njihovih ognjišta. Politika izraelske vlade pod isprikom pomaganja Židovima namjerno šteti Palestincima. Ova politika ne može pomoći Židovima dok u isto vrijeme uvećava patnje Palestinaca. Opresija nad Palestincima dio je službene politike moje Vlade! Palestinci kojima su oduzeli domove i zemlju naravno da nas mrze, to je prirodna posljedica. Mnogi ljudi tvrde kako je arapska mržnja prema Izraelu svaki dan sve veća. Oni su u pravu, ali mi znamo razlog za to - mi smo tome uzrok.“ Bila je hrabrost to izgovoriti u javnosti posebice upravo u to vrijeme.

Ustanovio je i vijeće za arapsko izraelske odnose. To vijeće je imalo ulogu uvjeravanja Izraela da se mora povući s okupiranih teritorija koje su osvojili u ratu 1967. godine te pozvati na priznanje palestinske države s Jeruzalemom kao gradom obiju država. Tada je to bio radikalan plan koji je u Izraelu shvaćen kao program izraelske ljevice kojoj je i Peled pripadao. Ovo vijeće je stalno pozivalo na dijalog s Palestincima. Peled je preuzeo vodeću ulogu u pregovorima i sastancima s Palestincima. Do tada Palestinci nisu htjeli uopće razgovarati sa Zionistima.  U Izraelu su mnogi u Peledovoj grupi bili javno osuđivani kao izdajice. Peled je imao veliki utjecaj na svoga prijatelja Rabina koji je postao i premijer. Iako je radikalno odbijao bilo kakve pregovore s Palestincima kao teroristima, Rabin je na nagovor Peleda godinama kasnije s Arafatom potpisao mirovni ugovor u Oslu. Peled je čak u vrijeme libanonskog rata 1982. odlazio Arafatu u njegov opkoljeni ured na razgovore. Sve godine do svoje smrti 1992. bavio se pisanjem i istraživanjem. Njegov zadnji rad nosio je čak naslov „Drugi Izrael“. Ovaj vrlo priznati izraelski general vidio je konačnu i drugu stranu izraelsko arapske priče. Istražujući godinama spoznao je istinu!

Njegova djeca nastavila su njegov rad i borbu za istinu. Usprkos čak i tome da mu je unuk ubijen 1997. u jednom bombaškom napadu u samom Jeruzalemu. Njegov sin Miko Peled nastavio je očevu borbu za mir i istinu iznoseći često u javnosti zlodjela izraelske vojske i zločine nad tisućama palestinskih civila. Miko Peled napisao je vrlo prodavanu knjigu  „The General’s Son, Journey of an Israeli in Palestine“ („Generalov sin, putovanje Izraelca u Palestini“). Na samom početklu knjige on kaže: „U ovoj knjizi sam pokazao kako je sin radikalnog izraelskog generala i tvrdog zioniste došao do istine. Shvatio sam da moja strana priče nije jedina strana priča i prihvaćao sam najčešće stvarnost radije nego se stalno borio protiv nje i na kraju sam shvatio da je priča u kojoj sam ja odrastao bila laž.“ Miku Peledu je stalo do mira. On ima snage reći u javnosti ono što drugi ne smiju i što nastavljaju nijekati. Njegov djed je bio jedan od potpisnika izraelske deklaracije o neovisnosti. Njegov otac kao što sam spomenuo je bio poznati general koji je došao do istine i promijenio svoje mišljenje. Miko je postao glasnogovornik svoga oca u borbi za istinu i mir. Ta borba često je podrazumijevala priznanje pogrešaka vlastite obitelji. I on sam kaže kako nas traženje istine prvo vodi u vlastitu obitelj.

Hrvatski komunisti koji i danas mašu Titovim zvijezdama i partizanskom baštinom u ovoj obitelji imaju uzor ako žele živjeti istinu i ako im je stalo do mira. Oni moraju pogledati istini, činjenicama u oči i priznati poput Peleda: bio sam u zabludi! Križni putovi, jame i stratišta nisu nečija tuđa priča. To je hrvatska priča kojoj se niječe postojanje. To je armenska priča u Hrvata. Službene verzije komunističke države, priče komunističkih obitelji o herojima drugog svjetskog rata imaju i svoju drugu stranu, kao što je i obitelj Peled od djeda do oca i unuka konačno ispričala i drugu stranu. Bez straha, jer istina je jača od njega! Bez obzira na posljedice jer istina može nositi sve svoje terete. Veliki ljudi uvijek su spremni priznati pogreške, tražiti i nuditi praštanje. Jedino tako država i njeni ljudi mogu mirno ići naprijed. Suprotno tome rat se nastavlja. Istina je uvijek njegova najveća žrtva. A tko to želi?  Povijest je puna pouka. Priča roditelja nije najveća maksima, ali istina jest. Ili kako mudri Džubran veli: „Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas. I premda su s vama, ne pripadaju vama.“